|
|
|
S MOBITELOM U SLAVONIJU III
Mlado novo jutro obavijeno u maglu. Danas ne želim vidjeti niti novine, niti TV. Sređujem jučerašnje doživljaje i već se radujem večeri u kući pokojnog Đure, jer znam da će kao i uvijek biti divljač. Sa starim susjedom Nacom razgovaram o njegovoj bolesti, koja „svaki dan zahtjeva po deci rakije“. Poslije sam doznao da ima rak na jeziku. Divi se mom dobro odgojenom psu i mojim dobrim cigaretama. „Naše su jako jake i smrde“ tuži se. Poklanjam mu jednu kutiju, iako znam da ne smije pušiti. Ima rak. Ta neće dugo.
Danas putujem u zavičaj. Iznenadili smo ih. Nisu znali da dolazimo. Razgovor do u kasnu noć. Mnoštvo novina o selu i u selu.
Oko 10.30 slijedećeg jutra probudi me glasni razgovor iz dnevne sobe. Ustajem i onako u pidžami pozdravljam prijatelja Đuru i susjeda Franju, koji su naišli vidjevši moj automobil. Dugi razgovor uz rakiju od starog muškog crkvenog zbora u kojem smo sva trojica pjevali, do celibata. Poslije ručka posjet groblju. Ovoga smo puta sami na velikom groblju. Obilazimo grobove roditelja, rođaka, prijatelja i svaki poškropimo blagoslovljenom vodom i zapalimo svijeću. Puhao je hladan vjetar i uporno gasio svijeće. Prvi puta stojim nad grobom prijatelja Luke. Vraćajući se s groblja nailazimo kod poznanice, koja je dugo godina radila u Heilbronnu. Nudi dobru rakiju od krušaka. Rijetkost je to u mom kraju. Riječ po riječ, i već se smračilo. Odlučujemo ići na divan u Babinu Gredu kod prijatelja Đure. Njega nisam zaista dugo vidio. Devet kilometara do Babine Grede je kratko da se sjetim svega iz momačkih dana. A puno se toga dogodilo. Dug je i snažan bio pozdravni zagrljaj. Tu su Joža i Ljubica, koje također nisam dugo vidio. A nisam godinama već bio na divanu. Žene rade ručni rad i neumorno pričaju. Doznadoh puno toga o Babinoj Gredi. To mi je selo dobro poznato. Poznajem dosta ljudi. Tu sam kao mladić svirao po svatovima, imao curu. Njenu kuću nisam vidio. Na mjestu stare, sagrađena je nova, a ona je u Australiji. Oduvijek tvrdim, da je seksualna revolucija prije bila u Babinoj Gredi nego u Švedskoj. Odavno su u tom velikom, možda najvećem selu Slavonije, snaše poslije nedjeljne popodnevne večernjice išle u gostionicu. Naravno bez muževa. Javna je tajna koja snaša ima ljubavnika, a koji muž ljubavnicu. Imenom i prezimenom. Ali, nikom ništa. Možda su u susjednim selima, koja su bila „čestita“ iz zavisti o Babogracima kružile svakavke priče i vicevi. No to „zuce“, kako smo ih mi u Štitaru zvali, nije ni malo smetalo. Oni svoj život žive i dalje, no ne tako intenzivno kao prije.
Još je par minuta do 24 sata. Čekamo ponoć da čestitamo zetu Antunu i imendan i rođendan. Po dvije šljivovice i laku noć. Nisam dugo zaspao. Razmišljao sam o onom „bogatom“ vremenu koje sam s Đurom proveo u Babinoj Gredi. Još sam čuo kad je sat na tornju stare, lijepo obnovljene crkve otkucao 3. Po zvuku sam ustanovio da su zvona ona ista, stara, iz mog djetinjstva.
Danas je Sv. Antun. Posjećujemo rođake u Županji. Kratka šetnja „gradom“ (ja je nikada nisam doživio kao grad) odaje starost. Ovdje se ništa novoga nije dogodilo osim propasti Županjske banke. Njen direktor je moj kolega iz gimnazijskih dana. Mnogo htjeo, mnogo započeo. Pa propao. Duduše on nije propao. Odvjetnik Luka, također školski kolega, a njegov vjenčani kum, priča mi, da je negdje u Zagorju ženi napravio kliniku. Očito su se sve hrvatske „propasti“ događale po istoj shemi.
Kod sestrične Ele srećemo njenog sina Darka, njegovu suprugu Sanju i sinove Stjepana i Mihaela. Oni su oboje liječnici. Nakon uobičajenih pitanja zapodjenuo se ozbiljan razgovor, koji često prekidaju pitanja djece. Sanja se zanima za problem droge u Njemačkoj, ulozi njemačke i hrvatske katoličke Crkve. Kritički analiziram stanje. Na kraju ona zaključuje:“ Ipak je lakše odgajati djecu, kad znaš što se smije, što ne smije“. Istina. Vrijeme je da dečki idu spavati, pa se opraštamo. Još kraći razgovor s Elom i malo ogovaranja uže familije.
Osvanu je deveti slavonski dan. Rano u jutro (u osam sati, a ja sam na odmoru) po gustoj magli vozim u Babinu Gredu. Odavno nisam doživio ovaku gustu maglu. Vozim po staroj, uz novu auto cestu, predjelom koji je nekad pokrivala stara hrastova šuma. Šume više nema kao i puno toga što me vezalo uz taj kraj. Na povratku svraćam bratićima Đuri i Mati. Prvi put sam u Đurinoj kući poslije smrti njegove majke, moje posljednje strine. Nešto mi fali. No o tome nisam htio zapodjenut razgovor. I kod jednog, i kod drugog ista, obvezna "meza": šunke i kobasice uz rakiju. Više niti ne pokušavam uvjeravati moje gostoprimce da nisam gladan. Moraš jesti htio ili ne. I piti! No i na jedno i na drugo sam se već nekako naučio. Od kako sam u Slavoniji nisam popio niti jednu tabletu. Dakle, nisam pretjerao.
