Mlade nade riječke arheologije
Desilo se čudo!
Nisam izlanuo niti jednu bedastoću s toga imam pravo da se malo kočoperim
Desilo se čudo!
Nisam izlanuo niti jednu bedastoću s toga imam pravo da se malo kočoperim
Pamet mi je odletila na mjesec
Jučer sam prošao zadnji ispit ovog semestra i sada se nalazim u imploziji uma, povlačim se u samoga sebe. Mislim da bi bilo najpametnije reći da se poglupljujem. Hvata me fijaka i to ona dalmatinska kako bi rekla moja nona. Bio sam umom ovih dva mjeseca neprekidno orijentiran poalganju ispita iako priznajem dao sam si mnogo oduška u izlascima i bančenju od kojeg je karneval bio vrhunac na kojem se nisam niti toliko izludio koliko dva dana prije a taj petak je za zatvorit u nekakvu umnu ladicu i hitit ključ u Riječinu.
A baš imam ideje za pisanje posta počevši jedan koji odavno spremam o iredentizmu kojeg dodatno pale neke persone u talijanskom političkom životu radi skupljanja jeftinih političkih bodova. Poslje toga sam mislio poslikat svoj faks i dat neke korisne informacije za one koji bi studirali u Udinama ali eto ne znaju od kud bi počeli.
Naravno htio sam se dotaknut i samog karnevala u Rijeci kako sam ga ja doživao zajedno sa Knjižicom ali sam početak toga me koči negdje u primozgu nemam pojma ni ja zašto.
Jučer sam otišao na prvi sat iz rimske povijesti pa me tamo oduševio profesor koji potiče na razmišljanje. Omah smo dobili zadatak: da pišemo o tehnološkim postognučima u rimskom carstvu. Ja sam se odlučio nekako istinktivno da objasnim u svom radu zašto nije došlo do korištenja parnog stroja iako su i Grci i Rimljani za njega znali ali su koristili u neke marginalne svrhe a i nije im ni trebao pošto im je roblje predstavljalo besplatnu radnu snagu. Inače bi se dogodio taj prelaz od antičke u protoindustrijsku ekonomiju. Ovako je svijet morao dočekat kraj srednjeg vijeka. da se taj tehnološki pomak dogodi.
Imam ideju ali nemam volje da išta pokrenem od gore navedenih stvari. Mislim da mi se godinama nije dogodila ovakva situacija da bi radije odkantao moje vjerne gojzerice za par udobnih šlapa i ležanjem u krevetu. Hvata me panika na samu pomisao da se uljenim ali niti ta panika nije dovoljno jakog intenziteta ako i dalje nastavljam ovim putem. Možda tako mora biti...kratko razdoblje hibernacije, izležavanja, šutnje i menefregizma za sve što me okružuje kako bi me opet (nadam se) okolina počela zanimat kao dosad.
Našao sam se u jednoj priči Ludovica Ariosta u Ponemelom Orlandu (kako bi se reklo po domaći za "poludjelom") i zove se "Astolfo sulla luna". Priča je to o vjernom Astolfu, Orlandovom prikanu (inače najpoznatiji vitez kralja Karla Velikog ma znate ga, onaj momak na Stradunu), koji kreče u potragu za Orlandovim umom pošto ga je ovaj izgubio zaljubivši se u prelijepu Angeliku.
I tako se Astolfo na svojem hipogrifu (ona slika sa početka posta) zaputio prema mjesecu gdje su završile sve stvari koje su ljudi izgubili, bogatsva i slava starog vremena ali i suze i uzdisaji zaljubljenih, izgubljeno vrijeme i nikad realizirani naumi ljudskog roda. Nakon toga pronalazi jednu dolinu punu ampulau kojima se nalaze svi umovi ljudi koji su ih izgubili zbog nekog razloga. Astolfo pronalazi čak i komadić vlastitog uma kojeg pomiriši i onda mu sve opet postaje jasno.
Čemu ova pričica? Nekako mislim si da je u moj um ishlapio na odeđeno vrijeme i završio na mjesec a na meni je da krenem u potragu za njim.
Koja poanta jelda?
U obrani cover bendova
U Najdražem gradu je dobilo maha to što svako malo cover bendovi obrađuju poznate svijetske grupe. Tako sam prije nekoliko mjeseci u Stereu bio na Hendrixu, Zeppelinima i Floydima a nedavno na Ramonsima (baš smo se napogali i neki od nas su se vratili s masnicama) a ove subote sam sa sestrom bio na fenomenalni AC/DC (gitarist je bio obučen u legendarnog zločestog školarca kao i Angus Young a tip koji je glumio Briana Johnsona je stavio istu kapu).
Zašto je ovo njihova obrana? Jer sam prije nekoliko tjedana pročitao u Novom Listu (tražio sam taj primjerak ali ga je stari valjda bacio) izjavu jednog tipa koji ne voli ići na takva događanja jer da se boji kako će se razočarati u svoje omiljene bendove jer to nije TO?!
Mislim si ja, kakva je to izjava pobogu?
