|
|
|
LICE RAVNICE
II.
Lice ravnice
Dok prolazimo tako vlakom od Vinkovaca prema konačnom odredištu, našemu glavnom gradu ZAGREBU – zagledan u prostore i krajolike koji se smjenjuju u vidokrugu , sjetih se davno u notes zapisane pjesme, o istoj toj najdražoj ravni koja živi, skrivena bagetama komuše i prigrlljena snažnim rukama marnih i vrijednih gospodara .Podijeliti ću je sa vama, na isti način kao da dijelim koricu kruha nastaloga iz pšenicom zasijanih nepreglednih polja Slavonije.
Pogledaj ove bijele ravnice
(Slavonske )
Ti - kada budeš jednom
Prolazio, dolazio, odlazio,
Kada ti oči snene
Pogledom ne stignu
Dotaći sve čari njene
Znaj ja ću ti evo reći
Miriše ispod ovih snjegova
( Što je u bijeli veo odjenuše
I kao mladu za
Ples na vjetru zaprosiše)
Rumenilo crnice
Iz kojega
Klijaju i do neba visoko rastu klice
Plemenitosti
Vjere
Dobrote
Sinova ove naše ravnice.
III
Ovo nastavak ciklusa - lice ravnice - kroz stih, što je nastanjen u zvon praporaca obješenih oko vrata vranaca, u miris svježe pečenog kruha, gakanje gusaka šarenih …. rastao u duši pjesnika potom ugledao svijetlo dana da bi se vama darivao….
NEKADA DAVNO
U sobi
Petrolejka
Zidana peć…
Pucketa vatra
U polu tmini
A na kredencu
Vekerica
Što se inati samo… tišini
KRUŠNA PEĆ
Kroz ledenice
Zimske pletenice
Kroz inje
Srebreno..
U vrbike
I u šljivike
Sjećanja odlaze …
Put neba plava
Na Krušnu peć na
I jato guska šarenih
Što ispod peći
Noću obitava.
IV
.... Razapeti između sunca i crnice
Igraju tanac motikama klate,
Opanci,
Razapeti između sunca i crnice
Igraju tanac motikama klate,
Sve dok se crna sjena narasla ne raspukne
I ispružena u milijunima zvjezdica nestane
Zoru dočekaju.
Prašnjavi.
Oluja
Vjetar u lišću ive
Polje žuti i stasa
Nabrekli dlanovi miluju
mirise zreloga klasa
A Nebo potmulo tutnji
Negdje daleko iza šljivika
Crkvena zvona zovne
I Pljusak krupnih povika
A poslije svega potoci
Padinom srca poteku ,
I tvrda ruka miluje
Svu noć bjelinu meku.
Autor:
http://www.xportal.hr/profil/vjetar%20u%20kosi%20.aspx
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(14)
DAR I ZADAĆA
Stariji gospodin, već u metalnom dobu: srebro u kosi, zlato u ustima i olovo u nogama – bezuspješno pokušava parkirati svoj veliki automobil između dva parkirana automobila. Pokušava naprijed, pa nazad, ali automobil je jednostavno prevelik a slobodno mjesto za parkiranje premalo. Uto dojuri neki mladić svojim malim sportskim automobilom i ugura se na slobodno parkiralište, izađe iz svog automobila i reče ovom starijem gospodinu: “Čovjek mora biti mlad i brz!“ U starijem je gospodinu počelo kuhati. Sjedne u svoj automobil i njime udari u stranu parkiranog sportskog automobila ovoga mladića, izađe i reče mladiću:“Čovjek mora biti star i bogat!“
Svatko ima svoje darove. Biti mlad i brz lijepo je. Biti star i bogat prekrasno je. Mladost i snaga, starost i iskustvo, kompetencija i posjed, kvalifikacija i uspjeh – sve su to krasni darovi. Ali kada ih rabimo kao oružje jedni protiv drugih uvijek izazivaju otpad i jako puno koštaju.
Međutim ako naše darove razumijemo kao zadaće jednih prema drugima, onda iz njih može proizaći prakrasno obogaćenje života. Nitko nije cjelina, ali u nadopuni mnogih pojedinih različitih darova može nastati prekrasna cjelina. To bi pojedinca oslobodilo pritiska da mora imati sve. A cjelina bi bila vjerodostojna i uvjerljiva.
„Jedni druge poslužujte - svatko po primljenom daru - kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“
1.Petrova poslanica 4,10
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(17)
IDI I NE GRIJEŠI VIŠE!
Ni ja te ne osuđujem.
Idi i odsada više nemoj griješiti! (Iv 8,11)
Na današnju, 5. korizmenu nedjelju Crkva nam nudi odlomak iz Ivanovog evanđelja o Isusovom susretu s griješnicom:
„U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."
Isus i ovim svojim nastupom opet privlači pažnju naroda, pismoznanaca i farizeja. Pitanje je li on obećani mesija ili nije ne prestaje se postavljati. Ljudi koji su susreli Isusa ne mogu se zadovoljiti privremenim odgovorima. Oni se moraju s njim suočiti kako bi dospjeli do konačne odluke. Pa i pitanja kojima pismoznanci obasipaju Isusa ne smiju se prebrzo odbaciti kao zlobno "isprobavanje", nego ih treba shvatiti kao iskreno traženje jasnoće u vezi Isusa. Kao učitelj Isus bi trebao poznavati božanske zakone i kao Mesija ih bez pridržaja prihvaćati. Da bi ga se prepoznalo kao dugo iščekivanog otkupitelja, trebalo bi ga, dakle, pitati što je dobro, a što zlo, što je od Boga dozvoljeno a što zabranjeno. Takvo razmišljanje je blisko onim ljudima koji svoj odnos prema Bogu bitno povezuju s pridržavanjem božanskih zapovijedi. Stoga i Isus može samo onda biti Mesija, ako kao jedini ispravni nauk priznaje nauk pismoznanaca. Zastupa li pak neki drugi stav, ne postavlja se protiv ljudskih zakonodavaca, nego protiv samog Boga i stoga ne može biti obećani otkupitelj.
Ta razmišljanja jesu logična, ali se nalaze na potpuno drugoj razini nego Isusovo djelovanje. Ona ne dopuštaju osobni susret s Bogom koji jedini može omogućiti pravu odluku. Povjerenje i vjera ne daju se zatvoriti u okvire, nego crpe snagu iz poštivanja slobode bližnjega i ljubavi prema njemu. Ali čini se da za takve međuljudske susrete farizejima i pismoznancima nedostaje antena.
Na djelu uhvaćena bludnica dobra je prilika da se Isusa iskuša. Za poznavatelje Pisma slučaj je jasan: zakon se mora ispuniti po svaku cijenu jer je to volja Božja. Za Isusa pak nije odlučujuća zapovijed nego ljubav Božja. Ljudske suce spretno podsjeća na njihove vlastite pogreške i navodi ih na to da mjerilo kojim mjere ženin prekršaj primjene na sebe.
U tom susretu grešnice s Isusom vidi se da nijedan grijeh ne može biti tako velik da bi spriječio susret s Isusom. Ali svaki grijeh može bit povod susreta s Isusom. Isus zna kako grijeh sam po sebi može opterećivati, tako da je svaka osuda suvišna. Onome tko se kaje za svoj grijeh ne treba se nepotrebno otežavati obraćenje. Isus, doduše, ne umanjuje značenje grijeha. On grijeh i grešnicu uzima ozbiljno. Žena od Isusa ne očekuje nekakvo sažaljenje, nego oproštenje grijeha koje joj donosi pomirenje i zajedništvo s Bogom i ljudima. Isusov način razgovora s grešnicima može nam biti primjerom ophodnje s ljudima koji su upali u krivnju. Naš susret s njima trebao bi biti u znaku njegova razumijevanja, suosjećanja i takta. Zapovijedi nisu dane da bismo imali zakone i sudili, nego kao norme koje nam pokazuju koliko smo upućeni na milost i milosrđe Božje. Osuđivanje i neuzimanje u obzir ne pomažu ni drugima ni nama samima. Izliječiti i pomoći može samo ljubav.
Želim vam lijepu današnju nedjelju i naredni tjedan!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
TA ŠTO JE UŠLO U ME?
