Postoji mogućnost da vam ovaj post pokvari dan što od bijesa i tuge kojom je napisan što radi pravopisnih i gramatičkih pogrešaka. Upozoreni ste, dalje idete vlastitom odgovornošću. Ne mogu svaki dan biti sretan i nasmiješen, nisam robot.
Potrebujeme prostor abychom mohli žit.
Trebamo prostor za živjeti
Jan Palach
Rečenica s nalova koju sam pročitao davno u "Balkanskom ambasadoru", tjednoj kolumni Zlatka Dizdarevića u Pogledu, političkom prilogu Novog Lista. Ta mi rečenica navire svaki put kad me apsurd koju potiče trenutna garnitura na vlasti, sama sebi svrhovita birokracija i nazadni svjetonazor ovog naroda, kako nazovi vjernika tako i ovih "normalnih" koji ne žele nikome škoditi pa niti previše ne talasaju.
Danas sam svjedočio kapitulaciji osobe koju smatram hodajućim dostojanstvom i primjerom u kakvog čovjeka želim ostariti: mojeg oca.
Dok je još radio, imao je priliku da preuzme direktorsko mjesto (tada još uvijek u hrvatskom vlasništvu) hrvatskih telekomunikacija u mom gradu. Nije htio pregaziti kolegu i zadovoljio se sa mjestom voditelja službe za održavanje. Imao je pod sobom čistaćice, električare, bravare, tokare,.. . Htio je da se posao radi i nije nikad koristio svoje mjesto šefa da se na ikome iživljavava. Zato kada danas prolazi Korzom ljudi ga pozdravljaju sa poštovanjem, jer je pomagao kako je stigao.
Nije bilo ni nepotizma, kada sam kao srednjoškolac tramakao ormare i stolove mene bi uzimao za najgore poslove (još uvijek se sjećam čišćenja nekakvog odvratnog mazuta i organskog otpada kojeg sam dobio kao zadatak, ili furanje starih firminih stvari na deponiji, taj smrad peče oči), a ako bi nas uhvatio kako lijenčarimo umjesto da radimo, ja sam dobivao ulogu žrtvenog pedra. Tada nisam shvaćao zašto to mora biti tako, sada mi je potpuno jasno. Bila je to pedagoška mjera kako za mene tako i za moje prijatelje u službi.
Nakon što je proglašen tehnološkim viškom i zbrinut u sumnjivoj firmi Eurest Luxembourg (outsourcing je ta riječ koja menadžerima prouzrokoje orgazme) jer je odbio otpremninu koja je bila nedovoljna, ostatak njegove ekipe je radio i dalje isti posao. Znači brinjavanju prostorija hrvatskih telekomunikacija samo što račun naplaćuje neka vanjska firma. Već tada mi je smrdilo na mito i korupciju, a imao sam nekih 17 godina. Jer kakvog smisla ima riješiti se djela zaposlenika koji i dalje rade taj isti posao ali matična firma sada skuplje plaća njihovj angažman dok su istodobno radnicima smanjene plaće? To i prodaja HT-a Deutsch Telekomu je razlog zašto mi se povraća kada vidim Ivicu Mudrinića kada dijeli financijske savjete Vladi ili se buni u ime Hrvatske Udruge Poslodavaca kao su radnici preskupi, kako je Vlada troma, dok istovremeno mulja na legalizaciji raznih objekta na srednjedalmatinskom otoku.
Ja sam pacifist, ali u tom trenutku da imam pištolj i tog čovjeka pored sebe trebalo bi mi jako puno samokontrole da ne okaljam vlastitu dušu tom krvlju.
HT se obvezao da će štiti radnike još tri godine nakon što ovi pređu u Eurest. Nakon tri godine uprava Euresta je ukinula radni staž (ili minuli rad ako hoćete) svim zaposlenicima. To je onaj koeficijent ili postotak koji vam se nagomilava svakom radnom godinom i radi kojeg vam nešto malo raste plaća i ima reperkusije na penziju. Pošto je Eurest to učinio nezakonito, moj otac i ostali randici su odlučili obraniti vlastitia prava preko sindikata i tužiti poduzeće za koje rade.
Moj je tata stigao do penzije, a predmet se vucara po novohrvatskom običaju već 5 godina. Nijedno ročište, nikakva obavijest, muk.
A onda prije tjedan dana u 21 navečer kada otac ima običaj spavati pošto je ranoranioc, zazvoni telefon i zaprijeti mu predstavica sindikata da ako ne potpiše punomoć o povlačenju tužbe da će morat platiti sudske troškove od 19.000 kuna.
Je li samo meni abnormalna činjenica da netko ide takve stvari obavljat u 21 navečer? Tata te večeri nije mogao spavati, a stanje mu se sa srcem pogoršalo, doktor kaže povišeni kolestorol od stresa. Kolesterol iako se od ugradnje stenta pridržava djete koje mu je propisao liječnik. A on je čelična volja, ne pijae kavu već 7 godina, jer tako piše na papiru.
