Kad ti papirologija neda druge nego da ju nasamariš
Nemam pojma da li je članak istinit, ali u svakom slučaju je vrijedan kao anegdota. Barem vizualna.
Zajebati vladavinu papira (čitaj: Zamak) mora da je ravno orgazmu.
Nemam pojma da li je članak istinit, ali u svakom slučaju je vrijedan kao anegdota. Barem vizualna.
Zajebati vladavinu papira (čitaj: Zamak) mora da je ravno orgazmu.
Moraš biti malo lud kako nebi sasvim poludio
Postoji mogućnost da vam ovaj post pokvari dan što od bijesa i tuge kojom je napisan što radi pravopisnih i gramatičkih pogrešaka. Upozoreni ste, dalje idete vlastitom odgovornošću. Ne mogu svaki dan biti sretan i nasmiješen, nisam robot.
Potrebujeme prostor abychom mohli žit.
Trebamo prostor za živjeti
Jan Palach
Rečenica s nalova koju sam pročitao davno u "Balkanskom ambasadoru", tjednoj kolumni Zlatka Dizdarevića u Pogledu, političkom prilogu Novog Lista. Ta mi rečenica navire svaki put kad me apsurd koju potiče trenutna garnitura na vlasti, sama sebi svrhovita birokracija i nazadni svjetonazor ovog naroda, kako nazovi vjernika tako i ovih "normalnih" koji ne žele nikome škoditi pa niti previše ne talasaju.
Danas sam svjedočio kapitulaciji osobe koju smatram hodajućim dostojanstvom i primjerom u kakvog čovjeka želim ostariti: mojeg oca.
Dok je još radio, imao je priliku da preuzme direktorsko mjesto (tada još uvijek u hrvatskom vlasništvu) hrvatskih telekomunikacija u mom gradu. Nije htio pregaziti kolegu i zadovoljio se sa mjestom voditelja službe za održavanje. Imao je pod sobom čistaćice, električare, bravare, tokare,.. . Htio je da se posao radi i nije nikad koristio svoje mjesto šefa da se na ikome iživljavava. Zato kada danas prolazi Korzom ljudi ga pozdravljaju sa poštovanjem, jer je pomagao kako je stigao.
Nije bilo ni nepotizma, kada sam kao srednjoškolac tramakao ormare i stolove mene bi uzimao za najgore poslove (još uvijek se sjećam čišćenja nekakvog odvratnog mazuta i organskog otpada kojeg sam dobio kao zadatak, ili furanje starih firminih stvari na deponiji, taj smrad peče oči), a ako bi nas uhvatio kako lijenčarimo umjesto da radimo, ja sam dobivao ulogu žrtvenog pedra. Tada nisam shvaćao zašto to mora biti tako, sada mi je potpuno jasno. Bila je to pedagoška mjera kako za mene tako i za moje prijatelje u službi.
Nakon što je proglašen tehnološkim viškom i zbrinut u sumnjivoj firmi Eurest Luxembourg (outsourcing je ta riječ koja menadžerima prouzrokoje orgazme) jer je odbio otpremninu koja je bila nedovoljna, ostatak njegove ekipe je radio i dalje isti posao. Znači brinjavanju prostorija hrvatskih telekomunikacija samo što račun naplaćuje neka vanjska firma. Već tada mi je smrdilo na mito i korupciju, a imao sam nekih 17 godina. Jer kakvog smisla ima riješiti se djela zaposlenika koji i dalje rade taj isti posao ali matična firma sada skuplje plaća njihovj angažman dok su istodobno radnicima smanjene plaće? To i prodaja HT-a Deutsch Telekomu je razlog zašto mi se povraća kada vidim Ivicu Mudrinića kada dijeli financijske savjete Vladi ili se buni u ime Hrvatske Udruge Poslodavaca kao su radnici preskupi, kako je Vlada troma, dok istovremeno mulja na legalizaciji raznih objekta na srednjedalmatinskom otoku.
Ja sam pacifist, ali u tom trenutku da imam pištolj i tog čovjeka pored sebe trebalo bi mi jako puno samokontrole da ne okaljam vlastitu dušu tom krvlju.
HT se obvezao da će štiti radnike još tri godine nakon što ovi pređu u Eurest. Nakon tri godine uprava Euresta je ukinula radni staž (ili minuli rad ako hoćete) svim zaposlenicima. To je onaj koeficijent ili postotak koji vam se nagomilava svakom radnom godinom i radi kojeg vam nešto malo raste plaća i ima reperkusije na penziju. Pošto je Eurest to učinio nezakonito, moj otac i ostali randici su odlučili obraniti vlastitia prava preko sindikata i tužiti poduzeće za koje rade.
