marioneta zarobljena u međuprostoru

Prodala sam svoju dušu vjetru i dječaku dubokih očiju.Jednom rukom primio je moju ruku a drugom mi istrgno kutiju sa sjecanjima.Kao naivno dijete slijedila sam njegov korac i divila mu se.Nisam znala kamo me odvodi.
Sada sam tvoja marioneta koja tužnim pogledom očarava slijepu publiku koja svaki moj pokret nagrađuje pljeskom.Dive se mojoj eleganciji...Plešem na polagani ritam umirujuce melodije.Po tankom ledu klize moje plesne papučice.
Ponekad poželim biti nevidljiva,zastati na trenutak .Ublažiti bol krvavih prstiju koja mi muti sliku pred ocima...no ti mi ne dopuštaš.Tjeraš me da plešem,svaki put iste korake,pred istom publikom,na istu melodiju.Tjeraš me da svaki put pogriješim na istom dijelu,padnem na isti način uz jednaku bol.A zatim opet,i opet i opet i nitko mi ne može pomoći.Paraš mi srce zbog jedne pogreske.Zbog naivnog ,ljudskog srca.
Stavljaš mi na lice monstruoznu masku i želiš me pretvoriti u sebi slicno biće,ali ne .Neceš uspijeti!!!U meni ce uvijek gorjeti plamen ljudskosti koji je nemoguce ugasiti.
Nikada mi neceš dopustiti da otplovim u prošlost i budem zaboravljena.Zauvijek skrivena u međusprostoru,na daskama pozornice vodim monolog za sebe i plešem pred slijepom publikom koja me gleda tuđim očima.

Kradom uzela sam tvoje srce
I kada si se najmanje nadao
Položola sam na njega ljubav

Ostavit ću trag u tvom životu
Zauvijek biti ću sjena
Koja te prati
I odbija biti zaboravljena

A ti mi pokušaj oprostiti
Zbog ljubavi
Oprosti mi na drskosti i sebičnosti
Bila sam uporna u tome
Da dokažem ti ljubav

Pokušat cu izmisliti obecanje
Da zaboravim trenutak
I tvoje oči
I tvoje ruke
Skupit cu snage i
Pristati na život sjene
Koju mrziš i prezireš

trenutak smočen suzama

Ne trazi od sunca
da uvijek sja,jer mora doci noć a ono otići na počinak.
Ne trazi od trenutka da traje vjecno jer ti nisi gospodar vremena.
Ne trazi od čovjeka da zauvijek živi i voli jer smrt samo ceka pravi trenutak..
Ne trazi od mene da opet skrivam ono što osijecam jer
danas kada me napuštaš jednostavno ne mogu sakriti suze.

Ispričala sam sve svoje priče.One su samo neshvacena slova .Vrisnula sam prstima i riječima podarila život.Dala sam im svoje osjecaje,svoje fantazije,sve sam im darovala...riječi su postale ja.Proljevala sam svoje misli i sadašnjos učinila prošlošću.Čiju to dušu vidim u tami....svoju!Nisam joj dopustila da lebdi nad oblacima,nisam htijela poslušati tvoj savjet.To je moja sadašnjst odnosno prošlost jer riječi imaju kontrolu nad svime.
Moje ulice sada su pregažene od ljudi koji ne razumiju.Svaki pedalj.....Moj grad anđela je spaljen.Udahni njegovu bol.Nema više zraka ,ni tihe umirujuce melodiije koja ga je krasila,nema više sjaja,nema više života.Kao da ga nikada nije ni bilo,anđeli postali su demoni,zelene aleje gore crvenim plamenom i liju krv.
Zivjela sam za svoje misli,za tvoje misli koje su na meni ostavile trag.No tebe više nema,nema ni mojih misli,nema tog grada u koji sam bježala kada bi me ispunila tuga.Težina života pristišće mi pluca i ne mogu udahnuti....mozda je to znak da moje misli više nisu dovoljno dobre,da moje price više nemaju snagu,da rijeci više ne posjeduju caroliju....Odlazim,povlacim se u sadašnjost,buducnost ne zelim znati,prošlost brišem divoskom gumicom.....Sve umire....papir nestaje ,riječi se gube......

poslijednji post

Zatvori oci
u mraku se ne moraš pretvarati
da istina postoji
da slušaš što ti razum govori
_________________________

