zivot badema

5) razbiti bradu u stanu
kako mi je to uspjelo: mamurluk je bio jedan od gadnijih, a prag od dnevne sobe zlobno se povisio za sigurno pet centimetara
razina boli: 2 (srećom, većim sam dijelom uspio pogoditi tepih)
reakcija prisutnih: hvala VAŠIMA-BBBAJu, nije bilo svjedoka
potrebni popravci: flaster na bradi

4) slomiti ruku otvarajući bocu pive
kako mi je to uspjelo: pri pokušaju otvaranja Xy boce te večeri, malo sam prejako trznuo i odalamio zid
razina boli: 3 (boljelo bi i više da nisam bio toliko izbijen)
reakcija prisutnih:
>lilo: "Mislim da je badM ozlijedio zid..."
>marina:"Ajmo onda i njega nosit na Hitnu!"
potrebni popravci: gips na ruci


3) oderati bokove na toboganu
kako mi je to uspjelo: tobogani nisu više ono što su nekad bili, sada su uski i jao si ga vama ako zaglavite poput mene, optimista
razina boli: 4 (nije baš lijep osjećaj kada se morate izvlačiti snagom vlastitih mišića i pritom si nanositi bol)
reakcija prisutnih:
>zorglub:"Ovo je diskriminacija!"
>lilo+gaby: "..?.."
>zorglub: "Pa zamisli, ako se badM zaglavio, što se tek desi debelim klincima?"
>gaby:"Ali ne, oni se neće zaglaviti, ovo je ipak badM, on se zaglavio."
potrebni popravci: puuno hladnih obloga i nešto kompresa

2) skoro slomiti zub na kovanicu od 25 kn
kako mi je to uspjelo: lilina mama radi jako fine kolače, a nesrećom po mene u Božićne stavlja i kovanice od 25 kuna
razina boli: 4 (puna usta krvi i onaj oduran metalni okus, fuuuuj...)
reakcija prisutnih: zorglub: "Vidi ti finog proždrljivca, jede samo srebro."
potrebni popravci: dva šava na zubnom mesu


1) oderati potkoljenicu u šahti
kako mi je to uspjelo: vedra noć na lukobranu i ja, kreten koji ne gleda kuda hoda
razina boli: 5 (dodatno pojačana šokom i prizorom rascvjetalog mesa)
reakcija prisutnih: svi su ostali bez texta, izvukli me i nosili na Hitnu
potrebni popravci: dvije injekcije i šest šavova

Bio je to jedan od beskrajno dosadnih dana na kraju školske godine kada su sve ocjene zaključene, ali profesori ne uviđaju da je jedini humani odgovor na tu situaciju pustiti nas van iz zagušljive učionice. Da razbiju beskrajnu monotoniju, par izrazito inteligentnih kolega iz razreda dosjetilo se savršene razbibrige za vrijeme malog odmora- dobacivanje tenisicom preko razreda. Trebam li uopće spomenuti da je tenisica bila marke Vans i da su se dotične inteligentne kolege deklalirali skejterima? Hm, trebam li također spominjati da su ti izuzetni primjerci ljudske vrste u jednom trenutku odlučili dodati tenisicu prozoru, očekujući valjda da će je ovaj oduševljeno prihvatiti. Budući da pametniji popušta, prozor je popustio i razlio se po podu u oštrim komadićima.
Sigurno ste iskusili situaciju u kojoj razrednik, ravnatelj i učiteljsko vijeće vrišti na vas, ali sigurno to niste doživjeli sve odjedanput. Naime, krhotine nesretnog prozora pokazale su se nezgodnim za jednu skupinu prvaša čije nježne četrnaestogodišnje nožice više i nisu bile tako glatke i sjajne kao prije incidenta. Usred prijetnji groznom odmazdom, ravnatelj je zatražio da se izruči krivac, i opet smo suočeni sa svakodnevnim situacijama: kolektivna šutnja. Ne bi bilo pošteno kazniti jadnog Xy skejtera, nije on jadan kriv, treba okriviti majku prirodu što ga je stvorila sa niskim IQ-om i egom veličine Jupitera. No kada je spomenuta novčana cifra koju je svaki pojedinac trebao predati za namirenje troškova prozora i duševne boli jadnih prvaša, nešto u meni je prekipjelo. Mogao sam se žrtvovati i slušati ovo vrištanje, ali žrtvovati se i živjeti na prosjačkom štapu sljedećih dva mjeseca zbog tih budala?

