Uhvatim samu sebe kako sjedim na prozoru gledajući u ništavilo, u daljinu...u noćno nebo. Očarana ljepotom prizora, shvatim da su mi zvijezde uvijek u očima.
Ponekad se stvarno izgubim,odlutam, nestanem iz ovoga svijeta. Prelazim u neku drugu dimenziju, gdje je sve drugačije...nekako ljepše i poželjnije. Lakše mi je živjeti u tom svijetu. Ondje je samo ono što želim vidjeti, samo ono što želim čuti i osjetiti. Nema ničega što me može povrijediti. Često sanjarim o nnečemu neodređenom , o onome što će me učiniti potpuno sretnom. Nešto ispunjava svaki moj san u koji budna odlutam. Ondje je samo za mene i moju srecu. To nešto je ondje, ali ovdje ne postoji. To je misao koja me vraća u surovu stvarnost. Okupan suzama kao kišom, moj se svijet snova ruši, nestaje... Očajna, jer sam izgubila nit koja me spajala s drugim svijetom, suznim očima molim zvijezde da me odvedu što dalje, što dublje natrag u snove.
Zvijezde, okrenute neodoljivoj daljini svemira, ne mare za moje suze. Slomljena tugom,spustim glavu i prekrijem lice valom suza ...
Nešto što bi me trebalo činit sretno poprima lik osobe obavijene maglom i povede me za ruku, da zajedno hodamo hodamo puteljcima sreće. Na livadama ljubavi hvatamo leptire i mirišemo cvijeće. Putevi su nas vodili sve dalje dok nismo došli do ponora...do kraja. U moj je san prodirala crnina jave i zvala me natrag.
Pri povratku u stvarnost, moj se pogled tupo gubio negdje u daljinama. Pokušavajući ustati, shvatim da ne mogu. Od mene, od mog života, ostala je samo hrpa razbijenog stakla na podu.

prijatelj izgubljen među zrncima pijeska

Izgubila sam tvoj korak među mnoštvom tragova u pijesku .Bio si iskra koja je isijavala osmijeh na usnama .Iako sam te prestala slijediti nisam te zaboravila.Ti zauvijek biti češ u mome srcu ,,,biti ceš moj prijatelj zauvijek.Prijatelj kojeg sam samo jednom mogla imati...kojeg sam samo jendom uspjela izgubiti.Uvijek si bio tu,u očima si nosio veselje i tjerao svaku tugu i bol koja me ubijala nakupljena u grudima.Bio si mi poticaj da se vratim u život i budem osoba koju češ zvati prijateljicom...
Ponekad mi se pričini da vidjela sam ti otiske u pijesku,srce mi poskoci a oci zablistaju.Postanem luda i lebdnim ne oblaku...ali brzo shatim da to nisu tvoji koraci.Poželim da necujno si prošao pored mene i prekrio me velom tišine..Nema tragova,nigdje ,nicijih nestala je pustinja kojom smo hodili.Samo ništavilo ostalo je,samo tama ,samo bol,samo sjecanja...
Kada bih barem mogla vratiti vrijeme.Toliko mi nedostaješ da mi duša place.Dani su kratki isprepleteni neizrecivom boli,noci su duge i tamnije no inace.Ne snivam sa tišinom ,tvoj glas mi stalno šapuce price o prošlim vremenima ,,i tebi.Tijelo mi je stalno prožeto strahom i želja za još jednim trenutkom s tobom svakim danom postaje sve jaca...Samo jedan trenutak trazim.Osjecam se kao lik oji pociva na krevetu od oblaka izmđu jave i sna....
Nikada se od tebe oprostila nisam...nikada niti necu,zauvijek u meni postojat ces kao jedini priajtelj koji razumio je...koji volio je...koji se izgubio u bezdanu...

Postavljam stolicu u središte Zemlje.Sjedam ,promatram i mrem polako.Lava i vrucina tope me,a ja svoje misli prolijevam vama.

