Bio je prestravljen i jedva disao na škrge. Sjedio je šćućuren u rovu s fazorom o ramena i razmišljao što će biti kada ga otkriju, posljednji preživjeli iz pukovnije. Njegovi su drugovi ležali, ako to tako možemo definirati, zapravo bili su pretvoreni u amorfne mase slijedom toplinskih granata. Marzak je jedini izvukao živu glavu samo zato jer je otišao obavljati veliku nuždu u trenutku kada su došljaci napali s neba. A sve je počelo samo nekoliko okretaja sunca unazad. Stigli su u svojim bijelim letećim brodovima i bez najave počeli bombardirat glavni grad a potom obližnja sela. Preživjeli iz prvog vala su oformili gerilski pokret, morali su, sjedišta moći su bili zbrisani među prvima i poglavica više nije bilo.
Htio je uhvatiti barem jednog od njih u bijelim uniformama, skinuti mu šljem i prije nego mu se osveti, pitati ga zašto je do toga svega moralo doći. Do prije koji mjesec, mislio je da mu u životu ne može biti bolje: dobio je drugoga sina i veselju nije bilo kraja. A onda je njegov čitav svijet nestao zbrisan u kaosu prvih dana. Došljaci kao da su vodili tim bombama i svaki pokret veće mase je bio odmah primijećen i likvidiran.
Marzaka je mučila grižnja savjest što je nadživio čitavu obitelj. Jedino što je mogao učiniti je bilo osvetiti se na što više napadača, iako se bojao cijelim umom da i on postane kaša, duhom je htio uhvatiti barem jednog od tih gadova prije nego dođe red na njega. Uvijek se smatrao miroljubivim i mislio je da za takvo krvoproliće mora postojati barem dobar razlog, ma zapravo nije moglo postojati ali nenajavljeni napad je bio najgori od svega.
Pala je noć u rovu kad je čuo kretanje niti dva hica od njegove pozicije. Napadači su prekinuli paljbu i krenuli naoružani u potragu za preživjelima. Pitao se što li će im one sprave kojima vrludaju lijevo i desno. Izgledalo je kao da ne vide po tom svijetlu na kojem je Marzak vidio sasvim dobro. Možda ne vidimo isti spektar boja – pomislio je i shvatio istog trenutka da treba igrati na tu kartu - iskoristi svaku slabost neprijatelja. Eto zašto su se prvo poslužili artiljerijom, možda ne bi imali šanse protiv nas da su krenuli izravnom invazijom.
Trebalo je obavijestiti druge ali gdje da ih nađe a ovi su prokletnici sve bliže. Sada im je mogao čuti glasove ili bolje reći zvukove. Šumili su i ridali kao nitko prije dok su izmjenjivali očito informacije jedno sa drugim. Radilo se o pametnim ubojicama u svakom slučaju. Glasanje je značilo da znaju logički zaključivati iako nije mogao ni na koji način razabrati taj jezik pun krčenja i roktanja.
Vidjeli su ostatke njegovih drugova i krenuli u njegovom smjeru ponovo na oprezu i u punoj ratnoj spremi. Sve u njemu se skvrčilo od straha. Što da radi? Da li da se pravi mrtav? Da iskuša sreću i krene pucati po svakome od njih? Ostat će nepomičan i napasti ih s leđa jednom kad ga prođu, samo se treba dobro zakamuflirati plazmom svojih suboraca. U tom slučaju nije imao nikakve skrupule, respekt niti osjećaj gađenja. U opasnosti trenutka je htio sam preživjeti ili barem povesti sa sobom što više ovih kukavnih seronja sa sobom. Uhvatit će jednog kako god zna i umije i onda će ga ispitivati makar mu to bilo zadnje što čini u ovom životu.
Prešli su ga i nisu ga spazili. Samo je jedan od njih stao i krenuo proučavati plazmu njegovog borca. Sad ili nikad, neće imati druge prilike pogotovo ako se vrate drugovi ovog tipa. Počeo je skidati bijelu uniformu i reflektirajući šljem. Već mu je na početku bilo jasno da ta bića nisu mogla biti sa njegovog planeta. Naprosto nisu izgledala poput njega ili poput bilo čega živog što je poznavao na svom planetu. Znatiželja je bila jača: biće je imalo četiri uda, na dva je hodao uspravno dok je sa onim gornjima držalo oružje i snopove svjetlosti, bilo je blijede odvratne boje kože, imalo je lelujave snopove dlaka na glavi, samo dva oka i otvore za disanje. Pomislio je kako nije u životu vidio išta ružnije.
