O tome kako sam postao (ili možda ostao) pizda u duši, odnosno kako sam podlego marketinškom triku i kupio monitor koji mi vjerojatno i ne treba.
Odrvenila mi guzica jebate. Jebemliti stolicu retardiranu i izdeformiranu. Te se namjesti na lijevi guz, te na desni, e sad se malo legni u stolicu, pa se ispravi, pa digni noge, pa ovo, pa ono. Sve nešto, al sve zabadava. Sjebana stolica će uvijek ostat sjebana. Koliko god ja tražio poziciju u kojoj bi mogao mirovati makar petnaest minuta, činjenica je da će stolica postat samo neudobnija.
I na kraju popizdim.
Pa jebemu, non stop sam pred tim kompjuterom, bio bi red da si kupim novu stolicu. Treba mi! Zdravlje ću si sjebat ovako. I odem ja do Metroa jer čuo sam kako gore dijele te uredske stolice skoro za niš.
Kakav je to bio zajeb. Umjesto da sam si na glavu navuko ono sranje što nose trkaći konji kako bi gledali samo ravno naprijed, ja odem u Metro bez tog odjevnog predmeta, a na samom ulazu me dočekaju LCD monitori – i to na akciji!
U roku odmah se stvorilo 1000 dobrih razloga zašto je zdravlje očiju važnije od kičme. Stolice koje su imali u ponudi su automatski okarakterizirane kao zadnji šrot, a prošetao sam do njih samo zato kako bi sebe uvjerio da zapravo imam namjeru kupit stolicu. Sjednem na izložbeni primjerak stolice, a ispred sebe na stolu sve što vidim je novi monitor.
Nakon kratkog telefonskog poziva frendu da mi na netu pogleda performanse modela u ponudi, lijepa tanka lagana kartonska kutijica sa plastičnom ručkicom šetala se sa mnom prema kasi.
I sad ispred sebe imam novi Samsung. Kurčim se visokom rezolucijom kao da u najmanju ruku imam Ferarija. Radne površine ko u priči, i svašta stane gore. Stvarno je praznik za oči. Što je, je. I gledam sad tu sa strane u stari 17“ AOC sa ravnim ekranom i mislim se kako ga je vrijeme pojelo. Pitam se koliko para mogu dobit za to ako ga idem prodavat?
I za kraj, ima i jedno veliko sranje u svemu ovom. Na stolu sada ima pun kurac mjesta. Drugim riječima, bit će smeća ko nikad prije.