neverinov blogneverinov blog

Polane

Photobucket

Tek sam se drugi dan uhvatio za fotoaparat pa nije bilo bogzna što za snimat kad je game over. Organizator festivala je udruga mladih Re+Volt


Photobucket

Netko mi je rekao da su Polane pod Petehovcem delnički Beverly Hills...



Photobucket


Photobucket

Mojih ruku maslo, kuhati je čista alhemija, pih ma kakvo zlato od željeza.


Photobucket


Photobucket

Mamurluk te ni ne može okrznut uz toliko zelenila.



Jutri za delo

Post info
31.07.2012. (21:47)
5 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Namjerna shizofrenija




Odlučio sam se za dobrovoljnu shizofreniju. Podijelio sam svemir svojih osobnosti (zna Hesse) na dva djela. Prihvatio sam Pirandellovu teoriju o maskama i nadjenuo si jednu koju ću nositi 6 sati svaki dan, 6 dana u tjednu, dok ne nađem neko bolje radno mjesto.

Bit ću savršeni građanin na šalteru u općini, savjesno i kompetentno ću obavljati zadatke koje mi budu davali na poslu. Na prvi pogled bit ću još jedan od nas koji se ne usudi reći svoje mišljenje u strahu da će dobiti otkaz i u strahu da je birokratkinja u općini/fini/zavodu alfa i omega moje građanske egzistencije.

Ali duboko u sebi bit će onaj kojeg će čahura savršenog građanina, poslušnika i poreznog obveznika braniti od toga da ga društvo zaprlja. Onaj dječak koji idealno (ili djetinje ako hoćete) vjeruje da postoji nešto vrijednije, nešto bolje u čemu odrastati i naposljetku umrijeti od ovog mjesta u društvu gdje mi je namijenjena uloga potplaćene radilice. Moj duh je preambiciozan da bi se zadovoljio sa nečim poput "bit će bolje" ili "bolje išta nego ništa".

U pokušaju da ne otupim vježbam duh, tijelo i um i pripremam ga za odmazdu protiv Leviathana. Nema nasilja u ovoj priči, moja odmazda će biti nepripadanja ovoj organizaciji, dobrovoljno izgnanstvo, bijeg u mjesto gdje nema pokušaja pranja mozga.

Nekad sam vjerovao da rastem kako bi postao uzoran građanin koji će unaprijediti svojim doprinosima društvo. Sada shvaćam da je to oružje kojem se koriste kriminalci i kada im zakon ne paše pribjegavaju nasilju tako da mi stine ribe u srazu sa njima nemamo šanse ni kad su zakoni na našoj strani.

Nije to rezignacija, u biti drago mi je da sam počeo razmišljati tako, biilo bi otužno da sam još jedan od onih koji misle da će sve riješiti "nevidljiva ruka" i nastaviti trpiti onako orwelijanski za bolje sutra koje nikad neće doći.

I zato ću slušati, neću trepnuti, neću povisiti obrve u nevjerici kada čujem nešto od nadređenih sa čime se ne slažem. Ipak ne mogu klicati i klimati glavom na riječi da smo jedna obitelj i da je našoj multikorporaciji stalo do svake mušterije i da se zato toliko ulaže u nas, da im profit nije na prvom mjestu (kako slatko naivno skoro, ne vjerujem da oni koji mi to govore vjeruju u to isto jer ih smatram preinteligentnima ali moraju to ponavljat, zato se lažemo od vrha prema dnu).

Ni manje ni više nego scene iz Walla.

Dok budem vanjskim djelom sebe pažljivo promatrao svaku gestu i parolu sa lažnim iskrenim zanimanjem, plaćao račune, odlazio na glasanje, onaj pravi ja će biti daleko od tih utjecaja , televizije i novina također, sjediti će u poziciji lotusa ispod ladonje, duboko disati i promatrati sunce koje će ga dočekati kad se oterasi ovih neželjenih okova koje su mu kovali i namjenili dok je još bio mali. A ako se sustav uruši u međuvremenu, još bolje...




Zasada ću biti spavač i čekati moju braću i sestre da izađu iz sjene inače ćemo svi završiti ko Winston Smith.


Želim vam ugodan vikend i da ne mogu doprijeti do vas ostavljajući iza sebe samo opustošenu zemlju. Uživajte u suncu, moru, prirodi, obitelji i prijateljima jer samo to postoji.




Post info
28.07.2012. (10:16)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Upoznavanje Rijeke - Potok


Photobucket

U zadnje vrijeme izbjegavam vožnju autom (koji ionako nije moj) i pokušavam do odredišta stići piješke. Hodanje je postalo čin razbistrivanja misli. Osim što je dobro za noge dobro je i za glavu. Čak je i Arisotel održavao svoja predavanja tijekom šetnje.


Photobucket

Zgrada u ulici Viktora Cara Emina (ja volim reći Eminema iz šale, Viktor Car si je nadjenuo drugi dio prezimena po Emi, ženi, jer nisu bili u mogućnosti imati djece a bio joj je privržen)


Photobucket

Kada pređemo tu ulicu ulazimo na Potok, kvart između Banderova i Prvomajske ulice. Kao što kaže i samo ime ovdje je tekao potok, jedan od 16 izvora vode na riječkom području radi kojeg Rijeka i jest nastanjena od davnina.



Photobucket

Potok zastupaju dvije glavne ulice. Radi ljetne terase Pop Arta počeo me neodoljivo podsjećati na jedno mjesto gdje sam izlazio u Ljubljani. Još samo da postane pješačka zona i to je to.


Photobucket


Photobucket

Smiješno mi je kada mi se sugrađani obraćaju kao da sam turist radi fotoaparata.


Photobucket

Strašno mi se sviđaju zgrade u ovom djelu.

Photobucket

Ova baš i nije nešto ispala ali se kod donjih katova vide blokovi u bunjato tehnici (hrapavo) koji odaju rustikalni štih.


Photobucket

Potok je u biti jedna omanja draga usječena među brdima.


Photobucket

Koliko toga je iznad naših glava a da sami nismo svjesni. Kada krenemo od doma prema poslu kao da aktiviramo automatskog pilota i nema nas radi nikoga osim ako nas taj netko ne zaustavi da nas pita za zdravlje a mi ga otkantamo s prstim prema satu i frazom tipa "znaš žurim na posao, drugi put..".


Photobucket

Umjesto vožnje s autobusom odlučio sam novac potrošiti na ono što mi paše i dizat se malo ranije da se pokrenem. Do posla mi treba pola sata adagio a tamo ionako samo sjedim, i tako natrag doma. I već se fizički bolje osjećam. Makar sam si danas za ručak dopustio nešto ekstra slatko

Malo sam se zabrinuo za ljude koji su se zabrinuli za mene da što ne dolazim autom kao da nisu naše babe po špezu propješaćile i po nekoliko sati hoda.

Svakako treba više hodati pa će takuin biti deblji a srce zdravlje.





Post info
24.07.2012. (18:43)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kako ukinuti potporu?




You have to understand, most of there people are not ready to be umpluged . And many of them are so inert, so hopelessly dependent on the system that they will fight to protect it.


Morpheus to Neo

Sasvim slučajno, ako slučajnost postoji, pod oči mi dolazi literatura koja se bavi ovim žilavim sistemom u kojem smo, samo naočigled, osuđeni da odradimo životni vijek. Počeo sam sa Gandhiem i njegovom autobiografijom Moj život za slobodu. Jako poučno i istovremeno utiješno, radi se o čovjeku kojeg tište problemi svakog slobodoumnog čovjeka koji preispituje stvarnost oko sebe.