Mislite da sam rekao da su oni, jelda?
Sad sam vas razočarao.
Ali, zar ne vidite da oni to zaslužuju?

Nakon sata, imao sam o čemu pričati sa tim dragim dečkima. Recimo samo da smo se poslije tog razgovora voljeli još manje nego prije i da sam bio zauvijek izgnan iz kul društva. Potpuno sam uništio svoje socijalne izglede, ali hej, jedini u razredu nisam pljunuo niti novčića. Čudno je to kako se ljude ucjenom može nagnati da plate vaš dio i dodaju cherry on top!!!

A vi ste već pomislili da sam tužibaba :p

Mojim dragim wannabe feministicama lilo, fleki i DsK

Uvidio sam da na ovom blogu nisam napisao niti crtice o ovom fenomenu koji vas (prve dvije sigurno, DsK za tebe not so sure:), drage moje, veoma ispunjava u životu. Zašto? Jer mi je naporno pisati o toj temi punoj proturječnosti. Zato niti neću. Pisati ću o jednom dobrom badnu koji čini 5 talijanskih djevojaka i koje sviraju vrlo dobro. Zovu se Bambole di pezza i moram priznati da cure itekako ostavljaju dojam, kako zvučno, tako i vizualno.











Da nisam peder, još bi netko pomislio da slinim na njih

A ovo je ujedno i krik za pomoć... Naime, izgubio sam njihov CD i zamolio bih, ako ga netko ima ili može nabaviti, da se smiluje na jadnog mene.

Kolika je ljudska glupost? Kolika je ljudska bezdušnost? Ma kolika je uopće razlika između ljudi i majmuna? Astronomski velika ili mikroskopski malena? Ma kakve su to riječi i termini, molim vas: kapitalizam, globalizacija, socijalizam, terorizam, demokracija, provincijalizam, intelektualizam, rat, mir, partizani, ustaše, četnici, prijatelji, neprijatelji, saveznici, neutralci? Pičkin dim, ako se mene pita. Čemu ti nazivi, sve te potrebe da se sve secira na sastavne dijelove i promatra pod mikroskopom takozvanih intelektualaca? Ljudska duša, ljudski um, ljudski mozak, ljudski kurac i pička, sve je to atraktivno, zanimljivo, traženo, istraživano, popljuvano i izdignuto, pretvoreno u vic, trač o kojem se razglaba na beskrajnim kavama. A što ako je čovjeka stvorio Bog? Hm, prilično nemaštovit Bog, rekao bih, s poprilično opakim smislom za humor. Ali ne, on je ipak poslao sina da umre za nas. Pa, možda Bog ima mnogo djece, pravu vojsku djece koje se pomalo pribojava, a budući da nema otporan želudac poput Krona, ne guta ih već ih šalje da umiru po svemiru. Isus Sin Božji ruku pod ruku sa Malim Zelenim Sinom Božjim i Velikim Ljubičastim Sinom Božjim. Sve boje duginog spektra žrtvuju se zbog tuđih sranja, a Bog sjedi i divi se genijalnosti svog plana. Sada može u miru vladati svojim kraljevstvom bez opasnosti od pretendanata na prijestolje i naređivati gomili malih debelih anđela s plavom kosicom. Nikada mi nisu bili jasni ti prikazi malih anđela, ali možda su umjetnici željeli pokazati da je i Bog pedofil. Osim što ima gomilu mladog mesa na raspolaganju, tu je i roštilj-majstor Sotona koji Bogu doprema pravo meso na trpezu. Meso s dušom, san svih gurmana: ponedjeljkom ubojice, srijedom silovatelji a subotom specijalitet tjedna- korumpirani političari (masni, hrskavi i sočni)! Nije ni čudno da ima sve više zla u svijetu, jer Bog je ogroman i vjerojatno svake godina sve veći, a treba tu proždrljivost utažiti. Zato, živjeli korumpirani političari! Njihova svrha je otkrivena!!

