Bio je dan ,još nekoliko minuta do sumraka.Osjećala sam se usamljeno.Samoća me vodila do mosta koji je spajao dvije šume.Sunce je izgledalo tako...nemam riječi ,možda bi "čarobno" moglo približno opisati silnu ljepotu.Veliki užareni div ,sunce ,lagano je klizio niz planinu i skrivao se iza nje.Rijeka koje je krivudala ispod mene tiho je šaputala neke vilinske stihove,grane zelenog drveca plesale na vjetru kao da je to njihov poslijednji bal.Boje zalazećeg sunca promijenile su sliku prirode koja se polagano spremala na počinak.Budna sam sanjala opijena mirisima i prizorom kojeg je naslikao čarobnjak zvan "Gospodar snova".Takvu mirnoću nisam nikada osjetila,taj stari drveni most na kojem sam stajala ,sve što me okruzivalo zracilo je necim pozitivnim,opijalo me ....Glava mi je bila prazna ,mali šumski vilenjaci iz srca su mi istjerali svu onu gorcinu,tugu,bol i onu jadnu samoću s kojom sam došla .Bila sam nekako sretna .
Još je malo svjetla dopiralo od uzarenog diva koji se vec pokrio poplonom tišine,čula sam trepet krila jednog nježnog stvora...leptir.Bio je crn sa plevo-zelenim rubovima i blagim šarama raspoređenima tako nježno i elegatno.Pružila sam ruku i nadala se da da ce doći bize,da cu tu čaroliju moći vidjeti izbliza..ne nije mi prišao blize,samo je lakim trepetom krila kruzio oko mene i tjerao me da se divim.Zatim je otišao istim putem kojim je i doletio .Nekako je poseban taj stvor,inace sam zaljubljenik u leptire...ali ovaj je bio tako poseban.Gotovo da mi je i bilo tuzno što je odletio natrag u duboke šume.Plutala sam kroz ljkepote prirode i trazila razlog da odem s ovog mjesta.Nigdje ga nisam pronašla,dpače glasovi malih šumskih vilenjaka i vila govorili su mi da ostanem.
Boje su postale tamnije,vidim prvu sjajnu zvijezdu.Polako me hvatala tuga jer sam znala da se blizi tren kada cu morati napustiti ovu aleju ljepote.Sasvim necujnim korakom iza leđa mi se došujao jedan noćni vilenjak normalne velicine.Njegov dodir bio je tako lagan da ga isprva nisam ni osjetila.Okrenula sam se tek kada je dozvao moje ime.Pogledala sam te duboke plavo zelene oci,boje poput šara onog leptira.Ništa si nismo rekli ,samo se pogledali i okrenuli prema planini iza koje je je uzareni div vec snivao teskim snom.Mnogo leptira poput onoj jednog oko njega je letjelo i krasilo njegovu pojavu...polaganim pokretima počeli su letjeti i oko mene.Neka cudne carolija nas je okruzila,lebdjeli smo ...Osjećala sam se poput princeze,samo leptiri ,tišina i priroda.Nisam imala potebe govoriti,riječi su bile suvišne....sutnja je govorila za nas.Prstima njeznim poput svile prešao je preko moje ruke,nekoliko njeznih milovanja a zatim me polako primio za ruku i držao dok....ne,nije ju ni pustio.Osjetila sam otkucaje njegova srca ,njegova duša bila je duša leptira,tako cista i ranjiva,pjevala je neku laganu pjesmu na cudnom jeziku..................
Vrijeme je stalo i Zemlja se okretala u drugom smjeru.Pogledali smo se
u sebi sam vrištala :"Povedi me!!!!",misli su mi putovale daleko
:"Povedi me na mjesto gdje jutra se bude,tamo gdje se gube moje misli...povedi me daleko iza snova preko beskrajnih suma i ispod dubkih mora...!!!"
Jednja njegova misao prešla je na mene i na srcu mi ostavila duboki trag
:" Ne mogu...ne želim te povesti..."
:"Ali zašto!!! zasto? Sto je moje srce ucinilo tvome ??"
:" Ti to ne možeš razumjeti."
Sa vrata si je otrgnuo srebrnu ogrlicu cunoga oblika i stavio je meni oko vrata.Pogledao je u nebo i nestao.Pala je zvijezda a ja sam poželjela ponovno ga vidjeti....
Onaj carobni stvor lebdjeo je pored mene,od tog trenutka do vjecnosti on je bio tu pazio na mene.Njezan poput svile,malen i jedinstven....Vracao me na to mjesto gdje sam cekala svog vilenjaka da se vrati iz zemlje snova.
"Oprosti sto su moje misli tebi letjele,oprosti što još uvijek cine...ja sam samo naivno dijete..oprosti što te beskrajno volim...."
Godine su prlazile,nisam odustajala.....odlucila sam ga cekati do kraja vjecnosti,jer ipak,moja vjecnost postoji kao i njegova i nitko mi ju više ne može oduzeti.....
* * *
Post je objavljen 09.05.2006. u 15:55 sati.