Čovjek kuka i kad je ko bubreg u loju. Prije mi je bila puna kapa života od terena do terena dok mi sada kronično nedostaje takav život, daleko od ureda, ergonomskih stolica i neonskih lampi.
Teren na jadnoj Savi pored Krškog gdje će nastati nova HE. Sava na tom djelu je kanalizirana, šljunak je eksploatiran i kamioni sa njime idu u nepoznatom smjeru. Onda kod nas dođe jedan Zgazimir Č. i tvrdi da je HE Ombla odlična stvar za sve nas. Aha, moš mislit.
Iako sam na ovom terenu bio najmanje jer ga je vodio kolega a ja sam bio leteći koji je vodio okolne manje terene i furao kombi sa šljakerima i alatom. Taman je ovo gradilište palo prije nego sam otperjao na godišnji (ah Makedonijo, ove godine ništa od nas).
Znači kako to ide? Sljediš slojeve koje numeriraš i onda stavljaš u kronološki sljed. Stvara se relativna kronologija preko stratigrafije. Treba stalno natapati zemlju sa vodom i strugat motikama kako bi se vidjele nijanse između jednog i drugog sloja. Kada sunce zapeče onda vam sve izgleda isto i ne kapirate kope ni špade.
Kad ti teren nije pored ureda onda moraš imati kontejner gdje sklanjaš nalaze i papirologiju. Ljudi vole provaljivati unutra misleći da sakrivamo zlato.
Vreće pored su za fotaciju. Zemlja u vrećama se stavlja u bačve sa nekoliko filtera i onda se dobivaju mikroliti koje nema šanse da nađeš u karijoli punoj blata sa mistrijom. Jednostavno je premalo.
Cure ispod gazeba peru keramiku i vraćaju je u kašete sa signaturom (listićem koji kazuje iz kojeg je sloja i po mogućnosti iz kojeg sektora ako je teren velikih razmjera, sektori se prethodno pokolče u kvadrate).
Tako to izgleda kad je očišćeno.
Dobra stvar je što smo imali vatrogasna kola za natapiranje zemlje.
Smiješno ime mjesta zar ne?
Od ponedjeljka, nakon skoro godinu dana pauziranja, vraćam se raditi na ono što volim od prve godine faksa. Čeka me odgovoran posao i ne želim nikako razočarati prijatelja/voditelja. Lucidnosti od sada mi najviše trebaš
U moru apatičnih naslova sa naše zbilje o legalnim pljačkama, uhljebljenim dužosnicima i obrta u stečaju jučer me oduševio članak u Novom Listu koji govori o poduzetnim mladim osobama, Tanji Peranić Juretić i Tomislavu Juretiću iz "razmjenjačnice ideja" Kantoon shopa i Martini Čip i Nini Raimann iz Cipmann studija koji su ujedinili snage da stvore originalni riječki suvenir.
Drugi par rukava priča o jednoj ne tako poznatoj Rijeci (izvan šina uobičajenog Riječkog karnevala i morčića) koja je na koncu 19 st. i početkom 20. st bila u ekonomskom i kulturnom usponu zahvaljujući tome što je pripala ugarskoj kruni (svi su čuli za pogrdnu Riječku krpicu) kao corpus separatum. I onda je stigala mađarska financijska inekcija, krenulo nasipavanje i stvaranje luke sa svim popratnim sadržajima. Kapital je privukao drugi kapital i tako je krenulo zlatno doba našega Grada potpomognuto multikulturalnom atmosferom.
- Ostali smo fascinirani i iznenađeni, ali istovremeno i posramljeni jer shvatili smo da nitko od nas, ali i šireg kruga naših prijatelja i poznanika, o svim tim važnim stvarima o našem gradu nije imao pojma. Rijeka je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, bez pretjerivanja, bila centar svijeta. Gospodarski jak i moćan grad. Kroz Rijeku je ujedno prošlo toliko značajnih ličnosti, pokretači gospodarskog i kulturnog uzleta, poput Whiteheada, Erazma Barčića, Adamića... Tijekom burnog 20. stoljeća doživjela je i tužnu sudbinu i brojna previranja te izmjene vladajućih režima. Hartera je danas prepoznatljiva ponajprije po festivalu, a o nekadašnjoj riječkoj Tvornici papira postoji još toliko zanimljivosti koje zaslužuju biti ispričane. Za Rikard Benčić svi znaju da su tamo proizvodili traktore, ali u široj javnosti je nepoznato da je tvornička zgrada starija 200 godina i da je napravljana s potpuno drugom namjerom. Odlučili smo prikazati povijest Rijeke kroz ilustriranu priču koja bi na neki način oživjela taj komadić povijesti, kaže Juretić.
