Marketing
Sanjao sam da letim
Država je bila pod nekakvim totalitarističkim režimom, ljudi su nestajali preko noći kad bi nešto zucnuli protiv. Isto kao u V for Vendetta, kapuljača oko glave i zip nema te više. Ali u snu sam ja umio da obmanjujem, da se pretvaram u nekoga i da "oni" u crno obučeni povjeruju da sam ja taj i taj.
A ono što je najbolje, mogao sam i da poletim. Samo sam morao jako vjerovati u to jer sam nekoliko puta zaključio da je ovo san i počeo padat. Dobro je da ne spavam pokraj balkona jer sam pri buđenju bio toliko uvjeren da mogu letjet da bi to išao isprobat.
Bila pristuna i Ona. Ne sjećam je se više ali znam da je bilo tamnokosa i tamnooka. Tiranski režim nam nije dopuštao da se viđamo, pa smo se pretvarali da se ne poznajemo i slali si poruke preko prijatelja. Negdje iza ponoći kad je ljudska aktivnost najslabija ja bi doletio do njene sobe i odveo ju među oblake ili na vrh ogromnih zgrada i mostova koje u našoj zemlji ne postoje.
Iz minute u minutu sječanje na san nestaje kao što nestaje trag broda u moru. I tako ne pamtim njeno lice, ali pamtim da je bila prisutna, kao što ne pamtim više Agenta koji je imao zadatak da me uhvati, samo njegovu razočaranu i bjesnu grimasu pod crnim šeširom kad bi mu izmakao u zadnjem trenu.
Bio je tu i jedan prizor iz stvarnosti koji sam pronašao u fotki iz Voda (rodno selo moje bake i mame u Gorskom Kotaru), prikazuje Svetu goru. Baka mi je jednom ispričala kako je sa prijateljicama otišla sve do gore pa je potegla zvono i uzbunila cijelo selo. Pokle su svi danima bruijili o tome.
Bila je to livada kojom sam po ljeti imao običaj trčati bos i vinuti ruke kao dvokrilac. Plan je bio u uzimanju dovoljnog zaleta kako bi mogao preletjeti brdo i crkvu i završiti sa druge strane u Osilnici. Sve je bilo isto u tančine samo što je u snu umjesto dana bila mjesečina.
Kad si klinac onda sve izgleda tako lako izvedivo. Nije ni čudo što stara voli naglašavat kako sam tada imao jako glupe ideje.
Snove možemo podjelit u mnogo vrsta: oni koji nam žele nešto reći podsvjesno o našem stanju ili okolini, često su psihodelični i imaju neku jako dobro skrivenu poantu. Oni koji donose tjeskobu pa se budiš sav znojan i zadihan, zatim oni koji ne znače ništa ali su mali master piece u kojem može uživat samo onaj koji sanja.
Postoje i oni telepatski koje sanjaš sa nekim i onda to shvatiš tek kad ste popričali pa ostajete iznenađeni jer su identični. Kao jedan koji sam odsanjao sa bivšom. Naravno, poslje ste još više uvjereni kako pripadate jedan drugome.
I oni u kojima letim. Ti su mu najdraži, kad se uspjevam odljepiti sa zemaljske površine i vinuti se što dalje od ljudske bjede. Tada osječam oslobođenje od svega što ima veze sa ljudima. Slično onome kad se popneš na vrh planine: puniš pluča tim zrakom i oči tim prizorom.
Post je objavljen 24.01.2009. u 13:11 sati.