UPDATE UPDATE UPDATE:
Od sada nove sličice možete potražiti na adresi aboogy.blog.hr. Na istoj adresi primamo i nove upite.
Prošlo je 4 mjeseca otkad smo pokrenuli projekt Aboogy, i mogu vam reći da smo vrlo zadovoljni potignutim.
Za one koji ne znaju, Aboogy je personalizirani bookmark manager u koji posložite svoje favoritse i bookmarkse po kategorijama i stupcima, te im pristupate sa bilo kojeg računala u svijetu. Uz mogućnost kreiranja kategorija i linkova, zamislili smo da korisnici mogu dodavati i vlastite sličice-linkove (takozvane bannere) za one sajtove koje najčešće posjećuje (demo primjer korisničke stranice).
Realnosti je pokazala da prosječan korisnik baš i nema volje kreirati svoje sličice pa smo stoga pristupili izradi "image albuma" koji bi služio kao svojevrstan bazen sličica iz kojeg korisnik čupa sličice drugih korisnika, i dodaje ih direktno na svoju stranicu.
U međuvremenu, dok image album ne izađe iz našeg laboratorija (hah:) ), ovdje vam nudim set najčešće upotrebljavanih sličica, pa vi odaberite one koje vam se čine korisne i priljepite ih u vaš Aboogy.
Prilikom registracije, ukoliko odaberete HR kao vašu državu, ovih pet sličica biti će unaprijed postavljene na vašoj stranici. (Naravno, i njih možete obrisati ako vam ne koriste).
Idemo dalje. Portali i tisak.
Banke (internet bankarstvo)
Domaći blog servisi
Telekomunikacija i internet
Ostalo
Ako primjećujete da nešto nedostaje, a mislite da bi koristilo širokim masama, slobodno navedite u komentaru pa ćemo pokušat napraviti.
Hvala Sadisticu na tipovima iz photoshopa.
UPDATE UPDATE UPDATE:
Od sada nove sličice možete potražiti na adresi aboogy.blog.hr. Na istoj adresi primamo i nove upite.
Ajme što sam ga mrzio. Dječji vrtić “Nada Šuperina“ u Rijeci. Svjedoče moji roditelji kako sam smršavio pet kila na dan kada su me prvi put odveli u tu famoznu ustanovu, i do danas ih nisam vratio. Kažu, oderao sam grlo vrišteći, a bogami su me i dvaput presvlačili zbog suzama natopljene robice. Priča moj stari da se nemam više čega bojat u životu, jer ako me on tada nije zatuko, da nitko niti neće.
Bijah vrlo povučeno dijete. Mama se s razlogom bojala za moje psihičko stanje jer nakon prvog dana obilježenog izbezumljenim vrištanjem, idućih sedam nisam niti riječi progovorio.
Uz najveći napor se ne mogu sjetiti niti jedne lijepe uspomene iz vrtića. Dok je za jedne to bio raj na zemlji, ja sam ga doživljavao kao logor.
U onom sistemu vrtić je bio poput vojske. Ne sjećam se točno iz kojih razloga, al' znam da smo se morali postrojavati za svaku pizdariju. Sjećam se debele tete Mire (nemojte me uzet za riječ ako nije Mira, ipak je prošlo skoro 25 godina od tada, al' gotovo sam siguran da je Mira). Kakav je taj žena teror provodila nad nama. Sve se radilo točno u minutu. Doručak točno u minutu, igranje u minutu, spavanje u minutu, ručak, sve je bilo tempirano.
Upravo to spavanje je bilo najviše upečatljivo. Vadili su se mali rasklopivi krevetići, i onda bi nas sve potrpali pod zelene “vojne“ dekice. Svi su morali spavati. Bez iznimke. Ponekad je teta Mira dežurala u zamračenoj prostoriji kako bi nas imala na oku. Meni se jednom prilikom nije spavalo i znam da sam malo zujao uokolo. Dvije minute nakon prvog “Glavu dole!“ upozorenja, teta Mira se prišuljala i par puta me dobro opizdila nekom šibom preko deke, i onda se još izderala da samo probam plakat!
