Odraz
Kada sam bio mali klipan
vjerovao sam da je more
ljubomorno na nebo
i da ga zato oponaša.
Sada znam
da mu se ono zapravo
sviđa
Jedan pogled u tebe,
makar kradom,
pretvara me u čovjeka
zelenih očiju.
Pogledaj!
Kada sam bio mali klipan
vjerovao sam da je more
ljubomorno na nebo
i da ga zato oponaša.
Sada znam
da mu se ono zapravo
sviđa
Jedan pogled u tebe,
makar kradom,
pretvara me u čovjeka
zelenih očiju.
Pogledaj!
Kada želja za znanjem postaje porok
Ne, ovo nije još jedan post u kojem se hvale oni koji nisu lačni za znanjem i tako naizgled sretni jer im je dovoljno utažit prirodne potrebe dok se eto učen čovijek preispituje oko svega što ga okružuje i na taj način samom sebi oduzima način da bude zadovoljan.
Kolko li sam puta zavidio prijatelju automehaničaru prljavih ruku od ulja i šeretskim osmijehom kao da je shvatio da su klopa, cuga i sex ciljevi koje se treba upražnjavat kako bi se dostigla nirvana. Kako epikurejski od njega.
Dakle,kad čitam neku knjigu za faks ili za gušt u meni oduvijek postoji taj imperativ zbog kojeg moram shvatiti svaku rečenicu. Pročitao sam knjigu upravo sada ali ju ne mogu odložiti jer mi neznanje neda mira. Ako krenem čitati nešto novo u podsvjesti ću imati dotične riječi koje ćeme proganjati čak i u snovima.
Nažalost, toliko sam znatiželjan da želju za znanjem komotno morem poistovjetit onoj za hranom, cugom i ženama, pljugom, ... .
Nije da se nisam potrudio saznati googlanjem ali tamo nailazim na uvijek iste prepreke izazvane površnim znanjem latinskog.
Prošao sam taj ispit ali to očito nije dovoljno.
S toga ima li neka pametna dušica koja mi može odgonetnuti šta ovo za boga miloga znači i tako me oslobodit znatiželje koja grize?
Liber, in quo omnis ars libraria esset
perscripta, opem petebat ne a sorice
abroderetur. Irrisit sorex.
Leon Battista Alberti
Apologo XIX
ps inače ne volim od ovakvih gluposti stvarati post ali ovo mi je hitno
Sanjao sam da letim
Država je bila pod nekakvim totalitarističkim režimom, ljudi su nestajali preko noći kad bi nešto zucnuli protiv. Isto kao u V for Vendetta, kapuljača oko glave i zip nema te više. Ali u snu sam ja umio da obmanjujem, da se pretvaram u nekoga i da "oni" u crno obučeni povjeruju da sam ja taj i taj.
A ono što je najbolje, mogao sam i da poletim. Samo sam morao jako vjerovati u to jer sam nekoliko puta zaključio da je ovo san i počeo padat. Dobro je da ne spavam pokraj balkona jer sam pri buđenju bio toliko uvjeren da mogu letjet da bi to išao isprobat.
Bila pristuna i Ona. Ne sjećam je se više ali znam da je bilo tamnokosa i tamnooka. Tiranski režim nam nije dopuštao da se viđamo, pa smo se pretvarali da se ne poznajemo i slali si poruke preko prijatelja. Negdje iza ponoći kad je ljudska aktivnost najslabija ja bi doletio do njene sobe i odveo ju među oblake ili na vrh ogromnih zgrada i mostova koje u našoj zemlji ne postoje.
Iz minute u minutu sječanje na san nestaje kao što nestaje trag broda u moru. I tako ne pamtim njeno lice, ali pamtim da je bila prisutna, kao što ne pamtim više Agenta koji je imao zadatak da me uhvati, samo njegovu razočaranu i bjesnu grimasu pod crnim šeširom kad bi mu izmakao u zadnjem trenu.
Bio je tu i jedan prizor iz stvarnosti koji sam pronašao u fotki iz Voda (rodno selo moje bake i mame u Gorskom Kotaru), prikazuje Svetu goru. Baka mi je jednom ispričala kako je sa prijateljicama otišla sve do gore pa je potegla zvono i uzbunila cijelo selo. Pokle su svi danima bruijili o tome.