Osjeti to
potajno me opsjedni
otvori mi svoj um
dopusti da ti pošaljem snove
da razbiju tamu tvojih misli
koje teku zamucenom rijekom
zatvori oči i dopusti
..da te fantom iluzije
odvede u nepoznato

__________________________

Dotakni fluidne likove
poželi nemoguće
ne podcjenjuj moć svojih snova
jer kada ostaneš sam
oni su jedino što ti preostaje...
kao tiha noćna melodija
oni te odvode u nepoznato

__________________________

U tvojoj glavi krije se čaroban lik
dok ti spavaš on ti pjeva lagane stihove
lebdi nad tobom dok snivaš
doziva tvoje ime
fantom snova je ovdje
u tvojim mislima
zapjevat češ s njim
taj cudan duet
jer on ima moć na tobom
....tihim korakom
odvodi te u nepoznato

_________________________

Za tebe ionako
ne postoji vrijeme
ne postoji mjesto
znaš li što topi te snove?
koje uporno želiš uhvatiti
poput uplašenog leptira u mrezicu
ne....oni nisu tvoj put do vjecnosti
Za tebe nema šanse
tvoja sudbina zapisna je kapima krvi
na hladnom kamenu u središtu tame
Samo jednim putem dozvoljeni su tvoji koraci
tim te putem vode osjecaji
..odvode te u nepoznato...

__________________________

Dotaknnula sam ti suze usnama
Dotaknula sam ti obraze dlanom
ne možeš se skrivati zauvijek
ne možeš se zauvijek pretvarati
da u grudima nosiš dušu
pođi samnom
izgubljeni anđele
....pođi samnom.....

ja te odvodim....u nepoznato

pozdrav

trenutno nemam vremena napisati ono kaj sam htijela.....onak pravi post.Moram reci da ce taj podt koji cu kasnije objavit biti i poslijednji.Ovih zadnjih par textova su bili koma,i tak,nebum više pisala takve gluposti.Blog necu obrisati ....zato kaj ....a ne znam zakaj, ne zelim ga obrisati,mozda mi kasnije nekaj pukne u glavu pa opet pocnem pisat.

Blacky sorry kaj necu dovršiti onu pricu....jednostavno je glupa i nema svrhe pisati kraj.....


