massal
30.10.2022., nedjelja
Ispricana bajka jedne ljetne noci..H. Hesse
|
Bili ste već zaljubljeni, zar ne? I to nekoliko puta, je li tako? Da, da. No vi još ne znate što znači ljubiti. Velim vam, ne znate. Možda ste jednom proplakali noć? I cijeli mjesec loše spavali? Možda ste i pjesme pisali i nekoć se poigravali mišlju o samoubojstvu? Da, poznato mije to. Ali to nije ljubav. Ljubav je nešto drugo. Još pred deset godina bio sam ugledan gospodin i pripadao najvrsnijemu društvu. Bio sam upravni činovnik i pričuvni časnik, imućan i neovisan, imao jahaćega konja i slugu, udobno stanovao i dobro živio. Imao sam mjesta u kazališnim ložama, ljeti putovao, posjedovao omanju zbirku umjetnina, bavio se jahanjem i jedrenjem, navečer se družio s prijateljima uz bijeli i crveni bordo, uz zajutrak pio pjenušac i seri. Godinama sam se na sve to bio naviknuo, a ipak sam prilično lako mogao i bez toga. Što uopće ima u jelu i pilu, jahanju i vožnji, zar ne? Malo filozofije, i sve postaje nepotrebno i smiješno. Pa i društvo i dobar glas i to što pred tobom skidaju šešir, i to je na posljetku nebitno, mada veoma ugodno. Ali, htjeli smo razgovarati o ljubavi, zar ne? Što je, dakle, ljubav? Umrijeti za voljenu ženu, danas se to rijetko događa. To bi svakako bilo najljepše. - Molim vas, ne prekidajte me! Ja ne govorim o ljubavi udvoje, o ljubljenju i vođenju ljubavi i ženidbi. Ja govorim o ljubavi koja je postala jedinim osjećajem nečijeg života. Takva ljubav ostaje usamljena čak i onda, kako se to kaže, kada bude "uzvraćena". Ona se sastoji u tome da sve htijenje i umijeće nekog čovjeka strasno teži jednom jedinom cilju i da svaka žrtva postaje nasladom. Ta vrsta ljubavi ne želi biti sretna, ona želi gorjeti i trpjeti i razarati, ona je plamen i ne može zga-snuti prije negoli proguta i ono posljednje čega se dohvati. O ženi koju sam volio ne trebate ništa znati. Možda je bila čudesno lijepa, možda samo zgodna. Moždaje bila genij, možda i ne. Bože, zar je to uopće bitno! Bila je ponor u kojemu sam trebao skončati, bila je ruka Božja koja je jednoga dana posegnula u moj beznačajni život. I otada, taj beznačajni život bio je sjajan i raskošan, shvatite to. Najednom to više nije bio život staleškoga čovjeka, već život boga i djeteta, mahnit i nepromišljen, plamen i buktinja. Od toga trenutka, sve što mi je prije bilo važno, postalo je otrcano i dosadno. Propuštao sam stvari koje nikada prije ne bih propustio, smišljao vragolije i kretao na putovanja samo da bih na trenutak vidio osmijeh te žene. Za nj u, ja sam bio sve što ju je tada moglo obradovati, za nju sam bio veseo i ozbiljan, pričljiv i šutljiv, korektan i luckast, bogat i ubog. Kada je primijetila stoje sa mnom posrijedi, poče me stavljati na bezbrojne kušnje. Bilo mije veselje služiti joj, i nije mogla ništa izmisliti, nikakvu želju smisliti koju joj ne bih ispunio kao daje sitnica. Ona tada uvidje da sam ju volio više nego ijedan muškarac, pa nastupiše spokojna vremena kada me shvaćala i prihvaćala moju ljubav. Viđali smo se tisuće puta, zajedno putovali, činili nemoguće samo da bismo bili zajedno i obmanuli svijet. Sada sam mogao biti sretan. Bio sam joj drag. I neko sam vrijeme, možda, i bio sretan. No moje poslanje nije bilo tu ženu osvojiti. Pošto se neko vrijeme naužih one sreće i ne morah podnositi novih žrtava, kada bez muke od nje dobivah osmijeh i cjelov i noć ljubavi, u mene se stade uvlačiti nemir. Nisam znao što mi nedostaje, bio sam postigao više negoli sam u svojim najsmjelijim željama ikada žudio. No bio sam nespokojan. Kao što rekoh, nije mi bilo poslanje tu ženu osvojiti. Slučaj je htio da se tako zbilo. Poslanje mi je bilo da patim od ljubavi, a kada je posjedovanje drage mi žene tu patnju počelo liječiti i blažiti, u mene se useli nemir. Neko sam vrijeme trpio, a onda morah poći. Napustio sam ženu, uzeo dopust i krenuo na dalek put. Moj je imetak već tada bio dobrano načet, ali tko mari? Putovao sam i vratio se nakon godine dana. Neobična li putovanja! Tek što sam bio otputovao, stara se vatra ponovno razbuktala. Što sam dalje išao i duže izbivao, to se bolnije vraćala ona strast, a ja se radovao i sve dalje putovao, dugih godinu dana, sve dok vatra ne posta neizdrživom i ne prisili me da se vratim svojoj dragoj u okrilje. I sad sam bio tu, ponovno u svom domu i zatekoh ju ljutitu i do srži povrijeđenu. Zar ne, ona se meni predala i usrećila me, a ja sam ju ostavio! Imala je opet ljubavnika, ali vidjeh da ga ne voli. Prihvatila gaje radi osvete. Nisam joj mogao reći ni napisati što se zbilo i od nje me odagnalo, pa ponovno vratilo. Jesam li to i sam