Već dugo vremena znam ili osjećam da svaki čovjek ima u sebi ono nešto.
Ne znam točno kak se zove,dal snaga,podsvijest,um,unutarnji glas ili kak ja to zovem "čovječuljak".
Puno puta mi se pokazalo sretno i jedino ispravno ako poslušam taj unutarnji glas.
Možda se u početku čini nešto čudno i bezvezno,ali kasnije se tek vidi što i zašto se nešto javilo.
I naučio sam čitati svakodnevne znakove u životu.
Zato me valjda ne može baš nešto tako iznenaditi kod mene,ali isto tako i kod drugih ljudi.
Danas je nešto bitno,a već sutra nam to može biti potpuno nebitno ili obrnuto.
I vjerujem u ono da se dobro dobrim vraća.
Isto tako znam da nikada nisam htio nekome nešto loše u životu,a vjerujem da to i vas puno ne želi.
Ali vidljivo je u životu kako se neki ljudi naslađuju ako nekome nešto ne ide u životu,a neki su nekima zavidni ako im ide.
To nisam nikada mogao shvatiti,al onda se pomiriš da je to tako,i uvjek će toga biti.
Htio bih reći da nam život zapravo puno toga pruža,i da zaista mislim da uz neku sudbinu kao suđenu,ipak dosta toga u životu biramo.
Naravno nitko ne bira da je bolestan,ali pošto vjerujem i u sudbinu onda si to tako objašnjavam.
Dakle,zdrav sam i zahvalan sam na tome,i pokušavam to ne uzimati zdravo za gotovo.
Da se vratim na čovječuljka.Već sam pisao o tom čovječuljku da me znao iznenadit,odi ovo,odi ono.
Prije par dana sam ostao kod kuće,bio sam prehlađen,svaki mišić me bolio,bio sam dosta umoran.Probudio sam se taj dan,spremio za posao,samo što nisam krenuo,kad sam odlučio ipak ostati doma,da se regeneriram.
Uzeo sam tri dana od godišnjeg,jer nisam mogao sve iskoristit po ljetu.
Nekako mi je tih dana u ruke dospio papirnati oblik novina(inače ne čitam već dugo te novine,nego malo po netu),i listam i čitam.Zna određene dane biti onaj prilog o vrtu,kojeg sam do ovog dana redovito preskakao,čak sam se i znao pitat--zar postoji netko tko čita taj prilog,meni totalno bezveze i nezanimljivo.
Ne znam zašto,i kako sam taj dan i to prolistao i malo čitao.Možda je tu čovječuljak imao svoje prste,ili je to onaj jedan od znakova.To će se tek pokazat.
Da skratim priču,od tog dana i tog priloga,krenulo je sve u nekom drugom smjeru.
To što sam tamo pročitao,zapravo me odvelo nekamo drugdje,pa još nekamo drugdje.
Na kraju mi čovječuljak veli odi kupi vreću umjetnog gnojiva.
Pa kaj si lud,mislim si ja,a onda se sjetim da je to čovječuljak i do sada mi nije želio loše.
Tako sam otišao sa doslovno zadnjim novcima u biljnu apoteku i kupio to gnojivo....
A zapravo sam shvatio i povezao da ovo što već pol godine idem sa grčem na posao,pokušavam promijeniti posao,zapravo u tom dijelu ne slušam čovječuljka koji mi govori da napravim potez u smjeru napuštanja tog posla,ali za to nemam dosta hrabrosti jer znate kako je danas teško do posla.
Jedan dio mene zna da bih se nekako izvukao da poslušam čovječuljka i ovdje,samo kao što sam rekao bojim se.
I tako mi se čini da sada čovječuljak u želji da mi pomogne ide okolnim i meni možda lakše prihvatljivim putem.
Dakle kad me već uputio na ovaj sadašnji posao gdje stvarno radim sve i svašta(nije da znam to sve raditi,ali si na neki način prisiljen naučiti,samo jedan mali dio tog posla je i posao vezan uz prirodu,sadnju i slično) ,sada čovječuljak želi reći da mi je to valjda trebalo ,jer kako bih inače shvatio da volim puno prirodu i rad u prirodi.
Do sada sam bio tipični čovjek asfalta,ništa nisam radio vezano uz prirodu a pogotovo sadnju ili slično.Sada na poslu znam tu i tamo nešto napraviti od toga,i shvatio sam da to volim,tek nakon što sam dospio u ovu firmu,nakon ovih novina i znakova čovječuljka.
Nemam nikakve poveznice sa selom osim što su moji roditelji rođeni na selu i kao mladi pobjegli u grad.
Ja ću pokušati napraviti obrnuto,cilj mi je dospjeti na selo i baviti se nekom vrstom sadnje i rada na zraku.
Pitao sam punicu i tasta jel mogu kod njih nešto početi saditi i dogovor je da idem sljedeći vikend posaditi svoje prve privatne sadnice u životu.
Teška je situacija,gledam i da odem iz države privremeno,da se probam oporaviti malo financijski,jer ovim tempom bi mogli počet dolaziti isključivati neke od komunalija jer se sve više kasni s plačanjem.
Ali od ovog dana kad sam kupio vreću gnojiva više nema kukanja,jer od kukanja nema ničega.
Probat ću postići svoj cilj koji naravno nije novac,nego normalan život sa što manje stresa i pokušati raditi ono što volim,jer mi se to čini kao najveći uspjeh--raditi ono što voliš!
Zemlje ima ,nije moja al nije bitno.....
To je sada samo početak jer ne mogu odmah puno toga posaditi,ali kao neka vrsta rekreacije i ljubavi prema prirodi,pa možda u nekoj budućnosti(za 3-4 godine) možda krenem tim svojim putem prema selu.
Živi bili pa vidjeli!
Oznake: selo, grad
|