Zanimljivo je pratiti evoluciju njegovih ideja sve do sažimanja u konceptu ponašanja, Satyagraha (doslovce prevedeno "upornost na istini", zbog igre riječi podsjeća me na porciju graha a to je ona smijurija koju naš narod dobije svaki 1.Maj jer se ostatak od 364 dana u godinu rad obezvrijeđuje) čiji je pokret oslobodio Indiju od britanskog okupatora.

U toj knjizi sam naišao na Henry Davida Thoreaua i njegovo djelo "Građanski neposluh", koje sam krenuo čitat i ostato zapanjen aktualnošću nečega što je napisano prije stoljeće i pol. Thoreau nije anarhist iako smatra da je ideal život bez ikakvog oblika (ili barem sa što manjim uplivom) vladanja, no dok čovjek ne sazrije do tog stadija onda se možemo barem nadati pravednom obliku vladanja.

I heartily accept the motto, "That government is best which governs least"; and I should like to see it acted up to more rapidly and systematically. Carried out, it finally amounts to this, which also I believe— "That government is best which governs not at all"; and when men are prepared for it, that will be the kind of government which they will have.


Zakon i sudovi postoje kako nebi svaki od nas uzimao pravdu u ruke kada bi se osjećali prevarenima ili ugroženima. Zakon je tu da bi zamjenio krvu osvetu (faida, fehde) koja je bila odlika klansko-rodbinskim sistemima kada je čovjećanstvo živjelo u plemenima (u Ilijadi pojedinac traži pravdu za sebe, u Antigoni se pojedinac mora pokloniti zakonu). Govorim općenito ili pretežno idealno jer je Hrvatska u mnogo čemu još uvijek klanska zajednica i za nas neke uvriježene stvari još ne vrijede jer su mrtvo slovo u ustavu.

No zakon ne hoda uvijek istim stopama kao i pravda. Inače supruge i sinovi ubijenih Srba tijekom i nakon Oluje nebi bili šikanirani presudom i sudskim troškovima nakon što su tužili državu iz pravednog razloga. Ovo sam naveo primjer, bog zna da bi potratio cijeli život samo u nabrajanju nepravda koje je hrvatsko pravosuđe nastavilo u ime ubojica, lopova, silovatelja. Odugovlačenje donošenja presude ubrajam kao pasivnu agresivu.

To što je nešto po zakonu ništa ne znači i to je mantra kojom političari peru ruke. Reći da je privatizacija tekla po zakonu je istina ali je isto tako silovanje zdravoga razuma. U nekim federalnim državama u SAD-u kazna smrću je propisana zakonom što ju čini još odvratnijom.


To speak practically and as a citizen, unlike those who call themselves no-government men, I ask for, not at once no government, but at once a better government. Let every man make known what kind of government would command his respect, and that will be one step toward obtaining it. After all, the practical reason why, when the power is once in the hands of the people, a majority are permitted, and for a long period continue, to rule, is not because they are most likely to be in the right, nor because this seems fairest to the minority, but because they are physically the strongest. But a government in which the majority rule in all cases cannot be based on justice, even as far as men understand it. Can there not be a government in which majorities do not virtually decide right and wrong, but conscience?— in which majorities decide only those questions to which the rule of expediency is applicable? Must the citizen ever for a moment, or in the least degree, resign his conscience to the legislator? Why has every man a conscience, then? I think that we should be men first, and subjects afterward. It is not desirable to cultivate a respect for the law, so much as for the right. The only obligation which I have a right to assume is to do at any time what I think right. It is truly enough said that a corporation has no conscience; but a corporation of conscientious men is a corporation with a conscience. Law never made men a whit more just; and, by means of their respect for it, even the well-disposed are daily made the agents of injustice.

U matrixu su neke stvari prikazane alegorično. Ljudi su u stanju sirovine jer robotima trebaju kao baterije. U stanju su dubokog sna u kojem samo igraju život i vjeruju da je stvarnost ono što osjećaju (Platonova špilja) i upravo će oni koji na svojim plečima podnose najveći teret tlačenja sistema platiti životom da ga održe na životu. Primjea u povijesti ima mali milion: ljudi koji su dali život radi komada vijorećeg platna suprotstavljeni drugim ljudima koji će dati život radi drugog komada platna. Dok neki ginu radi ideala koje predstavlja to platno drugi trljaju ruke i profitiraju što na prodaji oružja, društvene imovine, humanitarnoj pomoći...

Ako branitelju kažeš da je nažalost ginuo da bi netko ostvario profit nad njime i njegovim drugarima istina je toliko bolna da će, opet paradoksalno, čovjek nasrnuti prije na glasnika nego na onog koji ga je savjesno poslao na žrtvovanje. Perverzija tu ne staje jer se onda stvara mit o pravednosti čina sve do donošenja ispraznih rezolucija (Deklaracija o domovinskom ratu npr. kojom će se poslje mahati kao argumentacijom za ispravnost rata).

Kako izbjeći ulogu automa u koristi sistema? Svatko od nas svojim stilom života podržava sistem, od zaposlenika u državnoj službi koji pere ruke uredbama i nečime što se zove raison d'etat do najobičnije kupovine kojim hranimo sistem plaćanjem PDV-a. Prijatelj ovdje kaže da mi nije mudro bojkotirat državu jer tko će da nam održava cestovne komunikacije koja se naplaćuje iz poreza (očito djelomično jer onda ne bi naplaćivali još jednom na naplatnim kućicama), kanalizacijski sustav, energetske pogone, zbrinjavanje otpada...

The mass of men serve the state […], not as men mainly, but as machines, with their bodies. They are the standing army, and the militia, jailers, constables, posse comitatus, etc. In most cases there is no free exercise whatever of the judgment or of the moral sense; but they put themselves on a level with wood and earth and stones; and wooden men can perhaps be manufactured that will serve the purpose as well. Such command no more respect than men of straw or a lump of dirt. They have the same sort of worth only as horses and dogs. Yet such as these even are commonly esteemed good citizens. Others, as most legislators, politicians, lawyers, ministers, and office-holders, serve the state chiefly with their heads; and, as they rarely make any moral distinctions, they are as likely to serve the devil, without intending it, as God. A very few, as heroes, patriots, martyrs, reformers in the great sense, and men, serve the state with their consciences also, and so necessarily resist it for the most part; and they are commonly treated as enemies by it. A wise man will only be useful as a man, and will not submit to be "clay," and "stop a hole to keep the wind away," but leave that office to his dust at least […].

Čovjek koji oduzima sebe od sistema načinom života i razmišljanjem nam pari u najmanju ruku zgubidan dok nam je netko tko održava sistem na nogama vrijedan poštovanja. Eventualno kada ubijemo onog prvog na raspelu možemo oko njega stvoriti kult ne mareći ono za što se zalagao. Ne ubijamo li tako dvaput istog čovjeka?

He who gives himself entirely to his fellow-men appears to them useless and selfish; but he who gives himself partially to them is pronounced a benefactor and philanthropist.


Thoreau je smatrao moralnom dužnosti da ne bude dio države sve dok SjAD ratuje protiv Meksika i dok postoji robovlasništvo. Kao što znamo i Hrvatska je agresor (makar bila pijun u velesvijetskoj šahovnici) u Afganistanu i većinu svojih građana tretira ko roblje kojem je rasprodala imovinu.

How does it become a man to behave toward this American government today? I answered that he cannot without disgrace be associated with it.