Osvježavajuća vijest u svakom slučaju. Preporučujem vam da svratite do njihovih linkova i pogledate kakve su to suvenire sve smislili. Volio bi da je to početak jednog drugačijeg vrednovanja Rijeke i njenih priča: čokolada tvornice Elefant, Baltazargrad, Tvornica konopa, ljuštionica riže, Tvornica šećera, Hartera i mnoge druge.
Najavljivali su ju ali nisam vjerovao sve dok nisam čuo tipičan zvuk prolaska automobilskih guma po kiši. Jozo je bio oduševljen i pratio svaku kap koja bi formirala koncentrične krugove u lokvama. Arija koja je došla sa kišom je fenomenalna, otvorili smo sve prozore i koltrine su lelulaje svojim plesom.
Ovdje se vidi čemu služi naša sobna bicikla. Na dnu u desnom kutu su knjige sa faksa koje ću ponovo pročitat da vratim koju informaciju i da se pripremim za taj blaženi doktorat koji bi me spasio na tri godine.
Kako smo gordi i ponosni dok se pozira.
I opušteni.
Znatiželja je pokretač i baš je zanimljivo promatrati kako sve promatra sa zanimanjem, kao da proučava.
Iako dajem ratiu neprikosnoveno pravo da jedini vodi moju vanjsku politiku prema tebi.
Smiješan sam samom sebi što sam na samu spomen da je minus to što sam pušač vidio samog sebe kako raskidam sa tim šrotom.
Istina je da smo drugačiji no meni ni ne bi bilo drago biti sa nekim tko je isti kao i ja. Jedva izlazim sa sobom na kraj a kamo mi samo fali još jedan takav poput mene.
Kad sam pitao kakvog me vidiš rekla si da sam čudan.
Ni sad nisam siguran u kojem je to kontekstu, jeli dobro ili loše, za tebe, ali ako mi je želja ne biti utopljen u masi valjda onda mogu biti zadovoljan i takvim odgovorom.
Kako god okreneš dobro je u tvom društvu mada si njurgala cijelim putem dok smo se kroz šikaru spuštali do mora.
I to mi je bilo slatko ali to ti neću reći.
Mada sam ti sve ostalo dao do znanja.
A bila si baš smiješna dok si u moru držala u ustima breskvu koju sam ti dobacio kao da si neki psić.
I unatoč tome što ne ide i dalje sam nekako dobre volje a onda mi vrag na ramenima kaže da bi se trebao durit pa ga potjeram na ferije jer taj momak nikad ne uzima odmor.
Jeste li za trilju u kalama srednjevjekovnog gradića?
Moja je nona rođena u ovoj štali a podigao ju je moj bižnono Raimondo kojeg je sunčanica došla glave na obalama talijanske Eritreje..
Možda nisam tužan jer treba maknuti paučinu sa ove kvake.
Pobrinuti se za ovaj eksponat.
Zamjeniti krovne crijepove i tavalone na katu.
Tko stigne biti tužan sa toliko planova i tako malo vremena?
Jedan dobar barba iz Rijeke, a kojem je žena iz Brseča, mi je otkrio da se ova plaža, Tatinova, zove tako jer su tati, odnosno lopovi...
tovarili krave na brke pomoću ovog vinča.
Sad kad radim šest dana u tjednu zaista se pobrinem da onaj jedini dan koji je slobodan provedem kako želim i sa kim želim..
Naginjem prema tome da dam otkaz i krenem opet na teren. Ne osjećam se nimalo dobor na poslu na kojem moram lagati ljude.