Bila je to livada kojom sam po ljeti imao običaj trčati bos i vinuti ruke kao dvokrilac. Plan je bio u uzimanju dovoljnog zaleta kako bi mogao preletjeti brdo i crkvu i završiti sa druge strane u Osilnici. Sve je bilo isto u tančine samo što je u snu umjesto dana bila mjesečina.
Kad si klinac onda sve izgleda tako lako izvedivo. Nije ni čudo što stara voli naglašavat kako sam tada imao jako glupe ideje.
Snove možemo podjelit u mnogo vrsta: oni koji nam žele nešto reći podsvjesno o našem stanju ili okolini, često su psihodelični i imaju neku jako dobro skrivenu poantu. Oni koji donose tjeskobu pa se budiš sav znojan i zadihan, zatim oni koji ne znače ništa ali su mali master piece u kojem može uživat samo onaj koji sanja.
Postoje i oni telepatski koje sanjaš sa nekim i onda to shvatiš tek kad ste popričali pa ostajete iznenađeni jer su identični. Kao jedan koji sam odsanjao sa bivšom. Naravno, poslje ste još više uvjereni kako pripadate jedan drugome.
I oni u kojima letim. Ti su mu najdraži, kad se uspjevam odljepiti sa zemaljske površine i vinuti se što dalje od ljudske bjede. Tada osječam oslobođenje od svega što ima veze sa ljudima. Slično onome kad se popneš na vrh planine: puniš pluča tim zrakom i oči tim prizorom.
Obol jednog anonimusa
Već mjesecima kopamo pod sjenom Kosog tornja.
Doživjeli smo sve vremenske promjene tako da smo započeli iskopavanje u kratkim rukavima i hlačama sve do teške jakne pošto je baš bila breza radit dok te bura želi slomit i pomest.
Mislim da nas je radilo oko 60-ak ljudi: što arheologa, restauratora, studenata, dečki iz Armade i da ne zaboravim radnike iz građevinske firme koja je skidala asfalt i zatrpavala iza nas kad bi istražili teren sve do mulja i vode. Bilo je tu mnogo ljudi koji nisu shvačali zašto ovo radimo, poput vlasnika obližnjih radnji pošto su se bojali da će im promet past.
Slušao sam Radio Rijeku u autu nekoliko sati prije nove godine pa sam načuo kako se jedna gospođa nada da će započet godinu bez "ovih groznih iskopavanja Pul Vele Crikve. Nekako mi je štosno znat da smo nekome trn u oku i da se toj osobi okreče život oko nas kao da smo nekakve polu zvijezde iz Red Carpeta. E neka!
Bilo je tu i ljudi koji su jednostavno prolazili i kritizirali da to nema smisla istraživat i žalili se zbog novca koji po njihovoj procjeni ide u vjetar.
Bilo je tu i dobronamjernih ljudi, prolaznika koji su se raspitivali o čemu se radi i kojem vremenu pripadaju zidovi, terme, kosti i ostali nalazi. Ipak je to novac poreznih obveznika pa im moramo strpljivo objasnit.
U novinama dakako izgleda kao da su to oni sa vlasti iskopali i crnčili kao kad kažemo da je neki vojskovođa pobjedio neku bitku ili neki kralj izgradio neki hram. Nije baš tako jer su anonimni vojnici izvojevali bitku i anonimni radnici izgradili hram.
Što se tiče mene, moram naglasiti da sam upoznao mnogo osoba sa pričom u pozadini, od smiješnih do onih tragičnih. I svi smo se mi dobro naradili iako je bilo mnogo prostora smijehu i zajebanciji.
Špigo, Papreni, Palčica, Čoki, Mile, Zozo, Nensi, Arijana (Jovanka), Damjan, Demjan, Bili, Hrvoje i Maja (zaljubljeni par kad se budu vjenčali dobit će na dar), Slavica, Andrej, David, Josip (Giuseppe Amarena), Palma, Đukac, Rošo, Stefano, Toni, Mirjan, Lea, Jure, Ive, Sin, Aron, još jedan Hrvoje, Andrejus iz Litvanije, Zoki, Bojana, Ana, Luka, Kik, Jasna, Suzana (moja sestra), Tihomir pa sve do mene kojeg su prozvali Krampeto (diminutiv mog imena pomješan sa najdražim mi alatom).
