Marketing
Uhvatim samu sebe kako sjedim na prozoru gledajući u ništavilo, u daljinu...u noćno nebo. Očarana ljepotom prizora, shvatim da su mi zvijezde uvijek u očima.
Ponekad se stvarno izgubim,odlutam, nestanem iz ovoga svijeta. Prelazim u neku drugu dimenziju, gdje je sve drugačije...nekako ljepše i poželjnije. Lakše mi je živjeti u tom svijetu. Ondje je samo ono što želim vidjeti, samo ono što želim čuti i osjetiti. Nema ničega što me može povrijediti. Često sanjarim o nnečemu neodređenom , o onome što će me učiniti potpuno sretnom. Nešto ispunjava svaki moj san u koji budna odlutam. Ondje je samo za mene i moju srecu. To nešto je ondje, ali ovdje ne postoji. To je misao koja me vraća u surovu stvarnost. Okupan suzama kao kišom, moj se svijet snova ruši, nestaje... Očajna, jer sam izgubila nit koja me spajala s drugim svijetom, suznim očima molim zvijezde da me odvedu što dalje, što dublje natrag u snove.
Zvijezde, okrenute neodoljivoj daljini svemira, ne mare za moje suze. Slomljena tugom,spustim glavu i prekrijem lice valom suza ...
Nešto što bi me trebalo činit sretno poprima lik osobe obavijene maglom i povede me za ruku, da zajedno hodamo hodamo puteljcima sreće. Na livadama ljubavi hvatamo leptire i mirišemo cvijeće. Putevi su nas vodili sve dalje dok nismo došli do ponora...do kraja. U moj je san prodirala crnina jave i zvala me natrag.
Pri povratku u stvarnost, moj se pogled tupo gubio negdje u daljinama. Pokušavajući ustati, shvatim da ne mogu. Od mene, od mog života, ostala je samo hrpa razbijenog stakla na podu.
Post je objavljen 29.04.2006. u 14:44 sati.