iako necem pisati citat cu sve vas i komentirati


pa budite mi pozdravljeni.....kisacchhhaa

još jedna prica o vilenjaku iz bajke o bojama zalazeceg sunca

Bio je dan ,još nekoliko minuta do sumraka.Osjećala sam se usamljeno.Samoća me vodila do mosta koji je spajao dvije šume.Sunce je izgledalo tako...nemam riječi ,možda bi "čarobno" moglo približno opisati silnu ljepotu.Veliki užareni div ,sunce ,lagano je klizio niz planinu i skrivao se iza nje.Rijeka koje je krivudala ispod mene tiho je šaputala neke vilinske stihove,grane zelenog drveca plesale na vjetru kao da je to njihov poslijednji bal.Boje zalazećeg sunca promijenile su sliku prirode koja se polagano spremala na počinak.Budna sam sanjala opijena mirisima i prizorom kojeg je naslikao čarobnjak zvan "Gospodar snova".Takvu mirnoću nisam nikada osjetila,taj stari drveni most na kojem sam stajala ,sve što me okruzivalo zracilo je necim pozitivnim,opijalo me ....Glava mi je bila prazna ,mali šumski vilenjaci iz srca su mi istjerali svu onu gorcinu,tugu,bol i onu jadnu samoću s kojom sam došla .Bila sam nekako sretna .
Još je malo svjetla dopiralo od uzarenog diva koji se vec pokrio poplonom tišine,čula sam trepet krila jednog nježnog stvora...leptir.Bio je crn sa plevo-zelenim rubovima i blagim šarama raspoređenima tako nježno i elegatno.Pružila sam ruku i nadala se da da ce doći bize,da cu tu čaroliju moći vidjeti izbliza..ne nije mi prišao blize,samo je lakim trepetom krila kruzio oko mene i tjerao me da se divim.Zatim je otišao istim putem kojim je i doletio .Nekako je poseban taj stvor,inace sam zaljubljenik u leptire...ali ovaj je bio tako poseban.Gotovo da mi je i bilo tuzno što je odletio natrag u duboke šume.Plutala sam kroz ljkepote prirode i trazila razlog da odem s ovog mjesta.Nigdje ga nisam pronašla,dpače glasovi malih šumskih vilenjaka i vila govorili su mi da ostanem.
Boje su postale tamnije,vidim prvu sjajnu zvijezdu.Polako me hvatala tuga jer sam znala da se blizi tren kada cu morati napustiti ovu aleju ljepote.Sasvim necujnim korakom iza leđa mi se došujao jedan noćni vilenjak normalne velicine.Njegov dodir bio je tako lagan da ga isprva nisam ni osjetila.Okrenula sam se tek kada je dozvao moje ime.Pogledala sam te duboke plavo zelene oci,boje poput šara onog leptira.Ništa si nismo rekli ,samo se pogledali i okrenuli prema planini iza koje je je uzareni div vec snivao teskim snom.Mnogo leptira poput onoj jednog oko njega je letjelo i krasilo njegovu pojavu...polaganim pokretima počeli su letjeti i oko mene.Neka cudne carolija nas je okruzila,lebdjeli smo ...Osjećala sam se poput princeze,samo leptiri ,tišina i priroda.Nisam imala potebe govoriti,riječi su bile suvišne....sutnja je govorila za nas.Prstima njeznim poput svile prešao je preko moje ruke,nekoliko njeznih milovanja a zatim me polako primio za ruku i držao dok....ne,nije ju ni pustio.Osjetila sam otkucaje njegova srca ,njegova duša bila je duša leptira,tako cista i ranjiva,pjevala je neku laganu pjesmu na cudnom jeziku..................
Vrijeme je stalo i Zemlja se okretala u drugom smjeru.Pogledali smo se
u sebi sam vrištala :"Povedi me!!!!",misli su mi putovale daleko
:"Povedi me na mjesto gdje jutra se bude,tamo gdje se gube moje misli...povedi me daleko iza snova preko beskrajnih suma i ispod dubkih mora...!!!"
Jednja njegova misao prešla je na mene i na srcu mi ostavila duboki trag
:" Ne mogu...ne želim te povesti..."
:"Ali zašto!!! zasto? Sto je moje srce ucinilo tvome ??"
:" Ti to ne možeš razumjeti."
Sa vrata si je otrgnuo srebrnu ogrlicu cunoga oblika i stavio je meni oko vrata.Pogledao je u nebo i nestao.Pala je zvijezda a ja sam poželjela ponovno ga vidjeti....
Onaj carobni stvor lebdjeo je pored mene,od tog trenutka do vjecnosti on je bio tu pazio na mene.Njezan poput svile,malen i jedinstven....Vracao me na to mjesto gdje sam cekala svog vilenjaka da se vrati iz zemlje snova.
"Oprosti sto su moje misli tebi letjele,oprosti što još uvijek cine...ja sam samo naivno dijete..oprosti što te beskrajno volim...."
Godine su prlazile,nisam odustajala.....odlucila sam ga cekati do kraja vjecnosti,jer ipak,moja vjecnost postoji kao i njegova i nitko mi ju više ne može oduzeti.....


* * *

Imaš me......

U malim dozama pronalazio si moju ljubav,ona kao lastavica na smrznutoj grani usred zime ,pjevala ti je pjesme i zvala upomoć.
Naš je trenutak bio je upravo onaj kada je sve utihnulo.Nakon godina neshvacanja,duboko shvacanje je bilo je moguce tek kada nas je prekrila magla šutnje.Ja sam tvoja kao i sve one prešućene riječi koje izgovarao si u sebi.
Imaš me kao dušu leptira koja te svojim zadnjim udisajem molila da izvadiš iglu iz krila kojom si je pričvrstio za pluteni pano.Pokušao si sačuvati jedinstveni izraz boja i sara na krilima,no time si je samo još više povrijedio.
Imaš me kao šetača između jave i sna koji počinje shvaćati svoju odsutnost čak i u toj maloj,imaginarnoj dimenziji.Da...
imaš me kao duha u staroj kući čija ti prisutnost odgovara jer se bojiš samoce..i ne želiš si priznati...Imas me između glasne šutnje i šapata snova koji te noćima bude .
Imaš me kao stranca i kao davnu izgubljenu ljubav.
Imaš me u srcu kao vjecnu i jedinu ljuvav.Imaš me kao jedinu svoju koja je umrla samo zbog ...tvog bolesnog uma.