Moj je tata stigao do penzije, a predmet se vucara po novohrvatskom običaju već 5 godina. Nijedno ročište, nikakva obavijest, muk.
A onda prije tjedan dana u 21 navečer kada otac ima običaj spavati pošto je ranoranioc, zazvoni telefon i zaprijeti mu predstavica sindikata da ako ne potpiše punomoć o povlačenju tužbe da će morat platiti sudske troškove od 19.000 kuna.
Je li samo meni abnormalna činjenica da netko ide takve stvari obavljat u 21 navečer? Tata te večeri nije mogao spavati, a stanje mu se sa srcem pogoršalo, doktor kaže povišeni kolestorol od stresa. Kolesterol iako se od ugradnje stenta pridržava djete koje mu je propisao liječnik. A on je čelična volja, ne pijae kavu već 7 godina, jer tako piše na papiru.
Čistaćice su kapitulirale odmah. Povukle su tužbu od straha da će im doći ovrga radi sudskih troškova iako nitko nije pokazao nikakav račun radi kojeg je toliki iznos. Ti se 19.000 kuna prvolače poput bauka komunizma. Svi su čuli za to, a nitko nema pojma o čemu se radi. Utjerivanje strahom. Od čistaćica se to moglo i očekivati, uvijek će ići linijom manjeg otpora (nije ovo osjećaj intelektualne superiornosti već činjenica), ja sam se ponadao da će otac predvoditi električare i bravare te da neće odustati od onoga na što imaju pravo. Kako možeš izgubiti ako imaš pravo? U Hrvatskoj je to moguće pošto nismo vladavina prava već vladavina legaliziranog nasilja i krađe.
Tata će povući optužbu jer ne može dopustiti tako veliki dug ako sud ove zemljice odluči da su radnici u krivu. Ovo je kockanje života i on može dopustiti da taj dug postane početak našeg kraja. Ja sam protiv, ali ga razumijem. Ne mogu podnijeti njegove razočarane oči ovim sistemom jer me od malena učio da poštujem druge, da ne kradem i da ne lažem. A sada upravo pobjeđuje ta alternativa, ta mješavina birokracije, suda i kriminala zapakirana u "sve je po zakonu" lakoničnoj frazi.
Hrvatska država je nastala na kriminalu, pljački i smrti te joj plodovi ne mogu biti bolji od onoga što su joj korijeni.
Gledam ljude koji sada imaju 60 godina. Ti ljudi kopaju po bajama za smeće, ali sad su počeli i mlađi odbacivati sramotu pred nuždom. Razmišljam si da li je i meni namijenjena ista sudbina unatoč mom trudu da okrenem nešto na bolje. Ako sad kopaju po smeću oni koji su proveli čitav životni vijek radeći što li tek čeka mene kojem je penzija čista apstrakcija.
Kada ne budem više mogao računati na ove ruke i ove noge.Kad me zdravlje i mladost napuste. Kada će mi mraz i kiša mnogo teže padati nego sada. Hoću li skončati u nekakvoj bezimenoj ulici poput ostalih iz moje generacije dok će se Mudrinići iz visoka naslađivati sa ekonomskim projekcijama? Sve teže mi je promatrati te nemilosrdne oči i držanje uglednog čovjeka. I sve mi teže pada život u grad sa ljudima koji ne vide bolji svijet od ovog u kojem se nalazimo. Zašto učimo povijest ako ne prepoznajemo analogne obrasce ponašanja u sadašnjosti?
Znate li koja je frustracija vidjeti natruhe kraha dok ti ostali govore "valjda će biti bolje"? Proklete humanističke znanosti, uče te da misliš svojom glavom u zemlji u kojoj je to najnepoželjnija od svih mana.
