svibanj, 2004 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi
www.blog.hr
www.blog.sk
www.weblog.ro
www.u-blog.net
www.xanga.com
www.dietblog.org
www.clagnut.com
www.blogger.com
www.blog.com
www.mojblog.com
www.blogtree.com
www.blogwise.com
www.blogwars.com
www.samizdata.net
www.blog-irish.com
www.bigfatblog.com
www.biblioblog.com
www.ablogslife.com
www.loiclemeur.com
www.blogherald.com
www.bananablog.net
www.blogarama.com
www.rightonblog.com
www.atlanticblog.com
www.blogofdeath.com
www.harveypekar.com
www.gtabloggers.com
www.scienceblog.com
www.bostonblogs.com
www.blogblogblog.com
http://blog.forwriters.org
www.worldmagblog.com
www.corporatism.org/blog
www.theweblogreview.com
http://alcoholic.blog.excite.it
www.sciencefictiontwin.com
www.mikeblog.blogspot.com
www.absolutely-fuzzy.com



Sreća
"Ne postoji sreća, tek njezini izdanci.
Za čupanje se moramo pobrinuti sami."

Anonimna japanska pjesnikinja,
Hokaido, XIV stoljeće

Hana Novakova
banananita blogressum

novakova_hana@yahoo.com

sezonsko sniženje
31.05.2004., ponedjeljak
Još jedno jutro poslije, još nekoliko poznanstava

Uletjela sam autom u dvorište, a pod bijelim tendama u blizini već su dijelili koktele. Iskreno rečeno nisam pojma imala koji je povod okupljanju, no još kad sam dobila pozivnicu s blindruckom, već sam se namrgodila očekujući udrugu mladih hrvatskih plemića ili slobodnih strijelaca s kojima sam se i ranije znala susretati. Stajala sam tako pod tendom u roza haljini, bijelim salonkama, zsva apakirana u trendovske boje, sve dok me neki mladić nije zamolio za ključeve od 307ice kako bi je parkirao unutar glavnog ulaza, a ne tamo gdje sam je ja nagurala, u prolaz za nužnu dostavu. Dvorište je bilo savim lijepo zasjenjeno u cvijeću i drveću i nikako mi nije bilo jasno kog su jarca natrpali te silne tende kad je ionako svugdje bio hlad. Vjerojatno zato da im se ljudi ne bi s cugom razbježali po vrtu i izgubili u labirintu živice koji me podsjetio na jedan stari francuski krimić i neki zidni sat koji je stalno udarao u tom jezivom filmu. Nakon nekoliko bljutavih Martinija, nastavila sam s čistom Skyy vanilla, a kad se društvo preselilo u salon na objed izvadila sam cigarete i zauzela mjesto uz sam izlaz kako bih zbrisala kad god mi padne na pamet. Ajme hrane i dosadnih ljudi, salijetao me neki prastari slikar pa njegov ljigavi prijatelj galerist koji misli da su kasne pedesete idealno vrijeme za planiranje obitelji s niti tridesetogodišnjakinjom. Pojavila se i Sanja naravno, došao je i onaj mali dizajner sa svojim homićkom družinom, buneći se kako njegovog prijatelja, poznatog višestruko operiranog stilista osiguranje nije pustilo unutra. Onda je osiguranje diskretno otjeralo i dizajnersku družinu sa zabave, jer niti oni nisu imali nikakve pozivnice, a druženje se nastavilo u beige plesnoj dvorani. Ajme kakva kućerina. Nakon što su poslužili kolače, znam da sam plesala, podijelila posjetnice desecima zanimljivih ljudi, no onda je noć uglavnom pojela sjećanje. Upoznala sam veleposlanika jedne lijepe zemlje koji je iskazao zanimanje za moj rad. Obećao mi je pomoći svojim kontaktima. Ipak, najzanimljivija je bila rođakinja domaćina koji se na koncu uopće nije niti pojavio, pa sam sa njom drmala cugu i razgovarala o knjigama do sitnih sati. Ona me i odvela doma vozeći moj auto, a vratila se taksijem. Čini mi se da smo se i malo ljubile sjedeći pred mojim haustorom, ali toga se nekako teško prisjećam. Prvi put u životu da nemam glavobolju nakon toliko cuge no ipak ću preventivno popiti aspirine i lijek.