Jebala majku svoju. Di si sad da ti se sa svoja dva metra krvi napijem!
Teta Mira je bila strah i trepet. Bilo je i ostalih teta, al' se ne sjećam niti jedne druge, valjda zato što su bile normalne. Ostale tete nisu dežurale za vrijeme spavanja. One su imale svoje krtice koje su stražarile umjesto njih. Bila je to sve redom gamad koja se već onda instinktivno ulizivala nadređenima, isti oni koji će za par godina sjediti u prvoj školskoj klupi i besramno drukati ostatak razreda, dok ih jedan dan netko ne sačeka na igralištu i razbije pičku, kao što će budućnost i pokazati.
No da ne odlutam sada, ta gamad bila je zadužena da pazi na nas logoraše na prisilnom spavanju. Sjeli bi visoko na plastični tobogan sa nekom bilježnicom u rukama i, pazi sad, zapisivali bi one koji ne spavaju! Danas me strašno muči kako su to oni “zapisivali“, a još je većini trebala pomoć pri otkopčavanju vlastitog šlica kad idu pišat. Jedino ako nisu crtali naše slinave njuške, mada ni to ne vjerujem jer je tada najveći slikarski domet bila nacrtana kolona njemačkih tenkova u dnu, i red partizanskih aviona u vrhu papira, te brdo crta koje su dočaravale metke i rakete između istih, a na kraju bi ostali samo tenkovi pošarani od vatre i silnih eksplozija.
Teta-fakin-Mira mi je urezala još jednu scenu u pamćenje toliko jasno da bih je mogao rekonstruirat na računalu do posljednjeg detalja, samo da mi je neki adekvatan softver pri ruci.
Ručalo se za malim stolićima, za svakim stolom po četiri mulca, ili mulica (u toj fazi evolucije su dečkići i curice još bili smrtni neprijatelji). Jela se juha, i znam da se moralo jesti brzo, jer tko ne pojede bi dobio glavno jelo u juhu! A glavno jelo je na taj ključni dan bio neki rižot, ili nešto vrlo slične strukture. Za susjednim stolom, sa svojim drugaricama, sjedila je Ana. Lijepa plava curica duge kovrčave kose koja je inače sva nekako usporena, opako je kasnila sa juhom. Teta mira je već nemilosrdno kružila sa velikom loncem rižota od stola do stola i zaimačom “zakucavala“ porcije u netom od juhe očišćene zdjelice. Ana naravno nije stigla završiti, i teta Mira je nešto prokrečala i zavaljala zgusnutu, dreku nalik smjesu rižota direkt Ani u juhu. Na trenutak su svi stali gledajući u Anin tanjur, uključujući i nju samu, a samo dvije sekunde kasnije, Ana je spontano rižot i juhu zalila kompletnim sadržajem svoga želuca. Kao šlag na kraju, tri curice u njenom društvu, očito pod velikim utjecajem Anine reakcije, također su ispovraćale upravo pojedene juhice preko rižotića.
Of d rekord, Anu i danas srećem po gradu, i ne mogu se načudit u kakav komad trebe se pretvorila. Brijem da joj nije bed držat dijetu.
Primjetio sam kako neki ljudi nemaju uvid u neka psihofizička stanja koja se kod nas u primorju tako slikovito mogu opisati čak unutar jedne jedine riječi. Danas ćemo vidjeti što nam govori definicija vrlo maštovite riječi - Razkašetan.
Pridjev Razkašetan najčešće se pridodaje osobi u vrlo, vrlo, napušenom stanju.
