Dođu, tako, vremena kada pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati.
Ivo Andrić
Kada budući povjesničari budu tražili ime kojim će označiti period u kojem se sada nalazi ova zemlja predlažem, sve do njenog kraha, da to bude "diktatura prosjeka" ili "vladavina prosjeka".
Vladavina je to u kojoj su seljoberi, seljačine, prosječnjaci, sitne duše, mali pod zvijezdama, neuki, kriminalci, ratni profiteri, vozači kamiona, kokošari, dupelisci po članskoj iskaznici, birokrati (ovisnici o statistici bez uvida u stvarni život) pod krinkom nacionalizma tijekom ratne histerije i stanja nepromjenjive tranzicije kasnije i pod vanjskom formom vjere uspjeli postati predsjednici države, gradonačelnici, pročelnici, intendanti, šefovi policije i obavještajnih službi, ministri.
Živim u zemlji iz koje ne mogu otići. Začarani krug kao što ti treba 3 godina iskustva za svaki posao a posla za kaljenje iskustva nema. Isto tako nikako zaraditi novce da odeš vani, kako bi izdržao nekoliko mjeseci dok se ne smjestiš.
Zato su mi smiješni i istodobno tragični oni društveni darwinisti koji iz udobnosti svoje nezaslužene fotelje govore o aktivistima kao o neradnicima,a pozivaju kritičare da napuste zemlju ako im se ne sviđa zemlja u kojoj su trud, rad, poštenje, dobra volja, inovativnost tek splačina kojom se kite kandidati na izborima.
Živim u zemlji u kojoj gluplji ljudi od mene odlučuju o mojoj sudbini, budućnosti, načinu života, mojoj budućoj djeci, mojim susjedima i sugrađanima. Glupani i budale čiji jezik ne razumijem koliko je primordijalan, infantilan i vulgaran, s druge strane birokratiziran i s elementima distopije.
Čeda i Bole su zavladali Hrvatskom. Najveći trik je što im je većina povjerovala. I tu im skidam kapu. Uspjeli su nas uvjeriti da ne postoje bolji od njih jer su svi isti.
Giuseppe Tommasi iz Lampeduse u svom legendarnom Gattopardu kaže - Tutto deve cambiare perché nulla cambi.
Sve se mora promijeniti kako se ništa ne bi promijenilo.
I onda dobiješ bivše članove iz Titovog entouragea kako mijenjaju zastave samo da bi ostali na istom mjestu.
Problem je u tome što vidim kako može biti bolje, a ovo što imamo je sjena sjene onoga što bi trebalo biti.
Živim u zemlji koja ti oduzima dah svojom raznovrsnosti . U kojoj imaš planine, more, ravnicu, gudure, šume, makiju, goleti, vrleti, prirodne ljepote, bogatstvo životinjskih i biljnih vrsta, arheološke i kulturne baštine. I ne mogu se ne pitati kako od raja uspijevaju napraviti nešto što ostavlja gorak okus u kostima. Nešto što nagrize oči poput kiseline. Nešto od čega moraš biježati ali ne možeš pobijeći jer će te dostići na raskrižju, u novinama, na televiziji, kod susjeda, kod prijatelja, na fešti čak! Saznat ćeš ipak o nekažnjenim rabotama, saznat ćeš o ljudskom dostojanstvu vrijednih kojeg svakog dana vidim svedenog na koljena.
Svako znanje, svaki pokušaj promijene na bolje, svaka ambicija i htjenje prema onome što zaista može imati ova zemlja i ovaj narod je konstantno pod pritiskom i omalovažavano kako bi se zadržao status quo. Status quo radi nekoliko tisuća ljudi koji imaju sve. Koji ti šalju policajce na ovrhe jer nisi platio nešto na vrijeme, a policajce ti plaćaš da te dođu ovršiti. I kad digneš glas kontra režima, šalju te iste snage reda i mira da te mlate. Onda ti isti policajci za svoje plaće traže razumijevanje javnosti. Onda ti sindikati koji su sebi sami svrha traže potporu, a ne vraćaju ništa.
Uspjeli su nas podijeliti u kaste, a svaka se kasta diže jedna kontra druge. Jer smo dovoljno jaki dovoljno slabi da se bijemo međusobno, da si sikćemo neprijatne riječi, da napadnemo neistomišljenika macolom po glavi, da se branitelji dižu u zrak usred stana skupa s obitelji umjesto sabora punog žohara.
Ja ću se vječno čuditi. Moj mozak, moj um i moje srce ne mogu ovo stanje prihvatiti jedinim mogućim niti da postane gore. Dok god sam živ zahtijevat ću bolje mjesto za odrastanje, prizivat ću ga, sanjat ću ga iako će beskičmenjaci nastavljati vladati ovim prostom i prodavati suverenost koji nismo nikad imali.
Zašto vam sve ovo govorim? Evo zašto: kako odlučite da živite poslije pobjede presudit će koliko ćete još poživjeti. Ako jedan od vas odluči da postane gospodar zemlje, a vi ostali na to pristanete, onda nećete dugo potrajati. Ali ako radite zajedno, dijelite hranu, starate se jedni o drugima, što su mnogi naši ljudi činili u naša vremena, onda će vaša zajednica možda i opstati.
Život u kome se stara o svačijoj dobrobiti jeste život za koji će ljudi poginuti.
Tariq Ali, Sultan u Palermu
Da li je Republika Hrvatska vrijedna ičijeg života?
Naputak: molim senzibilne ljude da pokušaju odvojiti pojam države kao administrativne jedinice od hrvatskog naroda kojeg bi gore spomenuta jedinica trebala služiti.
Post je objavljen 13.05.2013. u 15:12 sati.