Možda se konacno rijesim zatočenosti u ovom svijetu bez milosti.
Ta monotonost i me toliko izjedala...vodila me stazama smrti a ja sam naivno slijedila.
Život je postao težak.Svo znanje,sva dobrota,sve steceno dobrim odgojem u mladosti nije se isplatilo.Opstaju samo varalice i lopovi.U ovom svijetu novac je vlast,vrijeme,sve.Svi su materijalisti,postali smo robovi svoga vremena i svoga izuma....Živi se iz dana u dan i ne misli se na sutra.Snovi su nestali crtač ih je izbrisao golemom gumicom i ostavio samo utore olovke u ne tako bijelom papiru.
Prijatelji postali su suparnici.Vazno je samo biti bolji i drugoga što više povrijediti i omalovažiti.Ni ljubav više nije ljubav.Sada je tu samo kao pojam iskrivljenog zancenja...

Da tako žive oni,no što je s nama koji se nismo prilagodili tom nacinu zivota.Mi čije duše nisu robovi vremena i novca?Što nama preostaje...Otići-kamo? Nestati-kako? Poluditi-ni to više dopusteno.......



Osjećam toplinu,poslijednje je upravo prošlo....ni pepeo nije ostao

prica o vilenjaku iz bajke o nastanku boja zalazeceg sunca

Ja sam siromašna lutalica sa srcem najbogatije osobe na svijetu.U meni se krije nepresušan izvor tog čudnovatog bogatstva...ljubavi....Do njega ne može doći bilo tko ,samo onaj koji u silnoj tuzi koja okruzuje moje srce pronađe pronađe ključ velikih vrata koja ga čuvaju.......
Ako želiš ja ti poklanjam svoju ljubav,nju jedan život može promijeniti .Njezin put je dugačak,vodi u slijepo i nema povratka.Koracima teškim koračat češ i gubiti sve što smatraš nebitnim dok ne izgubiš sve...kao naivno dijete veselit češ se lakoci koraka koju si postigao odbacivanjem "nevažnoga" .Kada shvatiš sto si izgubio poželjet češ u sebi otkriti dijete i stvoriti opet onaj svijet u kojem vrijeme stoji i igri nema kraja.Svijet u kojem sve je savršeno i sve postoji samo zbog tebe.Poželjet češ ugrabiti dijelove kristala koji se lome na slabomtragu svjetlosti u tami.....
Možeš mi otrgnuti srce kao što to čine vilenjaci iz bajke.Ali nikada mi nečeš ukrasti dovoljno srca da shvatiš da je to bogatstvo ipak nepresušno.....da te NIKADA necu prestat voljeti....
Na kraju shvatit češ koliko mnogo si izgubio i da ti moje ljubavi nikada nece biti dovoljno.Ti si ovisan o njoj iako to nikome ne želiš priznati,ti voliš ali poričeš.....I slušat češ mog glasu daljinama kako te doziva,srce ce ti poželjeti pratiti taj glas ali tvoja teska narav odbiti ce i rađe češ lutati putevima vjetra nego pronaći sebe i povratiti vilenjački prah koji imao si kada vjerovao si u naša srca.....
Kada mi glas utihne požalit češ što nisi upotrijebio kljuc jer moja ljubav zbog tebe nije pronasla put do vječnosti več čeka na tebe da pronađeš pravi put jer osjeca ti tuzno srce koje doziva moje ime i želi ponovno osjetiti ljubav.....
Kroz maglu tiho koračaš,skupljaš komadice odbačenog "nebitnog" dijela sebe,nadaš se da jednog dana moći češ sam sebi oprostiti..........

aleja....