Oko pola sedam, a već se dobrano smračilo, vozim u Našice. Još je uvijek magla. Vozim polako i sretno stižem na cilj.
Po podne smo pozvani kod prijatelja u Crkvare. Dok Šogor ne dođe s posla, iako po magli, idem u Požegu. Bez neke velike potrebe. Na radiju slušam, kako je njemačko – hrvatski antropofoz Rudolf Steiner još prije 80 godina najavio kravlje ludilo. 13. siječnja 1923 godine iznio je postavku, da krave polude ako jedu meso. Povjesničar, dr. Mladen Ančić tvrdi, da je Karlo Veliki doveo Hrvate do Jadrana krajem osmog stoljeća. Hrvati su bili ratnička manjina, dobro opskrbljena franačkim oružjem i opremom, koja se nakon doseljenja u bivšu rimsku Dalmaciju i Donju Panoniju pred kraj osmog stoljeća, slavenskim plemenima i strosjedilačkom stanovništvu nametnula za gospodara, iz čega se postupno oblikovala hrvatska državnost.
U već spomenutom kafiću u Požegi čitam Večernjak. Zvonimir Despot piše :“Ekskluzivno iz memoara Dobrice Ćosić – Krleža se s Ćosićem razišao zbog broja ubijenih Srba u Jasenovcu“. Ćosića su razljutile tvrdnje kako je u Jasenovcu ubijeno 40 do 60 tusuća Srba. To su podaci Instituta za historiju radničkog pokreta, kojim je rukovodio Franjo Tuđman, s kojim se Krleža često susreta. „Nitko se do onoga trenutka nije usudio jasno i pošteno kazati ono što svi pametni i savjesni intelektualci znaju: Miroslav Krleža je bastion velikohrvatstva, što mi je 1964. tvrdio, i Vladimir Bakarić..“, piše u svojim memoarima Ćosić.
„Krleža je bio - donosi dalje Ćosić – genijalno dijete, koje je rano postalo svjesno svojih sposobnosti, a bilo je svud i uvijek vrijeđano odnosima prema njemu; aristokratski, malogrđanski, austrijski, mađarski prezir prema njemu presudno je utjecao da se njegova ličnost negatorski i nihilistički postavi prema čitavom životu i svijetu. On je rezignirao pred tajnama prirode i suvremenim tehničkim čudima. On je zbunjen i zamišljen nad fenomenom života pčela, ali isto toliko pred radio – aparatom.“
„On je slomljen, prebijen, pregojen, ostario kurjak, kojem hipetrofirana sujeta nadomješta snagu, a teatralna superiornost stvarnu hrabrost...
Krleža, duhovni inspirator, moralno i političko pokriće Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, konačno je sam blistavo osvijetlio svoje „jugoslavensko lice“; svoju serbofobiju iznio je javno i otvoreno, unatoč titoističkim skruplulama“, piše Ćosić.
U travnju 1966 piše Ćosić:“ U Hrvatskoj se rasplamsavaju velikohrvatski nacionalizam i antisrpstvo. Ako mu se napredne i revolucionarne snage Hrvatske ne suprotstave svim sredstvima, ukoliko već nije kasno, Hrvatska će se srozati u NDH. Jedna hrvatska repriza je na pomolu. Hoće li opet klati Srbe, pitanje je samo međunarodne konstelacije, snage i političke zrelosti Srbije. Krleža je patron i duhovni otac suvremenog velikohrvatstva. Hrvatska inteligencija, koja je pretežito domobranska po duhu, sada je agresivna i neobično ambiciozna u svom starćevićevskom hrvatstvu.“
„Čak ga ni obazrivost prema Titovom prijateljstvu, ni urođeni dar za hipokriziju, ni njegovo suštinsko režimlijstvo, nisu spriječili da sa svim svojim životopisima, funkcijama, ugledom, častima, purgerstvom i kukavičlukom – javno i glasno ne postane glavna intelektualna akvizicija suvremenog hrvatskog separatizma i šovinizma. Ideološki i intelektualni pad Krležin na srpskim prostorima svakako je kompenziran užarenim nacionalističkim, antisrpskim osjećajima u područjima hrvatskog jezika. Miroslav Krleža, u suvremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske, stoji u biti na istim nacionalnim pozicijama na kojima danas stoji mačekovska i ustaška emigracija.“
Ćosić očito nikako nije mogao Krleži oprostiti šo se suprotstavio njegovim velikosrpskim stavovima. „Dokle ćete vi Srbi izjednačvati domobrane sa četnicima?“ upitao ga je jednom. Njegovi istomišljenici to nisu mogli oprostiti ni ostalim Hrvatima kojima je bilo dosta života pod srpskom čizmom u prividno zajedničkoj nam državi. I Ćosićevi stavovi iz 50-ih i 60-ih dokazuju kako je srpska agresija bila neizbježna.
Eto tako Ćosić još jednom obračunava s Hrvatima zapisima punih netrpeljivosti.
Nastavak slijedi!
