I kad je očekuješ, i znaš da će doći, nije ti lako kada ti se približi i kada te zgrabi.
Smrt.
Nema više ničega. Život na ovom svijetu je gotov, završen. Ono što si napravio, napravio si, i s time ideš u grob. U vječni san. Ostavljaš za sobom trag i neki podsjetnik da ga se drugi sjećaju. I jednostavno nije lako. I kada ti taj čovjek nije ništa, i kada ga ne poznaš ne znam ni ja kako, nije lako.
Čudno mi je. Sanjala sam neki čudni san, imala sam neki čudni osjećaj, i što se dogodilo. Nema je.
I teško mi se sada obratiti njemu. Teško mu je, žao mu je. I danas smo semogli vidjeti, no nije htio. Ne želi da se ja sa svojima svađam. A ja sam spremna sve napraviti. I mogla sam tih sat vremena biti samo s njim. Mogla sam biti kraj njega, no ne želi, nema svrhe od toga. Nema veze, bit će dana. Znam da će biti, no ne želim da opet dođe do onoga da ja ne mogu se vidjeti s njim, da nemam vremena ili da imam posla. A bip, htjela sam otići iako sam morala biti doma, iako sam imala neki shit za napraviti. Iako moram za sutra učiti. No htjela sam biti kraj njega, jer mu možda nije lako. Želim pomoći jer ga volim.
I jučer sam ludila. Gubim frendicu zahvaljujući svim okolnostima i stvarima koje nas dijele. Zahvaljujuci novom načinu života, novoj školi, novim ljudima i novoj okolini. No zar ne može shvatiti da to nije sve kao prije, da se su stvari promijenile, što ne mora značiti da smo se i mi promijenile. No neke izreke su me stvarno pogodile, neke izjave su me iznenadile.
A ne znam.
Neka vrijeme prođe. Možda sve opet dođe na svoje. Možda ljudima bude lakše.
A ne znam više.
Sve će to biti u redu.
Samo treba ići dalje, držati se. Vrijeme odnosi život malo po malo, a kasnije i skroz ode. Nestane jednostavno.
Nestane. Nema ga...... Ne.
Post je objavljen 17.09.2007. u 21:01 sati.