Cheesteeleeshte

Kad su se već i novine sjetile... ode nakon kratke i teške, kak to i biva, jedan od zagrebačkih, točnije cvjetno-trgaških "oriđinala" veterana, koji je obilježio mnoge moje putešestvije ili ispijanje napitaka u okolici Cvjetnog trga i Bogovićeve. Tamo i jest bila jedina njegova ruta, a te granice svoje domovine je rijetko napuštao.
Dok si teenager ili si prodavač kestena, čini ti se da je taj čovjek koji se na minutu ubacivao u dućane, kioske i među ljude koji su sjedili (pa se vraćao još desetak puta minimalno) - čak i (bio) načitan. Pričalo se i da je poludjeli profesor povijesti, nasljednik neke love, svašta.
Kako god (ispalo da je bio tek kratko poštar), sve te nevjerojatne rasprave koje su se vrtile oko žena, psihologije i psihijatrije uvijek su i stalno imale unikatnu i to od njega osmišljenu poantu. Kad bi imao dobre volje saslušat i razmislit što lupeta. Dodavao je i malo religije, a rijetko se doticao i politike. Žene su ipak bile najpovlaštenija tema.

S tom vrećicom uvijek punom više litara mlijeka, trenirkom navučenom visoko preko trbušine, upalim ali upadljivim očima i kratkim oštrim rafalima riječi koji su izlazili na usta puna škrbi, imao si kaj za vidjet kad ti je prišao. Sjećam se kad je, tada još u top formi, birao prolaznike za komentiranje, a najviše debele žene. Tu nije imao filozofsko-psihološki diskurs, nego u glavu. Jednu je prokazivao nasred Cvjetnjaka upirući prstom, prateći je i upozoravajući glasno: "maknite se, ide žena tenk! Zgazila bu vas, ta ždere čistu mast i pije ulje!". Buca nije znala kud bi, da li torbom na njega ili što prije nestati iz dometa, pa je tako krivudala cestom, a on k'o kobac kad shvati da je plijen ranjiv, prati u stopu i strelja rafalima... U našem nezrelom muškom društvu je "ždere mast pije ulje" bila dugogodišnja politički nekorektna fraza za debele žene...

Zašto je značajan? Po ničemu posebnom niti po uobičajenim društvenim mjerilima. Ipak je bio neizostavni dio folklora mog uličnog odrastanja i antiheroj sitnih anegdota za prepričavanje. Sol zemlje. Dugogodišnji postojan začin gradskom životu, koji ionak' nije bogat nekakvim istinskim slojevima dubljeg smisla i značenja. Oličenje pojma "oriđinal". Oriđinali (ne znam kak bi se to reklo zagrebački, bokci? Ali to opet nije to) su službeno, po srednjoškolskom suhoparnom udžbeniku iz psihologije "ekscentrici" i isti ih je oslikavao lošom ilustracijom nekakvog čovjeka u kariranim prekratkim hlačama, s perom zataknutim za šešir. Oriđinal nije samo ekscentrik, niti klošar niti bohem iako može biti i sve to, on je također u svojoj biti društveni autsajder (ne uvijek i materijalni, ali često da) koji je od svoje luzerštine uspio napraviti malu bajku. Barem za sebe, ako ne uvijek i za druge.

Oriđinali niti post-mortem javna priznanja ne mogu lako dobit. Onaj socijalistički Prolaz sestara Baković je bio preimenovan slavnim Brankovim predšasnikom bogecom Miškecom, al' jeb' ga... kad si na dnu društvene ljestvice, onda te to prati i na onom svijetu. Digli se brzo prijedlozi da ko je bio taj Miškec pa da dobije ulicu, "imamo mi zaslužnih građana" i blabla.... romantika je danas izumrla kategorija.

Naravno, samo je jedan neprikosnoveni, još otprije pokojni legendarni Jovo (smrz'o se jadnik jedne zime) koji je naizust i bez pauzi i zamuckivanja mogao sat vremena čitati uvijek novu temu iz praznog papira. I koji je znao hodati centrom uvijen od glave do pete u platnene trake, poput mumije, na užas starijih gospođa.
Ima i novih generacija, kojima želim sve najbolje u razvoju uličnih performansa - dok god nisu agresivni. Đovani npr., ima nekih predispozicija za prijestolonasljednika.

U svakom slučaju bon voyage, Branko. Sad možeš na miru spremati nove teme, dok ne dođemo i mi na kavu na nebeski Cvjetnjak...