Cheesteeleeshte

Primijetio sam da sve više moje generacije lagano počinje s onom tužaljkom starih hipija o tome kakva je nekad mjuza bila, kako smo se samo ludo provodili, kako klinci pojma nemaju i sve slično (ima tu i priča o seksu... ).
Da, istina je, bijasmo ultra-mladi i tu činjenicu ne poričem, da zapravo žalimo za tim, kad potegnemo sjetne priče o memljivim "Mlinovima Krke", dosjetkama iz JNA i "kupio sam tu ploču točno se sjećam..." i svih onih uredskih forvardaljki "što nam je falilo..." - koje bi kao trebale buditi zavist i zazubice nad našim lifestyle-om u mladih naraštaja . Ja čak mislim da se treba i pomiriti da nemreš stalno naprijed i prirodno je stati na nekim usvojenim obrascima jer je svakom čovjeku hard disk premali da ga stalno puni - i to i ja radim - NO to po meni, ne treba okretati na negativu.

Ovo škrabam potaknut pribivanjem na par koncerata u zadnje vrijeme i što za moj ukus prečesto čuh ono isto što sam s pijedestala nekad slušao od svog starog: "vi balavci nemate pojma, pravi izlazak je bio plesnjak kad si morao zgrabit komada pa plešete stiskavac a ne ovo vaše danas tumpa tumpa i svako za sebe i blablabala" - a sad slično od vršnjaka. Manje od onih zaglibljelihh u brak i djecu, no i od njih. Uglavnom:
"Nema više dobrih tuluma u gradu"
"Jesi skužio kak je danas muzika očajna, a dok smo mi bili..."
"Klinci danas su opća katastrofa, znaš kak' smo mi u parku..."
"Nemaš kud izać, nema više rock klubova"
"joj bio sam na XY, katastrofa od koncerta, nisu svirali one najbolje stare.."
"Ej dođi u Đuru/Saloon/XY" četvrtkom, dobra je brija, samo starija škvadra" (to je kao preporuka?)

- Tuluma za trti samtinge baš i nema - ali to ste si sami krivi, generacijo. Koliko znam i čujem po susjedstvu u gluha doba noći, klinci na traci proizvode iste onakve kakve smo i mi imali (a ja ko pravi penzioner pizdim, pogotovo kad studoši iznad mene počnu rondat). Samo nas ne zovu, to je kvaka

- čini mi se da klinci danas rade sve što smo i mi, samo nisu baš uvijek osuđeni na ono siromaško krpanje improvizacijama, makedonskim rakijama mastikama koje uzrokuju moždanu eksploziju, memljivim birtijetinama po Donjem gradu sa WC-ima koji se urušavaju i s dva alkoholizirana leša za šankom prije Jabuke - i svemu onom (skupa sa šećernim tablama i Odžačarima grla i svim socijalističkim pizdarijama) što danas moja generacija iz meni sasvim nepoznatih razloga ne samo romantično idealizira, nego i stavlja u rang "eeh, nemaju oni pojma". Da, kako je to u Posredniku kupovat sfufljanu piratsku audio kasetu (to me uvijek čudilo za državno, socijalističko poduzeće?) barem jednog od bendova čije ploče naravno,u Jugotonu nema. Da sam na njihovom mjestu - odmah

- Frend koji je upućen u problematiku mi časnom pionirskom tvrdi da samo u širem centru ZG ima preko 10 rock klubova gdje se pušta ili se svira rock. i stvarno, krenuomi nabrajat'.... Ja npr. neku večer prolazio Maksimirskom i ugledam jedan od onih naizgled isprano izgledajućih birceva, kad ono pun ljudi a band svira Bowie-a. Mislim da trti samtinzi jednostavno ne izlaze i izašli su iz štosa a neće si tu sasvim razumljivu stvar priznat.
Svim današnjim narodnjacima za koje znam da se automatizmom kao kontraargument potežu - unatoč. Ne bih sad elaborirao o narodnjacima i rasprodanim domovima sportova danima za redom ili navalama na kina za Brenine komedije u 80'im, hebi ga, sjetite se. Masovna kultura je oduvijek bila drugi par rukava....