al alone inthe box

Koračamo tiho i koracima otapamo šutnju.Zatočeni u kutiji života skrivamo se po njenim kutovima,,,,,ali od cega to?Ionako samo sami , nema nicega samo ništavilo.Zaglušeni osmjehom tuge i lica prekivenih monstruoznim maskama gledamo se i pitamo :"što će biti dalje?".Hoćemo li slučano upasti u duboku rupu u središtu kutije.
Iz nje izvire strah,čuje se stravično odzvanjanje ničega.
Čija će duša prije otići?.............

Želim pobjeći,ali ne mogu.Više se ne mogu ni pomaknuti.Glasovi postaju sve jaci,ruke iz rupe me vuku k dnu,pokusavam ti reci "Zbogom" ali ne uspijevam,ne mogu udahnuti,pluca su mi premalena i gušim se....................

Na kraju ipak ostaješ sam


(ovo je jako stari post.....ali eto i on je jadan od onih meni drazih pa...Blacky smiri duhov,pa nemrem stalno pisat tu pricu ljdima ce dojadit)

pokušaj 3. nastavka (nemojte se razocarat)

.....Dani su prolazili,moj pogled bio je usmjeren samo prema njezinom prozoru.I gubi sam misli,i gubio sam pamet,gubio sam sebe samo nju iz glave nisam mogao izgubiti.Tu uvijek prisutna kao duh,kao želja kao ljubav .Vrijeme je prolazilo i došao ponedjeljak,prvi dan mog predavanja.Tesko sam odvukao pogled no nisam se mogao zabarikadirati u stan i vegetirati dok ju konacno ne vidim,morao sam pokušati zaboraviti.Iako ...potajno sam se nadao da cu je bas danas vijedjeti.Da,nada umire poslijednja,tako je prošao i taj krvavi ponedjeljak.Nisam ni oka sklopio,dozivao sam jesec da mi trackom svjetlosti obasja njezinu sobu,da vidim naljepše bice u svemitu kako mirno sniva strasne sne.Zvijezde su vec rekle zbogom ,mjesec je isčezao a sunca nigdje.Nisam znao da svanuce tako dugo traje.Ludio sa tiho u bijeloj sobi,u pidžami luđaka,u tijelu obične budale sa umom ...idiota.Kasnio sam na predavanje,tek drugi dan.Nije mi dugo trebalo da pocnem zabušavati,no nije mi bilo vazno.Trebao sam ju kao drogu,slika nje počela je blijediti i trebao sam novu dozu.Sav onako živcan i neuredno obučen koračao sam žurno prema travajskoj stanici.Osjetio sam lupanje kamenčića po leđima i glavi,suzdržavao sam od vriska,no nisam se mogao suzdržati od okretaja...pogled koji krio mi je lice bio je ubojit ,da postoji nacin da se pogledom ubije živi stvor mislim da bi bio ponocio ubojstvo.Nisam očekivao ..nju.Tako dražesnu,crnu,nevina pogođenim mojim pogledom spustila je glavu i ostala nepomična na mjestu.Dojurio sam do nje-
:"Oprosti,nije moj dan,taj pogled nije bio namjenjen tebi.Žao mi je"
Kako li ja samo podigla taj vitki vrat,poput labuda bijelog,poput princeze skrivenog carstva tajni.Izraz lica koji je nosila bio jekao maska koja skriva osmijeh koji nisam zasluzio,kao da sam ubio vilenjaka koji letio je kraj njenog lijevog ramena.
:"Ne ,oprosti ti meni.Nisam mogla vikati za tobom,nemam glasa"-tako je tiho zborila da sam jedva razumio riječi koje izlazile su iz tih ustašca.Postao sm luđk,onaj pravi,pogledom sam pratio svaki njezin pokret,sam sam se sebi vec zgadio ,sama pomisao da ju moje ponašanje tjeralo u nelagodu ubijalo me.Stalno me vukla iz mora misli u stvarnost.
:"Nema veze,drago mij ešto si pogodila" Osmjeh koji je itekako zasluzila....djevojka iz snova.Dijete.
:"Imaš li vremena koje bi mogao izdvojiti za jednu šetnju?"
Nisam imao to vrijeme no potkupio sam kradljivca vjecnosti i dobio nekolik predragocjenih trenutaka s njom.
:"Naravno da imam .A ako bi išli"
:Nije bitno,vidjet ces na vrijeme."-spustila je glavu i pretcala krz brze aute preko ceste,mislio sam da j u je jedan od njih i pregazio.Zažmirio sam ,a kada sam otvorio oci aona mi je rukom pokazivala da i ja pređem.Kada sam konačno došao do nje pogledala me i rekla
:" Nemoramo se zuriti..pa sada ionako imamo svo vrijme svijeta samo za sebe,a uskoro cemo imati i više",kao da je znala ...