Sjedim u sobi ispunjenoj zrakama proljetnog sunca.Ispred mene je ogroman prozor kroz koji promatram sve ljepote koje me okružuju.Koliko sam samo puta pokušala otvoriti taj prozor....nikada nisam uspjela.Sve što je vani kao da je od stakla,ne smijem nisšta dotaknuti jer bi se moglo razbiti i ostati samo staklena krhotina....meni je dopusteno samo gledati i zeljeti.
Dozivam tvoje ime jer znam da davno si ti bio taj koji me zatvorio u ovu sobu i rekao da ces se vratiti....Molim te da me odvedes u šetnju tim alejama ljepote.Željel i ponovno osjetiti sunce na obrazima,mirisati cjetove na livadama.Ne dopusti da ostanem ovdje zauvijek ,ne dopusti da zaboraviš na mene...Ne želim si uništiti dušu unutar ovih zidova.
Povedi me .Vjeruj da duša mi je čaroban kraj,samo čeka na tebe da pokreneš caroliju.Ceka da ju oslobodiš,otvoriš prozor i pustiš je van.
Pokreni čaroliju u meni,dopusti da nastavim sa zivotom koji davno si mi uzeo.....koji ti nikada nisi znao cjeniti.Pođi samnom ,ne možeš promijeniti prošlost ali budućnost možeš sustići...ili propustiti.....

nema naslova,......

Strah struji mojim tijelom,osjecam se kao da svakog trena srušit cu se i utonut u san iz kojeg se necu više buditi.Gledam njegove oči i vidim ocen,tihi,mirni ocean u kojem se utapam.Njegove njezne ruke primaju me u svoj zagrljaj i cuvaju od svega......Kako me itko može voljeti???Zasto bas ja koja imam sve ,koja nikada u zivotu nisam izgubila nista zbog cega bi se sada osjecala prazno ,ne znam voljeti?Zasto mi je ljubav nerazumljiva?On je izgubio sve,i dom i roditelje,djetinjstvo je poklonio onome koji bdije nad svemirom igrajuci se tuđim zivotima...unatoč svemu on voli i gleda na život s toliko želje za novim danom,uziva u svakom trenutku.On voli mene a ja nisam sigurna što osjecam.... Strah struji mojim tijelom,no necu mu dopustiti da me otjera od onoga za što moje srce kuca i sto srce voli.......

pozdrav ljudi

Evo samo da vam kazem da sljedecih tjedan dana necu moci nista pisati jer nisam u Hrv.Idem na turnir,pa budite mi pozdravljeni,sretan Uskrs i dobro se odmorite.


Blacky,Tweet,Nany.........VEEELLLIIIIKKKKKAAAAA PPPUUUUSSSSSAAAAA SAMO ZA VAS.....nemojte me zaboravit,(zadnja tri dana praznika obavezno moramo van!!!!!)
Blacky hvala na glazbi kaj si mi stavila na mp3 nisam nikaj mijenjala (nisam stigla sve poslušat i ono kaj si rekla da cu skuzit.......da........malo sutra)


bla bla bla

volim te Blacky,........i tebe Tweet.....i tebe Nany.......
i sve vas koji me citate i mozda poznate......


kisssaaaccchhaaa


pozdrav

ovo je poseban post namjenjen samo Blacky & Tweet-Njihov blog->etonaskodvas.blog.hr ,odite procitajte ,nice je!!!!! pozdrav

Sve o čemu maštam nemoguce je realizirati u ovom svijetu....stvarnom svijetu!!!U tom mom svijetu koji je zatvoreni krug neuspjeha i razocaranja.Kada nisam u snovima svojim gubim sebe.Crna rupa u meni raste i svakom sekundom postajem sve manja,sve manje ličim živom svoru.Izjeda me vlastiti mozak.Tijelo mi se rapada kao komadići slagalice koja nikada nije dobro složena.Zatočena sam u ustanovi u kojoj uzgajaju dobru djecu,tamo ja sam uljez.Samo ja hodam sama i tuzna po poljima života,svi oni hodaju u paru i nemaju cilj,,,,ja imam .Trazim put koji ce me vratiti na mjesto gdje se rađaju snovi.
Njihovi pogledi lutaju,oni su zbunjeni,oni su klonovi....oni su stvarni....ali ipak ne postoje

prica bez kraja .... prica bez pocetka

Usnula sam san......