Čak je i Isus poludio kad je vidio trgovce u Hramu. Čak je i on uzeo bič i sve ih protjerao. Jer što je previše je previše, ma koliko miroljubiv bio, moraš poluditi da ne bi sasvim poludio. Tiješim se činjenicom da postoji mjesto gdje ću pobijeći od ovog prigušenog ludila, koji vrije ispod sve te ravnodušnosti. Pobjeći od građanskog razmišljanja koji se u nas mijeri količinom asfaltiranih površina. Pobijeći tamo gdje nema papira, laži, spletki, ogovaravanja, ljubomore, razdora. Gdje nitko od tebe ne traži da sa jednom kunom stvoriš milion, a gdje od malo kamena, ilovače i drva možeš napraviti spremište, peči, kamp, bolje mjesto. Možda se i varam sa tim mojim robincrusoevskim pokušajem, ne znam što me čeka tamo i kako će teško biti, ali znam što me čeka ovdje ako ništa ne poduzmem.
Vidim to u razočaranim plavim očima mojega tate i radije bi umro u pokušaju da živim u svom novom svijetu nego da preživljavam u ovom.
Za ovim nehumanim sistemom ionako nitko neće previše plakati osim potomaka nekoliko bogataša.
La domenica delle salme
gli addetti alla nostalgia
accompagnarono tra i flauti
il cadavere di Utopia
la domenica delle salme
fu una domenica come tante
il giorno dopo c'erano i segni
di una pace terrificante
mentre il cuore d'Italia
da Palermo ad Aosta
si gonfiava in un coro
di vibrante protesta
[...] dok je srce Italije
od Palerma do Aoste
bubrilo u zboru
tresajućeg štrajka.
[Zvuk hrčaka ks ks ksk
radi ironije]
Najavljena je blokada Hrvatske 5.lipnja Kamo li sreće da birokratski sustav i državne službe odbiju raditi i da se sistem raspadne sam od sebe. Samo teško da ćeš održati štrajk ako za njega tražiš dnevnice...
Pasivni otpornam treba. Zar su milioni Indijaca koje je prethodio Ghandi bili svijesniji od nekoliko miliona Hrvata? Bit će da je vladala sloga, ono što fali nama.
U ime Jozota
Što više vremena prolazi to više imam osjećaj da je ovaj četveronožac mudriji od nekih homo sapiensa sapiensa.
http://www.ted.com/playlists/84/ancient_clues.html?utm_source=newsletter_weekly_2013-05-25&utm_campaign=newsletter_weekly&utm_medium=email&utm_content=playlist_button
Za razliku od djetinjarija našeg društva za koje se usuđujemo koristiti riječ "demokracija" ovdje možete naći čudo od ljudi koji razmišljaju o stvarnim aktualnim problemima i nekoliko poteza unaprijed kako da ih riješimo. Toplo preporučujem pogledati cijelu playlistu.
Petrebišća i Volovski Kuk (Velesovo carstvo)
Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik. Simbol mu je zmija ili zmaj (medvjed, kuna)
Stalno je izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu Mokoš. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba.
Veles je zaštitnik stoke. Često ga se nazivalo skotji bog (stočni bog). Jedan od njegovih atributa bili su rogovi (bikovi ili ovnovi), a vjerojatno i ovčja vuna.
Veles je bio zaštitnik pastira. U nekim se slavenskim narodima, ponajviše u Rusiji, očuvao žetveni običaj da se prvi snop žita poveže u neku vrstu amuleta koji bi štitio žetvu od zlih duhova.
Nakon dolaska kršćanstva Veles je podijeljen u nekoliko različitih likova. Kao bog podzemlja i zmaj, naravno, povezan je s vragom. Njegove su dobre osobine povezivane s kršćanskim svecima. Kao zaštitnik stoke, povezivan je sa svetim Blažom, odnosno svetim Vlahom. U mnogim je istočnoslavenskim narodnim bajkama povezivan sa svetim Nikolom, ponajviše zbog osobine zaštitnika bogatstva i stjecanja.
Mokoš je žensko božanstvo u slavenskoj mitologiji, boginja plodnost, zaštitnica žena. Povezivana je s prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Zvana je Mati-Syra-Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.
Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama.
U početku, obično se poistovjećivao s bogom rata Jarovitom kao bog proljetne mladosti, snage i sile kojom bukti život, ali kasnije su neka plemena proglasila Jarovita, odnosno, Gerovita za svog boga rata, tako odvajajući ova dva božanstva.
Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je klasje.
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kći Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran svojoj ženi te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime. Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara.
http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska
I Ministarstvo Kulture je prepoznalo potencijale ove staze.
---------------------------------------------------------
Dolazak Hrvata - Celestin Medović. Ovdje baš izgledamo pankerozno.
Kome se neda šetati od rondoa iz Mošćeničke Drage može doći s autom po makadamu iako je cesta uska i prava je drama oko mimoilaženja, a nema mnogo mjesta za parkiranje limenih ljubimaca.