Čovjek je kao rukavica. Jednom od fine, skupe kože, rukavica za ukras, a onda od debelog, mekog krzna za grijanje. Onda je opet gruba rukavica za teške građevinske radove, pa praktična gumena rukavica za brze kućne poslove. Možda je nekada i lijepa bijela rukavica nevjeste. A onda je više velika, teška boksačka rukavica za okrutnu egzistancijalnu borbu. Neki puta će možda biti sterilna rukavica kirurga a onda opet golmanska rukavica za sport i igru.
Kao rukavica čovijek zapravo ne može sam ništa pokrenuti, početi i učiniti: ništa dobroga i ništa lošega, ništa lijepoga i ništa ružnoga, ništa prekrasnoga i ništa užasnoga, ništa što nadgrađuje i ništa što razara. U svim svojim djelima je upućen na to, da će u njega ući nečija ruka i pokretati ga i koristiti.
Ta što je ušlo u me? Koja će me ruka danas voditi, pokretati i uređivati moj život? Koje će snage određivati moje izjave i rukovati mojim ponašanjem?
Ja sam kao rukavica i želim da u mene uđe Božja ruka i da me vodi i pokreće Njegova snaga i ljubav.
„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“
Pavlova poslanica Galaćanima 2,20
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(6)
PECUNIA NON OLET
Istinitost ove stare latinske poslovice “Novac ne smrdi” potvrđuje i Đakovačka biskupija:
"DOSADAŠNJI ZAKUPCI 270 BISKUPIJSKIH HEKTARA, PROSVJEDUJU ZBOG DODJELE TE ZEMLJE OSATINI
Kuševčani: Biskupija nas ostavila bez zemlje!
ĐAKOVO - Poput domino efekta, borba za državnu zemlju sve se više širi Đakovštinom; nakon prosvjeda seljaka u Širokom Polju i Gorjanima, jučer su prosvjedovali seljaci Kuševca i susjednih Ivanovaca i to pred - kuševačkom crkvom. Dok su u dosadašnjim prosvjedima njihovi sudionici prozivali lokalne čelnike, povjerenstva za zemlju i 'velike igrače', jučerašnji prosvjednici prozvali su - Đakovačku i srijemsku biskupiju! Prosvjednici su ogorčeni potezom Biskupije kojim je ona 280 hektara na obližnjem Štrosmajerovcu, u k.o. Satnica, a koje joj je država prije nekoliko godina vratila u procesu povrata, nedavno javnim natječajem dala u zakup PZ-u Osatina.
Donedavno, naime, tih 280 biskupijskih hektara u zakupu je imalo desetak zakupaca iz Kuševca i Ivanovaca. Budući da je Kuševac selo bez svoje k.o., tih 280 hektara kuševačkim je ratarima i stočarima, kažu, krajnje dragocjena za zakup i obradu. Prosvjednici, dosadašnji zakupci biskupijske zemlje, traže razgovor s biskupom, da Biskupija promijeni odluku i oni nastave zakup i obradu. "Mirni je ovo prosvjed za zemlju, nikako prosvjed protiv Crkve i vjere. Ta nam je zemlja obećana u zakup u idućih desetak godina, uz stalno obnavljanje ugovora. Zemlju smo pripremali i sijali i produživali ugovore, pa smo tako učinili i sada, ne smunjajući da nam ugovori neće biti produženi, no dogodilo se suprotno. Nekoliko puta pokušali smo se dogovoriti s biskupijskim ekonomom mons. Stjepanom Karalićem, no odbio nas je, rekavši da nam nije obećao zemlju za desetak godina, a jest", kaže Dragan Barna. Jedan od dosadašnjih korisnika biskupijske zemlje je i Ivan Munjić: "Molimo biskupa da promijeni odluku; on je naš pastir, a nas desetak njegove ovčice. Mons. Karalić rekao nam je da nemamo argumente s kojima bismo izišli pred biskupa".
Farmer sa 600 grla junadi Željko Čvek priznaje kako su dosadašnji korisnici već zasijali te površine. "Mislili smo da će ugovor biti produžen. Ekonom Karalić obećao nam je prije tri godine da ćemo tu zemlju raditi bar desetak godina. Čujemo da nam Osatina želi isplatiti ono što smo uložili u posljednju sjetvu, no mi to ne želimo, želimo nastaviti zakup i obradu te zemlje. Osatini je to tek kap u moru, a nama ta zemlja mnogo znači", kaže Čvek. Prosvjedovao je i Ivica Berberović iz Ivanovaca, dovezavši pred crkvu svoj automobil i poslagavši na nj vreće sjemena kukuruza. Kaže, sjeme je, kao dosadašnji zakupac biskupijske zemlje, namjeravao zasijati na Štrosmajerovcu.
Autor: S.ŽUPAN"
Tekst: GLAS SLAVONIJE, 21.03.07
Fotografije: Večernji list
|
- 00:11
-
Ukupno Komentara
(6)
NE GLAVA - SRCE SE TRAŽI
Dieter Theobald priča ovu pričicu: Bila jednom jedna glavica salate.Nije ona bila jedino dijete svojih roditelja, nego je rasla u gredici vrta pod brižnom dobrom rukom vrtlarevom s puno svoje braće i sestara. Ovdje nije bilo mjesta za posebne želje i položaje. Svatko je imao ista prava i iste obveze. Unatoč toga naša glavica salate bila je ipak nešto posebno. Bila je, mogli bismo reći, „crna ovca“ obitelji, iako nipočemu nije previše prelazila granicu. Ona je samo imala velike labrte. Hvalila se svojom veličinom, kojom je doduše nadvisivala sve ostale.
Još u mladoj dječjoj fazi njenog života umrle su joj dvije sestre, koje su bile neposredno uz nju. Tako je ona dobila mjesta da se mogla raširiti i postati najvećom glavicom. Sve se češće događalo da se ona arogantno ponašala, tuckala se po glavi i govorila:“Da, da, treba imati glavu!“ Njene sestre je ova arogancija ostavljala hladnim. Bile su strpljive. Tek kada su sve zajedno dospjele u veliku kuhinju restorana pokazala se prava istina. Ostale doduše nisu bile tako velike kao ona, ali imale su nježno srce, a ova velika samo debele žilave zelene listove.
Prekasno je morala spoznati: Nije važna glava. Traži se srce!
„Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor!“
Mudre izreke 3,5
|
- 00:06
-
Ukupno Komentara
(6)
OPROSTI MI, SAGRIJEŠIO SAM
Povratak izgubljenog sina
U središtu današnje nedjelje stoji svima nam poznata usporedba, o kojoj nam govori evanđelista Luka u svom evanđelju, o izgubljenom sinu: usporedba o ljubavi milosrdnog oca prema svojim sinovima, koja pokazuje Božju radost zbog svakog grešnika koji učini makar i jedan korak prema obraćenju. Sadržaj pripovijesti dobro nam je poznat: mlađi sin koji zahtijeva od oca svoj dio imanja, spiska ga u tuđini i koji se skrušeno vraća kući tjeran glađu. Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da sin, koji se vratio, uopće nije tako simpatičan.
Savjest mu se probudila tek kad je bio gladan. Isusovi izraelski slušatelji prepoznali su redak iz Talmuda*: "Ako Izraelac mora jesti ljuske od mahuna, obuhvaća ga skuršenost."
Takvi su ljudi. Reakcija starijeg sina je zapravo jasna i – ruku na srce – tko od nas ne bi u toj situaciji slično reagirao? Time nešto postaje jasno: oba sina, svaki na svoj način, su sagriješila i potrebni su očevog praštanja. To je važno i za nas, koji tako često mislimo da smo "dobra" djeca Božja.
Na primjeru oba sina raspoznajemo i svoje mogućnosti ponašanja prema ponudi Božjeg milosrđa i ljubavi. Možemo, poput mlađeg sina, uvidjeti svoje pogreške i krenuti na put kući, koji sigurno nije lagan, možda čak i ponižavajući i pustiti da nas ispuni radost i ljubav Božja.
