Koncem svibnja je pater familias bio u Trstu da obavi špezu i napravi đir sa prijateljima iz Kalifornije. Svašta! Ja sam se Trsta nagledao kao mali i asocira me na teglenje vrećica do auta.
Istina, podsjeća me i na Comomdore 64 (tada je bilo jednostavnije, imaš Commodore ili Amigu, Beatlesi ili Stonesi, pa ti biraj), moj prvi kompač, šmrc.
Vrati se otac do auta i zamijeti solidnu udubinu na braniku ispod lijevog fara. I ceduljicu ispod brisača (hvala dobronamjernom prolazniku) a na njoj piše da je vozač lupio u našu veturu kada je kretao iz svog mjesta i odmah utekao nakon što je shvatio što je učinio. Plus broj tablica. Pobogu, mađarske tablice su u pitanju.
Zvali općinsku panduriju (talijani imaju vrste murijaka ko pljeve – polizia stradale, ferroviaria, di stato, di frontiera, postale, municipale, guardia di finanza, carabinieri, koji su dio talijanske vojke) i načekali se po užeglom suncu dve ure. Tata koji više nije mlad, dvoje na pragu stotke, djevojčica od 10 godina i njena mater. Kad su napokon stigli objasnili su da će oni lijepo natipkat zapisnik i poslati ga poštom na kućnu adresu za dva tjedna. Hajde dobro.
Prođe dva tjedna. Ništa od željenog u sandučiću. Prođe tri tjedna, i dalje ništa. Nakon mjesec dana kad smo napokon našli kojoj postaji pripadaju naši cijenjeni panduri eto ti objašnjenja da nazovemo neki ured za nesreće. Kako zloguko.
Tamo su nam lijepo objasnili da je gradonačelnik odredio da se izdavanje zapisnika isplaćuje 27 eura i da izvolimo doći po njega. Odlučili smo, naravno iz principa, da ćemo se snaći bez zapisnika.
U međuvremenu sam se bacio u potragu našeg neveselog i odbjeglog, sa scene zločina, ugarskog građanina:
- Dobar dan, veleposlanstvo republike Mađarske u Zagrebu.
- Dobar dan, oštetilo me vozilo vašeg građanina u Trstu, imam samo broj registracije, možete li mi pomoći da ga nađem?
- Mislim da to morate riješiti sa policijom u Trstu
- [Uf, pametne li ideje, kako mi to nije samom palo na pamet?] Vjerujte mi, sve sam pokušao, duga priča, samo mi recite ako postoji mogućnost da ga pronađem.
- Morate kontaktirati hrvatsko veleposlanstvo u Budimpešti.
- [Asti miša i ovi mađari vole prebacivati loptice drugima] Da, dobro, fala i adio, klik.
- Dobar dan jesam li dobio veleposlanstvo RH u Budimpešti?
- Jeste, što možemo učini za Vas?
- [ispričam mu priču]… pa su mi rekli iz mađarskog veleposlanstva da se obratim Vama.
- Pička im materina uvijek to naprave! Za svako sranje ove pizde u Zagrebu govore ljudima da se obrate nama. Pa jel to normalno?
- [Šutim iznenađen kolokvijalnim stilom koju sekundu i prelazim na ti jer jedan pičkaimmaterina zbližava kontinente] Da, čuj, nisu jedini, nego jel mi možeš pomoći da nađem tog tipa?
- Pošalji mi mejl pa ću pokušat nešto skemijat sa peštanskim pandurima. Ali ne mogu prije srijede jer nam dolazi Josipović u posjetu, znaš kako je, pripreme, puno buke oko ničega, ali jebiga, treba to netko i organizirat.
- Strava, ajde baš ti hvala.
- Ma nema na čemu stari.
Čekam da gungula sa Josipovićem prođe i pošaljem mejl sa tablicama. Nakon dva dana dođe odgovor „Poštovani, mađarski policajci odbijaju odati identitet njihovog građanina na bazi same tablice, trebate mi reći o kojoj se marki vozila radi te boji“
K vragu, pa tip je pobjegao. Jedna od suputnica misli da se sjeća kako se radi o terencu BMW x5 crne boje koji je bio uparkiran lijevo od nas. Napišem ja to i pošaljem mejl. Nikakav odgovor nisam dobio. Slijepa ulica. Što sad?
U međuvremenu procjenitelj procijenio da je šteta u visini od 6000 (???) za komad udubljene plastike. Lakirer i limar žele svoj dio kolača. Onda mi prijatelj autolimar objašnjava da što sam lud da je popravak 1000 kuna u fušu.
Rezimiram si, talijani me ucjenjuju 27 eura, osiguranje mi ne priznaje odštetu bez zapisnika i podataka tog ugra, službeni auto servis me želi izlevatiti za 6000 i kusur kuna. Pretrpjeli smo štetu a svi se ponašaju kao da smo ju skrivili.
U stand by smo i čekamo da se desi kakav deus ex machina. I prije nekoliko dana iznenađenje iznenađenja! Dobijemo ljubavno pismo iz Kvarner osiguranja da smo mi oštetili tog i tog dana u Trstu auto mađarskih tablica(?!) i da izvolimo pružati naše podatke njima kako bi se naplatili na nama.
Ha ha ha ha ha ha ha ha
U tom trenutku gledamo se pater i ja i slavimo jer je bahati mađar bio toliko glup da je htio naplatiti štetu na svom autu svom osiguranju. I sad imamo njegove podatke!!!!
Ajme blože hvala ti na ljudskoj gluposti.
Već tri dana pokušavamo stupiti u kontakt sa osiguranjem tog bedaka. Kad sam došao na njihove službene stranice skoro sam se srušio od muke sa samim pokušajem da shvatim gdje je link sa kontaktima i mejl adresama. Dobro da je tu google translator.
Šaljem mejlove na engleskom sa privitcima i bez (procjena štete, fotografije sa udubljenjem) koji mi se kostantno vraćaju bez nekog logičnog objašnjenja. Kao da su te adrese tamo reda radi. Jedini mejl koji se ne vraća je automat koji nam javlja da će nam na upit javiti nakon dva dana od primitka. Što se još uvijek nije desilo. Nekako mi se čini da je ekipa na godišnjem ovdje kod nas. Zovem njihov call centar koji melje nešto na mađarskom, nisam u stanju ni ponoviti što.
Pizda im čorava svima. Plaćaš to obavezno osiguranje i onda te šalju iz ureda u ured kao da oni nisu plaćeni za to. Na kraju moraš sam tjerat pravdu i ispričavat se ljudima što ti se netko nabio na branik. Ipak, moram priznati da me zanima epilog priče jer mi se čini da se radnja počela zakuhtavat.
Eppur si muove.
A onom ludom mađaru valjda došlo iz dupeta u glavu što je učinio pa si ga zamišljam kako javlja ovima iz svog osiguranja da nam se ne javljaju ali se i dalje ufam u aroganciju da će potraživati naknadu štete, ma nek nam se javi i za duševne boli samo da ga se već jednom dohvatimo i naplatimo. Dragi Laszlo ostani đubre do kraja.
U mojoj glavi se odvija triler samo takav.
To be continued…
Post je objavljen 04.08.2012. u 16:28 sati.