Jednostavno nestane.
I kad je očekuješ, i znaš da će doći, nije ti lako kada ti se približi i kada te zgrabi.
Smrt.
Nema više ničega. Život na ovom svijetu je gotov, završen. Ono što si napravio, napravio si, i s time ideš u grob. U vječni san. Ostavljaš za sobom trag i neki podsjetnik da ga se drugi sjećaju. I jednostavno nije lako. I kada ti taj čovjek nije ništa, i kada ga ne poznaš ne znam ni ja kako, nije lako.
Čudno mi je. Sanjala sam neki čudni san, imala sam neki čudni osjećaj, i što se dogodilo. Nema je.
I teško mi se sada obratiti njemu. Teško mu je, žao mu je. I danas smo semogli vidjeti, no nije htio. Ne želi da se ja sa svojima svađam. A ja sam spremna sve napraviti. I mogla sam tih sat vremena biti samo s njim. Mogla sam biti kraj njega, no ne želi, nema svrhe od toga. Nema veze, bit će dana. Znam da će biti, no ne želim da opet dođe do onoga da ja ne mogu se vidjeti s njim, da nemam vremena ili da imam posla. A bip, htjela sam otići iako sam morala biti doma, iako sam imala neki shit za napraviti. Iako moram za sutra učiti. No htjela sam biti kraj njega, jer mu možda nije lako. Želim pomoći jer ga volim.
I jučer sam ludila. Gubim frendicu zahvaljujući svim okolnostima i stvarima koje nas dijele. Zahvaljujuci novom načinu života, novoj školi, novim ljudima i novoj okolini. No zar ne može shvatiti da to nije sve kao prije, da se su stvari promijenile, što ne mora značiti da smo se i mi promijenile. No neke izreke su me stvarno pogodile, neke izjave su me iznenadile.
A ne znam.
Neka vrijeme prođe. Možda sve opet dođe na svoje. Možda ljudima bude lakše.
A ne znam više.
Sve će to biti u redu.
Samo treba ići dalje, držati se. Vrijeme odnosi život malo po malo, a kasnije i skroz ode. Nestane jednostavno.
Nestane. Nema ga...... Ne.
Zašto sam takva, Bože??!
Što se sada dogodilo? Opet kratki spoj kod mene. Pa sranje. Opet sam isto napravila, opet nisam razmislila prije nego što sam išta rekla, napisala, samo sam krivo sve zaključila, i kao uvijek počela dramtizirati. A sranje. Sad bih mu poslala poruku, ali bojim se da se ljuti, da mi neće htjeti odgovoriti. Ali sve ono kak je krenulo, čovjke bi svašta zaključio, svašta pomislio. Tako sam i ja. I naravno nisam htjela to misliti, jer takvo nešto ne bi mogla podnesti. Ne znam kako bi sve to ispalo. I dok kažem da želim da njemu bude dobro, da mi kaže kad mu sve dosadi, ako ne želi, ne može više, veli to su gluposti. Zar su gluposti to što mi je stalo do tebe i što želim da ti budeš dobro. Ježi ga, šta god bilo, ja ću preživjeti.... Nekako hoću.
I sad razmišljam da brišem ovaj blog, da brišem sve ove posteve da ne bi čitao netko moj, no mislim si, pa neću. Tako sam se osjećala u tim trenutcima i morala sam to izbaciti iz sebe. Morala sam, lakše mi je. Makar to tada bili krivi predosjećaji i makar ja sve to opet iznova krivo shvaćala, tako je to tada bilo. I sada se osjećam pregaženo. Jer se bojim. Rekao je da nije siguran da bi naša veza mogla ovako izdržati. No ne razumijem čega se boji? Da se udaljimo? Da me prestane voljeti, jer na mene to neće ništa utjecati, ja ću ga dalje isto voljeti. Ma jednostavno ne razumijem gdje bi se mogao dogoditi zablok. Hvala Bogu ne volim kad se malo vidimo, navikla sam svaki dan skoro biti s njim, ali moram se pomiriti time. I pokušati to promijeniti na bilo koji način. To sam mu i obećala. Ne želim da ta veza dođe u pitanje zbog takvih stvari. Zar je to moguće? Bem ti, mislim da smo jači od toga.