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(13)
S MOBITELOM U SLAVONIJU II
Tek sam danas, ispijajući – naravno u pidžami – prvu jutranju kavu, doznao da je umro Fabijan Šovagović. Razmišljam. Još je jedna zvijezda s ledenog zimskog neba nad slavonskom ravnicom tiho zgasnula. Preselivši se u slavonsku legendu umro je Šova, veliki i neponovljivi tumač velike životne predstave u kojemu su glumci ljudi s imenom i prezimenom, sudbinom i žuljevitim težačkim rukama, nogama čvrsto usađenim u blato i mulj zemlje od koje žive, koja ih majčinski hrani i u smrti skriva. Izrastao je on iz slavonske zemlje poput gorostasog slavonskog hrasta čije su teške grane stoljećima odolijevale silnim olujama i rušilačkim urlicima vjetra s raznih strana zahvaljujući dubokim i čvrstim korjenima. Tko bi i kako bi uopće uspio uputiti pogled na taj često neveseo i mučan prizor života da nam ga znalački nije približio upravo veliki glumac i umjetnik Fabijan Šovagović. To mu zbog poznavanja mentaliteta, običaja i duše naroda iz kojeg je potekao zasigurno nije bila teška zadaća. „Uvijek sam bio Slavonac. To me podneblje zadalo. To su moje ruke, to su moje geste, moje grimase, to je moje natezanje lica, moj grč“ – znao je govoriti i pisati pokojni Šova o svom slavonskom podrijetlu, o onome što je uvijek bilo najprepoznatljivije u njegovim kreacijama. Kako na sceni, tako i na celuloidnoj vrpci. Šova je glumeći dokumentarističkom vjernošću s kristalnom jasnoćom zapravo postajao i živio dušu lika koji je tumačio. To je publika nepogrešivo znala prepoznati. I godinama je Šovi uzvraćala vjernošću, divljenjem i oduševljenjem priznavajući mu neosporan primat kralja hrvatske glumačke scene. Taj je neokrunjeni kralj slavonski u hrvatsko glumište došao iz blatnog ladimirevačkog šora, samog srca Slavonije čiji je bio i ostao simbol i zaštitni znak do kraja života. U selu Ladimirevcima pokraj Valpova Fabijan Šovagović je rođen 4. siječnja 1932., a svijet je napustio na samom pragu trećeg milenija teško bolestan, ali ne i zaboravljen na gornjogradskom sanatoriju obavijen gluhom tišinom novogodišnjeg jutra, ne dočekavši svoj 69. rođendan.
Rat koji je silovito, tragično i razorno zahvatio našu rodnu Slavoniju posebno je na njemu ostavio traga. Taj ga je barbarski pohod s istoka na slavonsku ravnicu, koja je Šovi značila više nego ikome, stajao i drugog kobnog moždanog udara. Nije mogao Šova, sin Slavonije, u kojem se utjelovio duh i povjest tog specifičnog zavičaja, podnijeti da mu zlikovci ruše sela, gradove, da mu ubijaju braću i u nepovrat odnose sve ono što je činilo njegov svjetonazor. Svjetonazor je to koji je isijavao iz njega u Đuki Begoviću, a napose u filmu „Sokol ga nije volio“. Drugi ga je moždani udar sustigao nakon što je doživio teško granatiranje na srušenom mostu u Osijeku. Na bojišnicu se Šova otisnuo u namjeri da svojim najsnažnijim oružjem – riječju i izričajem glumca – obdari vojnike u rovovima. Viteški je Šovagović braniteljima pod kišom smrtonosnih projektila, za razliku od nekih njegovih kolega koji su „ratovali“ u Zagrebu, recitirao pjesme.
Onda nije čudo što je Ivo Štivičić rekao:“ On je jedini glumac kojem sam ikada skinuo šešir“.
Tako se u rodnim mu Ladimirevcima zvuk zvona s crkve Svetoga Križa razlijevao maglovitom slavonskom ravnicom, a predvečerje žarkocrvenih oblaka uokvirilo pusta polja i prazne šokačke ulice u koje se uvukla tuga. U velikim su oknima gorjele svijeće a stare su bake s crnim maramama na glavama i krunicom u ruci polagano kročile prema crkvi pored čijeg je oltara stajala slika tog velikog hrvatskog glumca. Umro je Fabijan Šovagović, Hrvatina, Slavonac, Ladimirevčanin, suprug, otac, brat, ali ponajviše prijatelj.
Po podne sam i ja otišao u Ladimirevce pokraj Valopva, da u toj crkvi, u kojoj je Šova kršten, za njega izmolim pokoj vječni. Dugo sam sjedio u hladnoj crkvi. U mislima sam još jednom vidio „Đuku Begovića“ i „Sokola“. Ima Slavonija sve. Svojevrsnu, tajanstvenu poeziju i bez pjesme, isprepletenu snagom strasti. S tugom u srcu lagano sam vozio prema Našicama i pustio za njega šokačku pismu, koju je tako volio.
Nakon već uobičajenog jutarnjeg rituala (ispijanje kaveu pidžami i dvije štample domaće šljivovice, koja ubija bakcile) i dobrog ručka, po podne provodim u našičkom samostanu. U velikom, lijepo uređenom refektoriju (blagovaonici) ugodno razgovaram s patrom Mijom o mojem „Ludom svijetu“, neminovnoj politici (Mijo nije partijski čovjek, analizira, konačno prije teologije studirao je u Mainzu pedagogiju i sociologiju!), o teologiji. Pater Ivan hvali „Hrvatsko slovo“ koje nam stavlja na stol. „Strašno pišu o Mesiću“. Time je odmah otkrio svoju političku poziciju. I zbog toga idemo u Mijinu sobu. Skromna fratarska soba odiše knjigom i inteligencijom, te Mijinom skromnošću.
Nakon nekoliko godina opet na TV gledam „Latinicu“. Današnja je tema „Sport i politika“. Canjuga bestidno ističe svoj doprinos „Dinamu“, negira svoj udio u političkom dirigiranju klubom od strane najvišeg vrha. Nisam izdržao do kraja.
Osvanuo je jako hladan, ali lijep sunčan dan. Prelistavam novine: „Svi Srbi moraju u odore hrvatske vojske“, jer 15. siječnja ističe moratorij na služenje vojnog roka pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj. Globus otkriva:“ NATO bombe ozračile su Hrvatsku“, „Tragedija domaće pameti. U kompjutorizaciji i razvoju interneta Hrvatska zaostaje i za Albanijom, dok je 1985. imala najviše informatičara na svijetu“. Rezultati ankete „Hrvatsko domoljublje od 1991. do 2001.: Čime bi dobar domoljub i lojalan građanin Republike Hrvatske trebao danas iskazati svoju ljubav prema domovini ili lojalnost?“ Na to odgovaraju ispitanici: „Spremnošću na obranu domovine sa „da“ 79,4 %, „ne“ 16,35“!
„Kako biste vi osobno postupili u slučaju nove oružane agresije na Republiku Hrvatsku?“ Jedan od odgovora: „dragovoljno bih se borio s oružjem, odgovara 25,7% muškaraca i 3,9% žena.