Mravi su naši prijatelji. S njima dijelimo hranu, stan i ležaj, zavlače se u našu odjeću i obuću, da ne spominjem da redovito obilaze našu WC školjku. Gotovo srcedrapajući prizor ovog divnog suživota dodatno je pojačan činjenicom da smo im velikodušno dopustili da se zauvijek nastane u šupljini ispod pločice na balkonu, čime su nas riješili potrebe da plaćamo majstore da dođu i pokrpaju je.
Insekticid je naš neprijatelj. U sebi sadrži opasne otrove čije prekomjerno udisanje nimalo ne pomaže našem zdravlju, a da ne spominjem kako nije dobar niti za kožu niti za mršavljenje. Užasno smrdi, a pakiranje je neukusno, prekriveno crtežima ogromnih buba koje mi bude loše uspomene. Da pojasnim svoju fobiju, reći ću samo- mikroskopiranje i Wannabe kučka 3.

Evo vidite, dragi moji, na temelju ovog vrlo jednostavnog primjera može se zaključiti čemu ona poslovica koja zbori o potrebi da se prigrli svog neprijatelja i riješi prijatelja koji nam predstavlja teret.

Zakoračio sam nogom na sveto Riječko tlo sa ozbiljnim i razrađenim planom svojih akcija, jer sam na raspolaganju imao samo tri sata lutanja svojim gradom. Iako sam ga se uspio provesti, Rijeka me ovaj put dočekala sa dva iznenađenja zbog kojih sam izgubio živce i počeo mahnitati.

Iznenađenje 1
Smatram da se, prije 22 godine, jedna duša slučajno rascijepila na dva dijela. Jedan je dio ušao u tijelo male crvenokose bebe, dok je drugi čekao dugih šest godina da bi nastanio krhko tijelo crnokose bebice. Puno su godina živjeli odvojeno, ne znajući za postojanje onog drugog dijela, a kada su sekonačno pronašli i prepoznali, odlučili su se međusobno posvojiti. Moja anofišli posvojena seka psihički mi je jako slična s tom razlikom što ipak nije toliko paranoična, što ju ne zanima kopanje po životinjskim iznutricama s ciljem pomoći životinjama i što pohađa, po njoj, najveći isprdak od gimnazije u Rijeci, GAM, dok sam ja pohađao jedan drugi isprdak od škole nevrijedan spomena. Malodobnu posvojenu seku MC (koja je u prošlom životu bila moćni mag, što treba imati na umu ukoliko je ikada poželite naljutiti:) posjetio sam u njenoj postojbini, Srdočima.
Tamo sam shvatio užasnu istinu- osim skejtera, postoje i skejterice, koje su još i gore od svojih muških kolega jer imaju neodoljivu potrebu dokazivanja pred zgodnim pripadnicima muškog roda (što bih bio ja) koji šetaju sa svojim djevojkama koje one poznaju iz viđenja (što bi bila MC, koja nije moja djevojka, ali tko je ikada rekao da skejterice imaju dobru moć prosuđivanja). Što je bilo još gore, ove su bile balave (MC je rekla da su osmašice), što je tu potrebu jedino naglasilo.
Ono što se dogodilo MC je nazvala badMovim ubitačnim lukom (što bi bila izvedenica od reflexnog luka). Moja nespretna i uplašena reakcija na pokušaj skejterice da nas impresionira tako što će proći skejtom tik do naših nogu rezultirala je time što je dotična skejterica doslovno ostala bez zraka u plućima, jer je sletila sa skejta na pod. Njena nesreća i sramota niti tu nisu prestale jer sam joj, još uvijek u stanju potpunog šoka, poskidao sve svece s neba i oskvrnuo cijelo rodoslovno stablo. Ling i MC nisu joj nimalo pomagali, jer je jedan nakostriješio svaku raspoloživu dlaku i potmulo režao, dok je druga umirala od smijeha.