Svi mi smatramo da imamo pravo na obranu i otpor kada su nam ugrižena osnovna prava. Da članovi vlade krenu pucat po građanima sa šmajserom onda bi svatko smatroa da je naše pravilo dignuti bunu. Ovaj sistem je perverzniji jer nema metaka, šanse za stojnim životom nam su nagrižene malo po malo, kroz uredbe i zakone.

All men recognize the right of revolution; that is, the right to refuse allegiance to, and to resist, the government, when its tyranny or its inefficiency are great and unendurable.

Što učiniti da se dobije kritična masa? Potječem iz naroda koji je legendarno trom sve dok mu se ne zaprijeti pravo na goli život. Kad sam prisutstvovao na prosvjedima bilo je više ljudi po kafićima koji su nam se smijali što se smrzavamo a stavljam ruke u vatru da ako bilo koga od njih pitam što misli o situaciji u zemlji da će mi reći da je katastrofa i da su političari krvopije.


Koji je razlog većinske apatije?

Prije sam mislio kako je jedini način da se ogormna masa skupi i prosvjeduje na Markovom trgu. Ako se to i desi kako zadržati situaciju mirnom bez da izbije nasilje? Vidjeli smo da se nasilje dešava u Grčkoj i Španjolskij i unatoč tome situacija se ne okreće na bolje već se stvaraju nove nepravde.



There are thousands who are in opinion opposed to slavery and to the war, who yet in effect do nothing to put an end to them; who, esteeming themselves children of Washington and Franklin, sit down with their hands in their pockets, and say that they know not what to do, and do nothing; who even postpone the question of freedom to the question of free-trade, and quietly read the prices-current along with the latest advices from Mexico, after dinner, and, it may be, fall asleep over them both. What is the price-current of an honest man and patriot to-day? They hesitate, and they regret, and sometimes they petition; but they do nothing in earnest and with effect. They will wait, well disposed, for others to remedy the evil, that they may no longer have it to regret. At most, they give only a cheap vote, and a feeble countenance and Godspeed, to the right, as it goes by them. There are nine hundred and ninety-nine patrons of virtue to one virtuous man; but it is easier to deal with the real possessor of a thing than with the temporary guardian of it.


Živimo u parlamanetarnoj demokraciji i izbori se održavaju svake 4 godine no u novijoj povijesti RH stvari se nisu nešto bitno poboljšale jer na izborima ne pobjeđuje najkompetentniji već manje zlo.

Nije li to naše glasanje svakih 4 godine istog dometa kao lajkanje na FB?

All voting is a sort of gaming, like checkers or backgammon, with a slight moral tinge to it, a playing with right and wrong, with moral questions; and betting naturally accompanies it. The character of the voters is not staked. I cast my vote, perchance, as I think right; but I am not vitally concerned that that right should prevail. I am willing to leave it to the majority. Its obligation, therefore, never exceeds that of expediency. Even voting for the right is doing nothing for it. It is only expressing to men feebly your desire that it should prevail. A wise man will not leave the right to the mercy of chance, nor wish it to prevail through the power of the majority. There is but little virtue in the action of masses of men. When the majority shall at length vote for the abolition of slavery, it will be because they are indifferent to slavery, or because there is but little slavery left to be abolished by their vote. They will then be the only slaves. Only his vote can hasten the abolition of slavery who asserts his own freedom by his vote.


Nije li ista stvar kada nas susjed potkrade kao i kada država organizira masovnu mužnju. Ako je krađa krađa kako to da reagiramo na najmanju sitnicu kod našeg bližnjega dok toleriramo isto kad nam to radi sustav?

How can a man be satisfied to entertain an opinion merely, and enjoy it? Is there any enjoyment in it, if his opinion is that he is aggrieved? If you are cheated out of a single dollar by your neighbor, you do not rest satisfied with knowing that you are cheated, or with saying that you are cheated, or even with petitioning him to pay you your due; but you take effectual steps at once to obtain the full amount, and see that you are never cheated again. Action from principle — the perception and the performance of right — changes things and relations; it is essentially revolutionary, and does not consist wholly with anything which was. It not only divides states and churches, it divides families; ay, it divides the individual, separating the diabolical in him from the divine.


Zašto moramo čekati da se stvari pogoršaju do te mjere da bude "tko živ tko mrtav"? Bog zna da svaka baba zna za onu da je bolje lječiti nego spriječiti, zašto se onda ne ponašamo tako?


Unjust laws exist; shall we be content to obey them, or shall we endeavor to amend them, and obey them until we have succeeded, or shall we transgress them at once? Men generally, under such a government as this, think that they ought to wait until they have persuaded the majority to alter them. They think that, if they should resist, the remedy would be worse than the evil. But it is the fault of the government itself that the remedy is worse than the evil. It makes it worse. Why is it not more apt to anticipate and provide for reform? Why does it not cherish its wise minority? Why does it cry and resist before it is hurt? Why does it not encourage its citizens to be on the alert to point out its faults, and do better than it would have them?

Iako gubitak slobode smatram gorim zlom od gubitka života, moram se složiti da su oni koji su prozreli ovu igru i koji su završili iza rešetaka slobodniji od nas koji udišemo zrak s ove strane.


Under a government which imprisons any unjustly, the true place for a just man is also a prison. The proper place to-day, the only place which Massachusetts has provided for her freer and less desponding spirits, is in her prisons, to be put out and locked out of the State by her own act, as they have already put themselves out by their principles. It is there that the fugitive slave, and the Mexican prisoner on parole, and the Indian come to plead the wrongs of his race, should find them; on that separate, but more free and honorable ground, where the State places those who are not with her, but against her — the only house in a slave State in which a free man can abide with honor. If any think that their influence would be lost there, and their voices no longer afflict the ear of the State, that they would not be as an enemy within its walls, they do not know by how much truth is stronger than error, nor how much more eloquently and effectively he can combat injustice who has experienced a little in his own person. Cast your whole vote, not a strip of paper merely, but your whole influence. A minority is powerless while it conforms to the majority; it is not even a minority then; but it is irresistible when it clogs by its whole weight. If the alternative is to keep all just men in prison, or give up war and slavery, the State will not hesitate which to choose. If a thousand men were not to pay their tax-bills this year, that would not be a violent and bloody measure, as it would be to pay them, and enable the State to commit violence and shed innocent blood. This is, in fact, the definition of a peaceable revolution, if any such is possible.'

Demokracija treba biti u kostantnoj mjeni i njezine institucije evoluirati sa vremenom. Smatram da je krivo kada se institucije žele ustaliti i postati nedodirljive poput neke monarhije.


Is a democracy, such as we know it, the last improvement possible in government? Is it not possible to take a step further towards recognizing and organizing the rights of man? There will never be a really free and enlightened State until the State comes to recognize the individual as a higher and independent power, from which all its own power and authority are derived, and treats him accordingly. I please myself with imagining 'a State at least which can afford to be just to all men, and to treat the individual with respect as a neighbor; which even would not think it inconsistent with its own repose if a few were to live aloof from it, not meddling with it, nor embraced by it, who fulfilled all the duties of neighbors and fellow-men. A State which bore this kind of fruit, and suffered it to drop off as fast as it ripened, would prepare the way for a still more perfect and glorious State, which also I have imagined, but not yet anywhere seen.


Na nama je da preispitujemo svijet u kojem živimo kako bi postigli uvijek bolje mjesto za sve. Kada država bude poštovala svakog pojedinca onda će proći test jer ugrožavanje ljudskih i građanskih i jedne osobe, direktno ugoržavanje i naših pravo iako trenutno nismo mi oni koji su dobili po glavi.