Pojam kašeta, ukratko, označava kutiju. Međutim, ne bilo kakvu kutiju, nego onu što srećete na tržnicama u kojima se drži povrće i voće. Pol metra duga, nešto uža od toga, i tridesetak centimetara visoka, stranica sastavljenih od 3 ili 4 reda tankih drvenih trešćica, između kojih je po dva prsta prostora, a sve skupa se drži na komadima žice i heftalicama uz neznatno deblje trokutne letvice smejštene u kutovima kutije, koje samim time što su nešto deblje održavaju i kvadratnu formu iste.
U svakom slučaju, iz opisanog se lako može zaključiti kako se radi o vrlo krhkoj, savitljivoj, škripavoj, i nadasve labavoj kutiji, a koju se redovito nakon uporabe tretira kao komad smeća, pa se tako nerjetko događa da se samo šutira uokolo kad se nekome nađe na putu, a ona pritom za sobom ostavlja svoje sastavne djelove u obliku polomljenih trešćica i malih žičica.
Svima je jasno kako je nakon par takvih šuteva ta kašeta blago rečeno zakurac. Jenako kao i osoba koja se skantala pljugom. Klimavi udovi, opušteno i obješeno tijelo, kapci očiju koji jedva stoje nad zjenicama, glava koju je nikako nemoguće centirarati, te boli me kita za sve filing, vrlo vjerno opisuje pridjev razkašetan.
O tome kako se u raznim neprisebnim stanjima pametnije držat jednostavne kuhinje a ne stvarat egzibicije - ko ja.
I razmontiram se defešta. Nakon samo dva dima jebote. Gledam onako kroz teške kapke kako je skoro ni načeo nisam, a ne znam di sam. Bit će toga još za deset dana mislim se. Ma i za više.
I kako to obično biva, taman kad ti se malo vrati osjećaj da kontroliraš vlastite noge, javlja se ona neopisiva glad. Želudac vrišti da ubaciš unutra bilo što, a po mogućnosti sve što imaš.
Na žalost, to blaženo mentalno stanje ponekad radi protiv tebe pa kad zabriješ na neku pizdariju, jednostavno se više ne možeš otkačit. I ja zabrijo na palačinke. Dok svi normalni ljudi u takvim situacijama posežu za keksima, štapićima, čipsom, i sličnim jednostavnim pizdarijama, jerbo im je čak prevelika tlaka skidat i foliju sa istih a kamo li spremat nešto komplicirano, ja sam si u glavi zacrtao palačinke i možeš ga jebat. Palačinke sam si morao napravit. I to od nule!
Jednom rukom klizeći po zidu hodnika držeći ravnotežu i pravac prema kuhinji, odlučim u glavi nabrojati što mi sve treba za smjesu. I krenem tako od početka:
Jaje...
U jebote! U trenutku me uhvati panika - Šta ono još ide osim jaja?!
I sjetim se! - Brašno!
Neizmjerna sreća preplavi mi duh i tijelo, i osjetim veliko olakšanje. Ipak nisam skroz otišo ukurac. Nakon toga je bilo lako. Ulje, šećer, mlijeko.... sve je nekako isplivalo na površinu samo od sebe. Ipak sam radio palačinke najmanje milijun puta. Nije baš da sam u stanju stajat na nogama, al bila je to utješna činjenica.
Frižider se tri put izmako prije nego je dozvolio da ga otvorim. Gledam jaja, i sva su nekako jajastija nego inače, što je izazvalo tihi cerek i kimanje glavom u nevjerici, govoreći si da se skuliram dok nisam napravio neku pizdariju.
I dok radim pripremu čitavo vrijeme krećem se izuzetno polagano kako mi se ne bi dogodila situacija koja je zadesila jednog napušenog frenda. Naime, nakon što se taj dobrano uništio sjedeći na kauču, odlučio se prebaciti pol metra dalje u udobniju poziciju. Međutim, učinio je to brzinom svjetlosti s obzirom na stanje u kojem se nalazio, te je prilikom odmicanja shvatio da je njegov “duh“ ostao sjediti u prvobitnom položaju. Usro se ko grlica i brzo se vratio na mjesto kako bi se opet stopili u jedno. Nikad neću zaboravit tu prestravljenu facu. Sjećam se kako ga je radi toga još čitavo večer držala paranoja, a i danima nakon.
