Prije dvadeset godina moja ulica je bila tako pusta da je zimi služila kao sanjkalište, a ljeti bi na cestu bacili četiri velike grote umjesto stativa i igrali nogomet, ili bi pak na podu kredom crtali tlocrte svemirskih brodova i sjedili na cesti, šatro svaki u svom, i ganjali se u pognutom stavu ko Šumaher.
Danas tu prođe sto milijuna auta dnevno jer se naselilo dvjesto milijuna ljudi koji su okotili tristo milijuna dičurlije koji baš sad negdje navršavaju osamnaestu godinu i kupuju svoje aute.
Cesta koja je nekad bila pustinja postala je vrlo bučna i tako... glavna, a kroničan nedostatak parkirnih mjesta na ogromnom parkiralištu rješava se tako da se duž čitave ulice, a tu pričamo o cca 500 - 600 metara, auti parkiraju u jednu traku, a drugom se obavlja dvosmjerni promet. Nerijetko mi treba više vremena za izvući se iz ulice nego za spustit se do grada.
Al ne pada mi teško. Nisam živac za volanom, barem ne onaj koji će to pokazati. Malo guranja, malo penjanja na suprotnu bankinu, zavlačenje između baja od smeća da bi zalutali kombi mogao proći... sve je to normalno. Na kraju krajeva, i ja sam jedan od tih koji parkira na cesti.
I tako se priča ponavlja već desetak godina.
Danas sam se nemalo iznenadio kada sam pronašao čestitku tešku 400 kuna za nepropisno parkiranje uredno zataknutu za brisačem. I to samo na mom autui! 7 metara zračne linije od prozora moje sobe. Još najmanje sto auta je bilo parkirano u istom nizu, i nikom ništa. Na tom potezu od nekih 20 metara parkiram već deset godina i nikad nije bilo problema – do danas. Odjednom nije dobro. Nije da smo ulica u centru grada, čak štoviše, dosta je zabačena i baš me zanima kakav je to optimist ovuda šetao s blokićem. Da ga jebeš mora bit neki žuti tek izašao iz akademije s uvjerenjem da će upravo on sa svojim novim blokićem napravit revoluciju u gradu i stat na kraj globalnom problemu organiziranog kriminala. Netko tko sad ljepše spava jer je napravio reda u gradu. O srećo, jebemlite.
Ma stari, moš' mislit kako ćeš dobit tih 400 kuna od mene. Nekim čudom trenutno čak i jesam pri lovi, al' nema te sile koja će me natjerat da ih predam u zajedničku kasicu i da tim parama štampate nove blokiće koji će opet završit kod mene za brisačem. Ne dam!
Po čemu se moj auto tako razlikovao od ostalih? Čak sam bio toliko obziran da dva kotača dignem na bankinu kako bi manje smetao prometu. Istovremeno, obavezno pazim da ostane dovoljno mjesta kako bi invalidi ili žene s kolicima mogle nesmetano prolaziti, jer znam da je manja mogućnost da mi nečiji retrovizor očeše auto nego kmezavim djetetom iziritirana mama s ključevima od stana.
Uglavnom, ako me odjednom nestane na blogu znači da sam išo “odležat“ koji dan.
Koliko puta se na ovom blogu promijenio dizajn? Ne pamtim. Samo znam da ga promijenim svaki put kad mi se pojavi onaj osjećaj da mi se ne da gledat u vlastiti blog. To naravno odmah za sobom povlači i ubojstvo inspiracije pa zaključujem da je zdravo napraviti promjenu s vremena na vrijeme.
Oduvijek sam bio pristaša čistih, preglednih, jednostavnih, “crno na bijelo“ layouta, bez zilijun pizdarija koji odvraćaju pažnju ili, ne daj bože, otežavaju čitanje, kao usrane podloge, i sitna slova. Temu sam ovoga puta posvetio svom gradu. Ako malo razmislite primijetit će te da to i nije tako neobično s obzirom na sve sise i guzice koje su nekad krasile ovu adresu, jer je nekako postalo opće poznato da “Riječke, najbolje su 'čke 'čke“. Dovoljno da ste se u zadnjih godinu dana barem jednom prošetali korzom i znat ćete da pričam istinu. I ne samo ja.
Dakle, sve vi čke koje ste “dobre“ a niste u Rijeci, čekajte neka bolja vremena, ili jednostavno po kratkom postupku selite u Rijeku. Tu ste uvijek dobrodošle ;)
Jako mi se svidio dio ideje mog prošlog dizajna, sa malim dodatnim prostorom za piskaranje u stupcu, pa sam ga tako uključio i ovdje. Tamo će se naći svakojakih linkova na sajtove za koje mislim da su vrijedni pažnje, ili za pokoju besplatnu reklamicu. Isto tako, ako osjetite potrebu za običnim začatavanjem vulgaris i zajebancijom, upravo to je idealan prostor.