Jednom sam prijatelju vjerniku rekao da ukidam moju potporu njegovoj Crkvi dok god se ona bude ponašala protiv čovjeka. Iako država i u moje ime daje novac toj instituciju pa ta ustanova nije nešto posebno oslabljena mojim nepripadanjem najmanje što mogu učiniti jest ne imati veze sa njom. Ako se država ponaša poput mafijaškog legla nije li moja dužnost uskratiti joj barem moje pripadanje? Ja sam ne činim razliku i mogu biti kažnjen jer država ne priznaje ništa osim svoje suverenosti no ako tisuće budu otkazali poslušnost tko će preostati da hrani taj sistem i neće li se on onda srušiti sam od sebe?

U svakom slučaju će beštija stisnuta u kut pokazati najgore lice prije pada.

Kako isto učiniti sa državom a da se ne moram preseliti jer gdjegod idem bit će neka država. Instinkt mi govori da je priroda odgovor no kako se oterasiti svih lagosnosti od kojih smo postali ovisni? Možda je u Thoreauvo vrijeme stvar bila lakša jer su ljudi znali raditi u polju, popravljati i proizvoditi sami sebi stvari dok smo mi zapravo, čast iznimkama, teški invalidi i specijalizirani samo u jednom. Mene moje znanje povijesti i arheologije neće nahraniti ako ne radim u struci. Koga može nahraniti činjenica što zna u kojim godinama je opljačkan Rim?

Ako želim postati neovisan to znači da moram naučiti kako sebi proizvesti hranu i ostale stvari. Kako postati energetski neovisan jer tada u vodu pada društveni lanac koji me veže za državu. Idealno bi bilo dođi do stadija kada mogu proizvesti za sebe sve što mi treba za život bez da plaćam i kunu poreza. No ideal kao takav ne postoji jer sam ne mogu znati raditi tisuću stvari. To znači da se trebam povezati sa onima koji kuju moje iste snove o neovisnosti.

Jesu li samoodrživa imanja koje postoje i u Hrvatskoj (Vukomerić) odgovor na gospodarsku, ambijentalnu i moralnu krizu kroz koju prolazi svijet? Hoće li se ta imanja međusodbo povezati i trampiti proizvode te isključiti državu iz igre?

Fascinira me i istodobno straši neizvjesnost onog što će biti ali ne razmišljanje i vjerovanje da je svijet pojednostavljena binarna igra između partizana i ustaša bi od mene učinilo još jednog Mirčeta* a to ne želim nikome a kamoli sebi.


I zato se radije pitam...

ps. za one koji prvi put dolaze ovdje Mirče je trol broj jedan na ovom blog servisu. To je hrvatina koja tipka iz Essena i maltretira sve živo i mrtvo sa svojim komunjarama i ustašama. Siguran sam da će mu goditi malo pozornosti koju mu dajem imenovanjem jer nas zato i tlači, tako se osjeća živim što je priznat ćete, tužan oblik života.


Post info
22.07.2012. (17:20)
8 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Ku-ku!

Photobucket

Dobro da me Jozo ne može tužiti što ga stalno fotkam a i neće nasrnuti na mene ko neka zvijezda jer je po karakteru budist.


Photobucket

- Ća išćeš?

Ponekad mi se obraća po domaći iako je podrijetlom turčin sa jezera Van na granici sa Armenijom. Ti došljaci se odmah uklope.
Post info
19.07.2012. (10:09)
36 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Bologna - grad po mjeri čovjeka

Photobucket

Nažalost stao sam sa putopisom iz Italije od preklani i zadnja mi je opisana postaja Napoli. Vrijeme je pomelo informacije o Bologni i mogu pisati samo ono čega se sjećam, za ostalo će mi poslužiti Wiki.


Photobucket

Grad ima oko 350.000 žitelja i prsten oko kojeg gravitira sve zajedno miljun stanovnika. Bio sam ugodno iznenađen kad sam shvatio da vam u takvom gradu ne treba kišobran tijekom lošeg vremena jer su ulice naktivene trijemovima. Bologna je poznati ljevičarski grad i sjedište najstarijeg sveučilišta zapadnoga svijeta (1088) pogotovo što se tiče pravnog fakulteta. Rasteže se po padskoj nizini i apeninskim brdašcima.


Photobucket

Nažalost većina fotki je tamna i mutna.


Photobucket

Što se tiče prapovijesti dio je vilanovijanske kulture nakon kojeg pada pod utjecaj Etrušćana i zove se Felsina. Za vrijeme keltske ekspanzije Gali Boi pronalaze ovdje svoje sjedište i bivaju pokoreni nakon Drugog Kartaškog rata nakon čega Rimljani osnivaju koloniju Bononia.

Nakon raspada antičkog svijeta i kaosa visokog srednjeg vijeka Bologna nastoji postati nevisna komuna što joj uspijeva. A onda slijedi povijest slična ostalim talijanskim komunama. Trgovci koji su se oslobodili feudalaca troše vrijeme i sredstva u međusobnim ratovima za prevlast.


Photobucket

Kad je ljudima puna kapa građanskog rata odluče se da im najviši magistrat (podesta) bude uglavnom stranac jer logika nalaže da će biti neutralan. Uglavnom taj stranac jest neutralan ali on pokušava osvojiti moć za sebe i svoje potomstvo nakon čega ne govorimo više o slobodnoj komuni nego Gospoštiji (Signoria). Poznati su Medici u Firenci i Sforze u Milanu ali oni su samo kap u moru.



Zato me povijest talijanskih država prije ujedinjenja podsjeća na grku povijest jer svaki grad ima svoja posebna obilježja.


Photobucket

Slike i nisu neke. Bologna je doslovce crven grad jer je te boje opeka od koje su sazdane palače, zvonici i crkve.


Photobucket

San Stefano.


Photobucket

Festival del cioccolatto. Bilo je zanimljivo gledati ogromne kotače od čokolade koji izdaleka izgledaju ko sirevi.


Photobucket

U Bologni ima mali milion muzeja, gradskih knjižnica, bibilioteka, sve sačuvano, restaurirano, konzerivirano i nastavlja se ulagati u infrastrukturu, i to je sve na usluzi građanstvu. Nije ni čudo što su ovdje najveći prosvjedi kada se talijanska vlada odluči za nekakav bemsisleni potez ili rezanje.

Photobucket


Photobucket


Photobucket

Previše je tu povijesti za jedan post. U sljedećem životu studiram u Bologni.