Ali možemo i poput starijeg sina puni zavisti i ljubomore ostati pred vratima. Sami osjećaji starijeg sina po sebi nisu grešni. Njegovo je ponašanje tek onda grešno kad se usprkos razgovoru sa svojim ocem opire njegovoj dobroti i milosrđu.
U kojem sinu se mi prepoznajemo? Na koji se način otvaramo ili zatvaramo Božjem milosrđu? Imamo li u svom ponašanju prema drugima pred očima očevo milosrđe? Jesmo li međusobno spremni na praštanje, pomirenje, suodgovornost? Postavimo li si iskreno i otvoreno ta pitanja za mnoge ćemo u našem svijetu postati više znak nade.
Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli!
*Riječ „talmud“ prevedena s hebrejskog znači:pouka, studij. Talmud je poslije Tanaha najznačajnija knjiga Židovstva. Daleko je opširniji od biblije.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(12)
UGAŠENI „DIMOVI“ VI
Gospodarenje
U kućnoj ekonomiji zadruga Živić-Krlavini pokazuje izrazitu, svijesnu težnju za gospodarskom neovisnošću. Kako takvu gospodarsku samostalnost ipak nije moguće potpuno ostvariti, u praksi se ona provodi tako da se potrebe nastoje ograničiti na ono što zadruga može sama proizvesti, a kupuje se samo ono bez čega ne može biti. To se dakako ne odnosi na industrijske i obrtničke proizvode s područja ratarskog i uopće gospodarskog pribora i alata. I pored dobrih imovinskih prilika, zbog ove težnje za samostalnošću zadruga se odriče mnogih materijalnih dobara koje pruža suvremena industrijska proizvodnja, a koje bi inače zadruzi novčano mogle biti dostupne. Dok se danas kod većine seljaka opaža težnja za što većom prodajom vlastitih proizvoda, da bi se dobivenim novcem moglo kupiti i ono što seosko gospodarstvo ne može samo proizvesti, kod Krlavina ne nalazimo ni radio aparata, ni električnog glačala (u kući je već više godina uvedena električna struja), niti na jelovniku riže ili nekog drugog mesa osim onog što je uzgojeno na vlastitom gospodarstvu, a da se o predmetima tzv. široke potrošnje i ne govori. K tome valja pridodati i štedljivost koja se provodi u svemu, a vidljiva je već i na prvi pogled: nitko u kući ne puši, nitko ne pije, djeci se rijetko kad kupuje kakva poslastica, a niti mladi muškarci i momci ne mogu se vidjeti u gostionici. No, možda upravo zbog svega toga zadruga i može graditi novu kuću.
Ekonomsku bazu zadruge čine žitarice i uzgoj goveda i svinja. Godišnje se utroši više od 3000 kg pšenice samo za kruh, bez tjestenine i kolača koji se često mijese. Osim pšenice, žita, sije se i ječma, prvenstveno za hranu svinjama, a nešto ga se i prži pa služi kao kavin nadomjestak. Raženo se brašno u manjim količinama pridaje kruhu, no raž se prvenstveno sije zbog marve. Sije se isključivo ozima pšenica. Zadruga obrađuje polja tropoljnim sistemom. Prve godine siju pšenicu, druge godine kukuruz, a treće godine tzv. trećak, što je najčešće zob, graorica ili šećerna repa, iza toga ponovno pšenicu pa tako redom. Šećernu repu Krlavini ne siju toliko zbog prodaje, koliko da se zemlja odmori. Svake jeseni gazdarica sprema mnoštvo staklenki s ukuvanim: to je u prvom redu rajčica, zatim mljevena ukuhana paprika, kisela paprika, krastavci. Oko Nikolinja kolju se svinje. Od njih zadruga ima cijele godine dovoljno masti uzevši u obzir i ogromne table suhe slanine u pušnici. Kao i svuda u tim krajevima, osim plećaka i butina, gotovo sve ostalo meso stavlja se u kobasice, krvavice, kuline, kulinove seke, koje kad se osuše, uz kiseli krastavac, predstavljaju tokom čitave godine čest obrok, osobito froštuk. Graha se također mnogo sadi, a kuha se najčešće upravo onda kad je u kući kakva svečanija zgoda i bolji jelovnik. Tada, dok se kuvačica bavi spremanjem ostalih jela, uz rub štednjaka po čitav dan pomalo vrije lonac s grahom koji je tada ugodna promjena uvečer. Od ostalog povrća u prehrani važniju ulogu ima još kupus, osobito kiseli, i krumpir.
Mlijeka se nešto proda, no najvećim se dijelom potroši u kući, napose posljednje dvije - tri godine otkad se povećao broj male djece. Naravno da sira i kajmaka ima uvijek na pretek, a najviše se troši kao dodatak obrocima, osobito mlijeko kojega se puna zdjela nađe na stolu gotovo nakon svakog obroka (kusaju ga kašikama svi iz iste zdjele).
Od voća se, napose od šljiva, najvećim dijelom ispeče rakija koja se i pokraj velike trezvenosti domaćih ipak prilično utroši u kući, ali je zadruga prodaje, pa i na malo. Dio se voća -krušaka, jabuka i šljiva - suši, a jedu ga najviše djeca. U prehrani djece, a i odraslih, važnu ulogu ima i med. Nekad su Krlavini u okolici Broda imali i svoj vinograd. Iako ga danas više nemaju, domaćeg vina ipak se nisu odrekli. Svake jeseni u brodskom vinogorju zadruga kupi koja kola grožđa pa ga kod kuće sami prešaju. Vino im je uvijek dobro, a na stolu se nađe samo u svečanijim zgodama ili kad treba ponuditi dobrog komšiju ili gosta.
Od onih 20-30 ovaca zadruga tijekom godine po koju i proda. No, uzgojem se bavi najviše zbog vune za čorape i nešto za tkanje ponjava. Nekad su se tkale i vunene pregače, a mnogo i obojci za opanke. Sami ovce ne kolju, jer ovčetinu ne vole. U kući ih nisu nikad muzli, pa se sadašnji novodoseljeni Hercegovci tome čude i žale ih, što kraj tolikih ovaca nemaju ni kaplje ovčjeg mlijeka ni grudice sira. Vunu kod kuće samo operu, a na dalju obradu, do predenja, daju u grad.
Jedna je od važnijih zadružnih gospodarskih djelatnosti gajenje i obrada lana i konoplje, pa to možda najbolje ilustrira spomenutu zadružnu težnju za ekonomskom samostalnošću. Dok se po ovim krajevima lan već malo sije, a i konoplja tek nešto više (i to većinom za prodaju državnim kudeljarama), Krlavini domaćim lanenim tkanjem, koje se kao i nekada miješa s pamukom, pokrivaju znatni dio svojih potreba u platnu. Od lana se u prvom redu izrađuje platno za posteljinu ali i odjeća, tako da i muško i žensko a dijelom i djeca nose naročito blagdanske rubine i gaće od platna satkanog doma. Od konoplje tkaju se asure (osnova konoplja, a pučka stare krpe), grubi pokrovci za konje i kuhinjske krpe. Snaše drže na tavanu pet stativa, od kojih se svake zime snesu u sobu barem dvoje, katkad i više, što ovisi bilo o raspoloživoj količini lana i konoplje bilo o trenutnim potrebama. Za muškarce se rijetko kupuje gotova odjeća; i bolju za blagdane, a osobito radnu za poslene dane kroji i šije gazdarica Marija, premda danas već manje, jer slabo vidi. Marija to ne radi po nekoj dužnosti, već je naučila krojiti i šivati, u kući je šivaći stroj, pa čemu plaćati skuplju gotovu odjeću! - Stariji muškarci i žene još nose domaće opanke pa i nedjeljom, a stari gazda Mijo druge obuće i nije imao na nogama, osim, kao i ostali, zimi kad je blato, klompe.