„Velike prijevare humanog preseljenja“. Hrvati s Kosova optužuju HDZ i njihove svećenike koji su ih nagovorili na preseljenje u Hrvatsku, iskrcali i rekli im:“ Birajte kuću i živite, neće se Srbi vratiti“. Bez komentara.
Poslije podne vozim se iz Orahovice u Požegu preko Krndije. Ovim putem još nisam vozio. Prava cesta za brdski rally. Odmah nakon prvih serpentina pogled se pruža na „Ružicu grad“, bolje rečeno njegove ruševine. Puzeći prema vrhu upada u oči oaza zelenih borova u inače bjelogoričnoj šumi. Mjesto je to pravoslavnog manastira koji je prema pričanju prijatelja iz Crkvara sada prazan ali se obnavlja i udomiti će jednoga popa. U ratu nije stradao.
Danas je očito lovni dan.Već u Novoj Jošavi nekoliko lovaca (sudeći po šeširima i crvenom licu) tovare dvije zaklane divlje svinje. Pred Petrovim vrhom još nekoliko lovaca. Sam vrh je pokriven slabim snijegom i injem, iako je 4 sata po podne. Jako vijugava cesta ne dopušta gledanje lijevo ili desno. Sve do Kutjeva niti jednog naselja. Na ulasku u Kutjevo susrećem još jednog lovca crvena lica od zime ili?
Ulazim u VALIS AUREA. U 13. stoljeću u samostanu cistercita u Kutjevu, prema uputi Pape Grgura VII. za rad u „Hospitalu“ određeni su redovnici Franjo Ronis i Ivan Žagar, a kao kirurg bivši Isusovac Ignjat Pavlin. Samostan je još tu, ali bez cistercita. U jednom dijelu su poznati kutjevački podrumi. Dok su u 13. stoljeću tu redovnici liječili tijela bolesnih ljudi, danas dobro kutjevačko vino liječi srca i duše mnogih ljubavnom tugom shrvanih Slavonaca. Neke i izliječi. Ali u svakom slučaju sve ih razveseli, pa mu stoga i pjevaju tolike pjesme, koje prema mom mišljenju ne pretjeruju svojom hvalom doista vrhunskog vina. Na um mi pade.“Vino, vino, sve je vino krivo, što mi glava bez jastuka spava“.
U Požegi 1765 godine spominje se bolnica – sirotište (Xenodochium), a 1836. sagrađena je u ulici Vučjak nova bolnica. Ovo kao dokaz slavonske rane civilizacije.
Prolazeći kraj tog bivšeg cistercitskog samostana i crkve sjećam se Male Gospe od prije nekoliko godina, gdje sam nakon puno godina susreo starog velečasnog Željka, koji je u starom stilu propovijedao dugo i zdušno. Nakon Mise sam s njim kratko razgovarao. Uz njega me vežu duge uspomene iz djetinjstva, puno mu dugujem.
U Požegi u kafiću preko puta vojarne, pijem pravi njemački Jägermeister uz Lipički studenac. Uljudan mladi konobar nudi mi Barun. To je novo, požeško piće, nešto kao Jägermeister. Iz lokalno petriotskih razloga naručujem dupli Barun. Za susjednim stolom nekoliko golobradih vojnika. Piju Heineken pivo. Pred svakim stoji handy (mobitel). Ja moj handy ne nosim. Ne nosim niti sat. Konačno, na odmoru sam.
Vozim nazad, ali preko Pleternice i Grabarja. Pomalo se ljutim na domaćeg vozača koji vozi sporo i svaki čas prelazi središnju crtu. Možda se i on poduže družio s Barunom? Došavši u Kutjevo želim uzeti gorivo, ali crpka je zatvorena iako nije niti 6 sati. S nadom da će do Orahovice biti dosta, penjem se uz Krndiju. Orahovica, već sva u svjetlima, prostire se kao na dlanu. Sve radio postaje emitiraju modernu glazbu, pa radije slušam tamburaše. Ta u Slavoniji sam! Doduše ne ravnoj, ali ipak pravoj. „Bećari“ pjevaju o bunaru. Dok se pijan vraća kući njegova ga hladna voda umiva. „Dike“ o Bosutu i salašima:“ E salaši maleni, nebesa vam vaša plava. U jednome kraj Bosuta ona moja sreća spava“. „Bekrije“ o ravnici: “Ravnica je moja tuga, Dunav je suza tek. Čekanja bila su duga, al vraćam se zauvjek“. Sve puno nostalgije, šokačke sjete, koja baš Slavoncima i nije svojstvena. Što se to dogodilo s bećarima i bekrijama slavonskim? Ima li ih još uopće osim u pjesmi? Bojim se da su zauvijek nestali kao i njihova široka pjesma po još širim, blatnim sokacima i šorovima. Nema konja, nema bećara. Seoski tamburaši pjevaju preko radija odjeveni u traperice i američke jakne.
Sve češće i oštrije serpentine remete moj prividni mir i razmišljanje. Ne vidim niti jednog jelena ili srnu. Izgleda da su ih lovci rastjerali svojom pucnjavom ili su pobjeegli osjetivši iz usta lovaca debeli zadah vina. U ovim se brdima uvijek puno pucalo.
Poslije obilne večere u Crkvarima i dosta dobrog domaćeg vina, slušam brige svagdanje. Na TV vijest o brigama njemačkih mesara zbog BSE krize. To ove domaće još ne dira. I u Hrvatskoj se pojavila jedna luda krava. No sve se stišalo. Navodno je kriv „Večernjak“ koji je lansirao „lažnu vijest“. U Hrvatskoj su izgleda ljudi ludi. Još se ljute na Canjugu i njegov jučerašnji, bezobrazni nastup u „Latinici“. Ne usudim se pitati ih o perspektivama.
Ulazim u injem pokriveni automobil. Mjesečina je. Studen. Opet neće biti snijega. Šteta, iako me čeka poduži put po Slavoniji. Davno ju nisam vidio bijelu kao udavaču, urešenu biserima po ogoljelim granama šljiva i hrastova. Možda ću je noćas takvu bar sanjati.
Nastavak slijedi!
