Pregled posta

UGAŠENI "DIMOVI" IV

Dužnost članova i poredak u zadruzi

I uz znatni broj ukućana, zadruga nema naročito složenu organizaciju kućnog života, možda zahvaljujući radnoj disciplini i velikom autoritetu starješine. Organizacijsku okosnicu zadružnog života čini šest dužnosti: gazda, gazdarica, kuvačica, stanar, kočijaš i svinjar. Od tih šest funkcija trajne su one gazde, gazdarice i donekle svinjara, dok se kuvačica, stanar i kočijaš mijenjaju po utvrđenom redu.



Formalni je starješina, gazda kuće Živić-Krlavini djed Mijo, dado, starac od 76 godina. Ipak, čitavim zadružnim gospodarstvom i svim poslovima unutar zadruge i izvan nje upravlja suvereno, s mnogo autoriteta, čvrsta ruka najstarijeg sina Mijina, baće Marijana, koga u kući i smatraju pravim starješinom. Djed Mijo bio je oduvijek boležljiv te nije nikad mnogo ni teško radio. Čim malko zahladi on više ne izlazi iz kuće - uopće je zimogrozan, pa i za najvrućih ljetnih dana navlači na se kožuh. Zbog toga je sin Marijan, kao najstariji muškarac u kući, već zarana, najprije uz oca a kasnije potpuno samostalno, preuzeo vodstvo u svoje ruke pa izgleda da će tako ostati i dok bude zadruge. Kuća je to vodstvo šutke prihvatila iz više razloga. Ponajprije, zadovoljilo se staroj tradiciji po kojoj je u kući trajno gazdovao uvijek najstariji - praksa izmjenjivanja starješina nije se kod Krlavina nikad provodila. Drugi je važan razlog bio što Marijan nema djece; zato se s jedne strane mogao potpuno posvetiti zajednici, a s druge strane nije bilo opasnosti da interese svoje obitelji pretpostavi zajedničkim. Na kraju, ukućani su ubrzo uvidjeli da zadruga pod Marijanovim vodstvom napreduje. Djed Mijo videći da sve dobro teče, smirio se, pa zimi u sobi, a ljeti sjedeći na stolu posred dvorišta na suncu, dosta pasivno promatra kako se oko njega odvija zadružni život. Ljeti, i to samo kad je lijepo vrijeme, odlazi svako jutro sa ženom Marijom u crkvu (veoma je pobožan pa je prije rata hodočastio i u Lurd), a poslije se odšeće na stan, gdje katkad ostane i po čitav dan. Neke sitnije dužnosti ipak i on obavlja. Kad su poljski radovi, pa poslenici ostaju na njivi cijelog dana, njegovo je da im na kolima odveze ručak. Na njegovoj je brizi i podrum s vinom i rakijom. Sad već i to Marijan nadgleda, ali do nedavna bez znanja djeda Mije nije se smjela popiti ni čaša vina - sam ju je išao izvući teglicom iz bačve. Tada se bez njega nije mogao odrezati ni komadić slanine, ni zagrabiti brašna ili masti: on je svako jutro dijelio kuvačici brašno i mrs potreban toga dana. (Ova je praksa već dosta dugo napuštena te kuvačica sama uzimlje sve što joj treba.)



Baća Marijan veoma je vitalan, pa da nije stasit i dosta krupan djelovao bi kao mladić i kraj svojih 57 godina. (Uostalom svi su Krlavini visoki i jaki ljudi.) Marijan ima veoma mnogo smisla za „komandu,,, a i slušaju ga svi gotovo bez pogovora. Može ga se naći uvijek svuda, nadgleda svaki posao, svuda zaviri, pa kad su ljeti ili u jesen najveći poslovi, čas je u kući, čas u polju, čas na stanu ili po nekom poslu u selu. Njegovo je zapovijedanje danas postalo u kući neophodno, jer se zadruga već naučila da za svaki važniji posao Marijan izda nalog i upute. Sam ne sudjeluje u svim radovima. Motiku ili ručicu pluga rijetko ima u ruci, no kod košnje on je kozbaša, a pri žetvi u krstove snese najviše snopova.