- Bio sam jučer na koncertu Tuxedomoona....
Lijeva strana banda

desni bok koji i dalje razara
i naravno, došla i "starija škvadra" pa bi mi kao srce trebalo bit na mjestu . Uglavnom likovi kojima sam se smijao i izbjegavao ih u Jabuci i u originalno vrijeme, pa su mi sada zanimljiviji bili klinci i otkud oni slušaju takvu mjuzu i kaj rade u Aquariusu. A fora u toj mjuzi je da se radi o nakupini genijalnih (sad zvučim ulizivački) glazbenika koji nisu prestali raditi tamo negdje 1986 - kako bi to htjela pravovjerna publika - nego i dan danas rade i sviraju novu glazbu, o dkoje je bilo sastavljeno 95 % koncerta. Naravno da, obzirom da se radi o ljudima preko 15 godina starijima od nas samih i još premazanih svim mastima - pokoji glasni uzvik iz publike za općim mjestom njegova djetinjstva, Tuxe uopće nije uznemirio, piče dalje uz sarkastični komentar. Kraljevi. Glazba im je i dan danas uzbudljiva, a jednako poručujem i Laibach pravovjernicima čijih sam se prigovorčića naslušao na nedavnom koncertu. O Morrisseyu da ne pričam. Hrpa fanatika nije ni išla kad su čitali set liste. A čovjek je bolji nego ikad i svira uglavnom nove stvari.

Jesemu, kaj vam je stvarno draže da dođu npr. oni izlizani Simple Mindsi koji već desetljeće i pol nemaju kaj za reć i znavši to i sami, odrade vam "all hit" paradu ili da, kad se već batrgate u srednjim godinama da napravite neki izlazak, ne budete toliko ljuti ako čujete i nekaj novog?

Offtopic:
Dobro dođe slušati (između ostale glazbe) i opskurnije bandove, takvi uvijek lakše dolutaju u ZG. Dođe mi žao obožavatelja Robbiea Williamsa ili pogotovo onih npr. Michaela Jacksona koji su ostarili čekajući ga da se dotepe negdje blizu...ili kad "velikani" nisu dolazili u ratno vrijeme. Većina meni dragih bandova i glazbenika, od Henri Rollinsa preko Tuxedomoona ili Grant Harta i Mike Watta (nikad nije kasno, pogotovo ako imaš novi materijal!) do Death in Junea u nekom je obliku svirala, pa i u devedesetima, a ja pribivao.

I ovo gore ne napisah zato što ja pratim trendove, ili se "teenager-išem", nego braćo moja vršnjaci budimo realni barem sada kad smo ušli u godine... što bi slikovito i zločesto prikazao moj dragi kumašin Ico: "prođem pokraj srednje škole a na dvorištu sve klinke dvojnice Shakire i Aguilere, kad se samo sjetim onih naših nesretnica u razredu s masnim kosama u prevelikim džemperima (soc-moda) koji su redom bazdili na juhu...."
Mislim, bilo je to naše doba teenagerstva (dakle i najdraže na svijetu), al' da je bilo superiornije, čisto sumnjam.. u osnovnjaku je bio doživljaj dana kad netko dobije pernicu iz mitske Njemačke, a rijetke limenke Coca Cole smo ko pravi cigići skupljali ili čuvali da u njih stavljamo olovke Aj bar nisam htio ići na ORA Save i sve te "Djevojke u sutonu tihom" uz logorsku vatru, iako vele da su to bile izlike za bratsko-jedinstveni provod sa drugarima...nikad neću doznati...

Slavlja, proslave, blagdančići i sl. su generalno OK, svi smo mi dječica u duši i treba nam valjda nekakav ispušni ventil, pa tražimo prigodničarske izgovore za kreveljenje. Al' ima i ona druga strana, medijsko pumpanje koje zaspamava svakodnevicu toliko da svaka takva prigoda postane besmisao same sebe. Ili pak tiha društvena prisila da nam stvari koje smo već sto puta vidjeli, repetirano ponavljamo i pri tom se moramo zabaviti. Nećeš? "Pa daaj..kaj ti je..."?
Krenimo od "najproblematičnijih"

