Sunčani petak 13
Već su mnogi načeli temu današnjeg dana koji je tako neslavan jer se bojimo da će donjeti nesreću u naše živote. Zanimljivo je kako je to praznovjerje uzelo maha zato jer se jednog dana francuskom kralju sprdnulo to da pohvata i osudi što više članova templarskog reda davne 1314 godine.Meni se taj dan uvijek smješi jer odbijam vjerovati u nešto tako usiljeno kao nesreća baš za taj (giorno nefasto) dan. Kao što odbijam vjerovati da broj 13 ili 17 nose nesreću tako što na ruletu okrenem baš te brojeve i ispadne da često dobijem nakon čega uteknem sa dobitkom.
Tako i danas nije moglo biti bolje. Probudio sam se sav svjež i dobre volje i dodatno su me oraspoložili neki mejlovi i komentari na blogu. Jedno dobrih pola sata pod tušem sve dok mi se ne smežuraju prsti. Nakon toga odlazak po sunčanom jutru sve do kafića pokraj faksa gdje sam naručio jednu ogromnu bijelu kavu (latte macchiato) i brioche sa kremom kojeg sam jeo sa tolkim guštom da sam imao zatovrene oči.
Otkad studiram va Italije, kava u Hrvatskoj je postala splačina odvratne sorte. Nešto što ne vrijedi ni pet kuna a mi ovo ovdje plačamo i do deset pa i dvanaest kuna. Nonsense, tolko para za nešto tako loše. I onda dođem u Udine i platim si kavu eur i dvadeset i to sa osmjehom na licu uz jedan oraspoloženi "arrivederci" na odlasku.
Profesorica dolazi ranije na ispit a ja sam prvi od tri. Nakon malo zafrkancije pita me da joj objasnim problematiku sa krštenjem cara Kostantina Velikog i zašto je Ivan Krstitelj tako jedinstvena figura u evanđeljima. Ipak se radi o povjesti kršćanstva. Nakon 15 minuta mog objašnjavanja i njenog klimanja glavom govori mi da sam dobrio 28 i uzimam ocjenu jer ocjena mi nije sama po sebi važna. Važno mi je da sam ja nešto shvatio i da sam prošao još jednu stepenicu prema diplomskom. Pohvalio sam njenu nastavu sa "interesantnom", rukovao se sa njom i odnijo onako usput knjige do knjižnice.
Kasnio sam mjesec dana sa tom knjigom i cura sa pulta mi je to dala do znanja pa sam u tom trenutku izvukao svoj dječački nevini osmijeh i nagnao ju da mi uzvrati osmijehom i jednim "non c'e' problema, capita a tutti".
Strašan sam samom sebi kako znam vladat situacijiom kad sam dobre volje i siguran u sebe. Trebalo bi češće tako. Ljudi to primjete na tebi, da zračiš.
Taman me sunce obasjalo kad sam ponovo izašao iz renesansne zgrade moga faksa kad me netko oslovio imenom. Bio je to Rok, moj bivši cimer slovenac sa kojim lumpujem po Udinama:
- oj Mario, kaj gremo popit eno kavo prima si scappare via di qua?
Mješamo zajedno slovenski, hrvatski a ako se ni tada ne razumijemo onda posežemo za talijanskim (lingua franca među nama). Nakon što je kupio nekakvu plišanu igračku za svoju puncu Ivanu sjedamo na stolice izvan kafića taman na suncu. Uzimam još jednu kavu, ipak sam ovaj tjedan rješio dva ispita. Vračam se doma sa bogatim ulovom. Dva ispita su kao dupli pelin sa ledom.
Idemo do njegove kuće gdje sam i ja nekoč bio neprijavljeni podstanar. Časkamo malo sa njegovim cimerima, motamo jednu prije puta radi dobre volje i kidamo kja iz Udina. Odlična je atmosfera, na portapaki nam još samo fale daske za surfanje. Imamo osječaj da idemo doma ljetovati.
Ostavlja me u Trstu gdje u Silosu kupujem kartu, sjednem u autobus i počnem čitat knjigu (zlu ne trebalo) za posljedni ispit ovog semestra kojeg ću imati dan iza povorke. Počinju ulaziti babe sa svojim vrečicama. Šuškaju non stop (šuš šuš šuš), moraju sakriti neke stvari kako ne bi prijavile na granici. Već uhodane godinama ponašaju se u autobusu kao da im je drugi dom. Te su žene prevalile milje i milje na tim sjedalima. Inače ih ne podnosim jer vole pametovat i nikom živom ne bi savjetovao autobus za Split petkom. Samo neprijateljima.
Neobičnost ovog dana potvrdio je brz dolazak u Rijeku. Na granici nas nisu počastili niti pogledom a inače nas zadržavaju jer nađu bar nešto kod barem jedne babe. Često se desi da jedna drugu cinkaju, pa se svađaju na povratku i sprijatelje se kod Opatije. Ovaj put ništa od toga, sve idilično.
Dođem doma, bacim prljavi veš na pranje i odem pogledat šta ima za ručak. Bezveze, pašta.., izlazi mi već iz ušiju kolko sam ju ovih dana jeo u menzi. Dolazi stara i sva sretna zbog ocjena ide mi radit ćevape, onako bez nagovaranja, bez dodatnih molbi, ja sam to zaslužio.
Odspavao sam dva sata na kauču sav sit i zadovoljan kako dugo nisam bio. Volim te trenutke kada spokojno spavam bez ikakvih briga. Takva vrsta mira je jedan od mojih životnih ciljeva. I sad evo pišem post deset minuta nakon što je završio jedan sasvim solidni petak koji je po nekima treba biti opasan, nesretan. A sutra bi se mogao dokazati još boljim. Sutra je tribute AC/DC-a u Stereo dvorani taman malo poganja dok je mozak na paši. Povoljan vjetar puše u moja jedra.
I...baš mi je drago što ne vjerujem u štorije za kuneliće.