Perunike, Iris ili Božika su ovdje domaće.
Krenuli tako nas dvoje iz Trebišća za Petrebišće. Imali smo na umu popesti se do Peruna da vidimo panoramu, ali se Veles s time nije složio. Odlučio je baš danas isprovocirati svoga suparnika Gromovnika.
Ira pored slapova potoka Potok. Hvata te neka euforija kad si tamo, to sve čisto, to sve miriši. Kad sam se vratio u grad sve mi je nekako smrdilo, a ja sam još uvijek mirisao po šumi.
Potoki i Trebišća su spalili Njemci i to baš pri kraju rata. Od '39 do kapitulacije Italije, stanovnicu su bili izolirani i bez ikakvih obavijesti o vanjskom svijetu. A partizanima je pasalo da Nijemci pale kuće pod krilaticom "više spaljenih uća više partizana". I dalje čitam Vinka Škalameru koji u Mošćenilkom zborniku progovara o tim vunenim vremenima. Mic po mic sve će biti obnovljeno.
Pastirski stan obnovljen tijekom radionica koje organizira svake godine agilna udruga Dragodid.
Prošle godine je bio postavljen krov od slame. Iz unutra izgleda poput polja naopačke.
Ljudi su prije kurili vatru iz unutra i tako bi konzervirali još više tu slamu od truljenja.
Zapadno od Peruna i istočno od brda Zaglav stoje Petrebišća, dolina u kojoj su stanovnici iz Trebišća vodili stoku na ispašu i vršili žito.
http://konkursiregiona.net/zelimir-peris-kako-se-na-gumnu-vrsi-zito-lapis-histriae-2012-prva-nagrada/
Evo kratka priča Želimira Periša kad smo već kod gumna.
Mliječike su napokon odrolale svoje listove.
Kad smo stigli gore čuli smo neke glasove, i ko nekim čudom taman osobe koje smo trebali upoznat. Jedan od njih je "žrec" Marko iz prošlog posta. Složili smo se da je slučajnost samo izgovor za nemaštovite ljude.
Strašni Veles i ove godine pokušava zbaciti Peruna. Njihova nikad okončana bitka je zapravo suština harmonije.
Velesovo tijelo je napravljeno u suhozidnoj tehnici, i to u duplo. Dva lica od polu-obrađenog kamena sa ispunom kamenja različitih dimenzija.
Još jedan obnovljeni pastirski stan sa krovom od škrila. Unutra su ležišta od drva. Ne zaboravite ponijeti sa sobom vreće za spavanje.
Uspon do Peruna ostavljamo za neki drugi put.
Spuštamo se dolje, u Velesovo carstvo. Keramičke pločice sa kiticama slavenske narodne pjesme.
Non stop je padala kiša što nas nije zaustavilo, ali nisam se smrzao. Zapravo voda me hranila.
Ako tražite stručno vođenje sa mnom, klik na Annalineu.
Što je Grcima Olimp to je našim precima bio Perun.
U svijetu naših predaka (Božanski boj)
Perun je bog pravde, rata i oružja, groma i munje (Gromovnik). Prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih.
Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet.
Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti iz svojih dvora u kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi donio kišu, učinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost. Perunovo magično oružje su strijele (munje). Nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u njegovu ruku.
Prikazivan je kao grub čovjek s bakrenom bradom.
Prinosili su mu životinjske žrtve, najčešće je to bio pijetao, ali se poklanjala i koza, medvjed, pa čak i bik koji se klao i prinosio na svečane dane. Kada je životinja bila žrtvovana, vjernici su životinju trebali pojesti, jer je ona bila prožeta manom ili božjom snagom, te će na taj način čitava grupa biti obredno ojačana.
Njegovo ime nalazimo i u nazivu perunika (iris), katkad zvanoj i bogiša ("božja biljka"), za koju se vjerovalo da raste na mjestu gdje Perun udari munjom.
Izvor: http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska
--------------------------------------
Dosta narikanja sa zadnjim postom. Vrijeme da se uzme "mašklin" u ruke i da se krene s delom. Ovaj prostor ću iskoristiti da se izreklamiram kao turistički vodič i arheolog na mitsko-povijesnoj stazi Trebišće-Perun.
