Psihologija uspjeha – prvi, drugi, treći i stošezdesedmi dio

Mama, sestra i ja sjedimo za stolom i ručamo. Kao ni inače, ne sudjelujem u njihovim školskim pričama nego gledam Will Smitha kako je sav onako faca i mislim se koliko žena je od nekad do danas poželjelo rađat njegovu djecu. Malu crnu dječicu. Crnu dječicu koja će jedan dan postati crni smrd.... mah... nevermajnd. Neću sad u tom smjeru jerbo imam nešto drugo za ispričat.

Usred njihove priče, u jednom trenutku onako “s pol uha“ načujem kako sestra puna entuzijazma pita mamu ako može ići na koncert Kolonije. Ne zna kad je točno, ali navodno je uskoro. Mama reagira kao i svaki put – nabraja 5 ili 6 “ako“ uvjeta, u stilu ako ocjene budu solidne, ako ne zajebeš ovo, ako ne zajebeš ono, ako nije skupo... Sestra izjavljuje da kao neće bit skupo, nekih 35 do 50 kuna cca. Mama kima glavom i govori da nije tako strašno i da bi mogla, i pritom doda još par “ako“.
Tu njenu “ako“ priču sestra odjednom još intuziastičnije prekida sa, po njenom glasu sudeći, fenomenalnim prijedlogom!
Kaže, mama, mama, a gledaj ovo! A jel' mogu jaaaa.... da ne idem na Kolonijuuuu.... ali da onda mogu ići na Tonija?! I zatim brzo nastavlja.... Toni je nešto skuplji, al' nije velika razlika.... a Toni je ipak pravi koncert znaš, i svi će ići.... i bit će supač i sve!
I sad mama malo zavrti očima i pita kad je Toni, pa ova objašnjava, pa se vrti još poneka “ako“ priča..... a meni tek tada lagano dolazi do mozga što se upravo dogodilo.

Moja sestra je genijalac. Upravo sam svjedočio praktičnoj uporabi psihologije i krasnim primjerom mentalne manipulacije. Nešto što se inače uči iz knjiga moja sestra je izvela u manje od 3 rečenice, i to sa sto postotnom učinkovitošću!

Moja sestra zna da je mama nikad ne bi pustila na Tonija, jer sa školom konstanto ima problema, a stara oduvijek ima neku blokadu na 100 kuna za takve pizdarije. Stoga je moja seka lukavo načela priču bezveznim koncertom neke tamo Kolonije kojoj je najveći domet napravit ripof stranih stvari i pretvarat ih u himne za big bradr, pjevačice čiji koncert ima jednaku važnost kao i lošija ribarska fešta, tako da stara ne osjeti da radi preveliki ustupak kada je pušta na tako neki bezvezni event.
Odmah zatim, taj pozitivan odgovor koji je dobila od mame pretvara u svojevrsni dug koji je stvorila iz apsolutno ničeg u manje od 30 sekundi, i nastavlja priču kako se odriče tog “poklona“ uz malu nadogradnju aranžmana. Skoro pa u stilu “pol ja, pol ti, pa onda može“.
I upalilo je! Sestra je dobila zelenu kartu za Tonija! Naravno, ako u međuvremenu ne sjebe jedno 500 “ako“ na kojih se obavezala, a naravno da će ih sjebat, ako ne sve onda većinu, što opet na dan koncerta neće biti bitno, jer nema što se ne da riješit sa malo treptaja okicama i umiljavanja, pogotovo ako je već jednom odobreno.

E sad. Sve bi to bilo super, i ja bi bio ponosan brat što dijelim gene s takvom genijalkom, ali istina je to da je ona stvarno mislila ići na Koloniju, pa se usred priče predomislila i sve se samo od sebe složilo u najmanju ruku - savršeno.