Post info
17.07.2012. (15:11)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Druga vrsta



Bio je prestravljen i jedva disao na škrge. Sjedio je šćućuren u rovu s fazorom o ramena i razmišljao što će biti kada ga otkriju, posljednji preživjeli iz pukovnije. Njegovi su drugovi ležali, ako to tako možemo definirati, zapravo bili su pretvoreni u amorfne mase slijedom toplinskih granata. Marzak je jedini izvukao živu glavu samo zato jer je otišao obavljati veliku nuždu u trenutku kada su došljaci napali s neba. A sve je počelo samo nekoliko okretaja sunca unazad. Stigli su u svojim bijelim letećim brodovima i bez najave počeli bombardirat glavni grad a potom obližnja sela. Preživjeli iz prvog vala su oformili gerilski pokret, morali su, sjedišta moći su bili zbrisani među prvima i poglavica više nije bilo.
Htio je uhvatiti barem jednog od njih u bijelim uniformama, skinuti mu šljem i prije nego mu se osveti, pitati ga zašto je do toga svega moralo doći. Do prije koji mjesec, mislio je da mu u životu ne može biti bolje: dobio je drugoga sina i veselju nije bilo kraja. A onda je njegov čitav svijet nestao zbrisan u kaosu prvih dana. Došljaci kao da su vodili tim bombama i svaki pokret veće mase je bio odmah primijećen i likvidiran.
Marzaka je mučila grižnja savjest što je nadživio čitavu obitelj. Jedino što je mogao učiniti je bilo osvetiti se na što više napadača, iako se bojao cijelim umom da i on postane kaša, duhom je htio uhvatiti barem jednog od tih gadova prije nego dođe red na njega. Uvijek se smatrao miroljubivim i mislio je da za takvo krvoproliće mora postojati barem dobar razlog, ma zapravo nije moglo postojati ali nenajavljeni napad je bio najgori od svega.
Pala je noć u rovu kad je čuo kretanje niti dva hica od njegove pozicije. Napadači su prekinuli paljbu i krenuli naoružani u potragu za preživjelima. Pitao se što li će im one sprave kojima vrludaju lijevo i desno. Izgledalo je kao da ne vide po tom svijetlu na kojem je Marzak vidio sasvim dobro. Možda ne vidimo isti spektar boja – pomislio je i shvatio istog trenutka da treba igrati na tu kartu - iskoristi svaku slabost neprijatelja. Eto zašto su se prvo poslužili artiljerijom, možda ne bi imali šanse protiv nas da su krenuli izravnom invazijom.
Trebalo je obavijestiti druge ali gdje da ih nađe a ovi su prokletnici sve bliže. Sada im je mogao čuti glasove ili bolje reći zvukove. Šumili su i ridali kao nitko prije dok su izmjenjivali očito informacije jedno sa drugim. Radilo se o pametnim ubojicama u svakom slučaju. Glasanje je značilo da znaju logički zaključivati iako nije mogao ni na koji način razabrati taj jezik pun krčenja i roktanja.
Vidjeli su ostatke njegovih drugova i krenuli u njegovom smjeru ponovo na oprezu i u punoj ratnoj spremi. Sve u njemu se skvrčilo od straha. Što da radi? Da li da se pravi mrtav? Da iskuša sreću i krene pucati po svakome od njih? Ostat će nepomičan i napasti ih s leđa jednom kad ga prođu, samo se treba dobro zakamuflirati plazmom svojih suboraca. U tom slučaju nije imao nikakve skrupule, respekt niti osjećaj gađenja. U opasnosti trenutka je htio sam preživjeti ili barem povesti sa sobom što više ovih kukavnih seronja sa sobom. Uhvatit će jednog kako god zna i umije i onda će ga ispitivati makar mu to bilo zadnje što čini u ovom životu.
Prešli su ga i nisu ga spazili. Samo je jedan od njih stao i krenuo proučavati plazmu njegovog borca. Sad ili nikad, neće imati druge prilike pogotovo ako se vrate drugovi ovog tipa. Počeo je skidati bijelu uniformu i reflektirajući šljem. Već mu je na početku bilo jasno da ta bića nisu mogla biti sa njegovog planeta. Naprosto nisu izgledala poput njega ili poput bilo čega živog što je poznavao na svom planetu. Znatiželja je bila jača: biće je imalo četiri uda, na dva je hodao uspravno dok je sa onim gornjima držalo oružje i snopove svjetlosti, bilo je blijede odvratne boje kože, imalo je lelujave snopove dlaka na glavi, samo dva oka i otvore za disanje. Pomislio je kako nije u životu vidio išta ružnije.
Šuljao se što tiše moguće dok je biće izvadilo kutiju sa epruvetama. Kakva je to odvratna sadistička vrsta? Prvo nas pobiju a zatim proučavaju, jedva čekam da se dočepam ovoga – pomisli i u tom trenu ga uhvati snažan stisak popraćen vriskom. Stigao se tek okrenuti kad je vidio još jedno stvorenje izbliza, kako ga drži svom snagom, prijeteći ga gleda i ono najstrašnije, ima čak komadiće kosti u otvoru iz kojeg ispušta krikove. Svim snagama se pokušao oduprijeti hvatanju ali je biće izvuklo sjajan oštar predmet i zabilo tamo gdje se glava spaja za tijelo. Osjetio je da ga snaga lagano napušta i da mu se svi parovi očiju zatvaraju kao da je pogođen teškim umorom. Nije se stigao ni zapitati kamo ga to odvode kad ga je progutala tama.
Došao je k svijesti bez znanja koliko je vremena prošao spavajući na ležaljci. Nije mogao pomaknuti nijedan od šest udova, rep, ni glavu iako nije bio zavezan. Mora da je i dalje drogiran, osjeća tijelo ali ga ne može pomaknuti. Mora da su iskoristili nešto što pogađa motoriku a ostavlja osjećaj živcima. Bojao se bilo čega što će unići kroz crvena vrata nasuprot njega. Krajičkom jednog od očiju mogao je razabrati da se pored njega nalazi nekakav pladanj sa alatima pravilnih i savijenih oblika ali sa jednom dodirnom točkom: svi su bili oštri i počeo je slutiti da su namijenjeni njemu.
- Kako sam bio glup što nisam napao jednog od njih dok sam još mogao umjesto da mu se čudim – pomislio je u želji da barem skupo proda život kada mu je već sudba zapečaćena. Sad je ostao u njihovoj milosti ili nemilosti a slutio je da se radilo o ovoj zadnjoj. Štogod mu uradili danas, neće dočekat zoru drugog sunca njihovog sustava.

Vrata su se bešumno pomakla i propustila dvonošca zaogrnutog pregačom sa maskom na mjestu gdje su otvori za disanje i glasanje. Mogao je razabrati samo bezizražajne svijetlo plave oči tako različite od njegovih koje su bile samo crne i bez bijeloga okolo. Gledale su njegovo tijelo, tražile prvu točku otkuda početi. Marzak je ubrzano disao od straha. Udovi stvora su laganom kretnjom preuzele metalni predmet, bila je to bušilica. Ispustila je dva, tri puta zvuk u prazno kako bi se stvor uvjerio da je ispravna. Postajalo je sve toplije kad mu se monstrum približio s bušilicom pored glave, krenut će od jednog od očiju. Sada je vrzmala bez prestanka i dolazila sve bliže… - sad će mi stopiti oko!! Stani!! Molim te!!!! – vriskao je samo u svojim mislima, bespomoćan da ispusti bilo kakav zvuk ovako u narkozi. Bol će biti nepodnošljiva a onda će ga komadati djelić po djelić za svoj sadistički eksperiment proklet bio. Svrdlo je počelo ulaziti u njegovo tkivo kad najednom nestane prostorija sa crvenim vratima, čudovište i njegova bušilica. Marzak se nađe zadihan u tami i krikne kad na to osjeti pokret pored sebe, netko je još uvijek tu. Svijetlo se upali i prolomi kroz cijelu prostoriju. Prepoznao je mjesto, to je bila njegova spavaća soba a to nešto pored je bila njegova žena.