Glazbenik, pjesnik, pisac i još mnogo toga (što bi se reklo tuttofare) te vlasnik turističke agencije Annalinea, Riccardo Staraj mi je ponudio mogućnost da vodim rekreativce, ljubitelje prirode i povijesti našeg Primorja po stazi koja je dana na koncesiju od strane PP Učka.
Predviđena ruta. Iz Mošćeničke Drage (Infopunkt pored rotora). Penjemo se prema selu Potoki, nastavljamo prema Trebišću. To selo su, kao i mnoga ostala, spalili Nijemci. Postoji isto tako opcija da se krene iz Mošćenica, a to se onda zove "Malinski put", preko Selca i Grabrove. Malinski put nema veze sa malinama, ali ima sa maslinama. Tada su težaci nosili masline iz Mošćenica sve do mlina kojeg je pokretao Potok.
Malo po malo se razvija Etnološka zbirka, mala knjižnica, konoba za okrjepu i mlin koji će jednog dana ponovo proizvoditi onaj zvuk sličan grmljavini po kojem zvuk žrvnja naši preci asocirali na Peruna.
Dolazak Hrvata, Oton Iveković. Sumnjam da je bilo tako svečano, ali naslikano je uklopljeno s domoljubnim romantičkim zanosom. Sumnjam da su naši preci bili svjesni povijesnog značaja koji mi dajemo njihovom dolasku.
Ono što me više golica jest osjećaj koji netko može dobiti kada prvi put vidi more. Zadnji put kas du ga vidjeli je bilo ono Crnomorsko ili Baltičko (ovisno o podrijetlu za koje mislite da je točno, ja osobno mislim da su s baltičkih nizina).
Čak i ja, koji živim pored tog živog organizma svakog dana, mogu osjetiti taj zanos i divljenje prvog puta.
Uz organizirano piješaćenje i stručno vođenje o značaju ovih prostora (gospon Vinko Škalamera, Kratka povijest sela Potoki, Mošćenički zbornik, br.3,2006, ja glede arheologije, etnologije i slavenske mitologije) nudi se piknik (klopa je iz renomiranog restorana "Perun", dobra kapljica i žestica pa će uspon biti lakši. Btw. uspon je fakultativni, ide se na zahtjev onih koji žele ići), igrokaz sa glumcima koji će vam objasniti neka vjerovanja i priče koje su lingvisti rekonstruirali zahvaljujući opstanku i otporu narodnih pjesama pošto se crkva trudila da izbriše bilo kakvu natruhu prijašnje vjere. Zato se u narodnim pjesmama skriva ključ, one su kodirane kako ne bi pobudile uvijek budno oko kršćanskog klera.
Glumci utjelovljuju likove iz mitologije.
Ovaj koji udara je žrec, a žrec je ono što je Keltima bio druid, hodajuća riznica znanja i vjerovanja.
Slijedi uspon na Perun, obilazak pastirskih stanova na Petrebišćima, spust s druge strane kanjona preko Sv.Petra. Sve to za 195 kuna i minimalno 10 bukiranih gostiju. Što se cijene tiče mislim da je sasvim pristojna jer ako ode u restoran Perun pojedete nešto fino i popijete litru vina taman će te potrošiti više, a ovdje dobijete šetnju, igrokaz i profesionalno vođenje.
Ako se prijavi minimalno 20 osoba onda je cijena po osobi 150 kn.
Proplanak na Petrebišćima koji je služio za ispašu. Tamo možete vidjeti obnovljene pastirske stanove zahvaljujući udruzi Dragodid koja svake godine organizira radionicu sa volonterima (studenti etnologije, krajobrazne arhitekture,...).
Suhi vrh sa Peruna. Nisu izjašnjenje okolnosti što su točno predstavljali ti vrhovi i što se na njima radilo. Jedino po bizantskim zapisima znamo da su ti bila svetišta sa Perunovim idolom koji je imao 4 lica kako bi gledao na sve strane svijeta. Isto tako, tu je trebalo biti stablo svijeta, Perun je bio u krošnji kao sokol ili orao, Veles je bio pod korijenjem, kao zmija, zmaj, lasica, kuna, medvjed. Za uprizorenje tog mita bilo je potrebno visoko, okupano suncem, prozračno mjesto, donji tok vode, vlažno, mračno mjesto kako bi se mogla odigrati vječna bitka između suprotstavljenih prirodnih sila. Slično mitu o Perzefoni, taj je ciklus jamčio blagorodnost usjeva i obnovu stoke. Zato za stoku kažemo blago. Blago je prvotni oblik bogatstva.