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(11)
NEMA ME !!!!!
Dragi moji,
evo došao i na mene red. Da! Idem par dana na godišnji odmor! Osim čestih službenih putovanja nisam u lijepoj našoj bio ove godine niti jedan dan. Doduše i sad su mi prvi dani službeni, ali sam se odvažio na njih nadokalamiti i par dana odmora. Moje postove će te dobivati i u mojoj odsutnosti. Valda će s tehnikom sve biti u redu. Na vaše drage komentare i ine lijepe riječi odgovoriti ću po povratku.
Sve vas lijepo pozdravljam i želim lijepe dane!
Vaš
Baća Iva
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(10)
S MOBITELOM U SLAVONIJU
Ponedjeljak je, osmi sijačanj godine Gospodnje 2001. Dakle u Slavoniji nisam bio od prošlog stoljeća. Tisućljeća !
Promet, budući je ponedjeljak, dopušta normalnu vožnju. Pred Münchenom snijeg, koji me prati do Graza. Na jedanom austrijskom parkiralištu pokrivenom debelim snijegom pravim stanku zbog Sisi i s njom trčim pustim parkiralištem. Davno već nisam vidio ovako debeli snijeg. Radujem se kao dijete. Vozim oprezno iako imam zimske gume. Na graničnom prijelazu u Sloveniju me od ispitivanja carinika spasila Sisi, koja je zalajala čim sam otvorio prozor i pružio putovnice. Već je dobar mrak.
Prvi susret s Hrvatskom u Macelju služben. Bez dužeg zastoja nastavljam prema Zagrebu i uz put se sjećam Jesenja, Štefa, kuma Iveka, njegove kleti i dobrog vina, violiniste Marijana (i Ciganice) i Ive harmonikaša, velike zabave u seoskom Domu, Štefovog župnika i njegovih zgoda i nezgoda. Za sve jedan Očenaš. Štefovom kumu sam već nekoliko puta htio poslati heilbronskog vina, no do danas mi nije uspjelo. Morat ću se prvom zgodom dogovoriti sa Štefom. Ovo me sjećanje malko probudi iz monotonije, koju tek prekine poneka vijest s radija ili dobra pjesma, ali i moja djeca, koja svaki čas nazivaju na mobitel i pitaju kako smo i gdje smo. Nisam mislio da ću ikada imati mobitel. Najprje zbog statusa koji se tom spravom nekome pripisuje, nekim „ruralnim ljudima“, kako ih naziva Ivan Supek, a ja od milja zovem „hercegovancima“. Osim toga ne želim biti dostupan svakome u svaki čas. Srećom ta se sprava može isključiti. Za Božić su mi ga kupila djeca. Sada vidim da to baš nije glup izum. Dobar je, ako ga se namjenski koristi.
Već od Krapine kiša koja pada sve do Novske. Slavonija me dočeka suha, pozdravila me dostojanstveno iako ne onako kako sam očekivao. Snijegu ni traga ni glasa. Skoro prazna auto cesta, tek po koji automobil ili kamion s BH-registracijom, koja ne odaje mjesto ni kraj, dopušta da odlutam u pokoje mjesto uz koje prolazim. Sjećam se prijatelja iz Raića i molim za njih Očenaš. Hrvatski radio emitira vijesti: „Delegacija Vojvodine došla na razgovore u Ilok. Razgovaralo se o povratu zbirke „Bauer“ iz vukovarskog muzeja, razminiranju hrvatskog područja uz granicu. U Splitu nevrijeme. Carla del Ponto dolazi u Zagreb. Vjerujem da dosta njih zbog toga neće mirno spavati. Ratna vlada:Gregurić, Granić, Šarinić, Tomac, već se nekoliko puta tajno sastala. Sada javno izjavljuju da će surađivati s Hagom i savjetovati aktualnu vladu. Nagađa se o američkoj municiji s osiromašenim uranom u Jadranu. Jedan se ronilac u Puli, (Musliman), nije vratio sa ronjenja. U Zagrebu otkriven lažni liječnik.
Vrtim po radiju i tražim nešto veselijeg. Radio „Martin“ iz Dugog Sela emitira dječju tamburašku skupinu. Pjavaju doista bezobrazne pjesme („U mog strica osma kobasica. Sedam suši, osmu strina puši“). Slušatelji nazivaju i hvale ih!? Proriču im dobru budućnost. No, svašta. Dobro napredujemo. Na mlađima svijet ostaje. Čudnog li svijeta, svijetle li nam budućnosti.
Slavonija siva, bez snijega i ičega novog.
Osvanuo je moj prvi dan u Slavoniji. Nakon dužeg spavanja idem sa Šogorom i Vladom u Jakšić po neke dijelove za traktor. Sad ne vozim. Mirno gledam lijevo i desno ne bih li otkirio išta novoga, što do sada još nisam vidio. Osim jedne velike reklame za „Löwenbräu“ u jednom običnom, ne tako velikom selu Bektež, sve je isto. Trgovac tvrdi, da su dijelovi originalni i čita omotnicu na kojoj piše: „Zemlja podrijetla SRJ“. U povratku svraćamo u „Löwenbräu“ lokal. Vanjština ne odaje interijer. To je po prilici velika diskoteka, lijepo uređena. Iako je oko 11 sati neki već piju pivo, ali Ožujsko. Löwenbräu je ipak skup. Dosta je reklama. Uz dupli esspresso kojeg pijam ja i Ožujsko pivo koje piju Šogor i Vlado, pričamo o djeci i mladeži, o njihovoj perspektivi. Pristojan mladić, konobar, lijepo odjeven nudi još jednu rundu, no mi moramo ići. Sada vozim ja. Po prvi puta u životu vozim Fiat Punto. Zgodan mal ali okretan automobil. Novi.