Waki Waki; Sok od paradajza, 0.2 Smirnoff votke, žlicu octa iz teglice za feferone, maslina
- 17:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.05.2004., nedjelja
Sportski život i druge nevažne stvari

Furala sam role cijeli dan po Jarunu, koja škvadra. Kao da sam u Tkalči, svi prišleki obukli su si uska poliesterska odijela, nabili naočale skuplje od rola i pričaju na telefon od ulaza do izlaza sa staze. Rahela je sjedila u kafiću uz jezero pa sam bacila role kod nje u auto i zapalila pljugu nakon sto godina nestrpljivo čekajući cugu. Rahela veli da se vratila iz Njemačke, rastala se prošle godine pa sad uživa u Zagrebu promatrajući ritice komada koji su stari kao i moj uplakani dečec. Pita me kak ide, jesam li za join joint venture s njenom firmom, a ja klimam glavom razmišljajući o nedovršenom body copyu za naručitelja. Rahela govori njemački, hrvatski i engleski, nisam ni ja loša, pa možda bi i mogli napravit nekaj. Imam jednu dobru ideju ali nek me vrag odnese ako je izvalim na blogu. Valjda ću je zaštiti u autorskoj prije nego se negdje opet nacicam pa izvalim gdje ne bi trebalo. To mi se već jednom dogodilo pa sam popljugala prava na reklamu za jedan proizvod, a ona stara nafrakana koza sad lijepo uživa u mjesečnoj naknadi. A bome više ne bum. Sjele smo u auto, spustila je krov na Baronu pa smo se cerekale, vozeći se pet na sat i navijajući pop hitove iz devedesetih tako da su nas čuli skroz od St.Tropaiza-a do Aquariusa. Rekla sam joj što mi treba, ona se složila i dogovorile smo sastanak u ozbiljnijem okruženju. Navečer idem na neki tulum u Jurjevsku a prije toga još moram u kemijsku čistionu. Jarca! Pa danas je nedjelja. Ništa od sivog kostima u ponedjeljak. Valjda će tulum bit okej.

Red Rush: Malinovac natočiti jedan prst vodoravno, dodati rosea po izboru skoro do vrha i jednu žlicu domaćeg Badel ruma za kolače. Iscijediti polovicu limuna.Led!
- 20:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.05.2004., subota
Posla puno a problema s komadom također

Još nisam vidjela da frajer može bit tako u komi. Jučer se nađemo na Horvaćanskoj na kojoj sam ga pokupila s autom sva ufurana u film kak bumo ne znam kaj, a kad ono, mačak pokisnuo! Desnom rukom mi je dao Calvina i Canettia, a drugom mi dodao polurastopljenu Dorinu s kokosom. Vidjela sam da je vrag odnio šalu i da je bolje da niti ne spominjem kako sam zamišljala ostatak večeri, pa sam ga odvela u Aquarius na kavu. Popio je kavu i gorki, ja sam uzela isto pa smo nastavili. Ma kakva blesava situacija, znali su se sto godina i bio je zaljubljen u nju a ona ga je pozvala na vikend u Veneciju, pa je pomislio kako ona osjeća nešto drugo osim tog prijateljskog prenemaganja. Bedak ju je jednom na romantičnom mjestu pokušao poljubiti pa ga je kratko odfikarila. Nakon toga hladni rat! Vratili su se u Zagreb i nije mu se javljala pet godina sve usprkos njegovoj telefonskoj inicijativi i onda ju je danas sreo na tramvajskoj stanici, naravno ljepšu nego ikad kako mu prilazi i ljubi ga u obraze srdačno kao da su se jučer vidjeli. Radi u nekoj copywrite agenciji, završila je faks i pita ga da li se oženio; Pa kog ga k....pita je li se oženio? Nakon pet godina je valjda zanima jeli ona još uvijek njegov broj jedan? Istina je, mi smo žene takve, niti kost glođemo niti drugom dajemo, ali ovo je previše! Pet godina! Dobar dan! Na kraju je sišla na stanici prije njegove i rekla da se vide, kad se vide. Sad sam ja ljuta. Na stranu s tim što mi je ta mala upropastila šlatanje planirano za danas, ali nisam ga mogla takvog gledat. Vrit i princip! Dovela sam ga doma, smjestila sam na krevet i dala mu cugu. Rekla sam mu da nije naučen na odbijanje, ona to zna i tu je cijela stvar. Dodala sam i da je on ipak pisac i faca i da se ne bi trebao živcirat zbog nekakve reklamne flojze, ali i sama sam bila u tom poslu pa mi argumenti baš i nisu stajali. Poslije smo se ipak malo šlatali, ali to nije bilo to. Baš bi je voljela vidjeti! Jutro je bilo tmurno, oblaci su jurili nebom. Sjela sam za stol i nastavila s poslom. Mali se kasnije probudio i otišao po peciva. Prvi doručak s frajerom u mojoj gajbi nakon sto godina. Ali koje okolnosti, vrit! Otvorila sam prozor, ulice mirišu na kišu.

