Spavala sam do deset, glupača! Ako mislim obaviti posao do roka, ne mogu se izležavat! Pa čitav scenarij za onu tvrtku leži nerazrađen na stolu već cijeli tjedan, a radni stol mi izgleda kao istovarno mjesto servisa za izgubljene stvari; Telefoni, diktafoni, satovi, nakit, dokumenti, lakovi, šminka i ogledala, olovke, žuti papirići-podsjetnici, prazne bočice GP-a, popijene šalice prekjučerašnje kave, kartonske kutije Capo Rizzuto s ostacima Pizza di Mare (s dodatkom šparoga. Mljac), no nikad ne isporučuju za van, pa se uvijek moram istelit dok dođem do tamo. Ispod svega toga stoje skice za posao, a pored glasno radi ventilator starog stolnog računala kojeg nisam ugasila od prekjučer. Dolazim u napast da pojedem ostatke pizze, no već sam pogled na stol mi odbija apetit pa cijedim ostatke pelina u šalicu kave i gutam mršteći se. Sjedam na slobodan komad stola i pokušavam pročitati gusto ispisan strojopis kojeg mi je Jasna poslala na privatnu recenziju za prijevod. Eduardo F. Noriega? Nikad čula, no prema prvih par rečenica, čini se dobro. Latinoamerikanci su bubnuti u glavu, a to mi se sviđa. Kod njih potraga za svetim gralom ispadne nogometni kup. Za ponorit. Stavljam Mali oblak na stol. Zvoni telefon. Diana, jeo te patak pa danas je ona festivalska promocija zbirke priča u Kaptol centru. Doći će po mene, fino! Bumo zrihtane da im pamet stane. Volim takve događaje, uvijek nešto zbarim pa zbrišem. Poslije mi je krivo, kao da to nisam ja. Mislim, nisam svetica, naprotiv ali nisam ni bezosjećajna. Biće valjda nekakve cuge gore, samo da ne moram cuclat pivu. Ima neki popust gore u centru pa ću krenut ranije jer trebam neke nove ljetne cipele. A sad idem i nešto napravit do navečer, a onda se bacam na boeme i njihove teme. Ha, ovo dobro zvuči. Boemi koje poznajem, obično sjede u D. prolazu uz tajanstvenu tamnu tekućinu.
Pelikan; 1 Pepsi cola, 0,2 Badel Pelinkovca, leda, limuna, cimeta na vrh nokta
Post je objavljen 25.05.2004. u 11:16 sati.