Dali ljudi idu u Madame Tissot vidjeti voštane figure jer se nadaju da će naići na TO? Istom logikom trebao bi odbit samu pomisao da odem pogledat Eru s onoga svijeta jer su Gotovac i ekipa već odavno na nebeskim pašnjacima pa bilo kakva obrada s drugim glumcima ne dolazi u obzir?
Svatko iole normalan zna da cover bendovi ne mogu nadomjestiti one koje glume upravo zato jer su ovi neponovljivi. Samo saznanje o tome te može sprječiti da histereziraš kao da su oni pravi prisutni ali atmosfera koja se udisala kad su se redali hitovi jedan iza drugog je po meni lako moguća. Što su sličniji to su bolji iako ne tražim da se pale i razbijaju gitare. Cover bendovi su tu zato jer nam se isplate financijski i zato jer se neki ljudi kojih odavno nema ipak ne uspjevaju ustat iz mrtvih. No za samo 40 kuna mislim da je sasvim pošteno.
Ja sam se zabavio i nadam se da se taj tip koji je to izjavio dosađivao u tom trenutku. I nisam otišao van iz Sterea dok mi nisu pustili njihovu najdražu pjesmu. Koji energetski naboj čovječe.
Što se mene tiče, atmosfera je bilo kao u filmu. A gitarist je izvodio isti korak.
Taj korak izvađam i ja kad potegnem za flašom. Samo što se ja zabijam u zidove i ljude jer moram imat prostora kao kad je Charlton Heston izveo ono čudo sa Crvenim morem. Tako bi ja sa ljudima prije nego krenem u navalu.
Moram si nabavit nekako tu školsku uniformu. Želim biti zločesti školarc onako, sebi za dušu.
Nevezano za ovaj post, sutra me intervjuiraju u Novom Listu kao mladu riječku arheološku nadu zajedno sa dvoje mojih kolega. Nadam se da ću ovaj put biti malo spretniji jer sam prošli put sav živčan pred mikrofon za Primorski radio izjavio da sam se odlučio za arheologiju jer volim lopatu i kramp. Idijot
Sunčani petak 13
Već su mnogi načeli temu današnjeg dana koji je tako neslavan jer se bojimo da će donjeti nesreću u naše živote. Zanimljivo je kako je to praznovjerje uzelo maha zato jer se jednog dana francuskom kralju sprdnulo to da pohvata i osudi što više članova templarskog reda davne 1314 godine.Meni se taj dan uvijek smješi jer odbijam vjerovati u nešto tako usiljeno kao nesreća baš za taj (giorno nefasto) dan. Kao što odbijam vjerovati da broj 13 ili 17 nose nesreću tako što na ruletu okrenem baš te brojeve i ispadne da često dobijem nakon čega uteknem sa dobitkom.
Tako i danas nije moglo biti bolje. Probudio sam se sav svjež i dobre volje i dodatno su me oraspoložili neki mejlovi i komentari na blogu. Jedno dobrih pola sata pod tušem sve dok mi se ne smežuraju prsti. Nakon toga odlazak po sunčanom jutru sve do kafića pokraj faksa gdje sam naručio jednu ogromnu bijelu kavu (latte macchiato) i brioche sa kremom kojeg sam jeo sa tolkim guštom da sam imao zatovrene oči.
Otkad studiram va Italije, kava u Hrvatskoj je postala splačina odvratne sorte. Nešto što ne vrijedi ni pet kuna a mi ovo ovdje plačamo i do deset pa i dvanaest kuna. Nonsense, tolko para za nešto tako loše. I onda dođem u Udine i platim si kavu eur i dvadeset i to sa osmjehom na licu uz jedan oraspoloženi "arrivederci" na odlasku.
Profesorica dolazi ranije na ispit a ja sam prvi od tri. Nakon malo zafrkancije pita me da joj objasnim problematiku sa krštenjem cara Kostantina Velikog i zašto je Ivan Krstitelj tako jedinstvena figura u evanđeljima. Ipak se radi o povjesti kršćanstva. Nakon 15 minuta mog objašnjavanja i njenog klimanja glavom govori mi da sam dobrio 28 i uzimam ocjenu jer ocjena mi nije sama po sebi važna. Važno mi je da sam ja nešto shvatio i da sam prošao još jednu stepenicu prema diplomskom. Pohvalio sam njenu nastavu sa "interesantnom", rukovao se sa njom i odnijo onako usput knjige do knjižnice.
Kasnio sam mjesec dana sa tom knjigom i cura sa pulta mi je to dala do znanja pa sam u tom trenutku izvukao svoj dječački nevini osmijeh i nagnao ju da mi uzvrati osmijehom i jednim "non c'e' problema, capita a tutti".
Strašan sam samom sebi kako znam vladat situacijiom kad sam dobre volje i siguran u sebe. Trebalo bi češće tako. Ljudi to primjete na tebi, da zračiš.
Taman me sunce obasjalo kad sam ponovo izašao iz renesansne zgrade moga faksa kad me netko oslovio imenom. Bio je to Rok, moj bivši cimer slovenac sa kojim lumpujem po Udinama:
- oj Mario, kaj gremo popit eno kavo prima si scappare via di qua?
