Ajme što sam ga mrzio. Dječji vrtić “Nada Šuperina“ u Rijeci. Svjedoče moji roditelji kako sam smršavio pet kila na dan kada su me prvi put odveli u tu famoznu ustanovu, i do danas ih nisam vratio. Kažu, oderao sam grlo vrišteći, a bogami su me i dvaput presvlačili zbog suzama natopljene robice. Priča moj stari da se nemam više čega bojat u životu, jer ako me on tada nije zatuko, da nitko niti neće.
Bijah vrlo povučeno dijete. Mama se s razlogom bojala za moje psihičko stanje jer nakon prvog dana obilježenog izbezumljenim vrištanjem, idućih sedam nisam niti riječi progovorio.
Uz najveći napor se ne mogu sjetiti niti jedne lijepe uspomene iz vrtića. Dok je za jedne to bio raj na zemlji, ja sam ga doživljavao kao logor.
U onom sistemu vrtić je bio poput vojske. Ne sjećam se točno iz kojih razloga, al' znam da smo se morali postrojavati za svaku pizdariju. Sjećam se debele tete Mire (nemojte me uzet za riječ ako nije Mira, ipak je prošlo skoro 25 godina od tada, al' gotovo sam siguran da je Mira). Kakav je taj žena teror provodila nad nama. Sve se radilo točno u minutu. Doručak točno u minutu, igranje u minutu, spavanje u minutu, ručak, sve je bilo tempirano.
Upravo to spavanje je bilo najviše upečatljivo. Vadili su se mali rasklopivi krevetići, i onda bi nas sve potrpali pod zelene “vojne“ dekice. Svi su morali spavati. Bez iznimke. Ponekad je teta Mira dežurala u zamračenoj prostoriji kako bi nas imala na oku. Meni se jednom prilikom nije spavalo i znam da sam malo zujao uokolo. Dvije minute nakon prvog “Glavu dole!“ upozorenja, teta Mira se prišuljala i par puta me dobro opizdila nekom šibom preko deke, i onda se još izderala da samo probam plakat!
Jebala majku svoju. Di si sad da ti se sa svoja dva metra krvi napijem!
Teta Mira je bila strah i trepet. Bilo je i ostalih teta, al' se ne sjećam niti jedne druge, valjda zato što su bile normalne. Ostale tete nisu dežurale za vrijeme spavanja. One su imale svoje krtice koje su stražarile umjesto njih. Bila je to sve redom gamad koja se već onda instinktivno ulizivala nadređenima, isti oni koji će za par godina sjediti u prvoj školskoj klupi i besramno drukati ostatak razreda, dok ih jedan dan netko ne sačeka na igralištu i razbije pičku, kao što će budućnost i pokazati.
No da ne odlutam sada, ta gamad bila je zadužena da pazi na nas logoraše na prisilnom spavanju. Sjeli bi visoko na plastični tobogan sa nekom bilježnicom u rukama i, pazi sad, zapisivali bi one koji ne spavaju! Danas me strašno muči kako su to oni “zapisivali“, a još je većini trebala pomoć pri otkopčavanju vlastitog šlica kad idu pišat. Jedino ako nisu crtali naše slinave njuške, mada ni to ne vjerujem jer je tada najveći slikarski domet bila nacrtana kolona njemačkih tenkova u dnu, i red partizanskih aviona u vrhu papira, te brdo crta koje su dočaravale metke i rakete između istih, a na kraju bi ostali samo tenkovi pošarani od vatre i silnih eksplozija.
Teta-fakin-Mira mi je urezala još jednu scenu u pamćenje toliko jasno da bih je mogao rekonstruirat na računalu do posljednjeg detalja, samo da mi je neki adekvatan softver pri ruci.
Ručalo se za malim stolićima, za svakim stolom po četiri mulca, ili mulica (u toj fazi evolucije su dečkići i curice još bili smrtni neprijatelji). Jela se juha, i znam da se moralo jesti brzo, jer tko ne pojede bi dobio glavno jelo u juhu! A glavno jelo je na taj ključni dan bio neki rižot, ili nešto vrlo slične strukture. Za susjednim stolom, sa svojim drugaricama, sjedila je Ana. Lijepa plava curica duge kovrčave kose koja je inače sva nekako usporena, opako je kasnila sa juhom. Teta mira je već nemilosrdno kružila sa velikom loncem rižota od stola do stola i zaimačom “zakucavala“ porcije u netom od juhe očišćene zdjelice. Ana naravno nije stigla završiti, i teta Mira je nešto prokrečala i zavaljala zgusnutu, dreku nalik smjesu rižota direkt Ani u juhu. Na trenutak su svi stali gledajući u Anin tanjur, uključujući i nju samu, a samo dvije sekunde kasnije, Ana je spontano rižot i juhu zalila kompletnim sadržajem svoga želuca. Kao šlag na kraju, tri curice u njenom društvu, očito pod velikim utjecajem Anine reakcije, također su ispovraćale upravo pojedene juhice preko rižotića.
Of d rekord, Anu i danas srećem po gradu, i ne mogu se načudit u kakav komad trebe se pretvorila. Brijem da joj nije bed držat dijetu.