Bitter up! 5/6 Gorkog pelinkovca, 1/6 Dalmatino votke, dodati par zrna kave koja su odstajala u votki 24 sata, leda
- 12:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.05.2004., petak
Dan ubrzan, ja našpanana do ibera

Taman kad sam napisala blog, nekaj se dogodilo s kompom i sve otišlo vrit. Da ukratko ponovim, susjed me probudio vibracijskom bušilicom u pola devet, zvao me mali od prije neku večer, knjiga mi je otišla u tiskaru, mama mi je na selu s kolegicom s kojom je radila dvadeset godina pa se tamo zafrkavaju slikajući babske akvarele, uspjela sam zaliti kutiju s natrenom filter kavom pa sad imam kocku saharidnog kristala koji ću ubuduće morati dozirati ribežom, mislim na putovanje jer Zagreba mi je lagano u komadu dosta, ptice lete ispred prozora, telefon zvonio dvaput, na Vivi je bedasta glazba, na internetu same bljezgarije, za knjigu mi je prerano, otišla sam radit i ne javljam se do popodne kad s malim idem na mjesto za šlatanje između jarunskog kanala i rijeke, stari me opet pita kad ću u Međimurje, Marijana se udaje, nemam zraka vajda je to od kave, boli me glava, želudac i bubrezi, sve je to od fast fooda, pljuga i alkohola plus rada i tulumarenja, ne može se toliko izrabljivati tijelo iako sam sve samo ne stara, jesam li pitam se, uf koji tok svijesti ruke mi se osušile od tipkanja pa zamišljam da sjedim u plićaku tropskog mora, lupkaju štapići od bambusa, robovi u lancima nose mi cugu u polovici kokosove ljuske, micek iz welness centra pita me želim li još egzotičnih trava na grudi, ovaj dan mi je prespor moram nešto samo malo, samo da mi ova fantazija s nesvrstanim bibambom još malo potraje. Telefon. Mrzim ga!

Tropicoco; Sok od ananasa iz limenke, Malibu, Bacardi i naribane vanilije po želji. Zrno kave i leda!
- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.05.2004., četvrtak
Gladna sam kao vukodlak, na kraju popuštam

I dalje čitam Noriegu. Još malo pa sam na polovici knjige iako je moj španjolski na razini nekog srednje rangiranog tečaja u Varšavskoj. Nisam jela čitav dan pa mi se više ne troše kalorije na ponavljanje španjolskog. Frendičine traperice su me toliko ubile u pojam da se obuzdavam gurnuti glavu u LG u potrazi za kakvom hladnom poslasticom. Stvarno je premršava, no meni je rit već toliko nabujala da ne mogu ni u hlače od prošlog ljeta. Bacila sam knjigu na stol i ustala da na polici pronađem još nešto ZF-a kojeg sam nakupovala posljednjih mjeseci, a kojeg niti otvorila nisam. Bujoldica? Ne leži mi, stoput sam probala i odustala. Fantasy? Inače mi je bljak, ali sad bi možda i prošao jer sam toliko očajna od gladi, da ću na kraju početi pušit jednu na drugu čitajući pustolovne kretenarije. Slučajno vadim jednu knjigu. Baš kao da sam birala. Riječ je o jednoj od onih meni omiljenih koju sam našla u antikvarijatu u Bratislavi, a kako nije imala prednjicu i nekoliko stranica od naprijed kao i odostraga, dobila sam je skoro besplatno. Već stoljećima nemam pojma tko je autor. Riječ je o prijevodu. Tip je u nekom gradu bez izlaza, a baš i nije sasvim siguran da grad fakat i postoji pa onda traži tragove sebe u cijeloj priči jer naravno pojma nema kako je tamo dospio itd.. Knjiga je mrkli mrak! Više je pomaknuta, nego ZF ali opet. Mislim da je Noriega na ledu dok ovo opet ne pročitam. Danas je toplo i čak bi mi dobro sjelo i jedno hladno meksičko s limunom i ledom. Razmišljala sam tek nekoliko sekundi. Fućkaš i dijetu i sve. Gladna sam ko vuk. Nazvala sam izdavača, zatim Kristinu pa smo otišle u Fenix i ubile se u fajitama i slasnim burritosima. Pohvalila sam joj se da mi izdaju novu zbirku poezije, a ona se samo nasmijala pa nestala u toaletu. Vratila se nakon pola sata plačući jer ju je frajer nogirao telefonski. U takvim situacijama uvijek pijem. Kao i uvijek.