Mješamo zajedno slovenski, hrvatski a ako se ni tada ne razumijemo onda posežemo za talijanskim (lingua franca među nama). Nakon što je kupio nekakvu plišanu igračku za svoju puncu Ivanu sjedamo na stolice izvan kafića taman na suncu. Uzimam još jednu kavu, ipak sam ovaj tjedan rješio dva ispita. Vračam se doma sa bogatim ulovom. Dva ispita su kao dupli pelin sa ledom.
Idemo do njegove kuće gdje sam i ja nekoč bio neprijavljeni podstanar. Časkamo malo sa njegovim cimerima, motamo jednu prije puta radi dobre volje i kidamo kja iz Udina. Odlična je atmosfera, na portapaki nam još samo fale daske za surfanje. Imamo osječaj da idemo doma ljetovati.
Ostavlja me u Trstu gdje u Silosu kupujem kartu, sjednem u autobus i počnem čitat knjigu (zlu ne trebalo) za posljedni ispit ovog semestra kojeg ću imati dan iza povorke. Počinju ulaziti babe sa svojim vrečicama. Šuškaju non stop (šuš šuš šuš), moraju sakriti neke stvari kako ne bi prijavile na granici. Već uhodane godinama ponašaju se u autobusu kao da im je drugi dom. Te su žene prevalile milje i milje na tim sjedalima. Inače ih ne podnosim jer vole pametovat i nikom živom ne bi savjetovao autobus za Split petkom. Samo neprijateljima.
Neobičnost ovog dana potvrdio je brz dolazak u Rijeku. Na granici nas nisu počastili niti pogledom a inače nas zadržavaju jer nađu bar nešto kod barem jedne babe. Često se desi da jedna drugu cinkaju, pa se svađaju na povratku i sprijatelje se kod Opatije. Ovaj put ništa od toga, sve idilično.
Dođem doma, bacim prljavi veš na pranje i odem pogledat šta ima za ručak. Bezveze, pašta.., izlazi mi već iz ušiju kolko sam ju ovih dana jeo u menzi. Dolazi stara i sva sretna zbog ocjena ide mi radit ćevape, onako bez nagovaranja, bez dodatnih molbi, ja sam to zaslužio.
Odspavao sam dva sata na kauču sav sit i zadovoljan kako dugo nisam bio. Volim te trenutke kada spokojno spavam bez ikakvih briga. Takva vrsta mira je jedan od mojih životnih ciljeva. I sad evo pišem post deset minuta nakon što je završio jedan sasvim solidni petak koji je po nekima treba biti opasan, nesretan. A sutra bi se mogao dokazati još boljim. Sutra je tribute AC/DC-a u Stereo dvorani taman malo poganja dok je mozak na paši. Povoljan vjetar puše u moja jedra.
I...baš mi je drago što ne vjerujem u štorije za kuneliće.
Bio jednom jedan mali ja
Nosiš sunce u sebi
otkada te poznajem.
Zašto si onda odjednom
nonšalantno navukao
oblake kao da se radi
o zastorima?
Kažeš okrenuo sam
ti leđa?
Bolje ti je da se vratiš
jer sam bez tebe
samo kula karata
osuđena na propast.
Sljeganjem ramena
potjerat ćemo prašinu
i vratit će se sječanje
na bezbrižnost.
Evo baš te jučer stari
spomenuo.
Kaže da si odmah naučio
plivat u moru kao i to
da bi zaspao čim bi te posjeli
u našeg starog žutog fiću.
Sa tobom su problemi
izgledali manji od makovog
zrna.
Kada pišem o zahtjevnim temama poput onog prošlog o Eluani desi se to da me tema naprosto proguta i zaokupira u cijelosti a dijete u meni se dosađuje od takve tmurne atmosfere i traži malo pozornosti. Povlači me za rukav. Pa evo mu ga na, nek mu bude. Ionako je sljedeća tema opet naporna pa neka ovo bude vrsta intermezza.
Slučaj Eluane Englaro
U zadnje vrijeme (što radi ispita, posla i vlastitih problema) ne uspijevam pratiti što se dešava u novinama i na televiziji, a istini za volju, nije niti da mi nedostaje. Ali ova vijest je tražila moju pozornost jer se prvenstveno radnja zbiva u Udinama (gdje studiram) a i moji roditelji i nona prate ovu situaciju i sipaju svoje zaključke ravno meni pred nos. Naravno moja nona kao takva, konervativna kakva jest, formirala je svoje mišljenje o svijetu prije 30 godina i nema šanse da ga napusti kakve god argumente da joj podastriješ. Moj otac misli kao nona a jedino je moja mama inovativnijeg razmišljanja.O čemu se radi?
Eluana Englaro je ušla u duboku komu 1992 godine nakon što je doživjela saobračajnu nesreću. Znači, to je osoba koja je sa 22 napunjene godine skončala u komu iako samostalno diše. Otac koji je u prvoj liniji najviše i propatio zbog toga što se desilo njegovoj kćerki, želi joj dopustiti da umre. Zbog ogromnog djela javnosti koji se tome protivi predvođen (a kome drugim nego) Vatikanom koji čak i takvo stanje kojim je vođena Eluana (da ne kažem da "vodi) smatra vrstom "života".
