Čestitka na brisaču

Prije dvadeset godina moja ulica je bila tako pusta da je zimi služila kao sanjkalište, a ljeti bi na cestu bacili četiri velike grote umjesto stativa i igrali nogomet, ili bi pak na podu kredom crtali tlocrte svemirskih brodova i sjedili na cesti, šatro svaki u svom, i ganjali se u pognutom stavu ko Šumaher.

Danas tu prođe sto milijuna auta dnevno jer se naselilo dvjesto milijuna ljudi koji su okotili tristo milijuna dičurlije koji baš sad negdje navršavaju osamnaestu godinu i kupuju svoje aute.
Cesta koja je nekad bila pustinja postala je vrlo bučna i tako... glavna, a kroničan nedostatak parkirnih mjesta na ogromnom parkiralištu rješava se tako da se duž čitave ulice, a tu pričamo o cca 500 - 600 metara, auti parkiraju u jednu traku, a drugom se obavlja dvosmjerni promet. Nerijetko mi treba više vremena za izvući se iz ulice nego za spustit se do grada.

Al ne pada mi teško. Nisam živac za volanom, barem ne onaj koji će to pokazati. Malo guranja, malo penjanja na suprotnu bankinu, zavlačenje između baja od smeća da bi zalutali kombi mogao proći... sve je to normalno. Na kraju krajeva, i ja sam jedan od tih koji parkira na cesti.
I tako se priča ponavlja već desetak godina.

Danas sam se nemalo iznenadio kada sam pronašao čestitku tešku 400 kuna za nepropisno parkiranje uredno zataknutu za brisačem. I to samo na mom autui! 7 metara zračne linije od prozora moje sobe. Još najmanje sto auta je bilo parkirano u istom nizu, i nikom ništa. Na tom potezu od nekih 20 metara parkiram već deset godina i nikad nije bilo problema – do danas. Odjednom nije dobro. Nije da smo ulica u centru grada, čak štoviše, dosta je zabačena i baš me zanima kakav je to optimist ovuda šetao s blokićem. Da ga jebeš mora bit neki žuti tek izašao iz akademije s uvjerenjem da će upravo on sa svojim novim blokićem napravit revoluciju u gradu i stat na kraj globalnom problemu organiziranog kriminala. Netko tko sad ljepše spava jer je napravio reda u gradu. O srećo, jebemlite.

Ma stari, moš' mislit kako ćeš dobit tih 400 kuna od mene. Nekim čudom trenutno čak i jesam pri lovi, al' nema te sile koja će me natjerat da ih predam u zajedničku kasicu i da tim parama štampate nove blokiće koji će opet završit kod mene za brisačem. Ne dam!

Po čemu se moj auto tako razlikovao od ostalih? Čak sam bio toliko obziran da dva kotača dignem na bankinu kako bi manje smetao prometu. Istovremeno, obavezno pazim da ostane dovoljno mjesta kako bi invalidi ili žene s kolicima mogle nesmetano prolaziti, jer znam da je manja mogućnost da mi nečiji retrovizor očeše auto nego kmezavim djetetom iziritirana mama s ključevima od stana.

Uglavnom, ako me odjednom nestane na blogu znači da sam išo “odležat“ koji dan.