Uglavnom, da ne duljim, nabacam ja sve što ide u palačinke, ubodem mikser u struju, zaronim ga u ono što bi trebalo postat smjesa, i udri stari. Vrtim ja to simo, tamo... mijenjam nagibe i kutove, eliminiram grudice... i skužim da je sad to cca OK, i izvadim mikser.
Taj dan sam naučio jednu stvar. Nikad, ali baš nikad nemojte vadit mikser iz smjese za palačinke prije nego ga isključite. Ona dva debila iz “A je to“ su goli kurac prema onome kakvo sranje sam ja napravio.
A da stvar bude gora, odlučio sam čistit kad malo dođem sebi, odnosno kada se sve te kapljice dobro zakore tamo di jesu. A bile su svugdje.
Tu mejk a long stori šort, palačinke su bile fenomenalne. Istina da su prve 3 pale za domovinu jer je bilo potrebno još malo izbalansirat sastojke u smjesi, al sve u svemu, potamanio sam palačinki u iznosu pol kile brašna, i zadovoljan lego.
Zaspao sam ko beba.
Cookie, jedna od ikona bloghaera koja je prije gotovo dvije godine tako iznenadno nestala sa scene danas već kultnim postom “Nabrzinsko javljanje“, lansirala je sinoć jedan mail u moj poštanski sandučić. Sličan događaj zbio se i prošle godine u devetom mjesecu koji je također obilježen na mom blogu. Na taj način postao sam nekom vrstom glasnogovornika ove blog dive čije će se postojanje nesumnjivo jednoga dana pretočiti u legende, a na taj način će i moja malenkost postati dijelom te veličanstvene mitologije.
No da ne duljimo, Cookie vam ovoga puta ima puno toga za reći, pa krenimo redom.
Nakon podužeg uvoda gdje Cookie veliča moje postojanje slijedi ovaj tekst:
Razlog zasto se Cookie vise nikad nije vratila na blog rodio se 23.07.2006. u 23:10. Zapravo, brisi to - vraga se rodio, JA sam ga rodila, i to u mukama teškim!!!
Dobio je ime Ivan Luka - po kapetanu Jean Luc Picardu, zna se.
Dugacak 52, tezak 3800, sve u svemu, poprilican komad cendravog i pokenjanog malog stvorenjca.
Recite vi meni sad, dragi moji čitatelji, nije li to divna vijest? Dođe mi da se sam razvalim od alkohola njoj u čast! Mnogi će se veseliti kad pročitaju ovo, a neki će pustiti i suzicu, dijelom zato što se zna da nakon prve bebe niti jedna sisa više ne stoji jednako dobro, a dijelom zato što Cookie u svom tekstu nastavlja:
Vjerojatno ce vas sve veselit i vijest da sam u medjuvremenu postala gospodja Cookie, kako se i pristoji, jel.
Ma naravno da nas veseli draga naša Cookie, a što ne bi?! Blago gospodinu Cooku što te ima!
I nesto sto ce posebno veselit Pegycu - prestala sam pusit!
Eto, jos uvijek mislim na vas sve katkad i nedostajete mi. Ne znam ti rec ocu li se ikad vise vratit na blog ili necu. Trenutno imam i previse drugih preokupacija, al nikad se ne zna. Zivot je nepredvidljiv :)))))
Puno pozdravi sve... Ostajte mi dobri, lijepi i pametni kao i uvijek, ne nuzno tim redosljedom!
Sve vas puno voli Cookie
I nama je drago što si prestala pušit Cookie, ipak su to usta koja svako večer ljube bebu za laku noć, a ako gospodinu Cooku to ne paše, kupi mu pumpicu ili nešto.