Mislim to.
Ja.
No što on misli? Što je njemu sada na pameti? Misli li on uopće sada na to? Možda nema razloga, možda ja evo opet tu preuveličavam. MOŽDA. Daj Bože da je tako. No ona priča kako je krenula jučer... Ne mogu to izbaciti iz glave.
I bojim se našeg susreta danas. Iskreno rečeno. Bojim se. Fkt se bojim.
I prsti mi se sad smrzavaju, tresem se od hladnoće, nisam ništa jela. Nije mi opet dobro.
No nema veze, moram se malo skulirati. Pod hitno. I hoću, jer druge mi nema.
Aaaaaaaaa......... Zašto sam takva??
De okreni se i nasmij mi se. Jer znaš da me tvoj osmijeh liječi.
Eh evo mi dosadno, ne znam šta da radim od sebe više, pa evo idem nešto švrljat, pisati. Nemam blage šta da više čitam na ovom mutavom netu. Ništa me više ne zanima. Na msn-u mi se ne da visiti više ko prije. Jer svaki put je netko zbediran a meni je više teško slušati sve to jer mi je žao ljudi. Jer suosjećam s njima i jednostavno im ponekad ne mogu pomoći i ne znam šta da radim onda. Jer sve bi dala kada bi mogla pomoći.Sve, ali ne mogu nekad. Ne daju il ja ne mogu. Ne postoji način.
Bipac od života. I bipac od ovce.
I Halid Bešlić na psihologiji. Bip, ne zove se tako, ali bip ne znam kak se zove.Jednostavnije mi zapamiti ovo, jer ono njegove ime nikad neću. Ali lik je legenda. Hm, onak. Ne baš legenda, ali je okejić. Išao je izgleda na teološki faks, pa mi se svidio jer je nešto pričao o njemu, ali ja narano ništa nisam čula a ni razumjela bome. Jer previše priča i prebrzo. A i prevše informejšn.
Ali bipac, on predaje psihologiju a priča da je išao na teološki. Hm, ak je to moguće, to je onda to. Onda to ja idem.
Jer duže vrijeme mi se vrti taj teološki, no bojim se da neću upasti i da ja to neću moći izdržati. Jednom prilikom mi je svećenik pričao kako je to težak fakultet i da jednostavno za to moraš imati snage i veliku volju. A vjeru da ne spominjem. Ja pomislim da se za to ne trebam brinuti, no mnogi ju upravo tamo i izgube. Jer ne mogu više. Jednostavno ih sve to iscrpi. No mene to još više onda privlači. Ta muka i borba da uspijem. Htjela bi. Baš bi htjela.
Htjela bi jer bi mi to bila i kušnja ujedno. Da vidim koliko sam jaka i uporna.
I sad kad me netko pita što bi htjela upisati ja velim da ne znam još uvijek i da nemam želje, no ipak to negdje u meni kipi, no šutim radije. Jer ljudi odmah nešto procijenjuju i stvaraju neku sliku čudnu o tebi. Gledaju te kao da želiš postati svetica. Mislim bipac. Ko to spominje? Nitko.
Ali eto, ljudi like a ljudi.
A opet s druge strane ja se bojim još jedne stvari. No bip. Svi meni kažu: "Ti ćeš se udati prije faksa. S djecom ćeš na faks, jer jednostavno si za majku stvorena."
A bip, šta sad.?
Eh moram čekat i vidjet ću onda. Glavno da curi sad. Heh.
Eh. Idem nešto raditi jer cu poludjeti ovako.. aaa. aaa. aaa.
