Pamet mi je odletila na mjesec
Jučer sam prošao zadnji ispit ovog semestra i sada se nalazim u imploziji uma, povlačim se u samoga sebe. Mislim da bi bilo najpametnije reći da se poglupljujem. Hvata me fijaka i to ona dalmatinska kako bi rekla moja nona. Bio sam umom ovih dva mjeseca neprekidno orijentiran poalganju ispita iako priznajem dao sam si mnogo oduška u izlascima i bančenju od kojeg je karneval bio vrhunac na kojem se nisam niti toliko izludio koliko dva dana prije a taj petak je za zatvorit u nekakvu umnu ladicu i hitit ključ u Riječinu.
A baš imam ideje za pisanje posta počevši jedan koji odavno spremam o iredentizmu kojeg dodatno pale neke persone u talijanskom političkom životu radi skupljanja jeftinih političkih bodova. Poslje toga sam mislio poslikat svoj faks i dat neke korisne informacije za one koji bi studirali u Udinama ali eto ne znaju od kud bi počeli.
Naravno htio sam se dotaknut i samog karnevala u Rijeci kako sam ga ja doživao zajedno sa Knjižicom ali sam početak toga me koči negdje u primozgu nemam pojma ni ja zašto.
Jučer sam otišao na prvi sat iz rimske povijesti pa me tamo oduševio profesor koji potiče na razmišljanje. Omah smo dobili zadatak: da pišemo o tehnološkim postognučima u rimskom carstvu. Ja sam se odlučio nekako istinktivno da objasnim u svom radu zašto nije došlo do korištenja parnog stroja iako su i Grci i Rimljani za njega znali ali su koristili u neke marginalne svrhe a i nije im ni trebao pošto im je roblje predstavljalo besplatnu radnu snagu. Inače bi se dogodio taj prelaz od antičke u protoindustrijsku ekonomiju. Ovako je svijet morao dočekat kraj srednjeg vijeka. da se taj tehnološki pomak dogodi.
Imam ideju ali nemam volje da išta pokrenem od gore navedenih stvari. Mislim da mi se godinama nije dogodila ovakva situacija da bi radije odkantao moje vjerne gojzerice za par udobnih šlapa i ležanjem u krevetu. Hvata me panika na samu pomisao da se uljenim ali niti ta panika nije dovoljno jakog intenziteta ako i dalje nastavljam ovim putem. Možda tako mora biti...kratko razdoblje hibernacije, izležavanja, šutnje i menefregizma za sve što me okružuje kako bi me opet (nadam se) okolina počela zanimat kao dosad.
Našao sam se u jednoj priči Ludovica Ariosta u Ponemelom Orlandu (kako bi se reklo po domaći za "poludjelom") i zove se "Astolfo sulla luna". Priča je to o vjernom Astolfu, Orlandovom prikanu (inače najpoznatiji vitez kralja Karla Velikog ma znate ga, onaj momak na Stradunu), koji kreče u potragu za Orlandovim umom pošto ga je ovaj izgubio zaljubivši se u prelijepu Angeliku.
I tako se Astolfo na svojem hipogrifu (ona slika sa početka posta) zaputio prema mjesecu gdje su završile sve stvari koje su ljudi izgubili, bogatsva i slava starog vremena ali i suze i uzdisaji zaljubljenih, izgubljeno vrijeme i nikad realizirani naumi ljudskog roda. Nakon toga pronalazi jednu dolinu punu ampulau kojima se nalaze svi umovi ljudi koji su ih izgubili zbog nekog razloga. Astolfo pronalazi čak i komadić vlastitog uma kojeg pomiriši i onda mu sve opet postaje jasno.
Čemu ova pričica? Nekako mislim si da je u moj um ishlapio na odeđeno vrijeme i završio na mjesec a na meni je da krenem u potragu za njim.
Koja poanta jelda?