Cookie je uz mail priložila i jednu fotografiju za koju je htjela da osvane na blogu, pa kako sam ja "duša od čoveka", priljepih i tu fotografiju riskirajući FBI za vratom jerbo svaki drugi dan pišem o seksu i onda još prilažem slikice dječice.
I na kraju, jedna zamolba svim vama koji znate Cookie, prenesite ovu vijest na svoje blogove jer Cookie pojma nema da je čitanost ovog bloga znatno opala od dana velike slave Zekoota Znaota, a vijest je tako velika da mora doprijeti skroz tamo where no one has gone before!
I skoro zaboravih reći, podlo sam ucjenio Cookie da neću objaviti njen mail ukoliko se ne ukaže makar u komentarima, stoga doista postoji velika šansa da u ugledate i pokoju svetu riječ pisanu od Cookieine ruke!
Alonzo:
Još samo malo, ajde, ajde, možeš ti to.... Vidi ga di je onaj šupak Šumaher skroz tamo iza he-heeee... PIZDOOO!!! Ko je faca?!! Ha?! Ko je facaaa?!!! Možete me svi u guzicu poljubit, jedan po jedan! Prvi saaaam! Još samo ovih par krugova do kraja, a imam i gume za suho i sve! (u blagom desnom zavoju malo prokliže)
Woooow. Koji kur....?? Jebote skoro sam se sjebo. Uuffff. Koj to kurac iza lupa sad? Šta se to čuje? (smanjuje muziku i osluškuje)
A jebo me pas..... nije valjda opet ležaj otišo! Pas mater!!!
A niš.. malo sporije, pa će ić.... i tako imam ogromnu prednost a samo par krugova do kraja. (u gadnom lijevom zavoju prokliže i ode u pičku materinu)
NEEEEE!!!!
PRAS!
Button:
Ma štaaaa???? Ne mogu vjerovat svojim očima! Alonzo je izletio u pičku materinu! Vidi gaaaa ha-haaa! Šupčinoooo!!!!
Ideeeešššš! Sad sam prvi jebote!!! Prvi!!! Kolko ima do kraja? Ma ne može bit puno! Alo ti za satavicooooom, kolko do krajaaaaa?!!! Ne čuje me. Ma di bi me čuo. Nije me ni vdio! Idem ko zvijer! Još malo i kupanje u šampanjcu! Večeras ima da ševim ko bik!!!
Šumaher:
Jebemliti kišu, i snijeg, i sunce, i maglu, i sve skupa, da ti jebem! Kakvo je to šugavo virjeme?! Pa jebeni osmi mjesec je! Sad ove gume, sad one... E neš!!! Sad vozim na ovim kišnim, taman da se staza u pustinju pretvorila! (proleti pored nečeg zgužvanog plavkastog)
Ma šta je ovo bilo? Se to Alonzo spizdio?!!! Je!!! Ha haaaaa, tooooooo!!!! Dabogda sve kosti polomio pizda li ti materina arogantna! Neš ti vidjet naslov prvaka ove godine, pazi šta ti ja kažem!
Uh, sad treba držat ovu poziciju, i bar nešto bodova pobrat.
A jebemliti gume usrane, vidi ih našta liče. Jebat ću im mamu tamo u boksu, opet su mi uvaljali neko reparirano sranje.
A šta se ovaj guzi iza???? Eeeej, šta ti je?!!! Ti nešto pokušavaš? Znaš ti ko sam ja? Daj mi se skini s guzice!
Ma vidi ga... Di se guraš jebote!!! Ej.... ma di.... haaa??!!! Neee..alo sudac, policija, žiri, komisija... bilo ko..... ma ste vidili?!! Izgurao me van totalno jebote!!!
Pizdoooo jedna aj stani sa strane ako imaš muda seljačino jedna glupa!