- Opet si ružno sanjao? – upita ga.
- Joj da, užasna noćna mora, sanjao sam da su me dohvatila odvratna stvorenja iz svemira, bijele skoro prozirne kože, dlakama na glavi, dva gornja i donja uda, jednim parom očiju i ustima punih kostiju. Nenajavljeno su nas napali, vas poubijali a meni koji sam preživio prvi udar htjeli su mi izvaditi organe za nekakvo testiranje i dobro da sam se trgnuo.
- Smiri se dragi , na sigurnom si a ta grozna bijela čudovišta su samo plod tvoje mašte. Nema takvih ružnih bića u čitavom svemiru, vjeruj mi, a sad se vrati u krevet.
Post info
15.07.2012. (12:37)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Čežnja zvana fakultet

Photobucket

Voljeni parkić unutar filozofskog fakulteta u Udinama. Na ovim sam klupicama proboravio sa knjigama na koljenima. Jako sma ponosan na svoj fakultet jer je četvrti po prestižu u Italiji i moram priznati da je birokracija toliko efikasnija da to čini moju najdražu ustanovu u životu. Da se mene pita svaka naša ustanova bi trebala biti efikasna i agilna poput mog faksa. Šmrc.

Kad se samo sjetim da sam blamažom smatrao pad na ispitu. Tada sam živio od predavanja, ispita, štrebanja i tulumarenja između ovo troje prije. I tada sam to smatrao tlakom i kad gledam osobe mlađe nekoliko godina od mene kako se živciraju oko štrebanja i stvaranja tragedije oko toga pomislim si kako ih tek nakon diplome čeka hard work, ako nemaju dogovorenu vezu seveda.

Photobucket

Via Mercatovecchio. Centar ima zanimljivu arhitektoniku. Tu se vidi utjecaj Mlečana koji su vladali od 1420 do kraja Serenissime (1797), kasna mletačka gotika, renesansa, barok i monumentalne neoklasicističke zgrade iz doba fašizma.


Photobucket

Via Paolo Sarpi.


Photobucket

Udinežani su vrijedan narod. Kada se desio potres 6.maja 1976 uspijeli su podignuti zgrade bez da se novac potroši na građevinsku mafiju kao na jugu (npr. l'Aquila). Fasade zgrada su non stop pod restauracijskim pothvatima tako da se svako malo otkrivaju freske izvan i unutar zgrada.


Photobucket



Photobucket

Loggia del Lionello. Izgrađena 1457 u gorespomenutom mletačkom gotičkom stilu. Pošto je u srednjem vijeku i kasnije Italija bila podjeljena u više država treba se imati na umu da je svaki glavni grad bio propulzivni centar i diktirao modu. Zato su Firenze i Venezia toliko različite.


Photobucket


Photobucket

Jedini uspon Udina, kroz arco Bollani kojeg je projektirao poznati Palladio, vjerovalo se da je brdo djelo ljudskih ruku kako bi Atila s vrha gledao kako Akvileja gori ali je geološki prirodno i naseljeno od neolitika. Na njemu se nalaze dvorac iz 1545 (danas sjedište Gradskih Muzeja), casa della Contadinanza i nastarija crkva Santa Maria al Castello.


Photobucket

Loggia i tempieto di San Giovanni, Torre dell'orologio (odnosno gradska ura), Piazza Liberta.


Photobucket


Photobucket

Lav Sv. Marka, simbol mletačke moći. Inače su mletački posjedi bili podjeljeni dva djela: stato da mar (prekomorski posjedi u koje je bila uključena Istra i Dalmacija pa sve do Crnog Mora) i stato da tera, mletačke akvizicije u zaleđu Venecije među kojima i Friuli.

Herkul, čim ima kladivo znamo o kome se radi. Molim primjetiti puritanski smokvin list. Nakon dugotrajnog tridentskog koncilija u kojem je Crkva pokušala povratiti prestiž, jedan od genijalnih rješenja je bio da je seks kriv za sve tako da se ne moramo čuditi ako su se dušebriznici sjetili pribiti smokvin list na spolovila likova mikelanđelovih fresaka u Siktinskoj kapeli.


Photobucket


Photobucket



Photobucket


Photobucket



Photobucket


Photobucket

Restauracija neoklasicističke palače. Nije stvar u štednji nego u pametno uloženim sredstvima što je našim vlastodršcima malo teže za objasnit.


Photobucket

Al je kičasto ovo zlato. Radi njega imaš osjećaj da je palača od slonovače.


Photobucket

Porta Manin ili Puarte Manin na friulanskom koji se ne smatra dijalektom već jezikom zato se na fakultetu i predaje kao zaseban jezik.


Photobucket


Photobucket

Što reći? Ja više nisam u ovom gradu iako me za njega vežu uspomene i prijatelji. Ne bi htio živjeti u njemu ali da vidim prednosti i visok standard itekako ga vidim.


Nije baš idealan za studente jer ne nudi neku zabavu ali mislim da je sasvim okej za one koji misle podignut familiju. Baš bi volio voditi ljude po njegovim kalama.

Post info
12.07.2012. (12:34)
28 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Maškare u Novom


Photobucket

Maškare usred ljeta su priča za sebe. Već godinama Novi Vindolski plaća prijevoz maškaranim grupama iz Rijeke pa tako i našem Paždroću.


Photobucket

Ajmo priznati da je ove godine bilo podosta kaotično.


Photobucket

Kad sma napravio ovu fotku NF mi pao na pamet :)


Photobucket


Photobucket


Photobucket

Autobusni kolodvor je uvijek poprište organiziranog ludila.



Photobucket


Photobucket



Photobucket



Photobucket

Uvijek nas pitaju što predstavljamo. Tradicionalno okupljanje ispred Garaže. Kojotica zna di je to.


Photobucket

Malo bire za rashladiti se.


Photobucket

Jurkotiću bilo slabo kad je vidio kuršlus.



Photobucket

Nakon povorke ples do sitnih sati.

Post info
10.07.2012. (12:54)
12 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

400





Na početku nisam vjerovao da će ovaj blog nadživjeti svoju svrhu kada sam ga stvorio da se riješim nesretne ljubavi. Sa vremenom su mi se otvorili nevjerovatni svijetovi i upoznao sam divne ljude tako da kad je usahnuo prijašnji cilj, stvorili su se novi razlozi bloganja i blogerskog prigovaranja.

Dragi blože, još mjesec dana i imat ćeš 4 godine otkada si mi iz uma preselio na ekran. Ti si zasad moj najduži projekt i kanim revno nastavljat sa pisanjem jer je naprosto predobar osjećaj koji mi daje pisanje.

Otkada šaljem priče na natječaje uvidio sam kako je lijepo stvarati svijetove i osobe koje ne postoje izvan ovog uma. Pisanje nas radi toga stavlja u ulozi božanstva kad malo bolje pomislim jer nam omogućuje njihovu prerogativu stvaranja. Možda je ovaj svijet jedna dobra slatko gorka priča na umu onog spisatelja gore.




Slavim te dragi blože jer mi pomažeš da komentiram ovaj svijet i uvidim gdje se nalazim. Lakše je nešto shvatiti kada to izbaciš nego kada držiš to u sebi. Imao sam nešto sitno problema jer si nekim ljudima išao na živce u vanjskom svijetu ali ne kajem se što postojiš već sam vrlo ponosan što prkosiš teatru apsurda.




Hvala ti K, ovaj tip ima utijehu u riječima.
Post info
08.07.2012. (21:51)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Ovisno kako gledaš

Photobucket

Ovo moram izbaciti radi samog sebe, da mi se ne roje misli koje nemaju solucije. Čini se da sam dobio posao. Uvjeti su bili završena srednja škola i odlično poznavanje talijanskog. Faks u Italiji je samo dodatak jer me cura koja vodi razgovore za posao oslobodila od pisanog testa kad je čula kako govorim. Taj posao nema veze sa mojom strukom i jedino čemu se nadam da me tih godinu dana, koliko traje ugovor, neće previše udaljiti od profesije koju volim i u kojoj se vidim. Plaća i nije nešto ali donosi godinu dana stabilnosti koja mi je prijekopotrebna jer od listopada prošle godine nisam znao što će biti sa mnom pa sam odlučio živjeti iz dana u dan da ne prošvikam.