I na kraju, ovaj blog i dalje ostaje poznat isključivo po veselom i zajebantskom duhu mada se čini kako je ta nota nekako izbljedila u zadnje vrijeme, ali čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Časna pionirska!
Psihologija uspjeha – prvi, drugi, treći i stošezdesedmi dio
Mama, sestra i ja sjedimo za stolom i ručamo. Kao ni inače, ne sudjelujem u njihovim školskim pričama nego gledam Will Smitha kako je sav onako faca i mislim se koliko žena je od nekad do danas poželjelo rađat njegovu djecu. Malu crnu dječicu. Crnu dječicu koja će jedan dan postati crni smrd.... mah... nevermajnd. Neću sad u tom smjeru jerbo imam nešto drugo za ispričat.
Usred njihove priče, u jednom trenutku onako “s pol uha“ načujem kako sestra puna entuzijazma pita mamu ako može ići na koncert Kolonije. Ne zna kad je točno, ali navodno je uskoro. Mama reagira kao i svaki put – nabraja 5 ili 6 “ako“ uvjeta, u stilu ako ocjene budu solidne, ako ne zajebeš ovo, ako ne zajebeš ono, ako nije skupo... Sestra izjavljuje da kao neće bit skupo, nekih 35 do 50 kuna cca. Mama kima glavom i govori da nije tako strašno i da bi mogla, i pritom doda još par “ako“.
Tu njenu “ako“ priču sestra odjednom još intuziastičnije prekida sa, po njenom glasu sudeći, fenomenalnim prijedlogom!
Kaže, mama, mama, a gledaj ovo! A jel' mogu jaaaa.... da ne idem na Kolonijuuuu.... ali da onda mogu ići na Tonija?! I zatim brzo nastavlja.... Toni je nešto skuplji, al' nije velika razlika.... a Toni je ipak pravi koncert znaš, i svi će ići.... i bit će supač i sve!
I sad mama malo zavrti očima i pita kad je Toni, pa ova objašnjava, pa se vrti još poneka “ako“ priča..... a meni tek tada lagano dolazi do mozga što se upravo dogodilo.
Moja sestra je genijalac. Upravo sam svjedočio praktičnoj uporabi psihologije i krasnim primjerom mentalne manipulacije. Nešto što se inače uči iz knjiga moja sestra je izvela u manje od 3 rečenice, i to sa sto postotnom učinkovitošću!
Moja sestra zna da je mama nikad ne bi pustila na Tonija, jer sa školom konstanto ima problema, a stara oduvijek ima neku blokadu na 100 kuna za takve pizdarije. Stoga je moja seka lukavo načela priču bezveznim koncertom neke tamo Kolonije kojoj je najveći domet napravit ripof stranih stvari i pretvarat ih u himne za big bradr, pjevačice čiji koncert ima jednaku važnost kao i lošija ribarska fešta, tako da stara ne osjeti da radi preveliki ustupak kada je pušta na tako neki bezvezni event.
Odmah zatim, taj pozitivan odgovor koji je dobila od mame pretvara u svojevrsni dug koji je stvorila iz apsolutno ničeg u manje od 30 sekundi, i nastavlja priču kako se odriče tog “poklona“ uz malu nadogradnju aranžmana. Skoro pa u stilu “pol ja, pol ti, pa onda može“.
I upalilo je! Sestra je dobila zelenu kartu za Tonija! Naravno, ako u međuvremenu ne sjebe jedno 500 “ako“ na kojih se obavezala, a naravno da će ih sjebat, ako ne sve onda većinu, što opet na dan koncerta neće biti bitno, jer nema što se ne da riješit sa malo treptaja okicama i umiljavanja, pogotovo ako je već jednom odobreno.
E sad. Sve bi to bilo super, i ja bi bio ponosan brat što dijelim gene s takvom genijalkom, ali istina je to da je ona stvarno mislila ići na Koloniju, pa se usred priče predomislila i sve se samo od sebe složilo u najmanju ruku - savršeno.
Hvala svima na brizi oko psa. Izgleda da će bit sve ok. Malo je sad izbrijan oko vrata, al' on to ne vidi pa nije bed :)
Nego, gledam ja malo u svoj blogač danas, i razmišljam kako ispunit ovaj prazan prostor iznad.
Kolaž koji je ovaj header krasio ranije mi je dosadio, isto kao što bi mi u budućnosti dosadilo i svako drugo statičko rješenje.