Lan u cvatu
Pokošeni lan
Konoplja
Opstanak zadruge i dioba
Danas (1963.godine) je zadruga Živić-Krlavini još čvrsto na okupu i nema velike vjerojatnosti da bi u skoro vrijeme moglo doći do potpunog rascjepa odnosno diobe na pojedine obitelji. Slobodno se može reći, da je takva misao zadrugarima, barem znatnoj većini njih, sasvim strana. Ilustrira to i jedna okolnost. Da se, naime, zadruga podijelila bilo u trenutku donošenja zakona o maksimumu, bilo kasnije, tijekom poslijeratnih godina, stekao bi takvom diobom svaki pojedini vlasnik pravo na svojih vlastitih 17 jutara zemlje, a kada bi takvu zemlju zajednički i obrađivali činilo bi to 5 x 17 jutara, što je otprilike količina koju je zadruga posjedovala prije. Ipak, do nekih će promjena unutarnje organizacije svakako doći (o tom je već bilo govora), a dođe li i do promjena u svezi s vlasništvom, morat će se zadruga pridržavati nekih principa. Po tradicijskom običajnom pravu, dioba bi u ovom slučaju tekla tako da bi se sva pokretna i nepokretna imovina, osim hrane, dijelila između djeda Mije i njegova četiri sina, dakle na pet jednakih dijelova. Što bi se u času diobe zateklo hrane, dijelilo bi se prema broju glava, djeci vjerojatno manje. O tim diobenim običajima nije ni sam Marijan mogao ništa detaljnije reći. Ženska djeca (u ovom slučaju Eva) nemaju pravo na svoj dio, a što je u neposrednoj vezi s tim, kad se djevojka iz zadruge udaje, osim svog sanduka, ne odnosi ništa. Zato bi provedbom običajnog prava, u slučaju diobe, Eva - budući da je neudana - najvjerojatnije ostala sa ocem. U zadruzi zbog svega toga otpada i potreba sastavljanja oporuke, koliko bi se ona odnosila na zajednički, kućanski imetak. Tek ima li u zadruzi tkogod svoju osebinu, vlasnik može, ali ne mora, o njoj sastaviti oporuku. Da je sva zadružna zemlja ostala na okupu, takav bi slučaj bio i kod Krlavina, gdje je Marija u kuću donijela svojih 34 jutra. U tom slučaju Marija bi tu zemlju mogla oporučno ostaviti bilo kome, s tim da djeci mora kolektivno ostaviti nužni dio ili bi zemlja, kad bi Marija umrla bez oporuke, sama po sebi pripala mužu, odnosno njenoj djeci. Osebina, u krajnoj liniji postoji i sada (ako zadrugu promatramo sa stajališta tradicijskih obiteljskih oblika), otkad je Ivan kupio 10 jutara zemlje. Radi se samo o tome kako promatramo sadašnje društvene odnose unutar zadruge. Budu li svi članovi i dalje zajednički obrađivali dosadašnju zadružnu zemlju i zajednički kuhali na jednom ognjištu (a samo stanovali na raznim stranama - uostalom, kao i dosada), tada je kuća i dalje zadruga, a Ivina zemlja osebina, koju bi Ivan mogao sam obrađivati i na čijim prihodima zadruga ne bi morala participirati. Ovo ne bi bilo ni u suprotnosti s tradicijom, jer je to i nekad u zadrugama bila česta pojava.
Bilo kako bilo, u kući se još zasada, barem izvana, ne zapažaju značajniji znakovi koji bi ukazivali na potpuni raspad zadruge. U koliko pak zadruga ostane cjelovita i na okupu i dalje, imovinske promjene, koje su sada u toku, mogu biti samo pozitivna pojava. No, upravo te imovinske promjene slijede zapravo potrebe zadružne obitelji koja obuhvaća već četiri generacije s dosta članova, a to je i nekada u ovim krajevima vodilo prema diobi.
Kraj 
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
ETO, GRGA, KAD SI BAŠ NAVALIJO
Svitu moj šokački, slavonski, graničarski i 'rvacki, njeki meni dan piše naš bloger Grga:“ Kak sad to "slijedi nastavak"!? Šta je sa početkom,mislim na radove oko žita prije (meni nezaboravnog dreša,ili vršilice)...Sad nam opet reci da nas ne zajebavaš zagonetkama.Ta,imaš mnoštvo mladih čitatelja kojima bi moglo bit zanimljivo od "početka"...“ I zato ja sad sidim i mislim kako je to bilo prije, dok sam bijo dite, za vrime žetve i vršidbe, da eto ti naši mladi čitatelji, o kojima divani naš Grga, znaje da se ni brašno oduvik kupovalo u dućanu.
Al znajte da i ni bilo lako. Bardam ja ta vremena, tamo njege do sedamdeseti' godina prošlog vika. Bilo je teško, naporno i ritko se kad isplatilo. Al zato su ljudi po obavitoj žetvi, a pogotovo vršidbi, bili veseli i zadovoljni kad zadnji gutljaji ladne rakije pokvase prašnjava grla mobe koja pjesmom rasćeruje sav umor i neizvjesnost šta se skupila za čitavo vrime vršidbe i uvoženja žita.
Uzice su ispletene
Očenaš prije žetve
Žetva
A rašta uvoženja žita i vršidbe? Ta zar ni bilo umora i prošli' dana i nedilja kad se digneš u tri ujtro pa pleti uzice , fruštukaj ampren čorbu, preži konje sjedaj u kola i ajd' na njivu, dok sunce neugrije, da moba napravi šta više kršća i posnaša i složi u devetake ? Kad košnja žita prođe, a prije tog ječma, pa ostane samo još zob do pod kraj ljeta i izgrebani članci na nogama kosaca i rukovedalji već pozarastaje a kršće poslagano po ataru čeka da bude uveženo i složito u gamare il pod štagljeve , udari kiša, jedan dan, dva dana i tako čitavu nedilju. To je ta neizvjesnost, novi pos'o, umor i propast noga šta je već skoro došlo do ruke. Potlja kiše razlaži devetake nek se suše, da nebi proklijali i daj ope' slaži nanovo u kršće. Potlja , kad zagrije sunce, kupi mobu, razdionike , kumove, fašove , šogore i komšije, pa ajd' uvozi. Ujtro rano za ladovine, pa sve do kasne večeri, tovari vozove, slaži gamare na guvnu , dok jata gusaka svršavaje u paprikašima , tom svagdanjem jelu bezbrojni' moba, počastiti tud i tamo kulinom il tankom kobasicom zalitom u masti . Mašine već kreću s vršajima po guvnima dok još pojedini uvoze, a nevjšti se kočijaši i 'ni koji slažu vozove privrću po erlavim lenijama , kad livak il dešnjakinja trgne kola braneć se od dosadni' obada .
Snoplje se do gumna vozilo kolima
Mi đeca samo dočikamo praznu koliju koja se vraća po nove vozove i višamo se na pomoćnice pa se pentramo u kola, da bi natrag puno put s njiva išli doma pješke, tapkajuć bosim nogama po vrućoj debeloj prašini. Uzput naiđemo na koje guvno dije mašina već stigla i špajzer šteluje dreš i levator u dogovoru s gazdom šta bliže gamari, dok pljevari i gamaraši razgledaju guvno i osnivaju plivnicu i poravnavaju misto za gamaru, pa viču na domaćina da doda rakije, razladite u bunaru. Đeca ko đeca, turaju svoj nos svud di netreba. Moba i' ćera od sebe i daje im da idu sipat vodu u čabrove za „nedaj Bože“ .
I samo šta se treš pokrenijo i snopari počeli sić debela zobna uža na snopovima i bacat i' u treš, a zrno počelo curit u njekoliko vreća rasporeditim po klasama i slama s levatora počela spadat, puče najširi kajiš šta ide s treša na vršalicu, špajzer i majstor viču; stoj, i moba stane. Potlja sat dva krpanja kajiša sve ope krene, al ne zadugo. Ljetni olujni oblaci pođu sipat led i kišu ko iz kabla , i tako danima, ode mast u propast. Đeca biž doma po jakom prolomu oblaka, a mama i dada doma divane i kažu đeci da se mole, da kod nas, kad budemo vršili, bude lipo vrime.Jer ako se gamara razloži pa suši, a mobu od mašine još moraš ranit, ako si se tako pogodijo s kaparašom, dok oni spavaje pod plivnicama i štagljevima, piju rakiju i ludiraju se s mladim curama pa naprave i pokoje dite, pa još daš ušur i od planirani' 20-25 metara po jutru nema ništa i slabo će se šta odvest u ambar .I šta'š? Moli se ti dana Bogu za lipo vrime, dok se dada dogovara sa špajzerima i kaparašima kad će mašina u naš kraj i kad smo na redu za vršaj i 'ko je od mobe ovršio a 'ko nije i ge treba još ić'. Dotle u cilom komšiluku bake i snaše šopaju po dvi tri guske zatvorite pod rešetima, da budu šta deblje do vršaja. I danima se tako otegne, a žita u ambaru već odavno nema, jer si prodo da namiriš državi porez, d'o ušur, odvezo tri četiri put u mlin, a na «gladno guvno» nije iđeno jer je žito bilo još zeleno.Trebalo se nakosit njekoliko devetaka za jedan manji voz i osušit pa ovršit i za prvu ruku odvest na mlin.