Šuljao se što tiše moguće dok je biće izvadilo kutiju sa epruvetama. Kakva je to odvratna sadistička vrsta? Prvo nas pobiju a zatim proučavaju, jedva čekam da se dočepam ovoga – pomisli i u tom trenu ga uhvati snažan stisak popraćen vriskom. Stigao se tek okrenuti kad je vidio još jedno stvorenje izbliza, kako ga drži svom snagom, prijeteći ga gleda i ono najstrašnije, ima čak komadiće kosti u otvoru iz kojeg ispušta krikove. Svim snagama se pokušao oduprijeti hvatanju ali je biće izvuklo sjajan oštar predmet i zabilo tamo gdje se glava spaja za tijelo. Osjetio je da ga snaga lagano napušta i da mu se svi parovi očiju zatvaraju kao da je pogođen teškim umorom. Nije se stigao ni zapitati kamo ga to odvode kad ga je progutala tama.
Došao je k svijesti bez znanja koliko je vremena prošao spavajući na ležaljci. Nije mogao pomaknuti nijedan od šest udova, rep, ni glavu iako nije bio zavezan. Mora da je i dalje drogiran, osjeća tijelo ali ga ne može pomaknuti. Mora da su iskoristili nešto što pogađa motoriku a ostavlja osjećaj živcima. Bojao se bilo čega što će unići kroz crvena vrata nasuprot njega. Krajičkom jednog od očiju mogao je razabrati da se pored njega nalazi nekakav pladanj sa alatima pravilnih i savijenih oblika ali sa jednom dodirnom točkom: svi su bili oštri i počeo je slutiti da su namijenjeni njemu.
- Kako sam bio glup što nisam napao jednog od njih dok sam još mogao umjesto da mu se čudim – pomislio je u želji da barem skupo proda život kada mu je već sudba zapečaćena. Sad je ostao u njihovoj milosti ili nemilosti a slutio je da se radilo o ovoj zadnjoj. Štogod mu uradili danas, neće dočekat zoru drugog sunca njihovog sustava.
Vrata su se bešumno pomakla i propustila dvonošca zaogrnutog pregačom sa maskom na mjestu gdje su otvori za disanje i glasanje. Mogao je razabrati samo bezizražajne svijetlo plave oči tako različite od njegovih koje su bile samo crne i bez bijeloga okolo. Gledale su njegovo tijelo, tražile prvu točku otkuda početi. Marzak je ubrzano disao od straha. Udovi stvora su laganom kretnjom preuzele metalni predmet, bila je to bušilica. Ispustila je dva, tri puta zvuk u prazno kako bi se stvor uvjerio da je ispravna. Postajalo je sve toplije kad mu se monstrum približio s bušilicom pored glave, krenut će od jednog od očiju. Sada je vrzmala bez prestanka i dolazila sve bliže… - sad će mi stopiti oko!! Stani!! Molim te!!!! – vriskao je samo u svojim mislima, bespomoćan da ispusti bilo kakav zvuk ovako u narkozi. Bol će biti nepodnošljiva a onda će ga komadati djelić po djelić za svoj sadistički eksperiment proklet bio. Svrdlo je počelo ulaziti u njegovo tkivo kad najednom nestane prostorija sa crvenim vratima, čudovište i njegova bušilica. Marzak se nađe zadihan u tami i krikne kad na to osjeti pokret pored sebe, netko je još uvijek tu. Svijetlo se upali i prolomi kroz cijelu prostoriju. Prepoznao je mjesto, to je bila njegova spavaća soba a to nešto pored je bila njegova žena.
- Opet si ružno sanjao? – upita ga.
- Joj da, užasna noćna mora, sanjao sam da su me dohvatila odvratna stvorenja iz svemira, bijele skoro prozirne kože, dlakama na glavi, dva gornja i donja uda, jednim parom očiju i ustima punih kostiju. Nenajavljeno su nas napali, vas poubijali a meni koji sam preživio prvi udar htjeli su mi izvaditi organe za nekakvo testiranje i dobro da sam se trgnuo.
- Smiri se dragi , na sigurnom si a ta grozna bijela čudovišta su samo plod tvoje mašte. Nema takvih ružnih bića u čitavom svemiru, vjeruj mi, a sad se vrati u krevet.
Post je objavljen 15.07.2012. u 12:37 sati.