Umro je jedan mlad čovjek, brat šogorovog susjeda. Ja ga nisam poznavao. Sam je već godinama živio u Zagrebu, završio ekonomski fakultet, radio u banci i navodno se objesio. Iako meni nepoznat idem na sahranu. Nova grobljanska kapelica nije mogla primiti sve koji su ga došli ispratiti, pa stojimo vani. Sva sreća slabo sunce ipak malo grije. Ne čujem ništa što se događa u kapelici pa razmišljam o životu i smrti. Nakon obreda susrećem prijatelja, patra Miju koji je na dužnosti u Našicama, a kojeg nisam vidio dvije godine. Obilazimo grobove rodbine. Zastajem kraj groba mladića koji je u 37. godini poginuo u obrambenom ratu. Zna li on zbog čega je morao poginuti? Ne vjerujem da je bio heroj. Da li se on borio za ovo što se sada zove hrvatska država? Da li su i njega prevarili, jer poginuo je u Bosni? Kroz glavu mi prolazi kronologija ratnih događanja u BiH. Nije li i on pogunuo zbog nečije sulude ideje o „velikoj Hrvatskoj“. Autori i protagonisti (koji su još živi) i dalje tu ideju smatraju opravdanom. I dalje izmišljaju razloge „za“ iako ja uz najbolju blagonaklonost ne nalazim niti jedan valjan. I dalje sam uvjeren, da je na djelu bila megalomanija i suludost. Zbog toga je ovaj mladić morao poginuti i ostaviti iza sebe suprugu i malu kćerkicu.
Na večer nam u posjetu dolazi pater Mijo. Razgovaramo o njegovom adaptiranju u za njega novu sredinu nakon Njemačke, Australije i Trsata, o starim danima. Mijo je fin čovjek, kulturan. Čovjek od knjige. Dajem mu nekoliko mojih referata i „Ludi svijet“.
Vijest dana: “Biljana Plavšić dragovoljno došla u Den Haag. SRJ joj odbila dati azil“!? Da li je to pold demokratizacije ili opet neka igra? Vjeruje li ona stvarno da joj se ništa neće dogodtiti jer je „bez grijeha“? Ili je to još jedan bezobrazan srpski pokušaj povlačenja za nos svjetske zajednice?
Kasno sam legao. Iako po prilici umoran ne mogu zaspati od laveži uličnih pasa. Osjećaj je to kojeg davno nisam doživio. Zanimljivo je da me to ne smeta. Kroz glavu mi na tu temu prolaze kojekakvi stihovi neke moguće pjesme.
Viješću, kojom je završio jučerašnji dan, počima i novi. Prve moje TV vijesti dana: Biljana Plavšić izjavljuje na tribunalu:“ Dobro jutro, časni sude. Juče sam dobilao optužnicu, dobro sam ju rezumjela i niti po jednoj tački se ne osjećam krivom.“ Aferim!
Predsjednik Mesić došao na Hvar običnim trajektom. Hoda rivom bez pratnje, rukuje se s ljudima, s njima na terasi pije kavu. U Hrvatskoj je i to vijest dana. Da li su to jedine vidljive promjene u Hrvatskoj?
Račan predlaže smanjenje plaća članova Vlade. Božo Kovačević će „glasati protiv“. Čačić je glasati za, ukoliko to bude zadnji ovakav prijedlog. Ipak samo mi svi najprije ljudi.
Organizacija poljoprivrednika najavljuje prosvjed zbog neisplaćenih jesenskih dugova.
Dan sunčan, proljetni. Skoro do podne u pidžami ispijam kavu. Na odmoru sam. A kava mi najviše prija u pidžami.
Na veče TV-emisija „Željka Ogresta i gosti“. Za uvod prikazuje neki očito autentični snimak potpisivanja nečega od strane pokojnog Predsjednika. Kamera ide u desno i hvata Škegru dok sa stola uzima bocu whyskija i stavlja ju pod sako. Obećava da će ga jednom zgodom pitati o toj krađi. E, kad bi to bila jedina njegova krađa. Među inim gost joj je i Dobroslav Paraga. Po prilici uspjeva kontrirati njenom čačkanju po njegovoj očito burnoj iako kratkoj političkoj biografiji. Pita ga da uporedi bivšeg i sadašnjeg predsjednika države. 1:0 za sadašnjeg. Na kraju ga moli da svira klavir. „Nemam note“ izmotava se Paraga, ali će onda pjevati. Njegove dvije kćerke koje su sjedile u publici, dobro su se amizirale tatitnim pjevanjem.
Slavonska televizija Osijek tvrdi, da se u Bizovcu jednoj ženi, dok je cijepala drva, u drvetu ukazala Majka Božja, pa su to drvo odmah odnijeli u crkvu. Događaju se u Hrvatskoj i „čuda“.
Noćas psi nisu dugo lajali. Možda ih je ušutkala dobra kutjevačka graševina?
Nastavak slijedi!
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(12)
LUTANJE, SREĆA I LAŽ
Evo, dragi moji, knjiga je konačno gotova.Dobila je naslov po ovoj pjesmi, koju sam napisao baš nekako u ovo vrijeme, 9. listopada 2003. godine
LUTANJE, SREĆA I LAŽ
List sam žuti nošen vjetrom
ovim hladnim, tužnim svijetom.
I duša mi sa mnom skita,
al' je nitko ništ' ne pita.
Što si naš'o na tom putu?
Možda sreću, svjetlost žutu?
Ako tako dugo tražiš
nije vrag da j' ne nalaziš?
Nisam lut'o tražeć’ sreću,
znao sam da nać' je neću,
na 'vom putu ja tek skitam,
znam, a'l svaki dan se pitam
ima l' sreće bez svog doma,
ima l' mira i spokoja,
zadovoljstva bez svog brata?
Kucam, al' na tuđa vrata.
Sreću ja sam ostavio
tamo, još kad poć' sam mor'o,
s njom ostalo sve je moje,
sve me sada k sebi zove.
Svakog Božjeg zove dana:
Dođi, kuća nam je sama,
tambura te dugo čeka,
nema tebi bez nje lijeka.
Šor te stari pjesmom zove,
konji, orma, uzde nove,
i kandžija trobojnica,
stari hrast i na njem ptica.
Sve te k'o za kirbaj čeka,
čak velika stala rijeka,
sve je stalo, sve miruje,
sve te čeka, doček snuje.