Vršidba - Evo, Grga, snaše na trešu
Treš
Levator transportira slamu
a gamaraši osnivaju gamaru
I kad se razvremeni i dođe dan vršidbe, čini ti se da su svi od silne strke i prašine izgubili glavu, svedno vlada red i lagana uobičajena žurba, ništa posebno. A žito curi, zagleda se u zrnje, važe, gramira , meće pod zub , puni u vreće i odvozi i već vidiš da je šišulja podbacila, pa i sanpastora i bezostaja - evo moj drug Paor me podsjetijo i na libelulu i abodanzu, talijanske sorte - , a sve je bilo dobro u košnji i žetvi. Zato se u to vrime pjevalo:"Druže Tito i Jovanka podbacila talijanka. Vama žito nama slama, mi nećemo više s vama". Žito sad mokro, vozi se i sipa u šupe, štagljeve i prednje velike sobe . Pa opet suši, iznašaj, grabi i pokrivaj gubama , trči prid ljetnim pljuskovima. I tako do prvog žetvenog sveca, Svetog Jakoba. Ako je ge u okolici kirbaj sjedaj u kola i ajd kod familije il druga, da opustiš svoju dušu i pojadate se jedni drugima, razveseliš se kad se nađeš s drugom iz vojske il domobranstva koji te spasio il' ti njiga, pa zapjevaš i zaboraviš na sav umor i brige.Više nemisliš na obaveze koje moraš dat državi i zadrugi a koje su uvik velike. Sutra dan kad se otrizniš i razvezeš svakom svoje pa vidiš da je gram vaga žita mala , postlja prvog razočarenja ipak zafališ Bogu da je i tebi nješta ostalo, premda je bilo lipo ponilo.
Vršalica: traktor, treš i levator
Žetvena užina
Eto, svitu moj lipi, ope me je Grga nabantovo. Zamjerijo mi je šta mu jučer nisam našo sliku snaše na trešu i krstove. Snašu sam mu našo, al, zgodni moj Grga, kršća nige na vom svitu. Žo mi je, al šta mogu. Al eto tebi za volju sam izminjo sve slike. Saćeš valda bit bar donjeke zadovoljan.
Znam ja, svitu moj dragi, da vi svi niste razumili sve šta sam vam napiso. Razumili su Šokci, Slavonci, Graničari al ostali rvacki svit ni. Zato evo vam tumača pojedini', vama strani', riči:
-Bardam = pamtim
-Moba = pri obavljanju velikih poslova (posebno sezonskih na poljima) ljudi su pomagali jedni drugima.Za takve se poslove sazivala „moba“, dakle zvali su se ljudi, pomagači
-Rašćeruje = rastjeruje
-Rašta = zašto; zbog čega
-Uzice = uoči žetve od suhe su se pšenice plela uža, kojima se vezao snop
-Fruštukuj = doručkuj (fruštuk = doručak, od njemačkog „Frühstück“)
-Ampren = od njemačkog „Einbrennsuppe“; negdje se, recimo u okolici Našica kaže „zafrigana čorba“
-Kršće = snopovi pokošenog žita su se slagali u „krstove“ i to tako, da je klas bio u sredini, kako bi ga se sačuvalo od vlage
-Devetak = tri „krsta“ su jedan „devetak“
-Rukovedlje = pokošeno žito su srpovima kupile i na uža stavljale (rukovedale) žene, koje su se zvale „rukovedalje“
-Atar = sva polja, njive, jednoga sela
-Gamara = kamara, snoplje se poslije žetve kolima dovozi na mjesto gdje će se vršiti i slažu na veliki kup - gamaru. Snoplje složeno u kola čine „voz“
-Štagalj = gospodarske zgrade na kat (vidi moj post „Ugašeni dimovi II“ od 22.02.07.)
-Razložit = raširiti da se suše
-Potlja = poslije
-Razdionici = daljnji rođaci; ljudi istog prezime, čiji su strai nekada bili u rodbinskoj vezi
-Fašovi = muškarci, koji su oženili dvije sestre
-Guvno = mjesto na kojem se pšenica vrši (vidi fotografiju)
-Paprikaš = vrsta rijetkog gulaša
-Zalitom u masti = dok nije bilo hladnjaka meso se stavljalo u posude i zalijevalo istopljenom svinjskom masti, kako bi ga se konzerviralo i moglo duže čuvati
-Mašina = se sastoji od tri stroja: 1.traktora, koji pokreće 2.„treš“ ili „dreš“ u kojem se pšenično zrno odvaja od stabljike, i od „pljeve“ (omotač klasa koji ga štiti), te od slame (stabljike bez klasa), koju transportira 3. „levator“ (elevator)
-Erlavim = rupavim
-Lenija = poljski put koji nije nasut kamenom ili šljunkom
-Livak = lijevi konj u spregu
-Dešnjakinja = desna kobila u spregu
-Obadi = velike muhe
-Kolija = kolona od nekoliko zaprežnih kola
-Višamo = vješamo
-Špajzer = glavni majstor postrojenja
-Pljevari = radnici (ili radnice) koje sgrću pljevu. Pljeva se nije bacala. Služila je kao dodatak stočnoj hrani; osim toga služila je, pomiješana s blatom, za „žbukanje“.
-Gamaraši = muškarci, koji slažu gamaru
-Ćera = tjera
-Čabrovi = drvene posude
-„Nedaj Bože“ = požar
-Kajiš = remen
-Kabo, kablić = kanta od drveta za vađenje vode iz bunara
-Dada = otac
-Divane = govore, razgovaraju
-Ušur = određena (dogovorena) količina pšenice kao naknada (plaća) za posao
-Ambar = ili hambar – posebna drvena zgrada, podignuta od zemlje, za skladištenje pšenice i brašna
-Kraj = ulicu
-Ge = gdje
-Komšiluk = susjedstvo
-Šopaju = hrane kukuruzom da se što prije udebljaju
-Gramiranje = mjerenje kakvoće zrna
-Pod zub = način ispitivanja zrelosti žita time što ga se zubima pregrize
-Šišulja = stara vrsta pšenice
-Sanpastora = stara vrsta pšenice
-Bezostaja = stara vrsta pšenice
-Prednje velike sobe = stare su šokačke kuće do ulice imale velike spavaće sobe, u kojima su spavali svi ukućani
-Gube = pokrivači od kudelje, koji se od sela do sela različito zovu. U Babinoj Gredi se zovu na primjer „asure“
-Kirbaj = dan sela; negdje se zove „god“
-Vaga žita = slaba kakvoća
-Lipo ponilo = obećavalo dobar urod
-Užina = ručak
-bantovati = zanovijetati, zafrkavati
- žo = žao
|
- 17:03
-
Ukupno Komentara
(13)
UGAŠENI „DIMOVI“ V
Imovina
Zadruga Živić-Krlavini posjedovala je prije rata približno 90 jutara oranica, livada, pašnjaka i šume, bez potkućnice. Izuzevši 34 jutra koje je, naslijedivši ih, unijela u zadrugu Mijina žena Marija, veći dio ostale zemlje od starine je zadružni posjed. Uzevši i to u obzir, da ih je uvijek bila puna kuća - katkad više, katkad manje, no prosječno uvijek po petnaestoro čeljadi - ta je površina zemlje bila sasvim dovoljna, da u kući bude uvijek svega, pa su Krlavini u selu išli u red boljih gazda. S tom je zemljom zadruga dočekala kraj rata, a poslijeratni zakon o zemljišnom maksimumu zahvatio je, naravno, i Krlavine. Kako je zadruga zakonom bila uzeta kao jedna „samovlasnička,, obitelj, ostavljen joj je dozvoljeni zakonski maksimum od 17 jutara, što bi s obzirom na brojnost njenih članova teško moglo biti dovoljno za uzdržavanje. Zbog toga je zadruga molbom zatražila da joj se odobri i drugi maksimum. Molbi je udovoljeno, pa tako zadruga danas posjeduje dva maksimuma. Povoljna je okolnost bila, da je - donekle slučajno, no u znatnoj mjeri zauzimanjem najstarijeg Mijinog sina Marijana - u taj drugi maksimum ušla ona zemlja koja je i prije bila u posjedu zadruge.