Nisam se mogao ne osvrnuti na polemiku kiselih krastavaca u koja su se upustila predsjednik države sa nepostojećom ekonomijom Ivo Josipović i predsjednik stranke koja si umišlja da predstavlja najbrojniju etničku skupinu u Hrvata.
Živo mi se fućka tko je šta rekao kome jer mi se ne ulazi u tu spiralu. Dovoljno je reći da je Josipović spucao sav svoj kredibilitet sa ZAMP-om i stupidnom izjavom da je on najizvedeniji hrvatski glazbenik u Poljskoj (što je dobro za imidž Hrvatske, wow bila je to prije nekoliko godina i Karma i Colonia pa koga briga kad to nema nikakvog izravnog učinka na našu ekonomiju).
A Pupovac mi pari oportunist ko i ostali predstavnici manjinskih stranaka koji udaraju na strune etnosa samo kada se boje da će im iz guzice ispast udobna fotelja, pa se onda svira ala Thompson "sude mi", Škorovski "čudni ljudi čudnog imena", "ovoga nije bilo ni za vrijeme Tuđmana".
Odjednom njihov problem da će im ispast sinekura postaje "naš problem" jer eto nama su prava ugrožena ako nas neće štititi ti ljudi koje viđamo samo na fotografijama nekih zakuska i otvaranja kulturnih manifestacija iza kojih stoje neki sasvim drugi ljudi kojima ovi prvi preuzmu svu slavu.
Valjda smijem kritizirati predstavnike etnobiznisa pošto sam i ja pripadnik jedne važne skupine koja sa suzom u oku a figom u džepu narikuje radi nekakvih granica, izgubljenih domova (koje im je btw oduzela matična zemlja sa Osimskim ugovorima, ona je dužna da im to isplati a ne ova nevesela država).
Pa to vječno pitanje fojbi. Zločesti slavi su došli od nikud i sasvim iz čistog mira krenuli likvidirati talijansko stanovništvo u bijegu. A samo zato jer su fašisti malo više od 20 godina pokušavali iskorijeniti hrvatsko (i slovensko) življe iz Istre, Primorja i Dalmacije?
20 godina je zaista puno, eto ova država egzistira već 21 godinu i muči svoje stanovnike pa da mi sad netko kaže da sutra ne bi radije išao u partizane i onim kurbinim sinovima na vlasti zagorčavao bogomdanu egzistenciju iz šume. Da postoji takav otpor odavno bi mu se pridružio unatoč tome što sam pacifist. Kad te netko jebe u zdrav mozak ima da se obraniš i točka.
Nažalost etnobiznis mnogima omogućuje dobru plaću. Tu se radi o političkim predstavnicima na prvom mjestu i zatim nakladničkih kuća, tiskarama, zajednicama i ne možeš ući unutra ako nisi isprepleten nekim vezama isto kao i u hrvatskom društvu. Postoje čitave obitelji koje se generacijama hrane etnobiznisom. To se pišu knjige pune patnje, emocija, osjećaja, za izgubljenim vremenom, za izgubljenim domom.
Jeste li čuli za Furia Tomizzu? Tip je iz svog zbjega u Trstu nostalgično i patetično gledao u smjeru jednog zaseoka pored Umaga. Zračna linija od 20 km. Kako kaže jedan moj prijatelj, ovo je smiješno, kao da ja iz Srdoča patim za Grobnikom i time si osiguram egzistenciju jer sam dobro prodao svoje suze.
Da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv etničkog identiteta u kojem se pronalazi zadana zajednica ali itekako imam protiv nabijanja neke krivnje dok se živi od državnog proračuna te države. Zapravo, stvar je još bolja, te zajednice se financiraju parama dva državna proračuna. Tako da nema veze ako te zajednice koje kontroliraju nakladničkim kućama ne funkcioniraju po zakonima tržišta jer su ionako priključeni na dvije državne sise. Lako tako.
Ali strašno je onda to nabijanje krivnje radi dobivanja političkih poena radi dobivanja još novca iz proračuna. Začarani krug koji je opasno bure baruta. Jer će neka budala povjerovati da nepravda postoji, jer će ta budala postati netko i nešto i iskoristiti "intelektualnu" podlogu tih knjiga, pamfleta i izjava.