U sljedećem dijelu idemo u carstvo Velesovo, boga podzemlja, bogatstva, stoke.
Za rezervacije i ostale upite kontaktirati Annalineu.
ps. možda tako izgleda, ali ovo nije plaćeni oglas :) ali ako lajkate, prenosite onda se možda i rezervira pa će da zelembači stižu i da Neverin može financirati svoja putovanja i putopise.
Kad Čeda i Bole zavladaju
Dođu, tako, vremena kada pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati.
Ivo Andrić
Kada budući povjesničari budu tražili ime kojim će označiti period u kojem se sada nalazi ova zemlja predlažem, sve do njenog kraha, da to bude "diktatura prosjeka" ili "vladavina prosjeka".
Vladavina je to u kojoj su seljoberi, seljačine, prosječnjaci, sitne duše, mali pod zvijezdama, neuki, kriminalci, ratni profiteri, vozači kamiona, kokošari, dupelisci po članskoj iskaznici, birokrati (ovisnici o statistici bez uvida u stvarni život) pod krinkom nacionalizma tijekom ratne histerije i stanja nepromjenjive tranzicije kasnije i pod vanjskom formom vjere uspjeli postati predsjednici države, gradonačelnici, pročelnici, intendanti, šefovi policije i obavještajnih službi, ministri.
Živim u zemlji iz koje ne mogu otići. Začarani krug kao što ti treba 3 godina iskustva za svaki posao a posla za kaljenje iskustva nema. Isto tako nikako zaraditi novce da odeš vani, kako bi izdržao nekoliko mjeseci dok se ne smjestiš.
Zato su mi smiješni i istodobno tragični oni društveni darwinisti koji iz udobnosti svoje nezaslužene fotelje govore o aktivistima kao o neradnicima,a pozivaju kritičare da napuste zemlju ako im se ne sviđa zemlja u kojoj su trud, rad, poštenje, dobra volja, inovativnost tek splačina kojom se kite kandidati na izborima.
Živim u zemlji u kojoj gluplji ljudi od mene odlučuju o mojoj sudbini, budućnosti, načinu života, mojoj budućoj djeci, mojim susjedima i sugrađanima. Glupani i budale čiji jezik ne razumijem koliko je primordijalan, infantilan i vulgaran, s druge strane birokratiziran i s elementima distopije.
Čeda i Bole su zavladali Hrvatskom. Najveći trik je što im je većina povjerovala. I tu im skidam kapu. Uspjeli su nas uvjeriti da ne postoje bolji od njih jer su svi isti.
Giuseppe Tommasi iz Lampeduse u svom legendarnom Gattopardu kaže - Tutto deve cambiare perché nulla cambi.
Sve se mora promijeniti kako se ništa ne bi promijenilo.
I onda dobiješ bivše članove iz Titovog entouragea kako mijenjaju zastave samo da bi ostali na istom mjestu.
Problem je u tome što vidim kako može biti bolje, a ovo što imamo je sjena sjene onoga što bi trebalo biti.
Živim u zemlji koja ti oduzima dah svojom raznovrsnosti . U kojoj imaš planine, more, ravnicu, gudure, šume, makiju, goleti, vrleti, prirodne ljepote, bogatstvo životinjskih i biljnih vrsta, arheološke i kulturne baštine. I ne mogu se ne pitati kako od raja uspijevaju napraviti nešto što ostavlja gorak okus u kostima. Nešto što nagrize oči poput kiseline. Nešto od čega moraš biježati ali ne možeš pobijeći jer će te dostići na raskrižju, u novinama, na televiziji, kod susjeda, kod prijatelja, na fešti čak! Saznat ćeš ipak o nekažnjenim rabotama, saznat ćeš o ljudskom dostojanstvu vrijednih kojeg svakog dana vidim svedenog na koljena.
Svako znanje, svaki pokušaj promijene na bolje, svaka ambicija i htjenje prema onome što zaista može imati ova zemlja i ovaj narod je konstantno pod pritiskom i omalovažavano kako bi se zadržao status quo. Status quo radi nekoliko tisuća ljudi koji imaju sve. Koji ti šalju policajce na ovrhe jer nisi platio nešto na vrijeme, a policajce ti plaćaš da te dođu ovršiti. I kad digneš glas kontra režima, šalju te iste snage reda i mira da te mlate. Onda ti isti policajci za svoje plaće traže razumijevanje javnosti. Onda ti sindikati koji su sebi sami svrha traže potporu, a ne vraćaju ništa.