Najveći dio sadašnjeg zadružnog posjeda nalazi se u predjelu zvanom zajedničkim imenom Mlaka, a koji zapravo obuhvaća četiri lokaliteta: Mlaka, Sindkoše, Čajerice i Brigovi, pa se ovim pojedinačnim nazivima služe u kući samo onda, kad je potrebno detaljno razlikovati što se na kojem mjestu obraduje. Na Mlaki su većim dijelom oranice, ima nešto i pašnjaka, a tu je i zadružni stan. U predjelu Repnjak zadruga ima jedan pašnjak i nešto šume, pored pojedinačnih stabala po pašnjacima, od kojih kuća koristi ogrjevno drvo. (Prije rata zadruga je posjedovala 15 jutara šume u predjelu Merolino). Potrebe u povrću podmiruju se s potkućnice u selu i nešto na stanu, a voćnjaci su najvećim dijelom uz stan (približno 2 jutra).
Uz toliki broj članova zadruga bi, i pored odobrenog drugog maksimuma, morala pažljivo i oprezno voditi kućnu ekonomiju, da se nije pomogla sa strane. Preuzela je na doživotno izdržavanje dvoje staraca, bračni par. Poslije rata starci su ostali sa 16 jutara oranica i pašnjaka. U početku su zemlju još nekako i obrađivali no poslije su se morali prepustiti tuđoj brizi. Tu zemlju Krlavini obrađuju u kombiniranom obliku napolice i tzv. komencije. Starci su najviše na brizi Marijana i njegove žene.
Broj glava stoke i ostalih domaćih životinja nije u kući uvijek stalan. Zadruga to prilagođuje kućnim i tržišnim potrebama. Zadružni „stočni fond,, prosječno je ovaj: dvadesetak krava, uključivši i junice; tridesetak svinja, dijelom za vlastitu potrošnju, dijelom za tov namijenjen prodaji; za vuču - oranje i kola - šest konja; potrebe u vuni podmiruje tridesetak ovaca; na kraju, živad - kokoši, guske, patke, pure - više od 200 komada. Perad u prehrani zadruge ima veoma važnu ulogu, budući da se meso ne kupuje uopće, pa je kokoš, pura ili guska često na zadružnom jelovniku. Ovdje valja spomenuti još i pčelinjak s tridesetak košnica od kojeg zadruga ima obilno meda za čitavu godinu.
Vrstama i brojem poljoprivrednog alata, strojeva i sitnog oruđa zadruga je snabdjevena u dovoljnoj mjeri da može zadovoljiti svim gospodarskim potrebama. Tu je ponajprije nekoliko plugova, zatim sijačica za žito i kukuruz, drljače, okapačica za kukuruz, vijara, trijer, krunjača, rakijski kotao, vinski tijesak, a uz to znatni broj srpova, kosa, vila, lopata, asova, sjekira, testera i drugog sitnog oruđa. Od prijevoznih sredstava zadruga posjeduje četvora kola i saone. Jedna su kola teška, teretna, gumenjaci, dvoja obična na lojtre i jedna lagana, osobna, žuto obojena i ukrašena. Od krupnijeg gospodarskog inventara mogu se još spomenuti vinski i rakijski sudovi -bačve i kace. U zadruzi je i pet tkalačkih stanova, stativa, uz odgovarajući pribor (snovača, navijači valjci i dr.). Vrijedno je spomenuti i to da je zadruga prije rata imala na Savi i svoju vodenicu.
Privatna imovina
U zadruzi Živić-Krlavini smatra se zajedničkom sva ona imovina koja kao zadružni gospodarski temelj predstavlja izvor materijalnog blagostanja zadruge. To je, dakako, sva zemlja, zatim kuća i gospodarske zgrade, stoka, uključivši i živad, poljoprivredno oruđe, kola i ostali krupniji pribor. U tom smislu u zadruzi nema osebine niti pojedina obitelj ni pojedinac. Prije donošenja zakona o maksimiranju zemljišnih posjeda imala je Mijina žena Marija u zadruzi svoju vlastitu zemlju koju je kao miraz donijela u kuću. Iako su je smatrali Marijinom osebinom, Krlavini su tu zemlju obrađivali i koristili zajednički.
Osim odjeće, obuće i sitnih predmeta za osobnu upotrebu, ipak postoje neke pokretnine za koje bi se moglo reći da su privatno vlasništvo ili da su barem dane na trajnu upotrebu pojedincima. Tako, na pr., svaka snaša koja u kući tka posjeduje svoje stative na kojima tka samo za svoju obitelj. Pamuk se za tkanje kupuje iz zajedničkog novca, pa se kao i domaća vuna razdijeli među žene: koja je marljivija ta više i ima. Snovača je samo jedna i ta je zajedničko vlasništvo. Zbog toga svim tkaljama snuje i navija gazdarica uz pomoć ostalih žena. Isto tako sve što koja žene isprede, otka, sašije ili naveze njezino je vlasništvo.Tako se zapravo u tom pogledu svaka žena brine samo za svoju obitelj. No, i zadruga kao cjelina također kupuje svakom članu svake obitelji, bez razlike, ono što mu je potrebno. U istom se smislu kao i stative smatra privatnim odnosno obiteljskim vlasništvom namještaj kao i sve ono što se nalazi po kućarima. Snaša u svom kućaru može raditi što joj je volja i urediti ga kako hoće. Privatnim se vlasništvom smatra na pr. i kosa, pa jao onom tko se usudi uzeti tuđu, a kad se to ipak dogodi zna pasti i oštrijih riječi. Pojedini članovi zadruge posjeduju i dvokolice; i tu se znaju koje su čije, tek ovdje upotreba nije tako strogo ograničena samo na vlasnika.
Privatno se vlasništvo očituje i u raspolaganju novcem koji bilo s koje strane pritječe u zadrugu. U zajedničku blagajnu, u kućansko, ulazi sav novac dobiven prodajom proizvoda iz zadružnih osnovnih sredstava: blago, žito, grah, zatim rakija, šećerna repa i dr. Od toga se novca, „iz kuće,,, troši u prvom redu za održavanje postojećeg gospodarskog standarda, odnosno koristi se za nabavu i popravak alata i pribora. Iz kuće se zatim kupuje sve ono čime će se služiti jednako svi ukućani; to su na pr. neki rjeđi prehrambeni artikli - šećer, kava, mirodije. Iz kuće se napokon kupuje i ono što zadruga smatra da je potrebno ili dobro da ima neki pojedinac, kao, na pr., već spomenute dvokolice. Na kraju, iz kuće se odijevaju svi muškarci s onim što zadruga ne može sama proizvesti (sukno, cipele,...). Žene se opskrbljuju odjećom na drugi način. One, naime, imaju pravo iz kućnog gospodarstva slobodno prodati koje jaje, sira, kajmaka, u jesen sjeme od bundeve (najčešće u Šamcu na pijaci). Dobiveni novac dijele jetrve međusobno i on je njihovo privatno vlasništvo. S njim mogu raspolagati kako hoće i kupiti štogod žele. Pored odjeće kupit će ona koja je štedljivija, ili ona koja je na stativima više prosjedila pa joj manje treba iz dućana, i još kakvu drugu sitnicu, bilo u kućar, bilo na sebe, bilo mužu ili djetetu. Ova privatna „ženska,, blagajna i nije tako beznačajna, smije li se zaključiti po šarenoj slici koju pružaju snaše kad nedjeljom i blagdanom izvuku iz ladičara brokatne kecelje, plišane marame i svilene bluze i suknje.