Cijela ta kultura nacionalnog osjećaja, nije važno s koje strane jer je ista sa bilo koje strane dolazila, igra na kartu emocija, nepravdi i uglavnom se bazira viktimizaciji samih sebe i barbarizaciji onih drugih. Uglavnom je to kultura koja radi na negaciji. Pa zar ne bi bilo divno da jednom nekom, na poziciji od koje se odlučuje, padne na pamet neka afirmativna politika sa time što je pojedina etnička skupina pridonjela razvitku zajedničke nam države?
Tesla, Luciano Laurana, Penkala,... svi su pridonjeli nečime da ova zemlja bude prepoznatljiva... ali ne, nekako je uvijek lakše ići niz dlaku i nadati se nekakvom utopističkom povratku, koji i kad bi se desio, izazvao bi nove paleži, pljačku i smrt.
Ljudi radije se bavite ekobiznisom nego etnobiznisom. Barem će vam duše biti čišće ako neće ruke.
Nakon duge vožnje po makadamu najveća čar je da se pogled pokaže odjednom. Čim je shvatila da se vidi čitavi Kvarner poskočila je prema njemu poput srne i znao sam da je sretna i da su ju tužne misli napustile. To se vidjelo iz aviona.
Postoje osobe koje ne znamo dugo a ušuljaju nam se u mislima i pod kožu jer imaju ono nešto što izbjegava one koji su rođene starlete u ovoj ljudskoj farsi.
Tako mene primamljuju oni izopćeni, oni koji se ne pronalaze u društvu, misaono, iako društveni, radije bivaju samima i traže utjehu prirode.
Iako sam u neke stvari siguran jer vođen instinktom, ne možeš biti sa nekime kontra njegove volje tako da je najbolje takve mislili pustiti uz prvi lahor.
Ponekad je malo teško jer bi ju branio, čuvao kontra horde avara i slavena. Jučer je obiteljska prijateljica ispričala da će zauvijek pamtiti scenu kad smo njezina kćerka i ja bili mali i igrali se na terasi robne kuće Ri gdje je jedan barba dao mojoj prijateljici bombon. Ja sam ju dignuo sa mjesta i preselio na "sigurno" i barbi objasnio da je ona moja i da ne može od nepoznatih ljudi primati bombone.
Kakav tjelohranitelj bogati.
Ako me nešto podsjeća na one poznate stihove Williama Blakea o svijetu u zrncu pijeska onda je to kad vidim da je netko zadovoljan, koliko li je samo tada svijetova zadovoljno ako svatko od nas sadržava beskraj osobnosti.
Kako li je samo dobro ovim grmovima što svakog dana imaju takav pogled iz prve file.
I što onda učiniti? Pošto ne ide silom, onda možemo samo uzeti suhi cvijetak...
staviti joj ga u kosu i pustiti da ode.
Samo malo znam da treba mi,
Daj mi ono što se ne vidi,
Kaži meni to što si ti,
Samo meni, niko neće znati,
Kako treba to zvati,
To što traje bez sati,
Ne daj razumu da shvati,
Niti ruci da dohvati.
ps. se slažete da blog ima iscjeliteljske sposobnosti? :)
Pozvani ste na 3. po redu Ekološki sajam u Opatiji (2.dio) pod organizacijskom palicom udruge Žmergo. Moći ćete doznati neke nove stvari i saznati što su to grupe solidarne razmjene.
Kad sam bio u Brežicama, tereni firme koja se bavila pohištvom (pokućstvom) su dani na trenutno korištenje građanima sve dok se ne razriješe imovinsko-pravni odnosi. Umjesto da zemlja zjapi neiskorištena svaki je od građanina dobio nekoliko metara kvadratnih da sadi ono što mu paše. Ako sadimo sami sebi hrani i razmjenjujemo se međusobno nisu nam više potrebni merkantilisti koji bi na račun prepordaje proizvoda kojeg nisu stvorili uzeli većinu njene vrijednosti. Hrana zaista može biti jeftinija.