Uspjeli su nas podijeliti u kaste, a svaka se kasta diže jedna kontra druge. Jer smo dovoljno jaki dovoljno slabi da se bijemo međusobno, da si sikćemo neprijatne riječi, da napadnemo neistomišljenika macolom po glavi, da se branitelji dižu u zrak usred stana skupa s obitelji umjesto sabora punog žohara.
Ja ću se vječno čuditi. Moj mozak, moj um i moje srce ne mogu ovo stanje prihvatiti jedinim mogućim niti da postane gore. Dok god sam živ zahtijevat ću bolje mjesto za odrastanje, prizivat ću ga, sanjat ću ga iako će beskičmenjaci nastavljati vladati ovim prostom i prodavati suverenost koji nismo nikad imali.
Zašto vam sve ovo govorim? Evo zašto: kako odlučite da živite poslije pobjede presudit će koliko ćete još poživjeti. Ako jedan od vas odluči da postane gospodar zemlje, a vi ostali na to pristanete, onda nećete dugo potrajati. Ali ako radite zajedno, dijelite hranu, starate se jedni o drugima, što su mnogi naši ljudi činili u naša vremena, onda će vaša zajednica možda i opstati.
Život u kome se stara o svačijoj dobrobiti jeste život za koji će ljudi poginuti.
Tariq Ali, Sultan u Palermu
Da li je Republika Hrvatska vrijedna ičijeg života?
Naputak: molim senzibilne ljude da pokušaju odvojiti pojam države kao administrativne jedinice od hrvatskog naroda kojeg bi gore spomenuta jedinica trebala služiti.
Biennale Mozaika 2013
Na kraju je bilo toliko posla da su jedine fotke o Biennalu mozaika koje imam ove godine one radne. Ane razvlači jedan zanimljivi mozaik, stakleni obluci s plaže povezani žicom. Matko Kezele je najavio da je tehnika mozaik, znači jedna klasična likovna tehnika predstavljena na neklasičan način. Kada ugasite svijetlo i stavite lampu ispog ove instalacije na stropu se stvara čipka.
Nije baš nešto ispala ova fotka, ali puž mi je jedan od najboljih. Kućica je od obrađenih pravokutnih djelova dok je sluzavi dio od oblutaka. Odličan kontrast. Desno Možete primjetiti Thoma Yorkea iz Radioheada (to ne znači da ih slušam, moram se ograditi jer nisam fan hihi).
Matkov rad.
Dva dana smo radili ko sumanuti da otvaranje bude u 19 h, na tri lokacije, a ovog ljeta će radovi još biti predstavljeni u Puli, Zagrebu i Splitu. Ni Geomir nije izostao kad je svoju putanju prilagodio da me pozdravi.
Bila je čast pomoći prijatelju kojeg vodi tolika strast i učiniti čudo sa skoro ništa novaca. Sve je to plod ljudi dobre volje i prijateljstva kako bi građani mogli uživati u trenutku nečega drugog što nije ova zamorna situacija sa novina i tv-a. Najdraži dio mi je bilo otpakirati sve te radove i vidjeti što se nalazi ispod ambalaže.
Ako Vas zanimalju izložbe u najbližem gradu svakako se informirajte na stranicama Biennala.
Pufaste cape
Kakav egzibicionist ovaj Jozo.
Molim primjetiti prsnu tapiseriju koja nam zadaje glavobolju pa ju moramo stalno četkat, pogotovo sad kad dlake opadaju.
Dobro da nismo bezveze kupili biciklu.
Moja mala galerija
Poslao sam maksimum od tri fotografije (koliko je to dopušteno) na foto natječaj Grimalda 2013 i dobio obavijest da je jedna od mojih fotki predstavljena na izložbi bez naznake da saznam koja. Tako ću staviti fotke koje sam slao i koje sam stavio kao rezervne te one koje bi volio poslati negdje ali koje nisu istarski pejzaži.
Uvala Kalavojna je ono što bi talijani definirali "posto ameno". Čini se da dolazi od grčkih riječi kallos oinos što bi trebalo značiti "dobro vino" ili "lijepo vino". S ovim me mjestom upoznao Tihomir koji je rodom iz Raklja.
Pogled na Medveju sa Tuliševice tijekom rekognosciranja za trasu žičare za Vojak.
Ljubićeva pećina u općini Marčana. Kao da si u katedrali.
