massal
10.10.2022., ponedjeljak
Umijece dokolice,drugi dio ,Hermann Hesse
|
"Otkad je njezin nećak ili bratić kod nas volontirao, to čudo već je triput bilo u našoj radionici, pozdravilo svoga rođaka i razgledalo naše strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na mene ostavljala snažan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila čađavom prostorijom i znatiželjna pogleda postavljala smiješna pitanja, visoka svijetloplava žena lica tako svježeg i naivnog kao u djevojčice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i lica, s osjećajem kao da nam je kraljevna došla u posjet. Ono što smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije slagalo s našim socijaldemokratskim nazorima. Jednoga dana u vrijeme užine priđe mi volonter i reče: "Hoćeš li u nedjelju sa mnom k mojoj teti? Pozvala te je." "Pozvala? Čuj, ne zbijaj sa mnom glupe šale, jer ću ti nabiti nos u kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju navečer. Kući smo se mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo duže ostali, možda bi nam dala kočiju. Ophoditi se s vlasnicom luksuzne kočije, gospodaricom jednoga sluge, dviju služavki, kočijaša i vrtlara, po mome je tadašnjem shvaćanju bilo upravo besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon što sam već odavno požurio prihvatiti poziv raspitujući seje li moje žuto nedjeljno odijelo dovoljno dobro. Do subote sam od silnoga uzbuđenja i sreće trčkarao uokolo kao muha bez glave. A onda me uhvatio strah. Što da tamo kažem, kako da se vladam, kako da s njom razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je šešir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima mojim najraskošnijim odjevnim predmetima - parom kao igla šiljatih gležnjača, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s poniklanim okvirima. U nedjelju navečer krenuo sam s volonterom pješice u Sett-lingen, bolestan od uzbuđenja i zbunjenosti. Ugledavši vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih borova i čempresa, dok se lavež pasa miješao sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u kuću, šutke, odnoseći se prema nama s omalovažavanjem, jedva dopuštajući da se obranim od krupnih bernardinaca koji su me pokušavali ščepati za hlače. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima nisu bile tako pedantno čiste. Večer uoči, pola sam ih sata prao petrolejem i sapunom. Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu opravu. Pružila nam je ruku ponudivši da sjednemo. "Večera će", reče, "začas biti spremna." "Jeste li kratkovidni?" upita me. "Pomalo." "Znate, taj vam cviker uopće ne stoji." Skinem ga, tutnem u džep i prkosno pogledam. "A i socijalac ste?", nastavi. "Mislite socijaldemokrat? Da, naravno." "A zašto?" "Iz uvjerenja." "Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste valjda došli gladni?" U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome očekivanju, osim triju čaša nije bilo ničega što bi me zbunilo. Juha od mozga, bubrežnjak, povrće, salata i kolači, sve su to bila jela koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaćica sama točila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost. Nakon objeda vinske su nam čaše prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu cigaru i na moje čuđenje pripalili na crvenoj i zlatnožutoj svijeći, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odvažio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blažena prostranstva otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao čeznutljivu i neodređenu predodžbu. Zapodjenuli smo vrlo živ razgovor, a ja, postavši vrlo smion, odvažih se našaliti primjedbama koje je madam načinila u vezi sa socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", reče smiješeći se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako —" Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju popravljati. Tad najednom s užasom osjetim kako dva prsta zavlači u procjep moje košulje lagano mi dotičući prsa. A kada ju zaprepašteno pogledah, ona me još jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajući u oči. K vragu, pomislih i srce mi stade tući, a ona malo ustuknu glumeći da promatra kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom. "'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", reče svome nećaku koji je prelistavao časopis. "Da, budi tako dobar." On ode, a ona mi se približi, polako, širom otvorenih očiju. "Znaš ..." šapnu mi meko, "... drag si." Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojiše, nečujno i žarko, a onda opet, pa još jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako snažno da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno tražila moja usta i dok me ljubila, oči joj se navlažiše i zablistaše djevojačkim sjajem. Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je živahno razgovarala i pri svakom se bacanju šalila, no ja ne izustih ni riječi i teško disah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi počivala na koljenu. Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poći. "I vi biste već pošli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh. "Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema vratima, i baš kad je prekoračio prag, ona me trgnu za ruku i još jednom privuče. Na izlasku mi došapnu: "Budi spretan, čuj, budi spretan." Ni to nisam razumio. Oprostili smo se i otrčali prema postaji. Kupismo karte, a volonter uđe u vlak. No meni sada nije trebalo društvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada prometnik zviznu, ja saskočih i ostadoh. Bila je već mrkla noć. Omamljen i tužan vraćao sam se kući dugom cestom, šuljajući se kao lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu zemlje čudesa, a kada slučajno u džepu napipah pomklani cviker, bacih ga u grabu kraj puta. Iduće je nedjelje volonter opet bio pozvan na ručak, no ne i ja. Više nije dolazila u radionicu. Tijekom tri mjeseca često sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno navečer, osluškivao uz ogradu, šuljao se oko vrta, slušao lavež bernardinaca i šum vjetra u krošnjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama misleći: Možda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kuće začuo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i ležeći uza zid zaplakao. No nikada me više sluga nije uveo u kuću i branio od pasa, i nikada više njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se još samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad. (1905.)'' |
- 19:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Srpanj 2024 (1) Ožujak 2024 (4) Siječanj 2024 (1) Studeni 2023 (1) Listopad 2023 (1) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Listopad 2022 (2) Rujan 2022 (2) Veljača 2022 (2) Siječanj 2022 (2) Prosinac 2015 (1) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||