Ispričavam se što sam neke izostavio ali poznati je topos kako mene pamčenje loše služi.
Iako mi je na početku taj teren bio nekako mrzak, ni ja sam ne znam više zašto, uspio sam promjeniti mišljenje.
Drago mi je što sam bio tamo, makar mojeg imena neće biti nigdje. Dovoljno mi je znati da će to iskustvo ostati u meni.
Još mjesec dana kopanja u kojem ću se naguštirat.
ps. nažalost fotke sa iskopina smijem okačit ovdje tek kada bude objavljena knjiga a to će biti ohoho za godinu dana.
ps2. koj mi je sumanuti gušt zapalit cigaretu nakon što dovršim post da je to čudo
ps3. nekako mi se čini da je bolji naziv od Kosog tornja, "toranj koj jaaaako sporo pada"
ps4. samo da se zna kako sam i ja otkopao zemlju iznad mozaika u Novom Listu, naravno ne sam ali eto, jesam faca a?
Priča u pozadini
Fascinantno je kako neke stvari imaju drugačije značenje ovisno o osobi koja ih promatra.
Kut razumjevanja oscilira jer svakoj osobi neki predmet ima neko drugo značenje pogotovo između onih koji znaju ili odnosno ne znaju za priču koju ti predmeti vuku sa sobom. Naletio sam na ovu sliku danas i potakla me na razmišljanje (a razmišljanje o drugim stvarima nevezanim za ispit u srijedu si ne smijem dopustit pošto sam u zaostatku) o njenom značaju.
Za ostatak svijeta to je samo fotografija dve stare ofucane srednjoškole torbe na klupici i eventualno se more dodat da je u pozadini neka mediteranska makija.
Napravljena je u doba kada sam još bio u vezi sa osobom bez koje nisam u to vrijeme mogao zamisliti budučnost. Bilo je to jednog sunčanog dana u kolovozu kada nas je uhvatila volja da se prošetamo pokraj mora u Kostreni, naprosto da se nadišemo malo sviježeg zraka.
Ona je tog dana odlučila isprobat dali je more hladno i brčkala se neko vrijeme u njemu. Ja nisam bio toliko hrabar, igrao sam se sa fotoaparatom kojeg sam maznuo sestri i tražio motive da ih ovjekovječim.
I nju sam slikao mnogo puta uz prijetnje da će me istuč ako ju objavim na Ptičici.
Bio je to dobar dan. Onaj u kojem možete slobodno disati kao da si na ničjoj zemlji i svi su problemi zamrznuti.
A onda sam se okrenuo, naslonjen leđima na ogradu, spazio ovaj prizor na klupici. Tada sam pomislio kako će mi ta slika jednog dana kad ju opet iskopam izmamit osmijeh, nas mladih i nadobudnih sa rastrganim torbama, puni snova...
Tako sam fantazirao a onda je veza pukla. Sada je poprimila drugačiji značaj. Isti onaj osječaj koji dobivam dok sumanuto čitam za ispit iz povijesti bliskog istoka pošto mi se u sažetom obliku vrti ispred očiju gotovo tri tisuče godina. Tri tisuče godina rađanja i umiranja ljudi, njihovih gradova i država ukratko njihovih nastojanja.
Dobiješ dojam da je sve što činiš nekako prolazno a to se kosi sa mojim uvjerenjem da sve što činim u životu ima odjek u budučnosti.
Nekoč snovi o budučnosti a sada iluzije iz prošlosti.
No, ne žalim. Nekako mi je drago što me hvata ovaj slatko gorki osječaj. Radije i to nego indiferentnost čiji sam bio žrtva ovih blagdana.
Znam da sam živ. Samo poimanje toga mnogo mi znači.
Nadam se da nisu potrebni emotikoni kako bi se to vidjelo. A sad natrag na štrebanje pošto sam svoju potrebu da budem baba placarica na blogu zadovoljio.
Update
Sestra je pročitala večerašnji post i objasnila kako joj se odjednom svidjela sad ova slika koju je prije smatrala bezveznom. Zato jer sad poznaje priču.
Nekako me razgalilo to spoznanje.