Desperation; Natočite Cuervo tequilu u čašicu za shot, pa na nju naopačke postavite široku čašu za pivo koju potom okrenete natrag na dno, tako da čašica s tekilom ostane unutra naopačke. Preko svega polako nalijte ledenu Coronu. Umjesto limuna i soli probajte mandarinu i cimet. Naknadno, ako ostanete na nogama.
- 21:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
26.05.2004., srijeda
Ajme još nije ni drugi dan ali ovo je ludnica

U tri! Mislim bilo je skoro tri kad sam došla doma, a činilo se kao da je prošlo sedam dana. Bila sam na promociji te knjige, pijana i napljugana do panje, a onda su mi se počeli otkopčavati halteri, kao da nisam mogla i bez njih. Frendica stanuje par sto metara ispod, pa sam je nazvala, zaletila se do njezinog stana u potkrovlju, skinula te štrikove sa sebe i obukla njezine podrapane Dieselice. Guzica mi jedva stala unutra, jer frendica je mršava za poludit. Morala sam čak skinut i Moschino tange da se uguram nutra, a fakat ne volim bez gaćica plazit okolo, osim ak ne mislim..Otrijeznila sam se pa ju nažicala dve glave da ne idem na automat, pa popila dupli Stock kojeg je natočila s colom pa krenula prema izlazu. Njezin anoreksični frajer, koji se kakti furao na mudraca s istoka, gledao me dok sam se presvlačila, pa sam ga pitala kojeg vraga bulji, a on je samo tupo zurio. Mislila sam si idi k vragu i ti i heroin i ona krava koja te takvog trpi. Nije radio još od osamdesetih, a okolo je pričao da je umjetnik. Lana ga voli pa nisam dizala preveliku buku. I sama sam dvije godine bila u komi. Vratila sam se na festival. U tri ćoška! Nesuvislo finale, ja koja sam mislila da mi se to neće desiti, potpuno sam podlegla čarima nepoznatog mladića. Frajer mlađi od mene valjda deset godina, ono lijepa usta, fin i gladak ten. Ma tko bi rekao, izvirio je iz auta na parkingu i odmah mi se htjelo. Kad sam vidjela te noge u trapericama bila sam gotova! I onda je i on ušao unutra u Kaptol, nešto je pričao knigama ali nisam slušala. Poslije sam skužila da je kit neki domaći pisac i totalno sam se raspametila. Otišao je rano. Srećom, sreli smo ga u precijenjenom Gjuri, iz kojeg smo uspjeli izgmizati za pola sata, pa odmah otići doma. Nije mi padalo na pamet provlačiti ga kroz intelektualnu inicijaciju tako kasno, pa sam ga odmah u haustoru napala. Dobar! Jutros me nazvao, zove se D. Morala sam brzo iz ustilu isprati metalan okus. Ima vremena i sutra će biti lijep dan. Možda ga pozovem na ručak. Bilo je pet kad sam konačno zaspala.

Cum Job ;3/5 Coca cola, 1/5 Stock, 1/5 Malibu, Šlag, kockica leda
- 02:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.05.2004., utorak
Festival je pravo mjesto za upoznavanje komada