Beppino Englaro je radi toga morao muku mučit sa sudovima dok nije pobjedio na Corte di Cassazione (ono što je za nas Ustavni sud) sa dopuštenjem da mu kčer prestanu hraniti i dopuste joj da umre na miru. Iako je pobjedio problemi i dalje traju jer Katolička Crkva ima ogromnu moč u državi. Nemojmo se zavaravat da se samo kod nas ponašaju kao šerifi.
Jučer sam na talijanskoj nacionalnoj televiziji pogledao vjerski program posvečen toj problematici. Ne treba ni spominjat da su svi sudionici tog programa bili za to da Eluana nastavi vegetirat pošto je to ipak emisija posvečena katolicima u Italiji. Oni vrte zadnju riječ i nema tu prostora nikakvoj opoziciji. Tako da sam jučer imao tu privilegiju pogledat kliniku, kraj koje prolazim svakodnevno kad idem prema faksu, ispred koje su bili okupljeni svi oni koji se protive da se Eluani dopusti da umre u miru i to papagajski ponavljajuči o svetosti Života. Sve to dok se po vagonima talijanskih željeznica u Udinama smrzavaju beskučnici po zimi na primjer.
A svetost njihovog života? Bit će da je momentalno zaboravljena.
Čujte šta kaže Ennio Cardinal Antonelli, predsjednik Crkvenog Vijeća za obitelj:
"Eluana is in a 'vegetative state,' but she is not a vegetable. She is a person who is sleeping. The person, also when she is sleeping or disabled, retains all of her dignity. The person is valuable in herself, not for what she produces or consumes, or for the pleasure or satisfaction she gives to others."
Kada se priča o ljudima iz Crkve očekujemo od njih barem (kad već parazitiraju na državnom proračunu i elemozinama) da su obrazovane individue zar ne? Ali izreč ovakvu glupost koja je kap u moru pizdarija onog što su izrekli prijašnji i sadašnji pripadnici klera tjera me da mjenjam mišljenje. To su neobrazovani ljudi i čast iznimkama koji kao takvi imaju status crnih ovaca u očima naših dušebrižnika.
Kako da ja takvim zadrtim ljudima dopustim da jednog dana brinu o duši moje djece?
U slučaju da dođe sam Isus Krist i kaže nesretnoj ženi: "Eluana, ustani i hodaj", to se neće desiti jer iako se probudi treba se sjetiti da nije hodala 16 godina i da su joj mišići atrofirali iako su joj vjerovatno davali električne stimulacije (kaže moja mama). U tom slučaju Eluana će se probuditi u jednom svijetu starijem za 18 godina. Počevši od ljubavi, prijatelja, obrazovanja, roditelja.. koliko toga bi trebalo popravljat, hvata konce i počet shvačat. Ona bi sad imala 40 godina!
I to ako se ikad probudi iz kome danas recimo.
Da stvar bude još gora "prosvjetitelj" Silvio Berlusconi je htio provuči jedan dekret (skrojen baš sa ovaj slučaj) kojim bi forsirao daljne vehetiranje iako je njen otac pobjedio na Ustavnom sudu. Nije on to učinio iz humanosti nego zbog jeftinih političkih poena kao i sa esulima. Giorgio Napolitano, predsjednik Italije odbio je potpisat dekret i tako je otvoren (još jedan u nizu) put konstitucijonalnoj krizi u zemlji.
Naposljetku, nije li Eluanina obitelj zaslužila malo mira iz ove nočne more koja predugo traje? Kao da oni neće nastavit patiti, a oni već pate 16 dugih godina a Katolička Crkva i javnost se priključi u raspravu samo tu i tamo. Kada zatreba njima i za njihove religijsko-političke svrhe.
Uostalom sama Eluana je u ocu rekla da ne želi vegetirat u slučaju ako joj se ikad takvo nešto desi i mislim da bi se njena želja trebala poštivat. A to je rekla ocu jer je slučaj htio da se njezin prijatelj našao u istoj situaciji dve godine prije.
Eluanin otac kaže da mu je kćer žrtveno janje Hipokratove zakletve, bolničkog protokola i sudstva.
U srednjoj školi su me pitali koje sam vjere. Rekao sam im da sam katolik ne praktikant i kritičar. A sada ne mogu više reći ni to. Odbijam biti dio takve zatucane zajednice koja se protivi čak nečem elementarnom poput korištenja kondoma. Nek apstiniraju pa neće dobit sidu! Ha! Da nije tužno bilo bi šaljivo.
Jeste li svjesni koliki je mali korak (veliki za Crkvu) postignut time da se Ivan Pavao II složio sa donacijom i transplatacijom organa?
A negativnih primjera ima mali milion i zgadio bi mi se život nabrajati ih. S toga ja ću se deklarirati kao poganinom. Nije ni to nešto loše. Riječ paganus znači jednostavo "onaj koji je sa sela" zato jer se krščanstvo lakše probijalo u gradskim sredinama nego u selu (pagus) gdje su ljudi još stolječima štovali drevna božanstva i prirodu. Ja ionako planiram jednog dana živjeti na selu.
Uzimam si prigodu da napišem ovdje svoju volju ako se tako nešto desi i u mom slučaju. Ja ne bi htio nastaviti sa takvim ne-životom i priuštiti svojoj obitelji pakao na zemlji. Grozim se same pomisli na takav slijed događaja.