Nastavak slijedi 
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
UGAŠENI "DIMOVI" IV
Dužnost članova i poredak u zadruzi
I uz znatni broj ukućana, zadruga nema naročito složenu organizaciju kućnog života, možda zahvaljujući radnoj disciplini i velikom autoritetu starješine. Organizacijsku okosnicu zadružnog života čini šest dužnosti: gazda, gazdarica, kuvačica, stanar, kočijaš i svinjar. Od tih šest funkcija trajne su one gazde, gazdarice i donekle svinjara, dok se kuvačica, stanar i kočijaš mijenjaju po utvrđenom redu.
Formalni je starješina, gazda kuće Živić-Krlavini djed Mijo, dado, starac od 76 godina. Ipak, čitavim zadružnim gospodarstvom i svim poslovima unutar zadruge i izvan nje upravlja suvereno, s mnogo autoriteta, čvrsta ruka najstarijeg sina Mijina, baće Marijana, koga u kući i smatraju pravim starješinom. Djed Mijo bio je oduvijek boležljiv te nije nikad mnogo ni teško radio. Čim malko zahladi on više ne izlazi iz kuće - uopće je zimogrozan, pa i za najvrućih ljetnih dana navlači na se kožuh. Zbog toga je sin Marijan, kao najstariji muškarac u kući, već zarana, najprije uz oca a kasnije potpuno samostalno, preuzeo vodstvo u svoje ruke pa izgleda da će tako ostati i dok bude zadruge. Kuća je to vodstvo šutke prihvatila iz više razloga. Ponajprije, zadovoljilo se staroj tradiciji po kojoj je u kući trajno gazdovao uvijek najstariji - praksa izmjenjivanja starješina nije se kod Krlavina nikad provodila. Drugi je važan razlog bio što Marijan nema djece; zato se s jedne strane mogao potpuno posvetiti zajednici, a s druge strane nije bilo opasnosti da interese svoje obitelji pretpostavi zajedničkim. Na kraju, ukućani su ubrzo uvidjeli da zadruga pod Marijanovim vodstvom napreduje. Djed Mijo videći da sve dobro teče, smirio se, pa zimi u sobi, a ljeti sjedeći na stolu posred dvorišta na suncu, dosta pasivno promatra kako se oko njega odvija zadružni život. Ljeti, i to samo kad je lijepo vrijeme, odlazi svako jutro sa ženom Marijom u crkvu (veoma je pobožan pa je prije rata hodočastio i u Lurd), a poslije se odšeće na stan, gdje katkad ostane i po čitav dan. Neke sitnije dužnosti ipak i on obavlja. Kad su poljski radovi, pa poslenici ostaju na njivi cijelog dana, njegovo je da im na kolima odveze ručak. Na njegovoj je brizi i podrum s vinom i rakijom. Sad već i to Marijan nadgleda, ali do nedavna bez znanja djeda Mije nije se smjela popiti ni čaša vina - sam ju je išao izvući teglicom iz bačve. Tada se bez njega nije mogao odrezati ni komadić slanine, ni zagrabiti brašna ili masti: on je svako jutro dijelio kuvačici brašno i mrs potreban toga dana. (Ova je praksa već dosta dugo napuštena te kuvačica sama uzimlje sve što joj treba.)
Baća Marijan veoma je vitalan, pa da nije stasit i dosta krupan djelovao bi kao mladić i kraj svojih 57 godina. (Uostalom svi su Krlavini visoki i jaki ljudi.) Marijan ima veoma mnogo smisla za „komandu,,, a i slušaju ga svi gotovo bez pogovora. Može ga se naći uvijek svuda, nadgleda svaki posao, svuda zaviri, pa kad su ljeti ili u jesen najveći poslovi, čas je u kući, čas u polju, čas na stanu ili po nekom poslu u selu. Njegovo je zapovijedanje danas postalo u kući neophodno, jer se zadruga već naučila da za svaki važniji posao Marijan izda nalog i upute. Sam ne sudjeluje u svim radovima. Motiku ili ručicu pluga rijetko ima u ruci, no kod košnje on je kozbaša, a pri žetvi u krstove snese najviše snopova.
Sav kućanski novac povjeren je Marijanovoj brizi. Ne drži ga pod ključem, jer kako sam kaže, „kad bi to trebalo, raspala bi se kuća,,. O krupnim kupovinama odlučuju starija braća dogovorom, ali su ipak najradiji kad mogu u važnijim stvarima njemu prepustiti odluku, a napose samu izvedbu kupovine. Kad je trebalo nabaviti građu za krov nove kuće, Marijan je sam otputovao u Sloveniju, pronašao najpovoljnijeg nudioca, tamo iznajmio kamion i građu dovezao u Sikirevce upravo na gradilište. Pa i sitnije kupovine obavlja sam. Dobro se razumije i u sukno i u svilu i u pamuk. Kad zimi snaše počnu tkati, Marijanova je dužnost da u gradu kupi pamuk koji žene tada među sobom podijele.
Sav uvijek u poslu i trčanju ovamo i onamo, za sebe ima vrlo malo vremena, pa će ga se rijetko vidjeti da počiva. U selu nema nikakvih obaveza, jedino je crkveni tutor. Navikao na rad u velikoj kući, na posjedu nekada dvostruko većem nego danas, Marijan se pri poslu malo suviše „žuri,,, trošeći više energije nego što je to potrebno. Kako nema slobodne ruke za velike akcije, a energije još uvijek na pretek, osjeća se donekle potištenim ili kako sam veli: „Ja sam danas ko klada na Save kad je poplava: ge me odnese, tam budem.,,
Uz gazdu, važna je u kući i dužnost gazdarice. U pravilu je to bila uvijek gazdina žena (tim samim obično i najstarija žena u kući). Zbog toga je danas kod Krlavina nastao ponešto sličan odnos između formalne gazdarice Marije i Marijanove žene Kaje kao što je i između njihovih muževa, s tom razlikom što je uloga gazdarice možda uopće izgubila na značenju. Nekad je gazdarica obavljala kućne poslove, osim svakodnevnog kuhanja, a što je najvažnije, ona je određivala što će se kuhati i svojom rukom dilila sve što je kuvačici bilo potrebno za taj dan (osim brašna i mrsa kojega je - kao što je već rečeno - izdavao dado), gazdarica je dijelila i orahe i jabuke djeci. Kako danas kuvačica uzimlje hranu sama, a maja je već stara i ne može više trčati po kući - i njeno se djelovanje svelo svega na nekoliko poslova, slično kao i kod djeda Mije. Tako je njena dužnost da tkaljama osniva, navija i uvodi, ona kroji muškima odjeću, a naravno da će snaha koja je toga dana reduša najprije maju upitati što da kuha. I na kraju, kad je više posla u kuhinji i maja će pomoći. No kako joj je vid oslabio, radi sve manje, te stoga i ona, kao i dado, većinu dana prosjedi u svojoj naslonjači, razgovara sa snahama koje u sobi rade ili drži u rukama krunicu.
Marijanova žena Kata također je gazdarica, no u drugom smislu: ona je kućni „dobar duh„. Za razliku od Marijana, ona obavlja sve kućne poslove kao i druge žene, a reda se i na dužnosti kuvačice. Kako je, izuzev maju, znatno najstarija žena u kući (od jetrve Age starija je sedam godina, a od najmlađe Janje čitave 24 godine) nitko se, pa ni jetrve, s njom ne izjednačuje već je smatraju kao i čitava kuća također neke vrste gazdaricom. Niti Marijanova braća ni njene jetrve ne zovu je imenom, nego „snašo!,,. A Kaja taj svoj ugled koristi na jednom veoma važnom području zadružnog života: na održavanju dobrih odnosa medu ukućanima uopće, a naročito među jetrvama i svojim i onima iz mlade generacije. I kod Krlavinih se jetrve posvađaju; normalna je to pojava u svim obiteljima ovakvog rodbinskog sastava i gdje je puna kuća čeljadi, a ako već ni zbog čega drugog, ono zato, jer „ljudi su ljudi, svako ima svoju ćud, netko se probudi već zlovoljan,,, kako kaže sama Kaja s punim razumijevanjem za takve pojave. A upravo tada priskače ona te miri ovu ili onu, dok na kraju, nešto razumnim dokazivanjem, nešto njenim autoritetom, ne bude mir ponovno uspostavljen, u najgorem slučaju barem u toj mjeri da to ne ide „priko praga,,. Značajno je za ovu njenu ulogu u kući možda nešto pretjerano mišljenje Marijanovo, da je upravo Kaja ona koja čitavu kuću drži na okupu.