Nalazim se u velikoj staroj sobi nekog engleskog dvorca.Veoma je star....vidi se.Čujem razgovor,osvrćem se ,panicarim,ali ne vidim nikoga.Kao da duhovi dovršavaju davno zapoćet razgovor.Zbunjenim pogledom trazim obješnjenje,gdje sam???Pažnju je prvi pridobio jedan osvijetljeni kut kraj prozora.Jedino mjesto u ovoj velikoj sobi koje je primalo svjetlost.Tamo je stajao istrošeni drveni stolić a na njemu osrednje veličine,okvir sa slikom žene.I dalje mi pogled luta u potrazi za odgovorima,no vidim samo goli strop,kamin koji iza mene grije mi ozeblo i umoro tijelo.Pogledam dolje i vidim kameni pod.Sivi ,glatki kamen koji je kao knjiga sa tisucu i prica price o svakome tko je ikada hodio njime.Stolice i ormari bili su primitivne izrade,detalje nisam pamtila...... nešto posebno,velike drvene stube koje vode u nepoznato bez i jedne trunke svjetlosti.Nesto kao da me zvalo gore,tako primamljivo su izgledale.Svejedno ,nisam se uputila gore,strah od nepoznatog ionako je vec bio dovoljno velik.Umjesto na stubište krenula sam se prema onom malom stolu.Istošeni stol,istošeni okvir,miris starine.Slika žene,prelijepe žene.Izgledala je tako mlada i vitka,uplašena i prekrasna.....U ocima joj se vidjela tuga kao da bila je prisiljena biti...............


Neki čudan osjecaj poceo je kolati mojim tijelom,morala sam izaci iz te mračne prostorije,nešto me tjeralo van...Tihim i sitnim koracima dolazim do ogromnih drvenih vrata sa željaznim lokotom.Teško sam ih otvorila i konačno pogledala van.Nisam vijdjela ništa nego ogoljela stabla i opet hladno ,veliko kamenje.Mala razrušena ograda dijelila je dvor i puteljak koji je cini se vodio prema sel ili gradu....Tri stepenice napravljane od nepravilnog kamna .Na njima bijahu ispisane riječi koje nisam znala pročitati.Prije no što sam zakoračila osjetih neciju hlanu i laganu ruku na ramenu kako me vuce natrag u sobu.Okrenem se i opet ne vidim nikoga.Sada vatra straha u meni sve jace plamti.Poželim se probuditi ,,,,ali ipak,,,,,želim znati više o ovom mjestu.............................................................

Ne možeš kupiti vječnost,ne možeš ovaj trenutak uciniti vječnim.Mi smo samo marionete onoga koji igra se svemirom iznad svakog neba,iznad svake zvijezde.On je pisac knjige u kojoj smo mi sporedni likovi....i što god učinili mi ne možemo prevariti pisca jer on je krojač naše sudbine.
Zato pusti ovaj trenutak neka prođe,čuvaj ga u srcu, a mene pamti u duši.Tvoje suze nikome nista ne znace,zato nemoj plakati.
Mi nemamo šanse za opstanak,putevi su nam odabrani,ovaj svijet je jedini koji cemo ikada poznavati.Zato ne priželjkuj vjecnost,ne prizeljkuj ljubav.....jer ce sve to inako umrijeti kao slabi leptir nakon što ga razmaženi djecak osakati.Sve što priželjkujes mora umrijeti jer on to tako želi.
......gdje je ta vjecnost?Zasto ramišljati o njoj kadaza nas ni sada nema vremena,nema mjesta,on topi naše snove i oduzima nam ih.....Tjera nas da nestanemo ,da nam likovi izblijede,srce da izgubi želju za životom.Iako je jaci mi se borimo,ne želimo nestati....
Mi jesmo marionete i sada u ovom trenutku on nas tjera da to shvatimo,on je taj koji dao nam je dar,koji nam ga sad oduzima.Okrutni gospodar ....svemira.
Smrt ,da tako zavšavaju likovi poput nas,sami i jadni.Sretni što uopće bili su živi......