znao? Stadoh se, dakle, iznova oko nje truditi i za nju boriti. Ponovno sam kretao na daleke pute, propuštao važne stvari i rasipao novce samo da bih od nje čuo riječ ili joj vidio osmijeh. Otpustila je ljubavnika, no ubrzo našla novoga jer mi više nije vjerovala. Pa ipak me povremeno rado viđala. Katkada bi u društvu za istim stolom ili u kazalištu najednom preko svih pogledala prema meni, neobično blago i upitno. Uvijek me smatrala bogatim,.silno bogatim. A ja sam tu vjeru u njoj budio i gajio samo da bih uvijek iznova mogao za nju učiniti nešto što siromahu ne bi dopustila. Prije sam joj donosio darove, no sad je to bila prošlost i morao sam smišljati druge načine kako da joj učinim radost i prinesem žrtvu. Priređivao sam koncerte na kojima su glazbenici, koje je cijenila, izvodili njezine omiljene skladbe. Kupovao sam mjesta u ložama da bih joj mogao ponuditi ulaznicu za premijeru. Ponovno se naviknula na to da skrbim za tisuće sitnica. Bio sam u neprestanom vrtlogu poslova, sve za nju. Moj se imetak iscrpio i sada počeše dugovi i novčarske vještine. Prodao sam slike, stari porculan, jahaćega konja i za to kupio automobil koji joj je trebao stajati na usluzi. Na posljetku je došlo dotle da sam nazirao kraj. I dok sam živio u nadi da ću ju ponovno osvojiti, moji su se posljednji izvori iscrpli. No nisam želio prestati. Imao sam još svoju službu, svoj utjecaj, svoje ugledno mjesto. A čemu sve to, ako njoj ne služi? I tako se dogodilo da sam lagao i utajivao i prestao se bojati sudskoga ovrhovoditelja jer sam se morao plašiti gorega. Ali nije bilo uzalud. Ona je otpravila i drugoga ljubavnika, i sada sam znao da će uzeti mene ili nikoga. I uzela me, da. To jest, pošla je u Švicarsku, dopustivši mi da ju pratim. Idućeg sam jutra predao molbu za dopust. Umjesto odgovora uslijedilo je moje uhićenje s optužbom: krivotvorenje dokumenata i pronevjera državnoga novca. Ne recite ništa, nije potrebno. Znam već. No znate li daje i to bila vatra i strast i nadnica za ljubav - biti osramoćen i kažnjen, izgubiti i posljednji komad odjeće? Shvaćate li to, mladi zaljubljenice? Ispričao sam vam bajku, mladiću. Čovjek koji ju je doživio nisam ja. Ja sam siromašan knjigovođa koji prihvaća vaš poziv na čašicu vina. No sada idem kući. Ne, ostanite još, idem sam. Ostanite!" (1907.) |
- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #
10.10.2022., ponedjeljak
Umijece dokolice,drugi dio ,Hermann Hesse
|
"Otkad je njezin nećak ili bratić kod nas volontirao, to čudo već je triput bilo u našoj radionici, pozdravilo svoga rođaka i razgledalo naše strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na mene ostavljala snažan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila čađavom prostorijom i znatiželjna pogleda postavljala smiješna pitanja, visoka svijetloplava žena lica tako svježeg i naivnog kao u djevojčice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i lica, s osjećajem kao da nam je kraljevna došla u posjet. Ono što smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije slagalo s našim socijaldemokratskim nazorima. Jednoga dana u vrijeme užine priđe mi volonter i reče: "Hoćeš li u nedjelju sa mnom k mojoj teti? Pozvala te je." "Pozvala? Čuj, ne zbijaj sa mnom glupe šale, jer ću ti nabiti nos u kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju navečer. Kući smo se mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo duže ostali, možda bi nam dala kočiju. Ophoditi se s vlasnicom luksuzne kočije, gospodaricom jednoga sluge, dviju služavki, kočijaša i vrtlara, po mome je tadašnjem shvaćanju bilo upravo besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon što sam već odavno požurio prihvatiti poziv raspitujući seje li moje žuto nedjeljno odijelo dovoljno dobro. Do subote sam od silnoga uzbuđenja i sreće trčkarao uokolo kao muha bez glave. A onda me uhvatio strah. Što da tamo kažem, kako da se vladam, kako da s njom razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je šešir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima mojim najraskošnijim odjevnim predmetima - parom kao igla šiljatih gležnjača, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s poniklanim okvirima. U nedjelju navečer krenuo sam s volonterom pješice u Sett-lingen, bolestan od uzbuđenja i zbunjenosti. Ugledavši vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih borova i čempresa, dok se lavež pasa miješao sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u kuću, šutke, odnoseći se prema nama s omalovažavanjem, jedva dopuštajući da se obranim od krupnih bernardinaca koji su me pokušavali ščepati za hlače. