Ultimate fight

Ovo je moj pas. Osam godina star mješanac zlatnog retrivera i žutog labradora.
Nemam riječi kojom bi opisao to četveronožno čudo. Beštija je vjerojatno inteligentnija od nekih ljudi koje poznajem, a što je stariji to je i sve poslušniji.
Nikad nije bio na dresiranjima, a garantiram da u bližoj okolici nema niti jednog vlasnika psa koji nije ljubomoran na našu komunikaciju. Bez imalo preseravanja vam mogu reći kako u trenutku dok ovo pišem ja pojma nemam gdje je njegov povodac, niti se sjećam kad sam ga zadnji put vidio. Znam da ga imamo reda radi.
Taj pas sjeda uz nogu prije prelaska ceste, dolazi na zvižduk, redovito ignorira agresivne pse, reagira na moj pogled i gestikulaciju rukama.. jednostavno nemam razloga imat ga na lancu!



Ovo je američki staford. Pas nevjerojatnog stava i oštrine. Predivno stvorenje koje zrači snagom. Poštujem ga kao i svaku drugu vrstu jer je savršen u onome za što je odgajan kroz povijest. Svaka vrsta ima svoje vrline. Svaka vrsta je specifična. Za svaku vrstu postoji idealan profil vlasnika.

Sinoć sam u šetnji naletio na staforda. Predivan primjerak. Međutim, kako će se pokazati, krivi profil gazde. Viđao sam ih i ranije. Njega i gazdu. Znam od prije da nam psi nisu kompatibilni. Moj pas to osjeti na kilometre. Ignorira ga i ne prilazi mu. Meni to dovoljno govori.

Odmaknuo sam se sa strane, sjeo na zidić i moje žuto čudo je sjelo kraj mene. Iz tko zna kojeg razloga, baš to večer, kao nikad prije, frajer je odlučio doći do nas i pozdraviti. Imao je staforda na lancu i ovaj je bjesomučno vukao prema nama. Nije režao, nije lajao, nije pokazivao nikakve konkretne namjere.
Moj još uvijek sjedi uzdignute glave očekujući “prijateljski pozdrav“.
Vidim ja frajer ga pušta da priđe. Mislim se, valjda zna što radi.

Al nije znao.
Još se nije niti približio i već je u milisekundi zgrabio tu dobroćudnu njušku za obraz i pod vrat, bjesomučno trgajući.
Šokirao sam se. Ostao sam smrznut koju sekundu ne vjerujući što gledam.
Frajer mlati svog psa po glavi, ovaj ga ne jebe i ne pušta.
Uhvatim svog za leđa, i osjetim silinu kojom je bio povlačen. Isti tren ga puštam jer se bojim da mu ovaj ne otkine pol njuške dok ga ja držim.
Nakon još par sekundi pušta. Moj isti tren odskoči dva koraka unatrag, meni pod noge.
Bacam mu se oko vrata i smirujem ga.
Lik meni iza leđa smiruje psa i nešto priča, ali ga ne čujem. Sve mi je na fade out.

Gledam nastalu štetu. Mala rana od očnjaka ispod oka. I dvije na vratu ispod brade. Jedna od njih toliko velika da mi je onako u mraku prst upao unutra.
Nekim čudom nema krvi! Ni kapi!
Ne mogu vjerovat da je najebala samo koža!!!

Odjednom čujem lika iza sebe kako priča da bi trebao držat psa na lancu.
Istog trena sam se ustao i poslao ga u tri pičke materine i da mi se gubi s očiju da ga ne gledam. Još je nešto prokenjao, i tek kad sam ga drugi put izvrijeđao se povukao.

I što? Ne mogu mu ništa. Ima staforda na lancu. Ne mogu zvat muriju, jer moj nije bio na lancu, njegov je. Svjedoka nema.
Sve što mogu reći je – bolje za njega da me ubuduće zaobilazi u velikom luku.