|
U biti sam sve rekao naslovom. Jedan problem s drugim nije nužno povezan, no....
Biciklom se koristim za putovanja po užem dijelu grada (kad mogu, tj. kad nisam s Malom Napasti), recimo do Save i u rasponu Maksimirska-Črnomerec. Imam vozačku, imamo auto, ali em ga slabo vozim em mi je glupo tegliti se "limenim ljubimcem"  u nesnosnoj gužvetini.
Dakle, upravo u dijelu grada u koji svi, uključujući i mlade, mlađe i potentne građane - žele ući s automobilom, opravdano ili ne. Direktno, do ulaza u svoju destinaciju. Najradije bi se uparkirali u sami birc kad bi to mogli.
Ovdje ne govorim o onima kojima je to sila i onima koji putuju iz većih udaljenosti. Znam osobno previše upravo suprtonih slučajeva komocije i priljepljenosti za sic svoga tutača i nema boga da me razuvjeri da takvih ima malo. A ima ih barem polovica od svih onih očajnika koji uporno i mazohistički gmize Zelenim valom i užim gradskim avenijama, skidajući sve svece jedni drugima po spisku. A kad dođu na odredište, onda i Bandiću sve po spisku jer je povisio cijene parkiranja u centru. Halo, ako već nećete /ne možete alternativnim i javnim prijevozom, isti Bandić je pojeftinio cijene javnim garažama u centru. Zakaj uvijek u njima ima mjesta iako su duplo jeftinije od parkinga na cesti, pitam se? Zato kaj često nisu točno u ulici gdje Mr. Komotny obavlja biznis ili kavu.
Kum Ico, koji spada u Komotnjake ne izlazi iz svog ljubimca. Kad je npr. dolazio do mene, umjesto da se sparkira u mojoj ulici kad je već pozvonio na portafon i obavijestio da je tu i propješači max. 500 metara do birca do kojeg smo išli - on uvijek krene autom. Ja na noge, skupa s onima iz njegovog auta koji su odlučili praviti mi društvo, pa tko će prije. I tako, stojimo jednom nas par ispred Saxa, odavno došli i čekamo Icu. Svakih par minuta eto njega juri i radi beskonačne krugove Frankopanskom i zelenim valom, vidljivo klevši i psujući, tražeći taj dragocjeni sveti gral zvani Večernji Parking Subotom U Centru. Ima li to smisla?
Npr. subota prijepodne, neradni dan, kasno proljeće... ljudi potpuno isprekuhani i kasnivši već odavno na čvenkove, ne odustaju i mile u koloni u Smičiklasovoj ulici. Nećeš majci. I "nedam ZET-u, lopovima lopovskim ni kune bljablja"....
Za najveće gužve, kad se zakrči i Vlaška s kojom se križa, tih ciglih 300 metara Smičiklasove se ne može proći ispod pola sata. Ali svejedno stoje i crkavaju kao sardine u konzervi. Logika okorjelih vozača ne dozvoljava alternativu i to je to.
1. Bic
Gdje su tu biciklisti? Ni na nebu ni na zemlji. S nama su u sukobu automobili koji redovito trube i prijete šakama čim si kročio na svetu cestu, pa makar se i vozio uz rub, riskirajući da te svaki neurotični automobilist katapultira u najmanju ruku svojim retrovizorom. Kad, spašavajući živu glavu, klisneš na pločnik, kreće obračun s pješacima. Ne zanimaju me klinci na montićima koji bezglavo jure među pješacima. Ja i mnogi biciklisti nismo takvi.
Doduše, počele su se označavati biciklističke staze šire od centra, a u centru se kočoperi tih par sto metara trake u Gundulićevoj ulici odvojene za bicikliste. Divno, ako baš moram ić Gundulićevom, gore dolje. To sam samo jednom napravio, iz čistog gušta što napokon imam unikatnu stazu i osjećajući se pomalo Nizozemcem i članom uljuđene Europske zajednice, osvetoljubivo zvoncao svakom tko je nogom ili auto-gumom kročio na istu stazu. Dok nisam skužio da je to glupo, da smo svjetlosnim godinama daleko od bicikl-infrastrukture, posebnih semafora za iste i ostale EU spike, a da ionako nitko ne poštuje tih besmislenih par sto metara staze i da me pješaci & automobilisti i dalje proklinju, stojeći na oznaci na kojoj je nacrtan bicikl, dapače moglo bi se reći, otirući noge i gume o istu.