Lokalna cesta između Juršići i Prodola u Istri u autu u kojem su kočnice li-la.
Kažun odnosno Casita.
Kalavojna sa Svete Agneze i Starog grada Raklja.
Papiri koju su nađeni u drvenom oltaru crkve Madone od Traverse u Vodnjanu. Vidljiva je godina 1791 što mi golica maštu, tada je Vodnjan pripadao Mletačkoj Republici (koja će kapitulirati pred Napoleonom 1797. godine, unatoč njenoj proglašenoj neutralnosti u konfliktu s Austrijom). Nisam uspio pročitati krasopis, ali se duboko nadam da nije nekakvo ljubavno sapuničasto pismo.
Uvala Klančec u Brseču. Nažalost počeli su sa apartmanizacijom, širenjem ceste i parkirnim mjestima. Tuširanje košta dve kune i znate kamo sve to vodi...
Sa Svete Magdalene u Brseču. Nikad nisam shvaćao potrebu bazena pored mora. Kad me netko pita idemo li po zimi u bazen meni je to kao da mi netko nudi jabuku iz Konzuma pored stabla jabuke u vrtu. Besmisleno ali efektno.
Fotka nepoznate cure na rt Kamenjaku radi koje sam tog dana sa curom imao problema. Nadam se barem da joj se štucalo jer je izbila svađa :)
Bivša na Kamenjaku sa kojom sam imao lijep dan, sve dok nije pogledala u fotoaparat i našla razlog za to da noć ne bude isto tako lijepa.
žene imaju Problem za svako Rješenje
navodno rekao Stephen Hawking
501. post bez crte blogiću moj!
Posjet u Peroni
Stigao sam u Mestre iz Trsta točno u 11.11 gdje su me prijatelji pokupili s autom i obavijestili da imaju iznenađenje za mene. Članovi su udruge mladih koja organizira Summer Nite Love Festival u Mogliano Veneto te su pozvani u pivovaru Peroni da se odluče za neku od njihovih piva iz ponude. Pivovara se nalazi u ogromnoj industrijskoj zoni Padove. Kada to vidiš jasno ti je da smo na Kvarneru sve razmontirali osim Urinja i Omišlja. I da je to majušnih dimenzija naspram ovog.
Nakon ručka i svih vrsta pive koje su imali (Nastro Azzurro, Peroni koja je baš zidarska, Peroncino, ne sjećam se baš svih) uputili smo se na pregled tvornice uz za to zaduženog vodiča. Pisat ću samo ono čega se sjećam. U prostoriji smo gdje se priprema CO2 i voda.
Peroni je kupila pivovara iz Južne Afrike Sab Miller. U Italiji su tri tvornice: ova u Padovi, Rimu i Bari.
Sve je u ovoj tvornici ogromno i ne možeš se ne diviti na neki način organizaciji, ali opet to je taj kapitalizam koji ne trpi kašnjenje u procesu proizvodnje i u kojem je čovjek samo zamijenjiv kotačić.
U proizvodnji se koriste tamni i svijetli ječmeni slad, domaće kukuruzno brašno (kako prevesti griz? Podsjeća me na one neprijatelje zubiju kojima su nas strašili kod zubara kad smo bili mali: Gric i Groc) i...
... peleti od hmelja.
U onom ogromnom silosu se ječam češlja i odbacuju se vanjske kore koje se koriste sjemenke za ptice. Objasnili su nam da se većina toga pokušava reciklirati i ponovo iskoristiti.
Sve miriše po onome što oni zovu mošt koji fermentira u ovim ogromnim silosima. Ima ih oko 72 i dojam da smo mali poput mrava je zagarantiran.
Ogromne količine kvasca. Kvasac se može u fermentiranju pive iskoristiti do sedam puta, a onda je dobar pekarama za kruh.
80% proizvodnje iz Padove je za eksport, većinom za Englesku gdje se navodno Nastro Azzurro pije u finim pubovima. Pošto Englezi nisu vični izgovaranju Nastro Azzurro, na etiketama piše boldano Peroni.
U minutu se dezinfeciraju i flaširaju 60.000 boca. Karton se gradi oko njih. Svaka kutija se izvaže kao i bačve (na tal. fusto).
I tako smo saznali o pivi sve što smo oduvijek htjeli znati i postavljali vodiču mali milion pitanja. Sve što smo se oduvijek pitali. A onda nazad na degustaciju.
Alexxl, ruka u vatru da bi se tebi ovdje svidjelo.