Los portadores de la antorcha (Nosioci baklje) by Anna Hyatt Huntington about the transmission of knowledge from one generation to the next (Ciudad Universitaria, Madrid, Spain).
Što više škola – to manje robova. Što više znanja – to više imanja.
Stjepan Radić
Svaka stvar koju je izmislio čovjek ima dvostruko sječivo, od noža do atomske energije pa sve do interneta. Prije koji dan je Knjižna buba je naišla na primjer kojem ljudi šire svoje praznovjerje, strah i neznanje.
Koliko god se internet zloupotrebljavao za gore spomenute stvari pa sve do kontrole koje vrše državne institucije i korporacije tako isto postoje pozitivni primjeri koje podržavam svim svojim srcem. Toplo vam preporučam praćenje kratkih ali mnogobrojnih predavanja na TED-u. Ima za svakoga ponešto.
Vrlo uzbudljivo predavanje oko onoga što je po meni skorašnja budućnost.
Jeste li čuli za Courseru? 16 sveučilišta je odlučilo staviti 116 (zasad) kolegija on-line i pretvoriti nešto što je moglo podučiti samo studente unutar 4 zida jednog razreda u nešto što može podučiti milione osoba bez obzira na status. Nadam se da će korisnu inicijativu prepoznati i naša sveučilišta jer je to budućnost, inače ostajemo iza. Pošto je sveučilište u Zadru najprestižnije u zemlji nadam se da će izaći iz okvira kao prvo.
Ja sam upisao Povijest svijeta od 1300 n.e., Grčka i rimska mitologija, Uvod u Filozofiju, Svijetonazor i znanje u Aboriđina. Naravno, sve humanističke znanosti.
Za druge gušte ima sociologija, matematika, fizika, psihologija, farmacija, ekonomija, arhitektura, kvantna mehanika, muzika, kriptografija... razumijeli ste, za svakoga nešto.
Ipak je Einstein bio u pravu kad je rekao da je mašta važnija od znanja. U nadi sam da će internet srušiti ovaj feudalizam kao onodobno pruga u Engleskoj.
Kako je dovoljno malo da vam nešto digne živac u sekundi. Jučer sam vidio jednog dragog prijatelja nakon dugo vremena, lijepo smo se ispričali što ima novoga kod njega i kod mene. Nakon samo jedne pivice zaspao sam po Morfejevom zakonu. Probudio se naspavan i odmoran, popio jutarnju kavu, napravio kajganu i smazao zadnju vilicu sa kruhom.
Idila je trajala sve dok nisam svojom greškom bacio oko na prethodno otvoreni članak u Novom Listu i u roku od sekunde poželio glavnom liku tih redaka da ga snađe ista stvar koju je on omogučio drugima. Ovo pišem bez imalo kršćanskog i građanskog pijeteta te grizodušja.
Prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić poručio je u Sinju da autoceste trebaju ići u koncesiju jer država njima loše i neracionalno upravlja. »Tri puta je država neuspješniji, neracionalniji upravljač od privatnih operatera«, ustvrdio je Čačić odgovarajući na upit o najavljenoj monetizaciji hrvatskih autocesta. Ako je takav model dobar za Italiju, Francusku i Kanadu, ne vidim razloga zašto ne bi bio dobar i za nas, naglasio je prvi potpredsjednik vlade. (Novi List)
Some deep shit man.
Prvi potpredsjednik vlade Zgazimir je uvjerljiv poput američkih i europskih banaka koje u trenutku kada treba isplatiti dividende dioničarima pljuju po svrsi države ali kada treba sanirati rupu koju su sami stvorili onda kume i mole nepovratni financijsku injekciju iz državnog proračuna.
Lako tako biti privatnik.
Zgazimir je očito u kontradikciji sam sa sobom od trenutka kad se ustane ujutro iz kreveta. Poduzetnik koji glumi prvog potpredsjednika vlade u javnoj ulozi izjavljuje da je država u kojoj je njegova stranka dio koalicije na vlasti "neuspješniji, neracionalniji upravljač od privatnih operatera". Svojom samom egzistencijom Zgazimir povlači nekoliko brzopoteznih logičnih pitanja:
1) Ako je država neuspješna i ako ti u njoj pokrivaš takvu odgovornu funkciju to znači da si i sam neuspješan i neracionalan.