Evo jedno jednostavno pravilo za pješake u susretu s biciklistima, pa ga molim proširite dalje što više, možda jednom upali pa da se jedni i drugi lišimo muka:
Sve što pješak treba učiniti kad vidi biciklista je da produži dalje. Ne treba činiti ništa, osim ako je prostor preuzak, kad je dovoljno da se malo pomakne u stranu koju sam odabere.
Ali ne, moji sugrađani obično rade ovo:
- razrogače oči, stanu kao ukopani i počnu cimati lijevo-desno, pokušavajući kao, predvidjeti kuda ću krenuti i obično to završi mojih kočenjem ravno ispred njihovog uzbibanog tijela. Ne trebate!!
- razrogače oči, stanu kao ukopani i počnu psovati bez da sam uopće još došao do istih, ozlijedio ih ili im oduzeo pravo na kretanje
- razrogače oči i hipnotizirani krenu ravno prema meni u suicidalnom pohodu
- NE D'O BOG DA POZVONIM ZVONCEM (makar i oprezno da ne proizvedem preveliku buku i obično 15 metara prije istih). Ako je okrenut leđima, pješak se obično stepe kao da ga je pogodio projektil iz haubice, počne skakukati i pogotovo bezglavo teturati cestom. Polovica uz repertoar već više puta ovdje spominjanih psovki.
Ne treba!! Ako sam pozvonio to je jedino zato što smo na uskom pa sam molio da, nastavivši se kretati posve normalno, samo malo preusmjere svoju putanju u stranu kako bih prošao. Ništa više.
Oprostite što dišem.
I vozim bic. Koji je još uvijek egzotika ljudima za vidjeti, a kamoli da sami oprobaju isti, rasteretivši promet u užem dijelu grada, nagradivši svoje tjelesno i psihičko zdravlje i doprinijevši usput ekološkoj održivosti. Ali ne.
2. Promet u gradu i kaj napravit
Mojih dva centa: do sada se je grad prilagođavao vrtoglavo naraslom broju automobila. Logika gradskih otaca, i samih vjerojatno ogrezlih u auto-kriminal: Imamo stotine milijuna u proračunu za promet? OK, ajmo probušiti sva križanja nadvožnjacima, još povećati broj traka svugdje, sjebat sve zelene površine i dopustiti svim tim tutačima da se i dalje voze do slijedećih nekoliko stotina milijuna za još nadvožnjaka, podvožnjaka i tone asfalta. To je ionako unaprijed izgubljena bitka. Garantiram.
Zašto umjesto toga ne dodatno ograničiti ulazak u samo srce grada autom i sve te do sada i ubuduće potrošene stotine milijuna potrošiti na još desetke novih niskopodnih tramvaja, pa se lijepo dečki i cure istima vozite? Ako ne smrdi zapadnim europljanima, zakaj nama smrdi takva vožnja?
Osigurati rubnike da tramvajima automobili ne ulaze na prugu, pa neka najokorjeliji ljubomorno gledaju, izmučeni u beskonačnoj koloni, kako pametniji od njih promiču tiho u polupraznom tramvaju. Poluprazan, jer se sa stotinama milijuna podvožnjačkih u vjetar bačenih kuna može kupiti i nabaviti upravo i nepotrebno veliki broj tramvaja.
Samo, to je utopija makar i pomislit. Ako se netko i javi na ovaj post, već vidim drvlje i kamenje. I pravdanje, kako baš oni moraju u centar grada s autom iz nužde (o vama doduše ni ne govorim!) ili kako im se ne da ići u javnu garažu jer nisu usput ili blablabla razlog zbog kojeg bude ionako kak je i bilo do sada. S pardon, nekom tu i tamo štrekicom "biciklističke staze" eventualno.
A ja na biciklu tek "opasna budala".
|
dopuštaju da se peseki izdivljaju...