Ma jebo ovu trku... sad idem u box pička li ti materina i čekam te da ti njušku razbijem!
Valjda naj coolniji sajt na koji sam nabasao lejtli
Nemam običaj slat pizdarijice mailom, ali ovaj sajt jednostavno morate vidjet. Sadržaj, kao i navigacija sajtom .... sve prejebeno. Uživajte http://www.leoburnett.com/
O tome kako sam postao (ili možda ostao) pizda u duši, odnosno kako sam podlego marketinškom triku i kupio monitor koji mi vjerojatno i ne treba.
Odrvenila mi guzica jebate. Jebemliti stolicu retardiranu i izdeformiranu. Te se namjesti na lijevi guz, te na desni, e sad se malo legni u stolicu, pa se ispravi, pa digni noge, pa ovo, pa ono. Sve nešto, al sve zabadava. Sjebana stolica će uvijek ostat sjebana. Koliko god ja tražio poziciju u kojoj bi mogao mirovati makar petnaest minuta, činjenica je da će stolica postat samo neudobnija.
I na kraju popizdim.
Pa jebemu, non stop sam pred tim kompjuterom, bio bi red da si kupim novu stolicu. Treba mi! Zdravlje ću si sjebat ovako. I odem ja do Metroa jer čuo sam kako gore dijele te uredske stolice skoro za niš.
Kakav je to bio zajeb. Umjesto da sam si na glavu navuko ono sranje što nose trkaći konji kako bi gledali samo ravno naprijed, ja odem u Metro bez tog odjevnog predmeta, a na samom ulazu me dočekaju LCD monitori – i to na akciji!
U roku odmah se stvorilo 1000 dobrih razloga zašto je zdravlje očiju važnije od kičme. Stolice koje su imali u ponudi su automatski okarakterizirane kao zadnji šrot, a prošetao sam do njih samo zato kako bi sebe uvjerio da zapravo imam namjeru kupit stolicu. Sjednem na izložbeni primjerak stolice, a ispred sebe na stolu sve što vidim je novi monitor.
Nakon kratkog telefonskog poziva frendu da mi na netu pogleda performanse modela u ponudi, lijepa tanka lagana kartonska kutijica sa plastičnom ručkicom šetala se sa mnom prema kasi.
I sad ispred sebe imam novi Samsung. Kurčim se visokom rezolucijom kao da u najmanju ruku imam Ferarija. Radne površine ko u priči, i svašta stane gore. Stvarno je praznik za oči. Što je, je. I gledam sad tu sa strane u stari 17“ AOC sa ravnim ekranom i mislim se kako ga je vrijeme pojelo. Pitam se koliko para mogu dobit za to ako ga idem prodavat?
I za kraj, ima i jedno veliko sranje u svemu ovom. Na stolu sada ima pun kurac mjesta. Drugim riječima, bit će smeća ko nikad prije.
Usporedni test maloljetnih i punoljetnih cura kroz nekoliko važnih kategorija.
Kategorija 1: Upoznavanje
Prva kategorija i ujedno najveća tlaka je upoznavanje komada. Tlaka za one koji iza sebe već imaju pokoju vezicu, te svaki put moraju ponovno prolaziti kroz taj de-ža-vu od praznih pričica, a svako njeno skretanje pogleda koriste za odmjeravanje sisa i druge opreme.
Kod maloljetnica primjećujemo dva osnovna uzorka ponašanja. Il' će prestravljena pobjeć glavom bez obzira, il' ća umirat od nelagode i zbunjenosti, što bi značilo da je imaš u šaci, i uz još malo pričica i truda moguće da ćeš dobit pičke kroz godinu-dvije.
Punoljetne, s druge strane, i nisu baš tako lake za prokužit. Najčešće će se držat pomalo suzdržano dok ne odluče što ustvari žele. Neke će odlučivati što žele tridesetak godina, dok će one “brže“ malim dvosmislenim signalima davat do znanja kako tu možda ima kruha, ili će te apsolutno ignorirat i u svakoj prilici davat do znanja da si kreten.