I izrodila se ideja. Zašto ne stavljat komadiće slike, i vremenski je nadopunjavati. Sve dok netko ne pogodi što je na slici.
Nisam još na blogu vidio ništa slično, pa tako patentiram ovu ideju u domeni blog.hr, ma koliko glupa bila :)
Sa lijeve strane u boxu možete izraziti svoje viđenje, a ako budete štekali, dodat ćemo još par kvadratića, itd...
Kako još nisam pronašao sponzore koji bi uvalili kakvu nagradu pobjednicima, za sada ćete se morat zadovoljiti svojim imenom u "Hall of Fame".
Ako među vama ima potencijalnih sponzora, nek se jave :)
Ovo je moj pas. Osam godina star mješanac zlatnog retrivera i žutog labradora.
Nemam riječi kojom bi opisao to četveronožno čudo. Beštija je vjerojatno inteligentnija od nekih ljudi koje poznajem, a što je stariji to je i sve poslušniji.
Nikad nije bio na dresiranjima, a garantiram da u bližoj okolici nema niti jednog vlasnika psa koji nije ljubomoran na našu komunikaciju. Bez imalo preseravanja vam mogu reći kako u trenutku dok ovo pišem ja pojma nemam gdje je njegov povodac, niti se sjećam kad sam ga zadnji put vidio. Znam da ga imamo reda radi.
Taj pas sjeda uz nogu prije prelaska ceste, dolazi na zvižduk, redovito ignorira agresivne pse, reagira na moj pogled i gestikulaciju rukama.. jednostavno nemam razloga imat ga na lancu!
Ovo je američki staford. Pas nevjerojatnog stava i oštrine. Predivno stvorenje koje zrači snagom. Poštujem ga kao i svaku drugu vrstu jer je savršen u onome za što je odgajan kroz povijest. Svaka vrsta ima svoje vrline. Svaka vrsta je specifična. Za svaku vrstu postoji idealan profil vlasnika.
Sinoć sam u šetnji naletio na staforda. Predivan primjerak. Međutim, kako će se pokazati, krivi profil gazde. Viđao sam ih i ranije. Njega i gazdu. Znam od prije da nam psi nisu kompatibilni. Moj pas to osjeti na kilometre. Ignorira ga i ne prilazi mu. Meni to dovoljno govori.
Odmaknuo sam se sa strane, sjeo na zidić i moje žuto čudo je sjelo kraj mene. Iz tko zna kojeg razloga, baš to večer, kao nikad prije, frajer je odlučio doći do nas i pozdraviti. Imao je staforda na lancu i ovaj je bjesomučno vukao prema nama. Nije režao, nije lajao, nije pokazivao nikakve konkretne namjere.
Moj još uvijek sjedi uzdignute glave očekujući “prijateljski pozdrav“.
Vidim ja frajer ga pušta da priđe. Mislim se, valjda zna što radi.
Al nije znao.
Još se nije niti približio i već je u milisekundi zgrabio tu dobroćudnu njušku za obraz i pod vrat, bjesomučno trgajući.
Šokirao sam se. Ostao sam smrznut koju sekundu ne vjerujući što gledam.
Frajer mlati svog psa po glavi, ovaj ga ne jebe i ne pušta.
Uhvatim svog za leđa, i osjetim silinu kojom je bio povlačen. Isti tren ga puštam jer se bojim da mu ovaj ne otkine pol njuške dok ga ja držim.
Nakon još par sekundi pušta. Moj isti tren odskoči dva koraka unatrag, meni pod noge.
Bacam mu se oko vrata i smirujem ga.
Lik meni iza leđa smiruje psa i nešto priča, ali ga ne čujem. Sve mi je na fade out.
Gledam nastalu štetu. Mala rana od očnjaka ispod oka. I dvije na vratu ispod brade. Jedna od njih toliko velika da mi je onako u mraku prst upao unutra.
Nekim čudom nema krvi! Ni kapi!
Ne mogu vjerovat da je najebala samo koža!!!
Odjednom čujem lika iza sebe kako priča da bi trebao držat psa na lancu.
Istog trena sam se ustao i poslao ga u tri pičke materine i da mi se gubi s očiju da ga ne gledam. Još je nešto prokenjao, i tek kad sam ga drugi put izvrijeđao se povukao.
I što? Ne mogu mu ništa. Ima staforda na lancu. Ne mogu zvat muriju, jer moj nije bio na lancu, njegov je. Svjedoka nema.
Sve što mogu reći je – bolje za njega da me ubuduće zaobilazi u velikom luku.