Što da kažem srcu tužnom
u dalekom svijetu ružnom?
Čekaj, doć' ću, vrime nije!
Niz obraze laž se lije.
Zar jer život sav od laži,
skitanje što sreću traži?
Nitko ne znam moju muku.
Doć' ću možda u sanduku.
Riječnik
Šor – široka ulica u ravničarskom naselju
Uzde – dio naprave za upravljanje konja u kretanju, dvostruka kožnata uzica koja se stavlja na žvalu u gubici;
Kandžija – bič
Pogovor je napisao moj drug Mata, naš Paor:
Jednom me je prijatelj Iva poučio:“pjesma je strijela odapeta iz srca“. I sve mi je tada bilo jasno, jasno zašto se sreća stisla između lutanja i laži. Dakako, tek čitajući pjesme svi ostali će saznati koja je cijena kompetitivnog osvrta na vrijeme i put jednog života. A on nije ni manje ni više osebujan nego mnogi drugi. Ali čudesna je dramatika opisa mjesta i vremena radnje Ivinog vrhunca – Slavonije, berićetne i raspojasane, mladosti, razuzdane i bezbrižne. Ipak, eksplozija opjevane čežnje ne može prikriti tjeskobu u nekim stihovima, a koja je proizvod sasvim drugog okruženja – vremenski i prostorno udaljenog od te Slavonije. Ako netko u tim tmurnim stihovima posumnja na izvjesno egositično samosažaljenje, taj je u krivu – sve je to posljedica lutanja i laži koje ne možemo otkriti dok ih ne doživimo. I zato, neka nam sva pozornost bude usmjerena na opis i milozvučje Slavonije i Slavonca.
Mata Petričević
Na mojem sam blogu, na desnoj strani između MP3 playera i brojčanika posjetitelja, napisao:”Ja sam samo neizgledna školjka u kojoj se krije biser: SLAVONIJA!” i “Otišao sam iz Slavonije, ali Slavonija nije iz mene”!
Moj zavičaj, ono što sam valda usisao s majčinim mlijekom, što sam živio od malena, ono što me formiralo, nosim cijeli moj život. To je ono iskonsko, to sam ja. A moja djela samo su spretna ili nespretna reprodukcija početka – onoga malo, što mi je ostalo od Slavonije.
|
- 02:09
-
Ukupno Komentara
(26)
I KAKO SADA DALJE?
Dragi moji evo mene, hvala Bogu živa i zdrava (ovaj puta ovo nisam tek tako rekao, iz običaja. Me ne! Pa bio sam u Zagrebu). Tehnika je opet proradila, a meni je proradila savjest pa moram ispuniti obećanje dato vama, mojim dragim, kako kaže naš dragi bloger Novogradiščanin, „virtualnim prijateljima“ i reći o čemu ću sada pisati.
Ali prije toga dopustite mi da kažem nekoliko riječi o mom blogu. Prvi sam post napisao 28.10.2005. godine u 17:43 sati. Prosijek postova po tjednu iznosi 4,2,odnosno po mjesecu 18,6, a prosjek komentara po postu 6,7. Ukupno ste napisali 1380 komentara i to na 180 postova, jer na 20 nisam dobio niti jedan komentar (svaki početak je težak). Najplodniji mjesec je bio kolozov sa 35 postova. Budući blog.hr ne nudi takovo statistiku, a ja lijen brojati, nemam podatak koliko je vas komentatora bilo. U zadnje ste se vrijeme ustalili, dakle uglavnom uvijek isti s pokojim neredovitim pa i novim.
Odluku, da promijenim temu, nisam donio zbog šaljivih ili dobronamjernih kritika, nisam je donio ni zbog “prigovora” kako držim propovijedi. Vi ste vašim komentarima najbolji dokaz da su te teme očito aktualne i potrebne. No pisati svaki dan jedan novi post nije jednostavno, to znadete i vi sami. Odgovoriti svakom komentatoru također. To mi je obzirom na posao i neke obiteljske poteškoće postalo obvezujućim opterećenjem. Osim toga, a to ovdje onako među nama mogu komotno reći, preforsirao sam se. A vi znate da ja više nisam mlad, da mogu, doduše malko, potrčati ali onda više ne ide. „Duh je, istina, voljan, ali je tijelo slabo!“ rekao je Isus apostolima. To je prvi i rekao bih glavni razlog donošenja odluke. Rekao sam da ću postove s duhovnom tematikom nuditi tijekom došašća i korizme. A onda je naša draga Siscijanka napisala „… no nadam se da ćeš nam bar za blagdane napisati pokoju lijepu duhovnu misao“. Hoću, draga Siscijanko, prisežem!
Drugi razlog je moja početna želja, zbog koje sam po savjetu moga druga Pora i otvorio blog, promicati Slavoniju. Stajao sam pred odlukom: ili promijeniti ime blogu ili pak promijeniti tematiku. Čini mi se da sam donio kompromisnu odluku: ostaviti ime blogu i, ali ne potpuno, promijeniti tematiku. To bi eto bila ta moja nova „programska šema“, s kojom će te, nadam se, biti i vi zadovoljni i ostati moji vjerni čitatelji, komentatori, prijatelji. A kad već pravim nekakvu rekapitulaciju onda je red da se upravo najprije vama, ali i svima drugima, od srca zahvalim na vjernosti, na lijepim riječima, na prijateljstvu. HVALA VAM!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(9)
Tehnika narodu!
Dragi moji,
moja tehnika još uvijek štrajka a ja moram na službeni put. Zbog toga vam nažalost neću moći podastrijeti moju novu "programsku šemu" dok se ne vratim. Dakle do subote. Ali što mogu. Vis maior!
Do tada vas sve puno i od srca pozdravljam i želim sve dobro!
Vaš Baća Iva
|
- 18:51
-
Ukupno Komentara
(16)
SRORRY, NIJE ISPALO KAKO SAM MISLIO
Dragi moji blogerski prijatelji!
