O tome kako se u raznim neprisebnim stanjima pametnije držat jednostavne kuhinje a ne stvarat egzibicije - ko ja.
I razmontiram se defešta. Nakon samo dva dima jebote. Gledam onako kroz teške kapke kako je skoro ni načeo nisam, a ne znam di sam. Bit će toga još za deset dana mislim se. Ma i za više.
I kako to obično biva, taman kad ti se malo vrati osjećaj da kontroliraš vlastite noge, javlja se ona neopisiva glad. Želudac vrišti da ubaciš unutra bilo što, a po mogućnosti sve što imaš.
Na žalost, to blaženo mentalno stanje ponekad radi protiv tebe pa kad zabriješ na neku pizdariju, jednostavno se više ne možeš otkačit. I ja zabrijo na palačinke. Dok svi normalni ljudi u takvim situacijama posežu za keksima, štapićima, čipsom, i sličnim jednostavnim pizdarijama, jerbo im je čak prevelika tlaka skidat i foliju sa istih a kamo li spremat nešto komplicirano, ja sam si u glavi zacrtao palačinke i možeš ga jebat. Palačinke sam si morao napravit. I to od nule!
Jednom rukom klizeći po zidu hodnika držeći ravnotežu i pravac prema kuhinji, odlučim u glavi nabrojati što mi sve treba za smjesu. I krenem tako od početka:
Jaje...
U jebote! U trenutku me uhvati panika - Šta ono još ide osim jaja?!
I sjetim se! - Brašno!
Neizmjerna sreća preplavi mi duh i tijelo, i osjetim veliko olakšanje. Ipak nisam skroz otišo ukurac. Nakon toga je bilo lako. Ulje, šećer, mlijeko.... sve je nekako isplivalo na površinu samo od sebe. Ipak sam radio palačinke najmanje milijun puta. Nije baš da sam u stanju stajat na nogama, al bila je to utješna činjenica.
Frižider se tri put izmako prije nego je dozvolio da ga otvorim. Gledam jaja, i sva su nekako jajastija nego inače, što je izazvalo tihi cerek i kimanje glavom u nevjerici, govoreći si da se skuliram dok nisam napravio neku pizdariju.
I dok radim pripremu čitavo vrijeme krećem se izuzetno polagano kako mi se ne bi dogodila situacija koja je zadesila jednog napušenog frenda. Naime, nakon što se taj dobrano uništio sjedeći na kauču, odlučio se prebaciti pol metra dalje u udobniju poziciju. Međutim, učinio je to brzinom svjetlosti s obzirom na stanje u kojem se nalazio, te je prilikom odmicanja shvatio da je njegov “duh“ ostao sjediti u prvobitnom položaju. Usro se ko grlica i brzo se vratio na mjesto kako bi se opet stopili u jedno. Nikad neću zaboravit tu prestravljenu facu. Sjećam se kako ga je radi toga još čitavo večer držala paranoja, a i danima nakon.
Uglavnom, da ne duljim, nabacam ja sve što ide u palačinke, ubodem mikser u struju, zaronim ga u ono što bi trebalo postat smjesa, i udri stari. Vrtim ja to simo, tamo... mijenjam nagibe i kutove, eliminiram grudice... i skužim da je sad to cca OK, i izvadim mikser.
Taj dan sam naučio jednu stvar. Nikad, ali baš nikad nemojte vadit mikser iz smjese za palačinke prije nego ga isključite. Ona dva debila iz “A je to“ su goli kurac prema onome kakvo sranje sam ja napravio.
A da stvar bude gora, odlučio sam čistit kad malo dođem sebi, odnosno kada se sve te kapljice dobro zakore tamo di jesu. A bile su svugdje.
Tu mejk a long stori šort, palačinke su bile fenomenalne. Istina da su prve 3 pale za domovinu jer je bilo potrebno još malo izbalansirat sastojke u smjesi, al sve u svemu, potamanio sam palačinki u iznosu pol kile brašna, i zadovoljan lego.
Zaspao sam ko beba.