pozdrav...

evo ljudi danas prvi nacionalni ispit...hrvatski..
Sretno svim gimnazijalcima.....valjda cemo dobro napisat:)



Evo malo editiram post....Iznenađena sam.Znate kakav je bio nacionalni??Težak?? hmm ...NE.
Ja ne znam sta oni misle-da smo mi glupi??Test koji redovno pišem je teži od ovoga.No to je tek hrv,vidjet cemo sutra matišu i preksutra ...kaj je preksutra...a da engeski

2dio

.....cemo razviti neki razgovor no nastala je samo tišina.Kada bolje razmislim ,tišina mi je sada nekako bolje prijala nego razgovor.Na trenutak sam je pogledao a zatim opet vratio pogled na male zelene travke.Skoro su se lijepo zelenile poput njenih ociju,ne dovoljno.Uzivao sam u njezinoj blizini,zracila je nekom cudnom energijom.Kraickom oka pratio sam njezine sitne pokrete nastale pri udisajima i izdisajim koji su bili tako kratni i gotovo neprimjetni.Tako malo zraka ulazilo je u njezino tijelo,nedovoljno za normalno disanje.Zaljubio sam se .To sam i prije znao ,no sada sam bio siguran.Još kada sam je prvi put ugledao na onom velikom prozoru....sada znam ....znam.Moj anđeo,ne,moja mala božica.Sva u crnom tako elegantna,toliko tuzna,usamljena,nedostižna nekome poput mene.Nekome tko zivi ustvarnom svijetu i nema mašte.Netko tko je skoro pa odrastao čovjek.J a se smatram umjetnikom a ne znam kako je to potpuno uzivati u ljepoti prirode i zivota.Ja ne znam biti kao ona..povucena u sebe i smirena iako je mnoge brige muce ona suti i razmišlja.Iako ju bolli ona trpi...a tako je slaba.Kiša je prestala a u ramišljanju me prekinuo njezin glas.Kao tiha melodija ulazio mi je u uho i njegovao me.
:"Nije li predivno "-pitanje koje nisam shvatio na što se odnosi
" što to???"
"Sve ovo ,priroda.Pogledaj kako je lijepo,zeleno.Slušaj pjesv ptica.Kao da se mali duh prirode probudio,hoda okolo i samo jednim dodirom budi ono što što je spavalo pod debelim zimskim pokrivacem.Lijepo je..."
Glas joj je bio uzvišen.Toliko divljenje necemu još nisam vidio.Kao da je bila dio price koju je pricala.Gotovo sam vidio i mali osmijeh na njenom bijelom licu...
Bila je upravu.Samo sam trebao bolje pogledati i vidjeo bi sve što je vidjela i ona.Zrake slabog sunca obasjale su cijeli park,lagani povjetarac igrao se travkama i granama i sve je izgledalo čarobno,kao iz bajke.A ona,kako je izgledala dok mi je pricala....nema rijeci...
Sjedila je mirno još 2-3 minute a zatim se pocela dizati.Lakim pokretima izvukla se iz male djecje ljuljacke,tako elegantno poput male prima balerine,lebdjela je nad travkama ..Napravila je nekoliko koraka ...i srušila se.Jedva sam je stigao uhvatiti.Pala mi je na dlanove.Takvu lakocu nisam dugo osjetio ,kao da sam samo njezinu dušu držao,kao da ona nije ni bila tu.Strah je prostrujao mojim tijelom.Izgledala je kao da je netko projurio kroz nju i uzeo ono malo životne energije koja je pocivala u njoj.Gledam ju,te dugacke bijele ruke,kosa mokra od kiše i oči, one oci zatvorene kao da se više nece otvoriti.Protresao sam je nekoliko puta,no nije reagirala ,sada sam vec bio ocajan.Nije bilo onih sitnih pokreta kojima je davala do znanja da ipak diše.Sledio sam se ,srce kao da mi je stalo a pamet poludila.Osjetio sam vrelu tekucinu na dlanu,pogledam i vidim krv.Toliko je tamna i vruca bila.Nije mi bilo jasno odakle je ,ta nije se nigdje udarila ,siguran sam.Gledam okolo trazimi slucajno pomaknem rukav.Nisam vjerovao svojim ocima,nisam htjeo vjerovati.Nezina ruka,ajme njezina ruka!!!!!! Puna dubokih rezova urezanih s toliko mržnje.Izgledali su veoma bolni.Nisam zelio vjerovati u ocito ..ona je jedna od onih koji svoj zivot više ne smatraju vrijednim.Misle kako ne trebaju više zivjeti jer su prozivjeli sve i sreca nije na njihovoj strani.Jedna od onih koja zivi u snovima svojim a u javi umire tihom smrcu.
"Ne ,to ne možeš biti ti ,"-mislio sam-"ah anđele moj zasto ti??!!"
Kao da me cula otvorila je oci .Mislio sam da je slaba,no tako se snažno odgurnula od mene i stala crvsto na one slabasne nozice.
"Oprosti mi molim te" rakla je ,okrenula mi leđa prije no sto sam uspio bilo što reci i nastavila koracati puteljkom koji vodi do njnog prozorskog okna.Nisam je mogao samo tako pustiti,krenuo sam za njoj.
Njezno se okrenula i grubo ali tuzno me ogurnula od sebe riječima
"Znas da nemožeš poci!!"Tiho je uzdahnula i nestala u daljini........................

