Da biste bili performer, morate mrziti kazalište. Kazalište je prijevara: postoji crna kutija za koju platite kartu, i onda sjedite u mraku i vidite kako se oponašaju tuđi životi. Nož nije stvaran, krv nije stvarna, i emocije nisu stvarne. Performans je potpuna suprotnost: nož je stvaran, krv je stvarna, i emocije su stvarne. Mnogo je drugačiji koncept. Radi se o istinskoj stvarnosti .
Rekla je Marina Abramović, kraljica i baka performansa prilikom svoje izložbe u Museum of Modern Arts (MOMA) u New Yorku, a ja sam pročitao na stranicama Guardiana, i te su me njene riječi potakle na razmišljanje. Ona je poznata po svojim kontroverznim izjavama, a navodno je i Lady Gaga rekla kako ju obožava.
Prvo, koji je zapravo smisao njenih performansa, recimo posljednjeg, koji je izvela povodom izložbe u MOMA-i, kada je sjedila 75 dana i nepomično promatrala oči ljudi koji su sjeli preko puta nje. Tako se zagledala u 1564 para očiju, što je često rasplakalo ljude preko puta nje. Vjerojatno su u tom trenutku razmišljali o smislu svog postojanja, sjetili se nekih osobnih trenutaka, ili nešto slično. Marina Abramović je nakon performansa izjavila.
U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već tjedan dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida...
A to zapravo nije nimalo čudno- jer svakoga bi psihički uznemirilo cjelodnevno promatranje drugih, i to u šutnji, i to nepokretno. Ona je, kaže, tako pokušala proniknuti u njihov ego. Iako meni to i dalje nije jasno. Performans je općenito, kao nova umjetnost , novi način izražavanja poprilično nedefiniran. Ako me pamćenje ne vara, kod nas je netko izveo i onaj performans „Samojed“ , popivši svoju krv.
Naravno da se umjetnost kojom se bavi Marina Abramović potpuno drugačija od kazališta. Kazalište je isplanirano, kazališni tekstovi su unaprijed napisani i svaki nosi svoju poruku, ali ostavlja mjesta za redateljsko čitanje. Kazalište je u osnovi čin koji izvodi skupina ljudi između kojih je potrebna suradnja, a većina dramskih tekstova napisani su tako da ističu neke od njih. Recimo, je li moguće da „Tramvaj zvan žudnja“ neće istaknuti kvalitetnu glumicu u ulozi Blanche DuBois, ali isto tako takve uloge mogu biti beskrajno nezahvalne, recimo za Luku Dragića kao Hamleta, prošlog ljeta u Dubrovniku.
Kazalište je mnogo više od performansa. Kazalište je obogaćena izvedba unaprijed predviđenoga, kojemu je zadatak ispuniti ambijent, očarati publiku kroz razne komponente – prvenstveno glumom i postavom predstave, ali i glazbom , scenografijom i kostimima, i u svemu tome je, bogatiji kao umjetnost od performansa, a većina gledatelja ne ostaje razočaranima zbog toga što nitko nije ispio svoju krv na pozornici. Kazalište bez obzira na ovakve tvrdnje i dalje ima svoju publiku, iako ponekad elitističku i zapravo nezainteresiranu.
No, prema njenoj izjavi, mogu zaključiti i da je blog prijevara. Jer malotko od nas na blogu iznosi sve o svom životu, malotko od nas je na blogu isti kao i u stvarnosti. Znači li to da svi mi skupa lažemo jedni drugima, a prvenstveno samima sebi? Blogovi su jedanko tako često isplanirani, malo koji blog je spontan, ali meni je osobno tako i draže.