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima nisu bile tako pedantno čiste. Večer uoči, pola sam ih sata prao petrolejem i sapunom. Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu opravu. Pružila nam je ruku ponudivši da sjednemo. "Večera će", reče, "začas biti spremna." "Jeste li kratkovidni?" upita me. "Pomalo." "Znate, taj vam cviker uopće ne stoji." Skinem ga, tutnem u džep i prkosno pogledam. "A i socijalac ste?", nastavi. "Mislite socijaldemokrat? Da, naravno." "A zašto?" "Iz uvjerenja." "Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste valjda došli gladni?" U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome očekivanju, osim triju čaša nije bilo ničega što bi me zbunilo. Juha od mozga, bubrežnjak, povrće, salata i kolači, sve su to bila jela koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaćica sama točila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost. Nakon objeda vinske su nam čaše prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu cigaru i na moje čuđenje pripalili na crvenoj i zlatnožutoj svijeći, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odvažio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blažena prostranstva otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao čeznutljivu i neodređenu predodžbu. Zapodjenuli smo vrlo živ razgovor, a ja, postavši vrlo smion, odvažih se našaliti primjedbama koje je madam načinila u vezi sa socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", reče smiješeći se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako —" Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju popravljati. Tad najednom s užasom osjetim kako dva prsta zavlači u procjep moje košulje lagano mi dotičući prsa. A kada ju zaprepašteno pogledah, ona me još jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajući u oči. K vragu, pomislih i srce mi stade tući, a ona malo ustuknu glumeći da promatra kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom. "'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", reče svome nećaku koji je prelistavao časopis. "Da, budi tako dobar." On ode, a ona mi se približi, polako, širom otvorenih očiju. "Znaš ..." šapnu mi meko, "... drag si." Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojiše, nečujno i žarko, a onda opet, pa još jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako snažno da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno tražila moja usta i dok me ljubila, oči joj se navlažiše i zablistaše djevojačkim sjajem. Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je živahno razgovarala i pri svakom se bacanju šalila, no ja ne izustih ni riječi i teško disah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi počivala na koljenu. Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poći. "I vi biste već pošli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh. "Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema vratima, i baš kad je prekoračio prag, ona me trgnu za ruku i još jednom privuče. Na izlasku mi došapnu: "Budi spretan, čuj, budi spretan." Ni to nisam razumio. Oprostili smo se i otrčali prema postaji. Kupismo karte, a volonter uđe u vlak. No meni sada nije trebalo društvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada prometnik zviznu, ja saskočih i ostadoh. Bila je već mrkla noć. Omamljen i tužan vraćao sam se kući dugom cestom, šuljajući se kao lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu zemlje čudesa, a kada slučajno u džepu napipah pomklani cviker, bacih ga u grabu kraj puta. Iduće je nedjelje volonter opet bio pozvan na ručak, no ne i ja. Više nije dolazila u radionicu. Tijekom tri mjeseca često sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno navečer, osluškivao uz ogradu, šuljao se oko vrta, slušao lavež bernardinaca i šum vjetra u krošnjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama misleći: Možda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kuće začuo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i ležeći uza zid zaplakao. No nikada me više sluga nije uveo u kuću i branio od pasa, i nikada više njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se još samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad. (1905.)'' |
- 19:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Prosinac 2024 (1) Srpanj 2024 (1) Ožujak 2024 (4) Siječanj 2024 (1) Studeni 2023 (1) Listopad 2023 (1) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Listopad 2022 (2) Rujan 2022 (2) Veljača 2022 (2) Siječanj 2022 (2) Prosinac 2015 (1) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||