prvi dio

Ovo je prica koju je ispričao on,o njoj.Priča koja nema pravog pocetka ima samo kraj.Priča o djevojci koja je nestala u vlastitoj sjeni.Njezin zivot i njezina smrt.....

* * *

Vidio sam ju kako promatra kišu kroz veliko prozorsko okno.Bila je tako zamišljena ,kao da broji svaku kapljicu koja proleti ispred prozora.No te velike zelene oci nisu se micale,zurile su ravno i odavale svoju dubinu.Samo bi povremeno trepnula a onda bi se opet gubila u daljinama .U to vrijeme njezin je život je vec bio istrošen,bila je umorna od svega što je prošla no i dalje se divila tuđim ljepotama.Krhko tijelo na ramenima je nosilo tešku glavu kroz koju su svake sekunde prolazile tisuće misli koje nije mogla sabrati na jednu hrpisu vec ih je hvatala kao malo dijete balon napuhan helijem koji se diže u nebo i ne možeš mu više doseći.Izgledala je tako....posegnuo sam za blokom i olovkom,imao sam nevjerojatnu želju narisati ljepotu tog krhkog bića.Dok sam vratio pogled na veliki prozor nje više nije bilo.Trazio sam je po drugim prozorima,nisam je pronasao.Odlozio sam svoj pribor i nastavio promatrati novo susjedstvo.Slučajno spustih pogled i ugledam ju kako sjedi sama na kiši,na maloj ljuljaki u parku ispred moje zgrade.Bila je tako mirna ,tako tuzna..usamljena.Odlucio sam se obuci i praviti joj društvo.Ponio sam dva kišobrana ,možda....Laganim korakom priblizavao sam joj se.Bila je obucena u crno,svjetlo -smeđa kosa smočena kišom bila je ,osim lica jedino svjetlo na njoj.Sjedila je tamo tako tuzna,tako ...predivna.Kada sam došao savim blizu pruzio sam joj ruku i rekao
:"Bok,ja sam Marko"
:"Anita "
Tako njezan glas,tih i ravnodušan.Kao da anđeo mi se predstavio.Pogledala me svojim dubokim zelenim ocima, prebacila me u drugu dimenziju .Dopusti sam si da sjednem na ljuljcku do njezine.Ponudio sam joj kišobran ,kimom glave odbila me.
:" Zašto sjediš na kiši? Mogla bi se razboliti"
:"Volim kišu! Vec sam dugo bolesna ,nece mi nista biti"
Mislio sam da.................


drugi dio kasnije