Valentinovo

Prođoh neki dan gradom u više navrata, a navečer kasno s nogometa doma. I u 22 h pred još uvijek otvorenim cvjećarnicama na Bukovačkoj tiskali su se i dalje uznevjereni muškarci, snuždeni muževi & bezidejni dečki u potrazi za svojim primjerkom ruže u celofanu za sto kuna, kojom će jeli, pokazati svojim voljenim partnericama koliko su spremni riskirati za ljubav.
Na Valentinovo, dan zaljubljenih, dan ljubavi žarke. Kada mediji kreću u lov na ranjenu i zbunjenu mladunčad zebri:
- "Provedite romantični vikend u dvoje u wellness centru "Aromatherapia", večera uz svijeće uključena. Najavite se unaprijed, cijena 999 kn"
- "Iskažite vašu ljubav kupnjom novog Renault Megana. 11 % popusta na gotovinu za Valentinovo"
- "Valentinovo u Konzumu/Getrou/Lidlu/Ipercoopu/Metrou/Kauflandu! Najveći izbor prigodnih darova kojima ćete razveseliti vaše najdraže"
To uvezeno Valentinovo je po meni br. 1 travestija koja se najbrže degenerirala, od svih prigodničarskih dana u godini, jer jednostavno nema ikakvu alternativu drugog sadržaja osim brzopotezne mužnje para, Božić barem neki gledaju i na vjerski način. Jednostavno sažaljiva situacija. Kada vidim te gomile, uglavnom mužjakića kako uznevjereno tumaraju gradom sa ružama i aranžmanima koji na taj dan dosežu cijenu bicikla, zgužvani i gladni poslije posla, da "to obave".
To nije romantično i rekli vi što hoćete, to tak i jest.

Fašnik

Sam po sebi je u redu, pogotovo za dječicu. I ja sam se nekad, u ekstremno rijetkim napadajima kreativnosti, znao maskirati i pod izgovorom fašnika piti po ugostiteljskim objektima ili trgovima gradova.
Ali ovo kaj radi TV i svo ostalo klišeiziranje zna biti i groteskno, napose ako je politika tema fašničkih pošalica. Jer, koliko god puta viđeno, moramo se i dalje u TV dnevniku "smijati" na političare koji predaju ključeve gradova uz par fraza i pokušaje da budu duhoviti, haha vidi kako se Tonino Picula maskirao u gradskoj vijećnici Gorice, za popišat se . Pa su od pamtivjeka i socijalizma, u povorkama uvijek nekakve grupe koje kao komentiraju politiku i nose transparente s riječima koje obavezno uključuju "Inflacija", "PDV", "Vlada", gaće na štapu, pa maska od Sanadera ili Bandića i sve je to jako smiješno. Pa Drele i Vicko Budilica intervjuiraju Svraku ili gradonačelnika ili Krampusa (ček' to je za Sv. Nikolu ), a po novom sad zvončare i klepetaše imaju i Međimurje (vidjeh na Trgu BJ vidljivo netradicijske lažne proizvođače buke iz Domašinca) i Zagorje i Špišić Bukovica i Sitno Donje.... i sve to vrvi iz novina i vijesti i TV prijenosa i Marinela ili Lejdi se uvijek jave izravno u program da cijelu naciju uzdrhtalu od uzbuđenja obavijeste da je "u Rijeci sve spremno za karnevalsku povorku."
To je ipak samo fašnik.

Halloween
Korak niže od fašnika. Svaki izgovor za "Halloween party - nagrada za najbolju masku iz Scream 2 kupljenu kod Kineza" zlata vrijedi.

St. Patrick's
Specijalitet urbanih sredina. Ma Irci su, ku'iš, toliko cool da nije dosta kaj je njihov folk toliko bolji od našeg (da se razumijemo, nisam uopće protiv normalnog konzumiranja odličnih Dublinersa ili Poguesa dok ne preraste u fetišizam) - nego i idemo se sada ubit kao zvijeri u to ime na "Patrick's party-u" u Saloonu/Bestu/Gapu/Đuri - najbolji i najpijaniji folk step-poskakivač dobija JOŠ piva dok ne pukne" - jer "too je staraa navadaa Irskooga naro-daa ...." Meni bi bilo neugodno da sam Irac, pa da me stranci na taj način percipiraju.