Iznenađenje 2
Tek što sam sa Lilo i Zorglubom zauzeo stol u Palachu, uhvatio pivu i zapalio cigaretu, pomolila se nova prijetnja. Ova je također bila u vidu ufuranih malodobnica, sa tom razlikom što su ove bile još natrpanije pank aksesorisima, nešto starije i falabogu bez skejta. Dotične dvije dame zauzele su stol do našeg i vrlo glasno raspravljale o tome kako je Xy napravio dredove koji mu suuuupač stoje. Kad je već ličilo na to da će bezobraznice proći bez posljedica, jedna od njih, nešto viša i vidljivija od svoje prijateljice koja je bila zatrpana pod maramama, obratila nam se sa zahtijevom da ugasimo cigarete i srcedrapajućim vriskom o svom finom nosiću. Inače sam tolerantan prema nepušačima i uvažavam njihove zamolbe, no s obzirom da ovo nije bila zamolba već pokušaj agresivne prisile, pridružio sam se Zorglubu u urlanju o djevojčinoj majcii koja je bila sve samo ne pristojna. Da sve bude još gore, kada se nevidljiva djevojka počela oglašavati potvrđujući moju tvrdnju da je ona ovdje glavna, primijetio sam nacrtane zvjezdice u kutu njena oka. Nakon moje otrovne opaske o Stelli Tenebrarum, djevojke su se ustale i premjestile za neki drugi stol.

Zbilja je bilo dobro vratiti se u svoj grad. Tako se dobro nisam izvikao već mjesecima.

Često sam u životu pokušavao naći odgovore na najgluplja moguća pitanja. Zašto trava ne raste iz betona? Da li kosa raste iz glave ili se nastavlja na vrhove? Zašto Perica ima super-ultra-turbo-megakul autić sa super-ultra-turbo-megakul naplatama a ja imam kuglicu metala na kotačićima? Pitanja, pitanja, vječno su mi se rojila u glavi... Sa vremenom su pitanja evoluirala i zapitala se o drugim poljima, no jedno je pitanje ostalo isto... Tko sam bio u prošlom životu? Jer, kao svaki pristaša VAŠIMA-BBBAJa, ja vjerujem u reinkarnaciju. Da moj um ne bi ostao zakinut za tako važno pitanje, pobrinuo se ovaj sajt.