Sav kućanski novac povjeren je Marijanovoj brizi. Ne drži ga pod ključem, jer kako sam kaže, „kad bi to trebalo, raspala bi se kuća,,. O krupnim kupovinama odlučuju starija braća dogovorom, ali su ipak najradiji kad mogu u važnijim stvarima njemu prepustiti odluku, a napose samu izvedbu kupovine. Kad je trebalo nabaviti građu za krov nove kuće, Marijan je sam otputovao u Sloveniju, pronašao najpovoljnijeg nudioca, tamo iznajmio kamion i građu dovezao u Sikirevce upravo na gradilište. Pa i sitnije kupovine obavlja sam. Dobro se razumije i u sukno i u svilu i u pamuk. Kad zimi snaše počnu tkati, Marijanova je dužnost da u gradu kupi pamuk koji žene tada među sobom podijele.

Sav uvijek u poslu i trčanju ovamo i onamo, za sebe ima vrlo malo vremena, pa će ga se rijetko vidjeti da počiva. U selu nema nikakvih obaveza, jedino je crkveni tutor. Navikao na rad u velikoj kući, na posjedu nekada dvostruko većem nego danas, Marijan se pri poslu malo suviše „žuri,,, trošeći više energije nego što je to potrebno. Kako nema slobodne ruke za velike akcije, a energije još uvijek na pretek, osjeća se donekle potištenim ili kako sam veli: „Ja sam danas ko klada na Save kad je poplava: ge me odnese, tam budem.,,



Uz gazdu, važna je u kući i dužnost gazdarice. U pravilu je to bila uvijek gazdina žena (tim samim obično i najstarija žena u kući). Zbog toga je danas kod Krlavina nastao ponešto sličan odnos između formalne gazdarice Marije i Marijanove žene Kaje kao što je i između njihovih muževa, s tom razlikom što je uloga gazdarice možda uopće izgubila na značenju. Nekad je gazdarica obavljala kućne poslove, osim svakodnevnog kuhanja, a što je najvažnije, ona je određivala što će se kuhati i svojom rukom dilila sve što je kuvačici bilo potrebno za taj dan (osim brašna i mrsa kojega je - kao što je već rečeno - izdavao dado), gazdarica je dijelila i orahe i jabuke djeci. Kako danas kuvačica uzimlje hranu sama, a maja je već stara i ne može više trčati po kući - i njeno se djelovanje svelo svega na nekoliko poslova, slično kao i kod djeda Mije. Tako je njena dužnost da tkaljama osniva, navija i uvodi, ona kroji muškima odjeću, a naravno da će snaha koja je toga dana reduša najprije maju upitati što da kuha. I na kraju, kad je više posla u kuhinji i maja će pomoći. No kako joj je vid oslabio, radi sve manje, te stoga i ona, kao i dado, većinu dana prosjedi u svojoj naslonjači, razgovara sa snahama koje u sobi rade ili drži u rukama krunicu.



Marijanova žena Kata također je gazdarica, no u drugom smislu: ona je kućni „dobar duh„. Za razliku od Marijana, ona obavlja sve kućne poslove kao i druge žene, a reda se i na dužnosti kuvačice. Kako je, izuzev maju, znatno najstarija žena u kući (od jetrve Age starija je sedam godina, a od najmlađe Janje čitave 24 godine) nitko se, pa ni jetrve, s njom ne izjednačuje već je smatraju kao i čitava kuća također neke vrste gazdaricom. Niti Marijanova braća ni njene jetrve ne zovu je imenom, nego „snašo!,,. A Kaja taj svoj ugled koristi na jednom veoma važnom području zadružnog života: na održavanju dobrih odnosa medu ukućanima uopće, a naročito među jetrvama i svojim i onima iz mlade generacije. I kod Krlavinih se jetrve posvađaju; normalna je to pojava u svim obiteljima ovakvog rodbinskog sastava i gdje je puna kuća čeljadi, a ako već ni zbog čega drugog, ono zato, jer „ljudi su ljudi, svako ima svoju ćud, netko se probudi već zlovoljan,,, kako kaže sama Kaja s punim razumijevanjem za takve pojave. A upravo tada priskače ona te miri ovu ili onu, dok na kraju, nešto razumnim dokazivanjem, nešto njenim autoritetom, ne bude mir ponovno uspostavljen, u najgorem slučaju barem u toj mjeri da to ne ide „priko praga,,. Značajno je za ovu njenu ulogu u kući možda nešto pretjerano mišljenje Marijanovo, da je upravo Kaja ona koja čitavu kuću drži na okupu.



