četvrtak, 29.07.2010.
Što zapravo misli Marina Abramović?
Da biste bili performer, morate mrziti kazalište. Kazalište je prijevara: postoji crna kutija za koju platite kartu, i onda sjedite u mraku i vidite kako se oponašaju tuđi životi. Nož nije stvaran, krv nije stvarna, i emocije nisu stvarne. Performans je potpuna suprotnost: nož je stvaran, krv je stvarna, i emocije su stvarne. Mnogo je drugačiji koncept. Radi se o istinskoj stvarnosti .
Rekla je Marina Abramović, kraljica i baka performansa prilikom svoje izložbe u Museum of Modern Arts (MOMA) u New Yorku, a ja sam pročitao na stranicama Guardiana, i te su me njene riječi potakle na razmišljanje. Ona je poznata po svojim kontroverznim izjavama, a navodno je i Lady Gaga rekla kako ju obožava.
Prvo, koji je zapravo smisao njenih performansa, recimo posljednjeg, koji je izvela povodom izložbe u MOMA-i, kada je sjedila 75 dana i nepomično promatrala oči ljudi koji su sjeli preko puta nje. Tako se zagledala u 1564 para očiju, što je često rasplakalo ljude preko puta nje. Vjerojatno su u tom trenutku razmišljali o smislu svog postojanja, sjetili se nekih osobnih trenutaka, ili nešto slično. Marina Abramović je nakon performansa izjavila.
U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već tjedan dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida...
A to zapravo nije nimalo čudno- jer svakoga bi psihički uznemirilo cjelodnevno promatranje drugih, i to u šutnji, i to nepokretno. Ona je, kaže, tako pokušala proniknuti u njihov ego. Iako meni to i dalje nije jasno. Performans je općenito, kao nova umjetnost , novi način izražavanja poprilično nedefiniran. Ako me pamćenje ne vara, kod nas je netko izveo i onaj performans „Samojed“ , popivši svoju krv.
Naravno da se umjetnost kojom se bavi Marina Abramović potpuno drugačija od kazališta. Kazalište je isplanirano, kazališni tekstovi su unaprijed napisani i svaki nosi svoju poruku, ali ostavlja mjesta za redateljsko čitanje. Kazalište je u osnovi čin koji izvodi skupina ljudi između kojih je potrebna suradnja, a većina dramskih tekstova napisani su tako da ističu neke od njih. Recimo, je li moguće da „Tramvaj zvan žudnja“ neće istaknuti kvalitetnu glumicu u ulozi Blanche DuBois, ali isto tako takve uloge mogu biti beskrajno nezahvalne, recimo za Luku Dragića kao Hamleta, prošlog ljeta u Dubrovniku.
Kazalište je mnogo više od performansa. Kazalište je obogaćena izvedba unaprijed predviđenoga, kojemu je zadatak ispuniti ambijent, očarati publiku kroz razne komponente – prvenstveno glumom i postavom predstave, ali i glazbom , scenografijom i kostimima, i u svemu tome je, bogatiji kao umjetnost od performansa, a većina gledatelja ne ostaje razočaranima zbog toga što nitko nije ispio svoju krv na pozornici. Kazalište bez obzira na ovakve tvrdnje i dalje ima svoju publiku, iako ponekad elitističku i zapravo nezainteresiranu.
No, prema njenoj izjavi, mogu zaključiti i da je blog prijevara. Jer malotko od nas na blogu iznosi sve o svom životu, malotko od nas je na blogu isti kao i u stvarnosti. Znači li to da svi mi skupa lažemo jedni drugima, a prvenstveno samima sebi? Blogovi su jedanko tako često isplanirani, malo koji blog je spontan, ali meni je osobno tako i draže.
29.07.2010. u 15:07 •
8 Komentara •
Print •
#
| < |
srpanj, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)
Opis bloga
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