2) Ako je država tako neuspješna zašto nisi ostao u privatnim vodama? Očito si uspješan poduzetnik kad već nisi uspješan vozač države i motornih vozila.
3) Kako si uspio staviti u istu rečenicu jednu Kanadu sa Francuskom i Italijom i pritom ostati živ?
4) Privatne firme koje su dobile koncesiju šparaju na svakom koraku da bi se povećali prihodi i smanjili rashodi. Ako nisi u stanju dovesti red u državnim poduzećima koga si se vraga kandidirao na izborima? To što su državna poduzeća bastion kadroviranja po pripadnosti a ne po struci nije krivnja koncepta javnog dobra već zloupotrebe javnog dobra za privatne interese.
5) Hoće li tvoje tvrtke sudjelovati na natječaju za koncesiju za autocestu ili će biti podizvođaći drugim tvrtkama koje će se prijaviti na eventualni natječaj? Pošto netko drugi vodi tvoje firme dok ti obnašaš javnu dužnost pretpostavljam da će ti to biti argument kojeg će tvoji odvjetnici papagajski ponavljati na svaku optužbu i sumnju za konflikt interesa.
6) Jeli Zgazimir upoznat sa pojmovima neoliberalizma i javnog dobra na čijem vrhu sjedi? Ako nije onda mu kao filantrop toplo preporučam članak Vladimira Milutinovića "Neoliberalizam objašnjen deci" (kojeg je već postao Pax et Discrodia).
7) Shodno tome neka odluči jeli u plavom ili crvenom timu.
8) Ako je odgovor "crveni" onda ga pozivam da da ostavku jer je u očitom konfliktu interesa.
Hint za Zgazimira. Kako bi nas poštedio ove jalove igre daj se sjeti privatizirati Zavod za Privatizaciju i ciao đaci, gotova farsa. Ubrzajmo malo stvari jer nećeš uspjet sve dovršiti do kraja mandata a to nitko od nas ne bi volio, ti koji želiš krepat u novcu i ja koji jedva čekam da ova država ode u stečaj. Pa da možemo isponova.
Bud spasi nas ti! (šteta za one koji ne kuže talijanski)
Koncem svibnja je pater familias bio u Trstu da obavi špezu i napravi đir sa prijateljima iz Kalifornije. Svašta! Ja sam se Trsta nagledao kao mali i asocira me na teglenje vrećica do auta.
Istina, podsjeća me i na Comomdore 64 (tada je bilo jednostavnije, imaš Commodore ili Amigu, Beatlesi ili Stonesi, pa ti biraj), moj prvi kompač, šmrc.
Vrati se otac do auta i zamijeti solidnu udubinu na braniku ispod lijevog fara. I ceduljicu ispod brisača (hvala dobronamjernom prolazniku) a na njoj piše da je vozač lupio u našu veturu kada je kretao iz svog mjesta i odmah utekao nakon što je shvatio što je učinio. Plus broj tablica. Pobogu, mađarske tablice su u pitanju.
Zvali općinsku panduriju (talijani imaju vrste murijaka ko pljeve – polizia stradale, ferroviaria, di stato, di frontiera, postale, municipale, guardia di finanza, carabinieri, koji su dio talijanske vojke) i načekali se po užeglom suncu dve ure. Tata koji više nije mlad, dvoje na pragu stotke, djevojčica od 10 godina i njena mater. Kad su napokon stigli objasnili su da će oni lijepo natipkat zapisnik i poslati ga poštom na kućnu adresu za dva tjedna. Hajde dobro.
Prođe dva tjedna. Ništa od željenog u sandučiću. Prođe tri tjedna, i dalje ništa. Nakon mjesec dana kad smo napokon našli kojoj postaji pripadaju naši cijenjeni panduri eto ti objašnjenja da nazovemo neki ured za nesreće. Kako zloguko.
Tamo su nam lijepo objasnili da je gradonačelnik odredio da se izdavanje zapisnika isplaćuje 27 eura i da izvolimo doći po njega. Odlučili smo, naravno iz principa, da ćemo se snaći bez zapisnika.