Spavala sam do deset, glupača! Ako mislim obaviti posao do roka, ne mogu se izležavat! Pa čitav scenarij za onu tvrtku leži nerazrađen na stolu već cijeli tjedan, a radni stol mi izgleda kao istovarno mjesto servisa za izgubljene stvari; Telefoni, diktafoni, satovi, nakit, dokumenti, lakovi, šminka i ogledala, olovke, žuti papirići-podsjetnici, prazne bočice GP-a, popijene šalice prekjučerašnje kave, kartonske kutije Capo Rizzuto s ostacima Pizza di Mare (s dodatkom šparoga. Mljac), no nikad ne isporučuju za van, pa se uvijek moram istelit dok dođem do tamo. Ispod svega toga stoje skice za posao, a pored glasno radi ventilator starog stolnog računala kojeg nisam ugasila od prekjučer. Dolazim u napast da pojedem ostatke pizze, no već sam pogled na stol mi odbija apetit pa cijedim ostatke pelina u šalicu kave i gutam mršteći se. Sjedam na slobodan komad stola i pokušavam pročitati gusto ispisan strojopis kojeg mi je Jasna poslala na privatnu recenziju za prijevod. Eduardo F. Noriega? Nikad čula, no prema prvih par rečenica, čini se dobro. Latinoamerikanci su bubnuti u glavu, a to mi se sviđa. Kod njih potraga za svetim gralom ispadne nogometni kup. Za ponorit. Stavljam Mali oblak na stol. Zvoni telefon. Diana, jeo te patak pa danas je ona festivalska promocija zbirke priča u Kaptol centru. Doći će po mene, fino! Bumo zrihtane da im pamet stane. Volim takve događaje, uvijek nešto zbarim pa zbrišem. Poslije mi je krivo, kao da to nisam ja. Mislim, nisam svetica, naprotiv ali nisam ni bezosjećajna. Biće valjda nekakve cuge gore, samo da ne moram cuclat pivu. Ima neki popust gore u centru pa ću krenut ranije jer trebam neke nove ljetne cipele. A sad idem i nešto napravit do navečer, a onda se bacam na boeme i njihove teme. Ha, ovo dobro zvuči. Boemi koje poznajem, obično sjede u D. prolazu uz tajanstvenu tamnu tekućinu.

Pelikan; 1 Pepsi cola, 0,2 Badel Pelinkovca, leda, limuna, cimeta na vrh nokta
- 11:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.05.2004., ponedjeljak
Danas je najvažniji dan u posljednje vrijeme

Izašla sam iz auta parkiranog u Gundulićevoj i pritisnula gumb na privjesku ključeva, dok su se vječiti poluljudi ispred Una okretali da vide tko ih to ometa u besposličarenju. Danas je veliki dan. Lupkajući privjeskom, kreštavim signalom zaključavanja i pikanjem visokih potpetica po asfaltu, prešla sam cestu i promotrila ih prezirno ispod tamnih, predimenzioniranih Bartoletto naočala. Imam novi auto, na-na-na-na-na. Crknite nautičarski kreteni! Olinjali glupani mi zure u cipele i dobacuju fore koje ni fufe iz frizerske ne bi popljugale. Ma fućka mi se! Pukle su mi svijetlosive čarape koje sam kupila prošli tjedan pa sad po torbici tražim ostatke kovanica, jer znam da sam negdje spremila nekoliko onih medvjeda po pet kuna, valjda u kutiju razvijenog filma. U torbici je još i mala bočica Frangelicoa, koju u žurbi guram ispod koverte s neplaćenim računima. Kupila sam čarape pa ušla u knjižaru u blizini kako bih kupila knjigu za S. U podrumskom dijelu knjižare nije bilo nikog živog, pa sam nabrzinu presvukla čarape. Stare sam gurnula iza Churchillove biografije. Kako se ni nakon uspješnog presvlačenja nitko nije pojavio, u ogromnu bijelu torbu s remenčićima, strpala sam prvo što mi je palo pod ruku - veliku monografiju arhitekture Maroka i nekakav self help knjižurak. Kasnije je sve zvonilo na izlazu, no dečko je upravo pretresao ruksak nekakvom uznojenom klincu u tetoviranoj majici, pa mi je samo pokazao da prođem. Par koraka od knjižare je partnerski ured, ulazim lako u prastaro dizalo i dok se penjem ugodno hladnih stubištem, ne sumnjam u uspjeh. Velik je dan iako nije blještavo, a oblaci su osjenčani dubinom kao na slikama onog, ne mogu se sjetiti kojeg autora, no znate na što mislim. Gore je bilo okej. Potpisala sam ugovor i počastila se cugom. Popodne idem zubaru pa kupujem i kaogume.