I naravno, prepustiti svoje organe onima kome treba za nastavak života, onako da pogodim dve muhe jednim udarcem.
Ako nam nitko nema pravo govoriti kako da živimo isto tako nam nitko nema pravo govoriti kako da umremo.
Što bi vi za sebe u ovom slučaju? Baš me zanima..
Ps. za one koji razumiju talijanštinu nek si malo pogledaju ovu potresnu priču očima njenog oca.
A blogerici Roman tales želim zahvaliti što me ispravila jer sam naveo da je dotična osoba na aparatima a ne da samostalno diše, što je ozbiljan propust za nekoga tko želi iznjeti vlastito mišljenje o ovoj situaciji.
UPDATE
Corriere della sera
9. veljače u 20.10 sati, Eluana umire nakon što su joj otkazali bubrezi, 4 dana nakon što je prenesena u kliniku "La Quiete" gdje je trebalo doći do suspenzije hranjenja i hidratacije koja su ju držali "na životu".
Eluanin otac izjavljuje novinarima jedinu stvar koja ima smisla: "Ne želim ništa reći, želim samo biti ostavljen na miru"
Sveta Apostostolska Katolička Crkva preko Javiera Lozana Barragana (presidente del Pontificio consiglio per gli operatori sanitari - neka isprazna titula, bit će neka sinekura) izjavljuje: "Neka im Gospodin oprosti".
Baš si razmišljam ima li koga tko može oprostiti Crkvi za sve zločine počinjene u povijesti...
Talijanski Senat nakon minute šutnje je upao u svađu jer su zastupnici Pdl-a (stranka desnog centra, a čega drugog?) počeli optuživat "assasini, assasini" i to usred rasprave o donošenju zakona koji bi "zaštitio" osobe koje je našla Eluanina nesreća. Koja jeftina birtija.., tamo se deru a ovdje kod nas se izležavaju u udobnim poltronama i tipkaju na mobitel poruku neku važnu (možda ljubavnici) dok se izglasava zakon ili vodi se rasprava dal je recesija il je kriza/jel smo ustađe ili komunisti. Ma nabijem ih sa jugičem!
Nekako sam uvjeren da nije kod crkvene i političke kaste polučena nikakva poanta i da će oni nastaviti sa opskurantizmom i pomanjkanju elementarnih osječaja milosti prema osobama za koje vode kormilo države. Farsa se nastavlja do sljedečeg slučaja.
Čini mi se da je jedini normalni lik u cijeloj ovoj mučnoj priči Beppino Englaro.
Ako se nedajbože ponovi takva situacija i kod nas mislite da će mo mi ispast liberalnije društvo. Nekako ne polažem svoje nade u to.
Kada stihovi proganjaju
Ako niste shvatili, ova fotka prikazuje intelektualnu aktivnost koja pridonosi pisanju ovog posta
Ne znam kako je sa drugima ali mene ponekad u neprikladnim trenucima proganjaju određeni stihovi koje sam zapamtio iz isto određenih razloga. Ovi moji se ponekad ponašaju kao Marleyev duh omotan lancima kad ide posjetiti Ebenezera Scroogea pa mi dolaze u krevet i nedaju da zaspim snom pravednika.
Najgori moguči trenuci kad mi kucaju u mozak je kad sam sa ekipom vanka i cugam, kad sam društveno aktivan.
Odstranjuju me naspram ostalih, naprosto ne razumijem više što mi priča netko ko mi se obrača. Netko mi nešto priča, ja ga gledam ali zapravo ga ne vidim, klimam glavom udubljen u nešto svoje. Možeš mi tada ispričat da si počinio ubojstvo a ja ne bi shvatio smisao tih riječi.
Nakon još jednog izlaska u kojem je unutarnji glas bio jači od buke u Palachu došlo je vrijeme da zalupim šakom u stol i zaustavim takvo maltretiranje.
Pošto sam išao u osnovnu i srednju talijansku srednju a i prešao na faks u Udinama, moram priznat da mi je talijanska književnost mnogo bliskija od hrvatske. Znam za Dantea, Petrarcu i Boccaccia otkad sam svijestan za sebe. I ne samo za njih.
Tu je pijanac, ženskar i kockar Cecco Angiolieri koji je umro spiskavši sve što je imao u oštariji i ostavio sinovima samo dugove. Simpatično zar ne?
Sljede ga notar Giacomo da Lentini, Guido Guinizelli, Guitone d'Arezzo, Danteov mentor i prikan Guido Cavalcanti kojeg će ovaj smjestit direkt u pakao. Sljedi Danteova družba (Gianni Alfani, Lapo Gianni, Cino da Pistoia) sa kojom je ovaj skladao na novi način zvan "dolce stil novo", najnovi modni krik opisivanja ljubavnog efekta iz kraja XIII stolječa u koje sam i ja jedno vrijeme zapao zapisivajuči stihove o onoj za koju sam mislio da je moja Beatrice. Bogati kakva obmana! Ovi su svi zajedno sigurno žvakali koku pošto su maštali da će se svi zajedno nači na Merlinovom brodu i sa svojim curama put pod zvijezde. I ja bi to žvakao takav duhan.