U međuvremenu sam se bacio u potragu našeg neveselog i odbjeglog, sa scene zločina, ugarskog građanina:
- Dobar dan, veleposlanstvo republike Mađarske u Zagrebu.
- Dobar dan, oštetilo me vozilo vašeg građanina u Trstu, imam samo broj registracije, možete li mi pomoći da ga nađem?
- Mislim da to morate riješiti sa policijom u Trstu
- [Uf, pametne li ideje, kako mi to nije samom palo na pamet?] Vjerujte mi, sve sam pokušao, duga priča, samo mi recite ako postoji mogućnost da ga pronađem.
- Morate kontaktirati hrvatsko veleposlanstvo u Budimpešti.
- [Asti miša i ovi mađari vole prebacivati loptice drugima] Da, dobro, fala i adio, klik.
- Dobar dan jesam li dobio veleposlanstvo RH u Budimpešti?
- Jeste, što možemo učini za Vas?
- [ispričam mu priču]… pa su mi rekli iz mađarskog veleposlanstva da se obratim Vama.
- Pička im materina uvijek to naprave! Za svako sranje ove pizde u Zagrebu govore ljudima da se obrate nama. Pa jel to normalno?
- [Šutim iznenađen kolokvijalnim stilom koju sekundu i prelazim na ti jer jedan pičkaimmaterina zbližava kontinente] Da, čuj, nisu jedini, nego jel mi možeš pomoći da nađem tog tipa?
- Pošalji mi mejl pa ću pokušat nešto skemijat sa peštanskim pandurima. Ali ne mogu prije srijede jer nam dolazi Josipović u posjetu, znaš kako je, pripreme, puno buke oko ničega, ali jebiga, treba to netko i organizirat.
- Strava, ajde baš ti hvala.
- Ma nema na čemu stari.
Čekam da gungula sa Josipovićem prođe i pošaljem mejl sa tablicama. Nakon dva dana dođe odgovor „Poštovani, mađarski policajci odbijaju odati identitet njihovog građanina na bazi same tablice, trebate mi reći o kojoj se marki vozila radi te boji“
K vragu, pa tip je pobjegao. Jedna od suputnica misli da se sjeća kako se radi o terencu BMW x5 crne boje koji je bio uparkiran lijevo od nas. Napišem ja to i pošaljem mejl. Nikakav odgovor nisam dobio. Slijepa ulica. Što sad?
U međuvremenu procjenitelj procijenio da je šteta u visini od 6000 (???) za komad udubljene plastike. Lakirer i limar žele svoj dio kolača. Onda mi prijatelj autolimar objašnjava da što sam lud da je popravak 1000 kuna u fušu.
Rezimiram si, talijani me ucjenjuju 27 eura, osiguranje mi ne priznaje odštetu bez zapisnika i podataka tog ugra, službeni auto servis me želi izlevatiti za 6000 i kusur kuna. Pretrpjeli smo štetu a svi se ponašaju kao da smo ju skrivili.
U stand by smo i čekamo da se desi kakav deus ex machina. I prije nekoliko dana iznenađenje iznenađenja! Dobijemo ljubavno pismo iz Kvarner osiguranja da smo mi oštetili tog i tog dana u Trstu auto mađarskih tablica(?!) i da izvolimo pružati naše podatke njima kako bi se naplatili na nama.
Ha ha ha ha ha ha ha ha
U tom trenutku gledamo se pater i ja i slavimo jer je bahati mađar bio toliko glup da je htio naplatiti štetu na svom autu svom osiguranju. I sad imamo njegove podatke!!!!
Ajme blože hvala ti na ljudskoj gluposti.
Već tri dana pokušavamo stupiti u kontakt sa osiguranjem tog bedaka. Kad sam došao na njihove službene stranice skoro sam se srušio od muke sa samim pokušajem da shvatim gdje je link sa kontaktima i mejl adresama. Dobro da je tu google translator.