O kuhinji brinu se četiri starije snahe: Kaja, Aga, Đurđa i Janja i to tako da se svaki dan po jedna od njih reda na dužnosti kuvačice, t.j. ona je toga dana reduša. Svaka nova snaha kad dođe u kuću reda se na dužnosti kuvačice tek kad prođe nekoliko godina. U tom nema nekog stalnog pravila, već o tome odlučuje gazdarica. Kod prvog preuzimanja dužnosti reduše stara kuvačica veli novoj: „Am je am ti, dam je dam ti„. Marijanova Kaja je prvi put bila reduša tek nakon sedam godina, a tako se ni sada ne reda još ni jedna od mlađih.

Kuvačica je u svom poslu potpuno samostalna; sama određuje što će se kuhati i sama si, dijelom već prethodnog dana, priredi i uzme sve što joj je potrebno za spravljanje jela toga dana. Treba li, o jelovniku se dogovori s gazdaricom Marijom. O mlijeku toga dana također vodi brigu kuvačica, pa ako treba sira i kajmaka, dužnost je njezina da ga priredi. (Suvišak mlijeka prodaje se u seosku mljekaru; obično ga Marijan preveze u kantama dvokolicom.) Kuvačici u kuhanju pomažu i druge žene, bez nekog stalnog reda, već kako koja ima vremena. Na veće blagdane, kad je više posla, u kuhinji rade sve kuvačice, naročito ako se peku kolači. Onaj dan kad je reduša kuvačica nema nikakve druge dužnosti. Treba li poslati ručak na njivu, tada je to, kao što je već rečeno, dužnost gazda Mije. Za vrijeme jela ne poslužuje kuvačica, već neka od mladih snaha pa i više njih ako je potrebno. Njihova je dužnost također pomoći u spremanju kuhinje i pranju suđa. Stalna je briga svake kuvačice kad je na redu, da nadgleda živežne namirnice koje se kupuju, da se zalihe mogu pravodobno popuniti. Nekada je i to bila dužnost gazdarice.

Kruh ne peče kuvačica, već ga po utvrđenom redu, koji se pamti, peku po jedna starija i jedna mlađa jetrva. Na tom se poslu izmjenjuju tako, da ona koja danas mijesi, zakuvljuje, idući put kad je dođe red loži peć, a ona koja je prošli put ložila peć ovaj puta zakuvljuje. (U kući se razlikuje danje zakuvljivanje kad se tijesto umijesi rano ujutro, pa kisne preko dana i noćno zakuvljivanje kad se umijesi na večer, pa kisne tijekom noći). Nekad se kruh mijesio samo domaćim kvasom, no danas se dodaje i kupovni. Kako se svaki puta umijesi tijesto od 52 kg brašna, pri raskuvljivanju, t.j. pravljenju kruhova, sudjeluju i ostale žene. Prije pečenja, da bi se znalo je li peć dovoljno vruća, ispeku se u njoj najprije dvije do tri lepinje koje još onako vruće obično dobiju djeca. Zaliha se kruha obnavlja svakih šest-osam dana.



Dužnost stanara i kočijaša, na kojoj se izmjenjuju oženjeni muškarci (osim Marijana), traje godinu dana, s tim da onaj koji je ove godine stanar do godine preuzima dužnost kočijaša. Obvezan je na stanu boraviti samo muškarac, dok je ženi stavljeno na volju hoće li s njim biti na stanu trajno ili samo privremeno. Ipak stanar je većinom na stanu sam, a kako stan nije daleko od sela on katkad na kraće vrijeme svrati u selo, a nedjeljom bude i čitav dan kod kuće. Tada ga zamijeni tkogod drugi, najčešće žena. Djeca uopće ne borave na stanu. Kako je sam, ima stanar, osobito jutrom i večerom, oko krava, ovaca, svinja, živadi, pune ruke posla, a na koljebi, štagljevima, štali i ostalim zgradama uvijek se nađe štogod za popraviti. Zimi se zna prikrasti stanu i lisica; i na nju valja pripaziti da ne napravi poharu u kočnjaku.