Nova Godina

K'o što rekoh u jednom davnom postu, najbolje mi je kad krenu dnevnička javljanja na Silvestrovo iz svih hrvatskih zabiti:
- "Kolegice Mirjana, kako je u Osijeku"
"Kolega Šprajc, dobra večer iz Osijeka koji se dobro spremio za najluđu noć (uff, dobro je da sam doznao tako važnu stvar da su spremniji nego za valjda JNA '91). Oni koji neće biti kući pred MALIM EKKRANIMA, Novu će dočekati na glavnom gradskom trgu, gdje je pripremljen bogati program, a građane će zabavljati Latino, Jelena Rozga, Mucalo i Spandau Ballet (treba nekaj zaradit kad propadne karijera, jeb'ga). Mnogi su se odlučili i na doček u nekom od gradskih restorana".
Fakat, kad krenu plakati i pozivi na dočeke, zatrpaju sve oglasne prostore i tramvajske stanice. Uvijek onako oblaporno naglašavajući "Neograničena konzumacija", "Bogat izbor jela, jedna čaša šampanjca" ili "Go-go dance show i DJ Drki, fruit table, coctails". Sve za 400 kunića

Božić

Sve već davno rečeno i svi o tom nekaj imaju reći, pa preskačem.

Svadbe
Nije neki fiksni obljetnički dan u godini, ali mislim da sasvim spada u razna slična Majmunova. Obično najmanje uživaju mladenci, pogotovo ako se radi o osjećajnim urbanosima, koji sanjaju privatni party za frendove uz ambiental-house DJ-a i catering sendvičiće, a dobiju kume i strine iz šestog koljena i potkoljenice. Al mladenci na sve ionako najčešće pristaju, zbog obećanih para. Obično i na sve perverzije koje su ispočetka odbijali, ali roditelji stisli uz suptilne metode. I na skidanje podvezice zubima i umakanje noža u tortu uz stotine uvijek istih "gurni ga dublje" komentara iz publike koji su UVIJEK smiješni, baš kao i na band "Fortuna" koji "svira sve". "Ne, stvarno su bili odlični, svirali su i Magazin i Gibonnija...". Pa svi u vlakić ili u "ijujuuu" kolo, ili ona obavezna country "Oh, Susanna" gdje se provlačite ispod nogu i mirišete rit kuma Slavka u svakom krugu beskonačnog 15-minutnog Suzaniranja.
Pa "vi mladi uopće ne plešete" (dobro, više nisam ni mlad), pa obligatorni "kako ne znaš tetu Slavicu, pa ona te čuvala dok si bio mali" susreti s nepoznatim osobama koji su ti kao rod, pa gaženje partnerice po nogama dok odrađujete dvokorak na Olivera (ako ima sreće), pa na kraju utonuće u vlastite šake oko 3 ujutro i rezignirano srkanje gulaša koji više nema gdje stati jer - "ne možemo prvi otići, pa mi smo najbliži rod". I tak dalje.

Ali opet nasjednemo i uvijek nas neizbježno zakači barem neko od tih divota. Život je maskenbal.....

Aj da nešto nažvrljam nakon stanke... Prijestolonasljednika je shrvao onaj prokleti rotavirus pa smo na kraju završili i u bolnici za bebe da se oporavi na infuziji. Bio je dobar & discipliniran, zlato tatino.

Sad je već uhvatio uobičajenu živahnost pa sve po starom.

Kad smo već kod dječice: Svako vrijeme nosi svoja imena i djeca normalno, trpe posljedice. Naravno, ja si samo umišljam da je moj Karlo izuzetak i tješim se da je više Patrika, Noa-ha, Franova, Janova, Niki ili Dominika koje stalno slušam u parku i od frendova. Klinke danas izgleda smiju imat samo tri, četiri slova i gotovo - od Mia, Lea, Nika, Sara, Hana do Rea.

Općenito, čini mi se da se danas više nego ikad roditelji igraju nekim svojim privatnim opsesijicama i onda ih ostvare na imenima klinaca. Prolazim neki dan kraj foto-studia u Vlaškoj i na reklamnim panoima «vidi samo kakve sve slike sebe ili svoje djece možete imati, svaka sto kuna» ugledam dva brata u namještenim pozama, prava dva mala uhranjena primjerka budućih maminih maza iz centra. A imena napisana ispod: Lucije ( s E) – i paz' sad – Borna Paris. Borna Paris! Roditelji, ne čudite se onda da se neka djeca kad odrastu, otrgnu od tog kaj ste im zacrtali kao sudbu. Na oglasnim pločama područnih ureda po Zagrebu možete uvijek vidjeti kako tužno vise javni oglasi koje moraju objaviti ljudi koji žele promjenu imena. Sa raznim Nirvanama (upoznao sam i takvu jednu) ili Belzebubima Almodovarima Parisima koji hoće povratiti ljudsko dostojanstvo, bez da ih više službenica za šalterom gleda ko cirkusko čudo.... Mornarski gradovi poput Rijeke su pravi rasadnik raznih Sajonari, muških Dorisa, Lejdi Oreb ili (to mi je najbolje) Honey - tak se zove supruga onog političara V. Bebića.