Coffee Case; Frangelico i ledeni espresso lagano promiješati pola-pola s ledom i mrvicom čokolade.
- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.05.2004., nedjelja
Noć u klubu i nedjeljni dan poslije

Kakva noć! Prehladna za svibanj, pretopla za studeni. Opet sam do dva bila u Quocorocou, a kasnije smo po inerciji otišli i u klub. Ide mi na živce što nam ne daju vidjeti gdje je, no kad jednom uđem, udobnost mirisa i okusa odvraća me od razmišljanja sve do povratka kući. Uopće se ne sjećam kako sam tamo dospjela prvi put. Zagreb ima svoje tajne; Dvorišta i klubove, ima svoje neotkrivene ulice i skrivene sile. Ljudi se skupljaju u Bogovićevoj, baš kao i na Mirogoju. Ljudi se skupljaju i na nepoznatim mjestima, na pola puta između živih i mrtvih. Barem se ja tako osjećam. Uzela sam jučer custom tableticu da se malo spustim nakon silne cuge i još me drži. Mislim da sam danas vidjela zeppelin kako klizi nebom. Sjedila sam na kavi ispred umjetničkog paviljona i gledala u smjeru Vrabecovog stana, smrzavajući se u pretankoj beige jakni. Ta njegova tišina je bila nestvarna. Zeppelinova. Vrabec je opet u Maroku i nisam ga dugo vidjela. I ne sjećam se tko me jučer doveo kući. Ako ovako nastavim, neću dugo. Znam da je tip imao neki novi švedski auto jer o tome je pričao preko telefona. Imao je i srednje sivo odijelo koje mu je dobro stajalo, iako mu se ne sjećam lica. Sasvim diorovski, mirisao je na ljubice. Susjeda misli da sam neporočna. Paravan! Obučena kao urednica trendovske revije i najpijanija hodam normalnjak. Ulazim u stan, zatvaram vrata i otvaram frižider. Da se barem alkohola riješim. Dan je siv, kakav odvratan svibanj. Trebala sam prihvatiti Eduardov poziv i 1.maj provesti u Havani. Koja bi to fora bila! Ja i Castro! Gdje mi je bila pamet. Loca! Tako se to veli, zar ne? U to ime;

Cuban Crisis; 3/5 Pepsi Cole, 1/5 Posolskaya votke, 1/5 dobrog ruma iz Santiaga po izboru. Istući led u krpi kuhinjskim batom i dodati ga sitno narezanom limunu u shaker, pa u čašu.

- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.05.2004., subota
Sve što se događa u proljeće na cesti

Srela sam prijateljicu još raspoložena od silnih Jigoloa koje smo popili večer prije. Uvijek kad ovako provedem noć ne zaustavljajući se puna 24 sata, razmišljam o mogućnostima koje mi ostaju u kreaciji. Euforija nespavanja posebno je inspirativna i često mi se događa. Od Bratislave do Zagreba putujem javnim prijevozom pa uglavnom probdijem noć. Ovo je isto, kad se vratim u Hrvatsku, obično protulumarim nekoliko dana. Poznati učinak dolazi sa svim svojim paranojama i percepcijskim vratima, kao da me netko gurnuo pod nevidljivi mlaz vode čije mi turbulencije ne daju da se saberem. Ljude vidim drugačije, kao da nešto ispod njih plazi i nastoji izaći kad se najmanje nadam. Reagiram naglo, gotovo histerično čak i na najmanju sitnicu, a u beznačajnim detaljima vidim božansko prosvijetljenje. Psihotičnost postalkoholičarske traume jedinstven je doživljaj, jer sve je drukčije, no uglavnom se može držati pod kontrolom. Druga je stvar što sam tad kao opsjednuta sirovom fizičkom ljubavi. Privlače me žene i muškarci podjednako, ovisno o tome u kakav sam se mode uštekala prethodno. Čudno je da to gotovo nitko ne zna o meni, jer svima sam tek draga cura sa sjajem u očima. Ajme majko moja. Zašto me svi takvom doživljavaju. Klavir sam svirala davno i ne izbjegavam izreći prostote. Fakat me boli glava jer blještava je subota ujutro i dok se krećem kao pod vodom, shvaćam koliko me jako živcira vjetar. Na špici je cirkus i već mi se povraća. Uz kavu moram popit i nešto normalno. Nisam ni skužila da me frendica napustila još na uglu ulice. Nema veze, ionako mi se nikad nije dopadala. Popodne, zrakom leti prašina i pelud. Past će kiša.

P.S: Da vas ne ostavim žedne; za Jigolo vam je potrebno 2/3 bourbona Jim Beam i 1/3 ledenog čaja Jamnica od breskve. Dodati kockicu leda i krišku klementine na rub čaše. Oprezno, jer udara slatko i podmuklo.
- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>