O Danteu nema zaista potrebe preveč razglabati, on je bio neumoljivi idealist, nije se htio iz ponosa vratiti u rodnu Firencu iako je patio za povratkom. Ali pod svojim uvjetima.
Petrarca je maštario da će postat famozan po stihovima na latinskom. Eh jesi se zajebo stari. Jer svi cijene zapravo ono što si napisao na vulgarnom talijanskom. Mogu ti samo zamijeriti što si bio pedantna picajzla koja pati za tom Laurom. Zbog tebe sam pao na ispitu jer nisam znao sve godine u kojima si revidirao Canzoniere. Mrš!
Giovanni Boccaccio. Ti si me nasmijao sa svojim likovima. Koludrice koje davaju i bogu i vragu, lihvari, hohštapleri, kuplermajstori, posurnuli plemići, probisvijeti, popovi koji prodaju lažne relikvije. Puno , puno poroka ali i plemenitih gesta. Hvala ti na Decameronu. Btw mislim da si baš dobro prebolio tvoju curu Fiamettu.
Franco Sacchetti, dobre su ti novele i na prilog ti ide to što si rođen u Dubrovniku. Jebiga nakon Boccaccia nitko više nije mogao konkurirati sa zbirkom novela. Ti si vječni Drugi.
Poggio Bracciolini, draga mi je tvoja humanost i poštovanje kada promatraš kako pale heretika Jeronima iz Prage. I da, da ne zaboravim. Pronašao si davnog izgubljenog Kvintilijana. To ti priznajem.
Lorenzo Valla, ti si filološkim istrživanjem otkrio da je Kostantinova donacija Crkvi čista laž. Obmana je predugo trajala zar ne? Čudim se kako te nisu iskoristili za ogrijev. Svaka čast na preživljavanju.
Leon Battista Alberti, ti i Leonardo da Vinci ste mi uzori. O svemu ste se bavili. Od arhitekture, slikanja, skulpturom i književnošću. Divim se ljudima koji uspjevaju biti tako sveobuhvatni.
Lorenzo de Medici (il Magnifico), očito si bio sakriveni tiranin u Firenci ali ajde barem si imao humanistički odgoj. Nasuprot tebe naši političari su takve neodgojene budaletine. Zamisli, onako za primjer, jedna od njih misli da je svemir hetero. Buahahaahaha, tužno zar ne?
A sad da se obračun sa tobom nesrečo jedna, Angelo Poliziano. Jel si morao biti enfant terrible ili još bolje bambino prodigio pa sa devet godina ič prevađat Ilijadu? Jesi li ti normalan? Šta se nigi igrao kao svi ostali šmrkavci? Tebe krivim za večerašnji debakl jer iz tvojeg pera su ti stihovi koji nedaju mira.
A La notte che le cose ci nasconde
B tornava ombrata di stellato ammanto
A e l'usignuol sotto le amate fronde
B cantando ripetea l'antico pianto
Naravno kad se prevede ne zvuči niš posebno...
Noć koja nam sakriva stvari
dolazila je pokrivena zvjezdanim pokrivačem
i slavuj ispod voljenih krošnja
pjevajuči ponavljao je staru (tugaljivu) pjesmu
Poliziano je bio najbolji pjesnik na dvoru Lorenza de Medici (u osnovnoj mi je bilo strašno smješno zvati tu obitelj Medvjedićima), njegov stil je poznat i kao tecnica dell'intarsio tojest uzimao bi stihove slavnih pisaca i miksanjem istih napravio bi nešto svoje.
U gornjim stihovima iskoristio je Dantea (Par.. XXIII, 3), Virgilija, pa Danteovu varijaciju a četvrti ima Petrarkin eho. Sječam se kako su mi ti stihovi bili znakoviti da sma ih posvuda zapisivao. Nema prve strane u mojim tekama u osmom razredu koja ne počinje sa ovim gore. prvi stih me podsječa na jednu Doreovu ilustraciju kada Dante i Virgilije izlaze iz Pakla i prvo što vide je zvijezdano nebo. Scena slavuja me oduvijek podsječala na jednu melanhoničnu dušu zarobljenu među tim krošnjama a odnedavno i na jednu blogericu/prijateljicu.
Ne želim nabrajati ostale jer bi mogao doč do Luigi Pirandella, predugačko bi to bilo iako i vama isto zamjeram neke stvari pošto ne puštate moju izmrcvarenu savjest na miru. Prošao sam zadnji ispit iz talijanske književnosti prošle godine. Ljudi moji, nije li fer ako me pustite malo na miru?
Da, znam bit će malo čudno bez vas, ali dajte mi malo vremena i vratit ću vam se jednog dana i pisati na talijanštini sa vama. A do tada, budite mi dobro.
A sad je red na vas, da čujem... tko/što vas proganja?
ps. Navukao sam se na pjesmu od Mandrila_Sve što nas čini takvima
refren: Sve što nas čini takvima
da vidimo se i bez gledanja
da dignemo se poslje padanja
mirno spava u pjesmama
dali me razumiješ!
dali me razumiješ!
Jučer me ovo trgnulo, nekako mi se čini prikladno mojoj situaciji
Na putu prema izlazu
Istraživanje je pravo svojstvo ljudskog duha.