Ljudi se često moraju dokazivati svijetu, ali još je gore što se moraju dokazivati sami sebi. Osim što smo sami sebi najveći kritičari, često neznamo što je dobro za nas. Tako sam ja sebi, prije osam godina, u onim nježnim godinama u kojim sam tek zakoračio u prvi srednje, odlučio dokazati da nisam baš jako paranoičan. U stvari, da sam potpuno normalno socijalno biće kao i svi ostali, bez paničnih trzaja od pretjerane pažnje i pogleda u mom smjeru. Ne trebam pričati kakav je to fijasko bio, ali VAŠIMA-BBBAJ me ipak nagradio za tu ludost, iako me, po mom mišljenju, jednostavno trebao pogoditi munjom i usmrtiti na mjestu.
Za svoj sam ludi pothvat izabrao dvorište jedne osnovne škole na velikom odmoru. Samo ću proći, mislio sam, i dokazati sebi da mi pogledi i gomila osnovaca oko mene baš nimalo ne smetaju. Moš' mislit. Činilo mi se kao da svi gledaju u mene, pričaju o meni, smiju se meni, pokazuju na mene, ispuhuju dim prema meni... Pred kraj dvorišta već sam počeo i lagano trčati u silnoj želji da umaknem iz te pogubne sredine. I naravno, nisam gledao kuda hodam. I naravno, još jedna osoba se žurila i nije gledala kuda hoda. Po nekom čudnom prirodnom zakonu (nazovimo ga Faktorom Sudara), takve dve osobe se moraju sresti. Da stvar bude gora, FS je proporcionalan razlici masa dvoje ljudi koji se sudaraju (što je razlika veća, veći je i FS), a ukoliko je prisutna razlika spola, on poprima gotovo astronomske visine. Budući da je dotična gospodična bila sigurno 30ak kila lakša od mene i ženskog spola, mi smo se sudarili. Moja brada pritom je nekako uspjela sudariti se s njezinim nosom, što je ovaj popratio neugodnim zvukom krckanja i mlazom krvi iz obje nosnice, uz jedno bolno "Olala..." i nečim nalik na jecaj. Učjnilo mi se da je vrijeme stalo dok sam razmišljao što da učinim: prihvatim gospodičnu da ne bi pala, pokušam zaustaviti krvarenje, počnem tražiti pomoć ili jednostavno bacim torbu na pod i pobjegnem vrišteći, dižući usput oblake prašine za sobom? U silnoj panici i smetenosti, pokušao sam učiniti sve to odjednom pa je stvar ispala prilično nezgodna. Naime, osim što sam oskvrnuo svetost osnovnoškolskog dvorišta svojom srednjoškolskom, sotonskom nogom, nokautirao nevino jaganjce, sad sam ga još i podigao u naručje i potrčao, očito ga namjeravajući oteti i činiti mu grozne stvari. Kad sam uvidio kriminalnost svog postupka, zaputio sam se prema obližnjoj grupici ufuranih osmaša skejtera, namjeravajući im predati svoj šutljivi i krvareći teret koji je još bio u šoku i pobjeći glavom bez obzira. I tako je započeo moj prezir prema skejterima. Ne samo što su njihova meka srca bila toliko velika da mi pomognu, već su i hladno izjavili da ju sam odnesem u bolnicu (jer ja sam kriv, pa zašto bi se oni zajebavali s time) jer oni pišu kemiju, a ona ionako ide s njima u razred pa će reći nastavnici (nastavnica,čoeče,kolko ovo dugo nisam izgovorio:)zašto je nema. Naravno, ti su se mili dečki nakon toga ponudili obavijestiti njezine roditelje, tako da sam ja mogao biti potpuno miran znajući da apsolutno nitko osim mene i grupice budala nezna da je maloj slomljen nos. Škrgućući zubima, uputio sam se prema bolnici. Hvala VAŠIMA-BBBAJu da je škola bila u centru. Umrite, skejteri.
U bolnici sam se preporodio. Iako je Zorglub stigao možda pol sata nakon što sam mu javio što se dogodilo, stigao sam se izderati na par liječnika i nebrojene medicinske sestre, zahtijevajući da se malu odmah stavi u postupak. Oni nisu znali koliko je hrabrosti, iznerviranosti i, napokon, bijesa, bilo potrebno da ja počnem razgovarati a kamoli se derati na nepoznate, autoritativne ljude, te nisu cijenili moje napore. Mala se skupila na onoj plastičnoj stolici poput mačke, zirkajući naokolo svojim zelenim okicama i pričajući. Mislim da samo zbog toga nisam potpuno izludio, jer mala je bila pametna. Nasmijavala me i održavala na boljoj strani granice između histerije i kolike-tolike pribranosti. Zorglub je stigao i za petnaest minuta uspio šarmirati i potpuno smotati jednu mladu medicinsku sestru, te je mala konačno došla na red. Zorglub i ja smo sjeli i čekali, ne znajući da ćemo to raditi ispred jedne gimnazije još godinama poslije, čekajući istu mladu damu da izađe van, nosa visoko podignutog prema oblacima, lepršave mašte i vrckave, optimistične inteligencije. Da, da, to je naša Lilo, Olala Lilo.