Šaljem mejlove na engleskom sa privitcima i bez (procjena štete, fotografije sa udubljenjem) koji mi se kostantno vraćaju bez nekog logičnog objašnjenja. Kao da su te adrese tamo reda radi. Jedini mejl koji se ne vraća je automat koji nam javlja da će nam na upit javiti nakon dva dana od primitka. Što se još uvijek nije desilo. Nekako mi se čini da je ekipa na godišnjem ovdje kod nas. Zovem njihov call centar koji melje nešto na mađarskom, nisam u stanju ni ponoviti što.
Pizda im čorava svima. Plaćaš to obavezno osiguranje i onda te šalju iz ureda u ured kao da oni nisu plaćeni za to. Na kraju moraš sam tjerat pravdu i ispričavat se ljudima što ti se netko nabio na branik. Ipak, moram priznati da me zanima epilog priče jer mi se čini da se radnja počela zakuhtavat.
Eppur si muove.
A onom ludom mađaru valjda došlo iz dupeta u glavu što je učinio pa si ga zamišljam kako javlja ovima iz svog osiguranja da nam se ne javljaju ali se i dalje ufam u aroganciju da će potraživati naknadu štete, ma nek nam se javi i za duševne boli samo da ga se već jednom dohvatimo i naplatimo. Dragi Laszlo ostani đubre do kraja.
Nakon katastrofalnih poteza ove vlade (dizanje pdv-a, obezvrijeđivanje posla sa stažiranjem za 1600 kn) došlo je napokon vrijeme kad i najčoravija kokoš ubode neko zrno. Ne čitam novine i ne gledam dnevnik, samo upijam što svijesno što nesvijesno preko bloga i roditelja koji hipnotizirajuće prate vođenje opće stvari.
Ovo "oskvrnjivanje" tajnih podataka nebi bilo potrebno da je bilo volje kažnjavanja i nagrađivanja nepoželjnih odnosno poželjnih obrazaca ponašanja. Ali, pošto je nacionalizam zajedno sa strahom od srbočetničke agresije popio zdrav razum većini ondašnjih građana (mnogi nisu krivi što su se našli između kovnja i nakovnja i prepoznali trenutke u kojima će ih nasamariti ovi u pozadini ratnih zbivanja) pod pokroviteljstvom neopisivo kriminalnog HDZ-a, svako pozivanje na poštenje red i mir je bio samoubilački pothvat. Rat je bio prijekopotreban da na čelo države izgmižu iz svojih rupa gmazovi koji normalnim putem nebi ni primirisali.
Jedan od načela radi kojih država ima pravo da egzistira jest da svi njeni građani budu zaista isti pod zakonom. Do sada se to nije poštovalo, i to debelo. Od silovanja, ubojstva, premlaćivanja, uništavanja poduzeća i utaje poreza bi se spašavali oni koji su bili slizani sa vlastima a i često u njoj. Nakon 22 godine izrugivanja poštenim ljudima naprosto me zaboli za povredu privatnosti svih tajkuna, mešetara, starleta, wannabe direktora. Ima da ih bude sram što su bančili tuđim novcem ko da je njihov.
"E, kad nećeš mirnim putom dobićes čarobnim prutom" rekao bi Đole u nekom sasvim drugom kontekstu.
U govnima smo preko glave, dišemo na slamčicu i samo fali da nam stave prst na dotok zraka. Država ima pravo za potraživanjem onoga što joj pripada barem u znak poštovanja onih koji su plaćali porez dok su mrmljali sebi u bradu "kurba prasica ma si gramziva".
Prije nekoliko godina, dok je još Prodi bio prvi premjer u susjednom nam Italiji, Roman tales ispravi me ako se varam, država je odlučila oprostiti prascima polovicu ako uplate odmah. Pari mi da sam vidio kako Linić umjesto neisplaćenih poreza zahtjeva da ti vrli poduzetnici otvore radna mjesta što isto nije izvan pameti. Nadam se samo da će isto tako biti neumoljiv prema vlastitim članovima (i onima iz koalicije) ako se pokaže da su zaprljali prste u marmeladi.
Inače džaba im treniranje poštenja ako nisu u stanju isto napraviti u vlastitim redovima. U tom slučaju su pljunuti HDZ.