Frank Borman, astronaut
Uvidjevši kako su stvari krenule naopako, zaputio sam se dolje po zavojitom stubištu i zapalio cigaretu sa ono malo stvari što smo ih zajedno sakupili u ove dve godine. Njoj je ionako bilo svejedno kakva će sudbina zadesiti opipljive podsjetnike na naše mnogobrojne tužne i vesele uspomene. Zaprijetila je da će ih baciti u smeče ili u vatru a to nisam mogao dopustiti. Iako sam ja kontradiktoran. Mnogo puta sam se zarekao da ću zaboraviti sve. Al sad...
Zastao sam na kratko kako bi mi se oči privikle na sveopči mrak koji je vladao stubištem, naprosto nisam htio ovisiti o trenutačnom osvjetljenju koje bi se isključilo i tako me iznenadilo u mom koračanju. Kao iz sna u javu.
Biti okružen tamom nije tako loša stvar, osječaš se zaštičeno i lakše raspoznaješ misli koje kolaju u tebi.
Evo, počinje...
Nemoj ganjati osobe i stvari pretvarat ih u nešto definitivno pošto se duh jako lako zasiti nečega na što je navikao. To da netko postoji za mene zdravo za gotovo je uvreda koju sam odavno isplatio.
Bila je to skupa škola.
Ubuduće će sve biti prolazno a zadobivene rane će se lječiti sljeganjem ramenima, prihvačanjem da je jedina kostanta vrijeme koje na prvi pogled ima odlike neumoljivog tiranina kako bi kasnije ideja o njemu bila smekšana u nježnog i razumnog lječnika.
Kartonskoj kutiji povjerio sam zadaću, neka čuva svu moju blatnu savjest, sve potonule lađe o nečemu što nije bilo suđeno. Možda u nekom drugom paralelnom univerzumu moje Ja se ponjelo baš onako kako je trebalo i nastavilo živjeti sretnom egzistencijom a u ovoj dimenziji samo za mene Usud je naručio jednu rundu gorkog pelina. Živjeli!
Čega svega nije bilo? Od kuda krenuti?
Otvorivši kutiju (u mislima) odmah mi je uzela pozornost slika nadurene curice. Nije bila baš oduševljena što joj je netko njezin ukrao taj trenutak pa je sva zajapurena tugaljivih očiju i debeljuckastih obraza namjenila negodovanje prema slučajnom prolazniku. U ovom slučaju mene.
Odmah ispod toga, nalazila se bezbrižna slika jednog dječaka od kojih 3 ili 4 godina kovrčave i neposlušne kose. Nije mi ni na kraju pameti čemu se veselio. To sam naime bio ja.
Sljedile su slike iz Fužina, Dubrovnika, Korčule, Begovog Razdolja, Kostrene i svaka je imala učinak da si postavim nemilosrdno pitanje. Ono koje muči sve nas.
Šta bi bilo da sam postupio drugačije?
Ništa od ovoga se jamačno ne bi desilo. Ali spriječiti događaje bi bilo nemoguče čak i slučaju da sam u posjedu vremenskog stroja. Samog sebe bi proglasio luđakom i ne bi si povjerovao. S toga nema smisla ulaziti u takve unutarnje sukobe. To bi bilo ravno studiranje teologije, nametati drugim glavama nekakvu metafiziku koja samo meni ima okus realnosti. Beznadno znači.
Zato druže, nemoj padati u očaj, nije ti toga vrijedno, vidiš da si dao sve od sebe i nije išlo - očinski će razum samome sebi.
Pisamce, zapravo čestitka je zaokupila moje sljedeče trenutke. Od žutog papira, jednostavan sa nekakvim žigom i nekakvim imenom marke koju nikad dosad nisam čuo. Dokaz da se važne stvari kriju u značaju a ne u nevažnoj materiji.
Ako postoji put u raj
želim ga naći,
želim ga proći,
Želim da me prati melodija zvijezda
kao kad kraj tebe dišem,
želim da se nikad ne ugasi.
Najdraži,
sretan rođendan
Lijepe misli (makar formulacija nije baš nešto) pretočene iz srca na hartiju pa iz nje u moje srce. Komadići izgubljenog vremena. Dokazi da je nečeg i bilo i da to moja ljutnja nije uspjela zataškati u zaboravu.
Fragment ručke od anfore sa Šila, uperenih očiju prema dole dok sam se vukao po makadamu. Naviknut da nam se stvari nalaze upravo ispred nosa ugledao sam i dno. Pa kako ne bi bilo? Znak govori lijepo da se rimska villa rustica nalazi na nekih stopedeset metara. Ne može se pobiječi od samoga sebe ni kad si na ferijama - pomislio sam nekako razigrano.
Sljedila je majušna bukaleta koju sam joj kupio kao spomen na Kastav. Tog smo se dana baš nauživali
Pogotovo kad nam je palo na pamet da se osamostalimo od ostalih tako da pobjegnemo u šumi. Sjećam se tišine koja je zavladala kod ptica dok smo užurbano disali.
Mirisna sviječa za intimne trenutke iskorištena mali bezboj puta. Više nikad nije gorila. Šteta
Jeftina špahtla... ali moja.