Život ima smisao za burlesku i upravo sada kad se spremam potpisati taj ugovor, zove me prijatelj i ponudi mi 2 tjedna posla rada na kamenu i fugama u Dubrovniku za dobru lovu ali opet to je kratki period. Poslije bi se opet prebacio na mjesec dana u arheologiji. Kao da gledam pršut do kojeg ne mogu, slinim za poslom koji volim a ne smijem ga uzet jer će mi onda proći ovaj sigurni.

Ne moram nešto posebno zahvaljivati Miranda što sam ga dobio što mi je satisfakcija u vezi prethodna dva posta ali preispitujem jesam li izgubio 6 godina života studirajući nešto od čega neću živjeti. Mogu si reći da sam diplomirao za svoju dušu ali ne osjećam ni tada neku posebnu ugodu. Mogu samo konstatirati da su humanističke znanosti jako propatile hvala kapitalističkom nazoru života i da nije moja krivnja što je profit na prvom mjestu što čini filozofski fakultet slona u staklarni.


Photobucket

S druge strane pokušavam razmisliti da mogu prekinuti radni odnos kad god mi se ukaže prilika koju toliko čekam i da mi 36 sati tjedno (osim nedjelje) ostavlja prostora za manovriranje u danu na ono što želim. Kada je Maksimus u Gladiatoru pitao svoga slugu Cicerona kako provodi vrijeme ovaj mu je odgovorio da radi što ga je volja a ostatak vremena radi ono što mora (jako stoički). S druge strane ako budem vrijedan i skupljam novac moći ću kupiti materijal da starinu dovedem u red i da kupim sav potreban alat i sjemenje da napokon imam svoj vrt.

Dosta mi je više kondicionala. Vrijeme je da gledam širu perspektivu. Sutra su ljetne maškare u Novom Vinodolskom, o da.





Post info
06.07.2012. (21:41)
16 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Antistres plavo




Photobucket

Krenuo sam sa frendovima sređivati jednu od mnogih raštrkanih parcela moje none. Sa trimerom i motornom pilom smo napravili mjesta za kampiranje i dobili drva za ogrijev. Jednom gotovi, nagradili smo se kupanjem.


Photobucket

Od tog terena do mora se treba spuštati desetak minuta po putu između zaraslih suhozida.


Photobucket

Dolje baš i zaklona od sunca ako si ga ne napraviš sam.


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket



Photobucket


Photobucket

Jedva čekam da se preselim jednog dana ovdje i zaboravim na asfalt.


Update: zanimljiv dan: umrla je jedna draga osoba pa idem na pogreb a odmah nakon toga idem slaviti rođenje sina moga prijatelja. Dobio sam posao, koliko mi se čini, ugovor na godinu dana sa mogučnošću da se produži. Bavit ću se arheologijom kao hobby.


Post info
05.07.2012. (08:34)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Izazovi i prepreke

Sjećate li se dokumentarca o zatvorenicima Što sa sobom preko dana? Jeste li ikad čitali Il carcere od Cesare Pavese? Znate li priču o Rubin "Hurricane" Carteru?

U dokumentarcu zatvorenici pokušavaju pronaći riješenje kako zavarati vrijeme i rutinu koja je naizbježna kada si opkoljen zidovima. Inženjer Stefano, optužen za antifašizam u Mussolinijevoj Italiji biva zatočen u jednom mjestašcu u južnoj Italiji i njegov je zatvor zapravo mentalni. Rubin biva proglašen za ubojstvo, iako nevin, i većinu života odluži u zatvoru bez da se prepusti zidovima.

Iako će netko smatrati da nije tako, vjerujem da i mi izvan tvrdih opipljivih zatvora živimo u svojevrsnoj kaznionici iako presuda nije nikad izrečena. Što ne znači da nije sprovedena. Društvene veze, običaji i ovisnost prema autoritetu (nafta, plin, struja, papirologija) su naši lanci koje prihvaćamo kao normalnima jer se rađamo sa njima. Isto tako su ljudi u Platonovoj Pećini smatrali da je normalno to što promatraju svijet sijena jer za drugo nisu ni znali.


Prošli post je bio o degutantnoj reformi (barem meni) Miranda Mrsića. To što sam reagirao indignirano je kod nekolicine komentatora značilo da nemam pametnijeg posla od negodovanja i da mi je draže čamiti doma na račun roditelja.

Istu stvar reakcionari misle o studentima filozofskog fakulteta kad su se drznuli napraviti blokadu (koja nije dovela do ničega konkretnog jer su segmenti društva kod nas podjeljeni i svi traže da ih se zaštiti tek kad su sami napadnuti). Oni koji prosvjeduju su naprosto shvaćeni kao banda kojoj se neda ništa raditi i zato imaju toliko slobodnog vremena da mlate praznu slamu.

Što znači da ni ne možemo očekivati demokratsku državu u kojoj nema građanskog odgoja. Oni koji su za mentalitet "radi, šuti i trpi" su nažalost svojim odobravanjem da se njih iskorištava isto tako razlog zašto oni koji reagiraju nemaju uspijeha.

Lakše je svoje frustracije, bile one nacionalističke i homofobne ili čisto razočarane sustavom ali bez hrabrosti da se usprotive (jer tu su faktori djece, banke, kredita koje nas čine ranjivima napsram autoritetu) strovaliti na grupe ili pojedinca koje ne štiti policija ni vojska nego ići prema epicentru svih problema, hrvatskoj vladi. Em se nema za kartu za bus, vlak, nema se vremena jer se radi, nema se gdje prenoćiti (tko je vidio spavati pod šatorima na trgu), po zimi je prehladno, po ljeti se ide na more.


Isprike za ne pokušati preobrat je nebrojivo dok je potreba samo jedna: učiniti ovu zemlju bolje mjesto za nas i našu djecu.

Priču u motike i "uvat se posla momak umisto da trkeljaš po cio dan" uvijek ista priča je pomalo bespredmetna u ovoj državi jer nemamo svi iste mogućnosti, sredstva ni veze. Naposlijetku nismo ni svi na istoj razini zdravlja za svaki posao tako da ne opravdavam društveni darwinizam koji je elitama oduvijek izgovor zašto bogati češu jaja dok drugi rade za njih.

Ja ipak vjerujem da svatko treba imati pravo dobiti po potrebama i dati po mogućnosti društvu u kojem živi. Svijestan sam nemogućnosti totalnog provoda te ideje ali je daleko pravednija od ovog neoliberalnog kapitalizma u kojem smo osuđeni da budemo jedni protiv drugih dok baje na vlasti trljaju ruke.

Nominalno sam slobodan i protiv mene se ne provodi nikakav postupak. Nekažnjavan sam, što je potvrdio sud u Zagrebu i Rijeci kad su mi dodjelili licencu za turističkog vodiča za Primorsko-goransku i Ličko-Senjsku.

Nominalno imam pravo da pronađem vlastitu sreću i da se smatram jednakim građaninom sa ostalima iz zemlje. Nominalno je ova država republika a to znači barem teoretski da svi građani imaju ista prava i obaveze u zajedničkom vođenju javne stvari. Za pravnike bi ponovio da je to moja vizija a to kako stvari stoje u zakonima ne shvaćam baš ozbiljno.