Pošto svaki muškarac odmah želi znat na čemu je, a ne želi provest život čupkajući “voli me – ne voli me“ latice, u kategoriji upoznavanje bod odnose maloljetnice.
Maloljetno – Punoljetno 1:0
Kategorija 2: Veza
Veza s maloljetnicom je pain in the ass. Kako bi nešto dogovorili s maloljetnicom, indirektno se time moraju složiti i mama, i tata, i baka. Definicija veze s maloljetnicom je “ono što ostane između svih restrikcija“. Punoljetne trebe definitivno odnose bod u ovoj kategoriji. Ne samo što su neovisne, nego ako ste malo sretniji, možda čak imaju posao, auto, i stan. No budimo realni. Te tri su već vjerojatno zauzete.
Maloljetno – Punoljetno 1:1
Kategorija 3: Suživot
Tu ubrajam kuhanje, pranje, peglanje, čišćenje, ribanje.... dakle sve ono što žene moraju dok muškarci lade jaja. Ukoliko maloljetnica dolazi iz uzorne tradicionalne obitelji, velika vjerojatnost je da od malih nogu sve navedeno radi kod kuće, i da je dosta ispraksirana. Međutim život sa roditeljima nije isto što i život sa dečkom. Lako je moguće da taj drugi život vidi kao bijeg od svakodnevnih obaveza pa počne zajebavat. Međutim, nije to ništa što jedna ćepa iza uha neće vratit na svoje mjesto. Punoljetne imaju više iskustva ali su nažalost i izgrađene ličnosti. Uporaba sile bi tu samo nadodala krv na već prljave tepihe, a rezultati bi bili minimalni. Sa punoljetnima treba odigrat na drugi način. Na trenutak stisnite zube i iscijedite lijepu riječ, te nabacite neki mali poklončić s vremena na vrijeme. Dajte kompliment njenoj kuhinji. Znam da se čini nemoguće, al' rezultati će biti očaravajući.
Kako je manje tlake bolje, a više tlake loše, bod ide maloljetnici.
Maloljetno – Punoljetno 2:1
Kategorija 4: Seks
Uzmimo kao logično da je maloljetno = neiskusno, mada je to danas već sve otišlo u pičku materinu pa više nemaš pojma s kim imaš posla. Al' nek bude ovako da se tekst ne oduži. Dakle, maloljetno je dobro ako si perverznjak i uspiješ joj nametnut svoje bolesne ideje pod normalno. Onda si na konju. Punoljetno je dobro ako tražiš iskustvo i praksu. Svi znamo kako je mukotrpno učit maloljetnicu pušenju, i onda kad se napokon ispraksira ode nekom drugom. Punoljetno će te obradit da nećeš bit ni svjestan što ti se dogodilo, ali oprez, bolje da ni ona nije svjesna što se dogodilo jer bi joj moglo postat dosadno. Ako već nisi vješt jebač, makar je zavali laktom u sljepoočnicu. Važno da te po nečem pamti.
Kako se ovdje radi isključivo o ukusima, bodove ćemo ravnomjerno rasporedit.
Maloljetno – Punoljetno 3:2
Kategorija 5: Komunikacija
Na žalost, dobra komunikacija zahtjeva približnu intelektualnu razinu. Čast izuzecima ali intelekt je najčešće povezan s iskustvom i godinama. Teško da će te priče o Čad Majkl Mureju i Tree Hillu držat budnim više od 2 minute, pa zato u ovoj kategoriji bod dodjeljujem punoljetnim. Ove će davit drugim pričama, ali kad moraš birat između dvije kokoši, odaberi onu koja.... hm... ovaj... kriva poslovica, al bitno je da ste skužili poantu.
Maloljetno – Punoljetno 3:3