O kuhinji brinu se četiri starije snahe: Kaja, Aga, Đurđa i Janja i to tako da se svaki dan po jedna od njih reda na dužnosti kuvačice, t.j. ona je toga dana reduša. Svaka nova snaha kad dođe u kuću reda se na dužnosti kuvačice tek kad prođe nekoliko godina. U tom nema nekog stalnog pravila, već o tome odlučuje gazdarica. Kod prvog preuzimanja dužnosti reduše stara kuvačica veli novoj: „Am je am ti, dam je dam ti„. Marijanova Kaja je prvi put bila reduša tek nakon sedam godina, a tako se ni sada ne reda još ni jedna od mlađih.
Kuvačica je u svom poslu potpuno samostalna; sama određuje što će se kuhati i sama si, dijelom već prethodnog dana, priredi i uzme sve što joj je potrebno za spravljanje jela toga dana. Treba li, o jelovniku se dogovori s gazdaricom Marijom. O mlijeku toga dana također vodi brigu kuvačica, pa ako treba sira i kajmaka, dužnost je njezina da ga priredi. (Suvišak mlijeka prodaje se u seosku mljekaru; obično ga Marijan preveze u kantama dvokolicom.) Kuvačici u kuhanju pomažu i druge žene, bez nekog stalnog reda, već kako koja ima vremena. Na veće blagdane, kad je više posla, u kuhinji rade sve kuvačice, naročito ako se peku kolači. Onaj dan kad je reduša kuvačica nema nikakve druge dužnosti. Treba li poslati ručak na njivu, tada je to, kao što je već rečeno, dužnost gazda Mije. Za vrijeme jela ne poslužuje kuvačica, već neka od mladih snaha pa i više njih ako je potrebno. Njihova je dužnost također pomoći u spremanju kuhinje i pranju suđa. Stalna je briga svake kuvačice kad je na redu, da nadgleda živežne namirnice koje se kupuju, da se zalihe mogu pravodobno popuniti. Nekada je i to bila dužnost gazdarice.
Kruh ne peče kuvačica, već ga po utvrđenom redu, koji se pamti, peku po jedna starija i jedna mlađa jetrva. Na tom se poslu izmjenjuju tako, da ona koja danas mijesi, zakuvljuje, idući put kad je dođe red loži peć, a ona koja je prošli put ložila peć ovaj puta zakuvljuje. (U kući se razlikuje danje zakuvljivanje kad se tijesto umijesi rano ujutro, pa kisne preko dana i noćno zakuvljivanje kad se umijesi na večer, pa kisne tijekom noći). Nekad se kruh mijesio samo domaćim kvasom, no danas se dodaje i kupovni. Kako se svaki puta umijesi tijesto od 52 kg brašna, pri raskuvljivanju, t.j. pravljenju kruhova, sudjeluju i ostale žene. Prije pečenja, da bi se znalo je li peć dovoljno vruća, ispeku se u njoj najprije dvije do tri lepinje koje još onako vruće obično dobiju djeca. Zaliha se kruha obnavlja svakih šest-osam dana.
Dužnost stanara i kočijaša, na kojoj se izmjenjuju oženjeni muškarci (osim Marijana), traje godinu dana, s tim da onaj koji je ove godine stanar do godine preuzima dužnost kočijaša. Obvezan je na stanu boraviti samo muškarac, dok je ženi stavljeno na volju hoće li s njim biti na stanu trajno ili samo privremeno. Ipak stanar je većinom na stanu sam, a kako stan nije daleko od sela on katkad na kraće vrijeme svrati u selo, a nedjeljom bude i čitav dan kod kuće. Tada ga zamijeni tkogod drugi, najčešće žena. Djeca uopće ne borave na stanu. Kako je sam, ima stanar, osobito jutrom i večerom, oko krava, ovaca, svinja, živadi, pune ruke posla, a na koljebi, štagljevima, štali i ostalim zgradama uvijek se nađe štogod za popraviti. Zimi se zna prikrasti stanu i lisica; i na nju valja pripaziti da ne napravi poharu u kočnjaku.
Na stanu nema nikakvih zaliha živeža pa sve što stanaru treba dobiva iz sela. On si sam sprema i jelo, ako zna i hoće. Ipak, pojedini su na stanu gladni i pokraj kruha, slanine, mlijeka i jaja, čega uvijek ima, ako ne dođe žena da im skuha.
U jesen, kad je sva ljetina pod krovom, obično oko Sviju svetih, stanar se vraća u selo. Na njegovo mjesto dolazi slijedeći po redu, a dosadašnji stanar preuzima dužnost kočijaša. Brige su kočijaševe konji, kola i orma. On u kući ustaje prvi i ljeti i zimi, da najprije nahrani, napoji i očisti konje, uredi štalu, a zatim, kad je to potrebno, da izvede kola i upregne konje te da čeka da bi odvezao na njivu bilo plug, bilo poslenike na kakav poljski posao. Po povratku prvenstveno je njegova dužnost očistiti kola i ormu, pa i obaviti na kolima ili ormi i manje popravke, koliko to može bez majstora. Ako je potrebno, pomoći će mu kod toga posla i tkogod drugi. Uopće, u svim prilikama kad su potrebna kola - tako na pr. treba li nekog tko putuje odvesti na željezničku stanicu, bit će to uvijek ponajprije kočijaševa dužnost.
Nekad je u kući Krlavina funkcija kočijaša bila znatno uvaženija nego danas; gotovo paradna. Tada su Krlavini imali najskupocjeniju ormu u sikirevačkom ataru, pa je kočijašu bila osobita čast kad se s tom ormom mogao provesti selom. (Od te su orme ostale dvije krune muzikalno udešenih zvona i zvončića koje su se stavljale konjima na glavu.)
Zadnja je od regularnih zadružnih funkcija dužnost svinjara. Ona je toliko trajna, što svinjar ostaje na svojoj dužnosti po nekoliko godina i nema nekog pravila o tome kad će ga i tko zamijeniti. Čitav uzgoj svinja povjeren je svinjaru (sada tu dužnost obavlja najstariji Ivanov sin Adam). On svako jutro daje svinjama i ide s njima na pašu, gdje ostaje tijekom cijelog dana. Hranu mu je za taj dan nekad davala gazdarica, no danas je i to dužnost kuvačice. Ljeti, kad je svinjar potrebniji na drugim poslovima, svinje čuvaju djeca ako u to doba imaju školske praznike.
Krave i ovce nemaju svog stalnog pastira. Prije rata zadruga je držala po jednog slugu i po jednog plaćenog pastira (bilo je tada u štali i do 50 grla krupne stoke). Danas na pašu s kravama ide već prema mogućnostima bilo tko, a ovce se i tako puštaju u zatvoren pašnjak.
Ostali članovi zadruge rade prema trenutnim potrebama i nalozima Marijanovim. U vrijeme kampanjskih poslova, kao što su žetva ili trganje kukuruza, rade svi bez razlike. Čak i djeca - ako ništa, ono poslužuju na njivi vodom. Pa i za neke specijalne poslove, kao što je pečenje rakije ili briga oko pčela, nema nikoga kome bi se naročito stavilo u dužnost da to obavlja. U takvim je slučajevima opet Marijan onaj koji vodi brigu o tom da se posao obavi i naređuje tko će ga obaviti i kada, a u takvom poslu često sudjeluje i sam. Slično je i sa ženskim poslovima, kao što je pranje rublja ili poslovi u vrtu, samo što ovdje upravlja snaša Kaja.
Nastavak slijedi
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(13)
|
|
|