Pošto sam nezaposlen netko može pomisliti da sam dangub bez ambicije i stava i da bi volio biti plaćen za kafenisanje u klimatiziranoj kancelariji. Nažalost, ljudi smo, i jako brzo prosuđujemo na temelju vlastitih iskustva ili naših želja koje propsiujemo i drugima. Ni ja nisam imun na prosuđivanje nažalost.


Odgojili su me tako da mi se govorili da moram biti dobar i poštivati druge. Jednog dana, kada odrastem, pridonositi ću svojim radu društvu i stvarati temelje za napredak. Prošao sam fazu razočaranosti u te lijepe riječi jer se stvarnost pokazala drugačijom: kriminalci vadaju a pošteni ljudi su njihovi porezni obveznici koje se glođe gdjegod se stigne.

Da bi preživio takvo razmišljanje u ovom nevidljivom zatvoru odlučio sam živjeti iz dana u dan. Svaki dan si dati neki zadatak i dovršiti ga. Otkad mi ugovor nije obnovljen pročitao sam mnoge stručne knjige i članke ali i književne općenito.

Napisao sam znanstvene članke o predmetu moga diplomskog u nadi da će se moje teorije i misli izdati, i ako ne dobijem poslovnu ponudu, da će se barem zadržati moj primat jer sam shvatio da je netko, koga ne mislim imenovati iz očitih razloga da mi može oduzeti bilo kakvu mogućnost da se ikad zaposlim u arheologiji, bacio oko na moju ideju i pokušava mi je preuzeti.

Ta osoba ima dosta mogućnosti jer iza nje stoji pravna osoba u državnom vlasništvu dok iza mene ne stoji nitko i kada kažeš da si trenutno nezaposlen onda ti svatko okreće glavu kao da si kužan.

No moja ideja da Caustra dođe pod zaštitu Unesca je sasvim moguća i to mi daje nadu da i dalje guram u tom smjeru.

Naravno da takvo ponašanje zna zaboliti jer nikoga ne žicam novac nego samo mogućnost da si ga zaradim. Gledaju te kao parasita ako žicaš posao a pritom nemaš vezu a ako se buniš na tu situaciju onda te okvalificiraju dangubom tako da protiv ljudskog mišljenja možeš samo slegnuti ramenima.

Pišem kratke priče na razne natječaje koji su dostupni na culturenet.hr i koji osim objave obećavaju novčanu nagradu. One priče i eseje koji nisu prošli objavim na blogu tek toliko da mi ne zauzimaju bezveze prostor na disku. Politički eseji nisu prošli jer vjerujem da sam udrio u živac po kojima se oni koji objavljaju natječaj zapravo financiraju. Talijanska zajednica od udaranja na sentimentalu esula što je ista baza na kojoj zarađuje jedan Thompson dok je novinarski esej odbijen jer eto nisam novinar.

Ne mislim prestati pisati za natječaje niti općenito. Kada krenem sa pisanjem uvaljam se u svijet koji je samo moj i u kojem ljudi iz novina i vijesti ne mogu ni primirisati. Na tom žalu sam samo i uživam stvarati kule u zraku. Iz ničega ipak nešto makar bilo teško samo nekoliko kilobajta. To mi ne mogu oduzeti.

Pregovaram sa nekoliko turističkih agencija koje zanima stvaranje arheoloških tura. Nedavno sam se ponadao i u školu arheologije u kojoj bi pokazivao principe mjerenja, stratigrafije i vođenja terena ekscentričnim miljarderima koji bi kopali za znanstveni projekt. Izgleda mi moguće jer to već postoji u Makedoniji i Španiji.

To je na stand by i kada se od mene traži da malo pričekam ne razumiju da vremena imam ali keša ne i da mi je čekanje postalo luksuz.


U zadnje vrijeme sam se latio noninog terena na Brseču i kamene štale u kojoj je rođena i živjela sve do kraja rata. Treba proliti betonski pod, zamjeniti neke tavalone na katu i sanirati krovište tamo gdje pušta vodu. Imat ću mjesto gdje ostaviti alat i za spavanje da ne moram svaki dan putovati natrag do Rijeke.

Odlučio sam se za permakulturu. Za početak ću osnovati udrugu kojoj će cilj biti kulturna, povijesna, arheološka, gastronomska i ekološka promocija kraja. Masline, češnjak, origano, lovor, veprina, vinova loza, kadulja, koze i da ne nabrajam dalje su potencijal tog zapuštenog mjesta.

Naišao sam na prijateja kojem vjerujem i koji želi promjeniti sredinu i način života pa ćemo pokušat živjeti od zemlje i trampe. Ako budemo imali višak onda idemo na tržište pa ćemo, kuc kuc kuc, okrupnjivat zemlju sa željom da se suhozidne terase jednog dana vide sa mora i da se uvrste u zaštićeni krajobraz po EU konvencijama (koga zanima neka si vidi Carta di Firenze ili Carta dei Giardini Storici) što bi dovelo prosperitet Brsečanima i mlađe generacije ne bi trebale tražiti sreću u Ri ili Zg.

Kada takvo nešto nekome iznesem većina me ne shvaća ozbiljno jer iza mene opet ne stoji neka pravna osoba u vlasništvu države ili koja raspolaže kešom. Odbijam vjerovati da je moj život osuđen na plaćanje računa i preživljavanje. Ako uspijem bit ću ponosan na samoga sebe. Ako ne uspijem neću si moći spočitati ništa sa obzirom na letargijsko okruženje u građanima i državi.


Ima ljudi koji su provalili ovaj "zatvor" i koji traže nešto drugačije a zapravo svi zajedno otkrivamo toplu vodu. Ipak nije to neka new age semplifikacija. Volio bi da se ne moram iseliti iz voljenog kraja i tako pobijedu prepustiti lešinarima na platnoj listi većini i opoziciji. Cilj mi je izolirati se što više od obaveza prema državi i njenim satelitima. Ako uspijem barem djelomično energetski ostati neovisan bit ću manje ucjenljiv i drago mi je vidjeti da je dosta ljudi ponudilo pomoć, nadam se da se prepoznaju u mojoj ideji.

Osjećam u sebi ogroman inat i volju da se oduprem ovom sivilu i vjerujte mi ogroman je gušt bačvama sala, Liniću i Šukeru, neznalici Mirandu, kriminalcu Čačiću, reći što ih ide. Vjerujte mi da je osjećaj ravan orgazmu i mišljenja sam da bi jednu pljuvačku na lice tim ljudima trebali svi zajedno isporučiti.

Inat osjećam zahvaljujući jednoj osobi koja je shvatila da nismo jedno za drugo. Mada smatram da me nije shvatila ni upoznala, od osobe koja je nekoliko tjedana bila tužna što mi nije suđena, hvala njoj sam dobio stimulans da prkosim i da se ne dam. Neću se radi nikoga osjećati loše javno ili privatno niti je itko vrijedan gaženja vlastitog dostojanstva. Mogu računati samo na svoje ruke dok sam još relativno mlad i zdrav da se jednog dana ne probudim sa 60 godina i shvatim da sam igrao igru koju mi je nametnuo sustav dok budem tražio plastičnu flašu baji za smeće.

Ipak mi je kao osobi koja voli povijest čast živjeti u takvom intrigantnom i teškom razdoblju jer nakon svake krize nastaju novi svijetovi. Nadam se da će promijena nastupiti još za moga života i da ću se smijati ruinama ovog lažnog sistema.


ps. pozdravljam Mup RH iz Zg što mi češlja blog, nadam se da će naći štogod interesantnog u ovom moru besmislica.

Post info
03.07.2012. (14:24)
18 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>