Čitam i kak je Rundek sina nazvao David Vid Dimitrije Sebastian Ernest Viktor - fucking Rundek. Pa ne samo ODLUČI SE čovječe, nego si napravi onda djecu jedno po jedno, pa nadjeni sve što si planirao u životu, nema varanja. Ima i onih intelektualaca koje znam, pa djecu hoće zažigosati imenima uglednih povijesnih i inih likova, stvarajući nove generacije klinaca koje će jezik lomiti na vlastitim imenima poput Bartola, Ruđera ili Grgura (tj Bavtova i Gvguva). Čekaonica kod logopeda puna ko šipak, ali nek se zna da si ime dobio po Emericzyu Baltazaru de Zdenčaj od Zahromić-grada!

Doduše, meni je beskrajno simpatično kako su nekdašnji kajkavski seljaci i seljanke svoja, našem uhu danas profinjeno zvučeća originalna imena, izvrtali u svakidašnjici: Emerik je uredno pretvaran u Imbru, Elizabeta u Jalžu, Barbara u Baru, Ljudevit u Ljudvu a Ladislav u Lacija. I to mi je simpatičnije od današnjih seoskih kajkavskih trendova, gdje već dugo vlada npr. famozni Robert (zašto?).

U doba naših staraca, posljeratnom zanosu punom povjerenja u bolje sutra, imena su se prilagodila situaciji, pa su frendice od moje stare uglavnom Vere, Vjere, Nade, Slavice, a čini se da je pola mužjaka bilo Slavko, Branko ili Zdravko. Jednostavna poruka socijalističkog optimističkog konzervatizma. Iako se muška imena baš i nisu nešto trendirala, do pred zadnjih desetljeća.

Onda su došla manje veličanstvena vremena i dah hipi pokreta, pa se prebacilo na voće i povrće. Dunja, Višnja, ili Jagoda (zakaj ne znam ni jednu Jabuku - u čemu je stvar?, pa to je barem najraširenije voće ovdje) su kad su odrasle, listom bile u prvim redovima ORA Sava akcija ili grupies na koncertu Azre.

U godini mog rođenja uzbibalo se 'ervacko proljeće, pa su mi generacija tona raznih Kreši, Tompi i Hrvača. Njih su u stopu pratili manje nacionalno osviješteni Davori i Denisi. Nevezano uz glavnu temu, ali svakog Denisa kojeg znam krasi neka specifična, da pristojno velim, otkačena crta...

A onda je došla megjunarodno priznata 'ervacka i umjesto da se nastavi gdje se započelo sa Tompama, novi trend: od narodno-povijesnih uglavnom tek (ali zato ominipresenta) Borna, a ostatak nakrcali uvijek isti (biblijski) Luke ili Mateji. Imao sam jedno vrijeme dojam da više ni jedno drugo dječje ime ne postoji. Ima još dva evanđelja, alo?

Dok ih u novije vrijeme nije prešišao kralj svih trenutnih klišea Niko. Niiiko – onako lički.. To mi je prva asocijacija, unaprijed pardon roditeljima (a ima ih, ima....) koji su nadjenuli to ime. Koliko malih Niki znate? Ili Franova? Ja odmah mogu nabrojat pet. To je zapravo nadimak za Nikolu, koji meni sto put konkretnije zvuči, a i čitavo je ime. za koje unatoč Niko trendu, nisam čuo sto godina da se nadjenulo nekom mališanu. Slična priča i s "Tin". Kao "po Tinu Ujeviću, to mi je baš zgodno". Dragi književni aficionadosi, to je bio Ujevićev nadimak - zvao se naravno, Augustin. Kojeg moš' svijećom tražiti kod novorođenaca.

Tko zna što će biti slijedeći trend? Možda retro? Sumnjam, ako su i prije zbog medija fasovala djeca kad je sredstava za masovno komuniciranje bilo 20 puta manje nego danas (romska imena koja su apsolutni zakon su za posebnu temu, jednom je u Večernjaku izjavu dao Kennedy Jašarovski) - mislim da bi moglo npr. slijediti bigbrotheriziranje. Kak se uopće zove ovogodišnji pobjednik?