Na stanu nema nikakvih zaliha živeža pa sve što stanaru treba dobiva iz sela. On si sam sprema i jelo, ako zna i hoće. Ipak, pojedini su na stanu gladni i pokraj kruha, slanine, mlijeka i jaja, čega uvijek ima, ako ne dođe žena da im skuha.

U jesen, kad je sva ljetina pod krovom, obično oko Sviju svetih, stanar se vraća u selo. Na njegovo mjesto dolazi slijedeći po redu, a dosadašnji stanar preuzima dužnost kočijaša. Brige su kočijaševe konji, kola i orma. On u kući ustaje prvi i ljeti i zimi, da najprije nahrani, napoji i očisti konje, uredi štalu, a zatim, kad je to potrebno, da izvede kola i upregne konje te da čeka da bi odvezao na njivu bilo plug, bilo poslenike na kakav poljski posao. Po povratku prvenstveno je njegova dužnost očistiti kola i ormu, pa i obaviti na kolima ili ormi i manje popravke, koliko to može bez majstora. Ako je potrebno, pomoći će mu kod toga posla i tkogod drugi. Uopće, u svim prilikama kad su potrebna kola - tako na pr. treba li nekog tko putuje odvesti na željezničku stanicu, bit će to uvijek ponajprije kočijaševa dužnost.

Nekad je u kući Krlavina funkcija kočijaša bila znatno uvaženija nego danas; gotovo paradna. Tada su Krlavini imali najskupocjeniju ormu u sikirevačkom ataru, pa je kočijašu bila osobita čast kad se s tom ormom mogao provesti selom. (Od te su orme ostale dvije krune muzikalno udešenih zvona i zvončića koje su se stavljale konjima na glavu.)

Zadnja je od regularnih zadružnih funkcija dužnost svinjara. Ona je toliko trajna, što svinjar ostaje na svojoj dužnosti po nekoliko godina i nema nekog pravila o tome kad će ga i tko zamijeniti. Čitav uzgoj svinja povjeren je svinjaru (sada tu dužnost obavlja najstariji Ivanov sin Adam). On svako jutro daje svinjama i ide s njima na pašu, gdje ostaje tijekom cijelog dana. Hranu mu je za taj dan nekad davala gazdarica, no danas je i to dužnost kuvačice. Ljeti, kad je svinjar potrebniji na drugim poslovima, svinje čuvaju djeca ako u to doba imaju školske praznike.

Krave i ovce nemaju svog stalnog pastira. Prije rata zadruga je držala po jednog slugu i po jednog plaćenog pastira (bilo je tada u štali i do 50 grla krupne stoke). Danas na pašu s kravama ide već prema mogućnostima bilo tko, a ovce se i tako puštaju u zatvoren pašnjak.



Ostali članovi zadruge rade prema trenutnim potrebama i nalozima Marijanovim. U vrijeme kampanjskih poslova, kao što su žetva ili trganje kukuruza, rade svi bez razlike. Čak i djeca - ako ništa, ono poslužuju na njivi vodom. Pa i za neke specijalne poslove, kao što je pečenje rakije ili briga oko pčela, nema nikoga kome bi se naročito stavilo u dužnost da to obavlja. U takvim je slučajevima opet Marijan onaj koji vodi brigu o tom da se posao obavi i naređuje tko će ga obaviti i kada, a u takvom poslu često sudjeluje i sam. Slično je i sa ženskim poslovima, kao što je pranje rublja ili poslovi u vrtu, samo što ovdje upravlja snaša Kaja.



Nastavak slijedi




Post je objavljen 03.03.2007. u 00:10 sati.