Čistaćice su kapitulirale odmah. Povukle su tužbu od straha da će im doći ovrga radi sudskih troškova iako nitko nije pokazao nikakav račun radi kojeg je toliki iznos. Ti se 19.000 kuna prvolače poput bauka komunizma. Svi su čuli za to, a nitko nema pojma o čemu se radi. Utjerivanje strahom. Od čistaćica se to moglo i očekivati, uvijek će ići linijom manjeg otpora (nije ovo osjećaj intelektualne superiornosti već činjenica), ja sam se ponadao da će otac predvoditi električare i bravare te da neće odustati od onoga na što imaju pravo. Kako možeš izgubiti ako imaš pravo? U Hrvatskoj je to moguće pošto nismo vladavina prava već vladavina legaliziranog nasilja i krađe.
Tata će povući optužbu jer ne može dopustiti tako veliki dug ako sud ove zemljice odluči da su radnici u krivu. Ovo je kockanje života i on može dopustiti da taj dug postane početak našeg kraja. Ja sam protiv, ali ga razumijem. Ne mogu podnijeti njegove razočarane oči ovim sistemom jer me od malena učio da poštujem druge, da ne kradem i da ne lažem. A sada upravo pobjeđuje ta alternativa, ta mješavina birokracije, suda i kriminala zapakirana u "sve je po zakonu" lakoničnoj frazi.
Hrvatska država je nastala na kriminalu, pljački i smrti te joj plodovi ne mogu biti bolji od onoga što su joj korijeni.
Gledam ljude koji sada imaju 60 godina. Ti ljudi kopaju po bajama za smeće, ali sad su počeli i mlađi odbacivati sramotu pred nuždom. Razmišljam si da li je i meni namijenjena ista sudbina unatoč mom trudu da okrenem nešto na bolje. Ako sad kopaju po smeću oni koji su proveli čitav životni vijek radeći što li tek čeka mene kojem je penzija čista apstrakcija.
Kada ne budem više mogao računati na ove ruke i ove noge.Kad me zdravlje i mladost napuste. Kada će mi mraz i kiša mnogo teže padati nego sada. Hoću li skončati u nekakvoj bezimenoj ulici poput ostalih iz moje generacije dok će se Mudrinići iz visoka naslađivati sa ekonomskim projekcijama? Sve teže mi je promatrati te nemilosrdne oči i držanje uglednog čovjeka. I sve mi teže pada život u grad sa ljudima koji ne vide bolji svijet od ovog u kojem se nalazimo. Zašto učimo povijest ako ne prepoznajemo analogne obrasce ponašanja u sadašnjosti?
Znate li koja je frustracija vidjeti natruhe kraha dok ti ostali govore "valjda će biti bolje"? Proklete humanističke znanosti, uče te da misliš svojom glavom u zemlji u kojoj je to najnepoželjnija od svih mana.
Čak je i Isus poludio kad je vidio trgovce u Hramu. Čak je i on uzeo bič i sve ih protjerao. Jer što je previše je previše, ma koliko miroljubiv bio, moraš poluditi da ne bi sasvim poludio. Tiješim se činjenicom da postoji mjesto gdje ću pobijeći od ovog prigušenog ludila, koji vrije ispod sve te ravnodušnosti. Pobjeći od građanskog razmišljanja koji se u nas mijeri količinom asfaltiranih površina. Pobijeći tamo gdje nema papira, laži, spletki, ogovaravanja, ljubomore, razdora. Gdje nitko od tebe ne traži da sa jednom kunom stvoriš milion, a gdje od malo kamena, ilovače i drva možeš napraviti spremište, peči, kamp, bolje mjesto. Možda se i varam sa tim mojim robincrusoevskim pokušajem, ne znam što me čeka tamo i kako će teško biti, ali znam što me čeka ovdje ako ništa ne poduzmem.
Vidim to u razočaranim plavim očima mojega tate i radije bi umro u pokušaju da živim u svom novom svijetu nego da preživljavam u ovom.
Za ovim nehumanim sistemom ionako nitko neće previše plakati osim potomaka nekoliko bogataša.
La domenica delle salme
gli addetti alla nostalgia
accompagnarono tra i flauti
il cadavere di Utopia
la domenica delle salme
fu una domenica come tante
il giorno dopo c'erano i segni
di una pace terrificante
mentre il cuore d'Italia
da Palermo ad Aosta
si gonfiava in un coro
di vibrante protesta
[...] dok je srce Italije
od Palerma do Aoste
bubrilo u zboru
tresajućeg štrajka.
[Zvuk hrčaka ks ks ksk
radi ironije]
Najavljena je blokada Hrvatske 5.lipnja Kamo li sreće da birokratski sustav i državne službe odbiju raditi i da se sistem raspadne sam od sebe. Samo teško da ćeš održati štrajk ako za njega tražiš dnevnice...
Pasivni otpornam treba. Zar su milioni Indijaca koje je prethodio Ghandi bili svijesniji od nekoliko miliona Hrvata? Bit će da je vladala sloga, ono što fali nama.