Keramika iz Savudrije, tessere iz Akvileje, bijele i obojane.. netko se jednom davnom mučio nad njima prije nego su pale u zaborav. Podsjetnik da je sve prolazno.
Kariljon svira Stairway to heaven.. Then the piper will lead us to reason
And a new day will dawn
For those who stand long
And the forest will echo with laughter.
.. odzvanja u meni.
Pogledom dolazim do dna kutije, pronalazim pjesmicu, njeni stihovi skovani samo za mene:
Oblak ispod sunca se bijeli,
veličanstveno skriva tajnu zlatnu,
dok ne probije se njezina veličina
i dotakne svoj odraz u moru.
Taj prizor. Sunčeve zrake se probijaju kroz oblake. Pomislim na nekog diva koji izlazi iz mora i kroči po Učki.
Ostao sam u čuđenju ali ne zadugo. Netko je prekinuo moje fantaziranje otvaranjem portuna. Netko se u sitne sate vrača doma. Začuo sam korake, zvučne, odlučne, sluzio sam pripadali su jednoj ženi.
Uživao sam još nekoliko sekundi u toj tami kad je očekivano usljedilo svijetlo. Ta ne mogu očekivati da će se svi kao ja spuštati i penjati se u tami. Mogli bi nabasat na spodobu poput mene.
Privikavao sam oči na novonastalu situaciju, svijetlo je isparilo zadnje misli. Odsjekle su mi se noge i krv se probila do obraza. Nova, jača svijetlost me obasjala
Sljedeče čega se sječam je bilo mucanje, moje mucanje - Eeej b..b bok... .
I tako je sve to počelo... neotkriveni svemir pogodan za istraživanje. Sviđa mi se ta nesigurnost koju je pobudila jer me podsječa da nisam uhvatio Boga za jaja i da nisam imun na iznenađenja što nam život donosi kad se najmanje nadaš.
Izašao sam. I udahnuo sviježi zrak punim plučima.
Ovo nije još jedan zimski post
Nekako mi je gušt znati da sam jedan od malo njih koji svoje vrijeme provode na drugačiji način dok ostatak ovca iz moga tora zdušno i hipnotizirano navija za pobjedu koju će nam sigurno donjeti toliko nadani moralni, društveni, finacijski boljitak. Ja u međuvremenu maštam o ljetu i neopterečenju koje ono nosi sa sobom.
Danas sam se zaželio sunca, mora i hladne pive na Kantridi u jednoj relaksiranoj atmosferi ispred Morskog Prasca.
Nema mi boljeg nego tako poslat u božju mater cijeli dan. Ne, ne zagovaram besposličarenje pošto se istoga i ježim i cijenim svojih ruku rad ali bi želio bar jedan dan provesti u onom stanju koje naše prekomorski susedi zovu baš onako pitoreskno: "dolce far niente"
I tako dok ostatak nacije sluša himnu u transu i dokazuje svoje hrvatstvo ispijuči Žuju ili onu drugu pivu (koja je ubila Zdravka Martinovića i njegovo psa i u zamjenu nam ponudila čep prekriven aluminijem kako bi nam pjena bila postojana) ja doživljavam ljetnu nostalgiju i radujem se što moje vrijeme tek dolazi.
Vrijeme u kojem ću se naguštat i gušterati na plaži (uz obavezni slamnati šešir) čak i poslje posla pošto će sunce još dugo sijati na nebu. Svaka čast onima koji preferiraju zimu ili jesen ali moram priznat da ih ja niti malo ne razumijem.
I tako već neko vrijeme kružim oko okosnice ovog posta a to je taj moj omiljeni, nimalo ekstravagantni birc na plaži pokraj stadiona iskopanog u stijeni. Ima par stolova i stolica odmah do šanka a malo dalje su neki domači starinski drveni starinski stolovi.
Prije je ta plaža bila nasuta građevinskim materijalom pa mi baš i nije bila omiljena ali otkad je došao taj birc i otkupio koncesiju stvari su se izmjenile.
Po danu se mogu igrat karte, ispijat kavica ili bira, svakom po volji i kada osjetiš da te cuga malo previše lupila u glavu samo se baciš jednom u more i gle čuda moreš nastavit dalje od tamo gdje si stao.
I pogled je odličan.., svuda oko tebe pineta a četrdeset kilometara južno puca pogled na nenastanjeni dio Cresa.
Kada padne mrak, pogled u primozgu zamjenjuje pogled u zbilji tako da i dalje možeš osjetiti nevidljivu prisutnost otoka. Onda se lagano pale baklje, mjenja se muzika u malo žešću i svud okolo čuješ parove i društva kako negdje u mraku priređuju nešto svoje uz gitaru i cerekanje.
Iz daljine kada se približavaš mjestu, čuješ smijeh, pasionirano časkanje i zajebanciju. Naručiš svoj gemišt, pozdraviš poznate njuške i pridružiš se svome društvu.
Aaaaaaah koji gušti, jedva čekam.
Za ovisnike o suncu
Pozivam vas da dođete na Riječki karneval kako bi što uspješnije otjerali zle duhove i prizvali proljeće, da ga možemo nositi na dlanu kao u pjesmi