Hvala svima na čestitkama za 200. post. Trebao je on ipak biti drugačiji, ali kriva je tehnika. Naime ono što je objavljeno je zapravo samo podsjetnik meni, a sinoć sam htio napisati prigodni post i najaviti promjenu programa. Ali nisam mogao u internet. Tako je blog.hr objavio ono što ste vidjeli. Sada evo s tuđeg coputera pišem ovaj kratki post da znadete što je, da ne mislite da sam se napio od velikog slavlja. Nadam se da ću sutra ili najkasnije u ponedjeljak opet moći na internet pa ću vam prikazati moju novu "programsku šemu". Da, vraćam se naslovu bloga a postove ovakvog sadržaja od sada ću pisati samo kroz došašće i korizmu. Kada sam počeo s blogom htio sam promovirati Slavoniju. No nisam joj ostao vjeran. Zato ću na ovaj način pokušati pomiriti sve vas koji ste mi do sada bili vjerni posjetitelji, čitatelji i komentatori, i moju dragu lijepu Slavoniju.
Nadam se da će te mi i u buduće biti vjerni pa vam unaprijed zahvaljujem, sve srdačno pozdravljam i želim ugodan vikend.
Vaš Baća Iva
|
- 17:07
-
Ukupno Komentara
(10)
200. post!
Napisati prigodni 200. post i najaviti promjenu - vratiti se imenu bloga!
|
- 00:28
-
Ukupno Komentara
(9)
Samo jedan mali izvor
Jedna afrička priča govori kako je jednoga dana u cijeloj zemlji nastupila velika suša. Najprije se osušila trava. A onda je postala smeđa i siva. Tada se poče sušiti žbunje i gubiti list za listom. Malo je drveće već pomrlo i svoje suhe grane dizalo prema nebu na kojem nije bilo niti jednoga oblačka. Kiša još uvijek nije pala pa je zemlja ličila tužnoj prašnjavoj pustinji. Čak ni tek svanulo jutro nije osvježavalo rosom. Životinje su umirale od žeđi. Samo njih malo je još imalo toliko snage da pobjegnu iz ove pustinje. Suša je potrajala. Sada je već opasnost prijetila i većem starijem drveću, čije je žilje bilo dovoljno duboko u zemlji. I ona su polako izgubila lišće. Bunari i rijeke, izvori i potoci su se osušili. Samo je jedan jedini cvijet još bio na životu, jer se nalazio blizu sućušnog izvora koje mu je davalo kap po kap. Ali ovaj mali izvorčić u sredini ove žalosne suhe pustinje sav se već izbezumio:“Sve se suši i umire. Kakvog li još ima smisla da iz zemlje vučem kap po kap i držim na životu jedan cvijet?“ Ali tada mu reče jedno nekada jako i veliko stablo koje je bilo u blizini:“Nitko od tebe ne očekuje da čitavu pustinju pretvoriš u cvijetni perivoj. Tvoja je zadaća održavati na životu samo jedan cvijet. Ništa drugo!“
„Napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“
Matej 10,42
|
- 00:32
-
Ukupno Komentara
(14)
Lisica bez nogu i tigar
Priča jedna arapska legenda kako je prije puno, puno godina čovjek u šumi ugledao lisicu, koja je izgubila sve četiri noge. Čudio se da životinja, koja više nije mogla loviti, još uopće živi. Ali tada ugleda tigra, koji je upravo jeo svoju žrtvu. Nakon što se najeo do sitosti ostavi ostatak lisici bez nogu. I tako je Bog hranio svakodnevno lisicu uz pomoć tigra. Čovjeka je začudila Božja dobrota i briga za ovu nesretnu lisicu. I onako reče sebi:”I ja ću se povući u nekakav udoban kut pa neka se Bog i za mene brine. Samo ako imam povjerenja dati će on meni već ono najnužnije!” Mnogo je dana prošlo ali se ništa nije dogodilo. I ovaj čovjek još uvijek sjedi u svome kutu. Već je skoro umirao od gladi. I tada začuje glas:“Ti si na krivom putu. Slijedi primjer tigra a ne beznoge lisice!“
Kasnije sretne on na cesti jednu malo djevojčicu, kojoj je bilo jako hladno. Sva se tresla od studeni u njenoj tankoj haljinici, a već danima nije ništa pojela. Čovjek se tada razbijesni i potuži se Bogu:“Kako samo može dopustiti? Lisicu održavaš na životu a ovo nedužno dijete ostavljaš da gladuje i da se smrzava. Zašto ne učiniš nešto?“ Bog nije odmah odgovorio. Ali kad je pala noć Bog odgovori čovjeku:“Ja sam poduzeo nešto protiv toga. Stvorio sam tebe!“
Ne umorimo se činiti dobro! Jer dobro je činiti dobro!
Danas je blagdan Svetog Franje Asiškog. Zato svima Vama, dragi moj blogeri, koji se zovete Franjo, Franc, Frano ili Franciska, želim SRETAN IMENDAN i zagovor Svetoga Franje!
|
- 00:21
-
Ukupno Komentara
(8)
Plod ljubavi
Majka Tereza je pričala kako je jednom u kuću njenog sestrinstva u Kalkuti došao mladi par Indijaca kako bi joj predali veću sumu novca. S tim novcem je ona trebala pomoći siromasima. Iznenadila se da joj ovo dvoje hindusa daruju toliki novac. “Mi smo se prije dva dana vjenčali, ali smo već prije odlučili da si nećemo kupovati skupu odjeću za vjenčanje i priređivati veliku gozbu. Novac što smo time uštedjeli, dajemo Vama da pomognete siromasima.“ Ova dvoje hundusa pripadalo je visokoj društvenoj kasti, i kada se u Kalkuti pročulo da su pomogli jednoj katoličkoj sestri, izbio je veliki skandal. Kasnijeih je majka Tereza pitala, kad su ih došli obići, zbog čega su to učinili. Odgovor je glasio:“Mi se tako volimo i naš zajednički život želimo početi pomoći ljudima u nevolji!“
Ljubav je jedino što se umnaža što je više dijelimo. Ljubav je jedini cvijet koji cvjeta u sva godišnja doba i nosi prekrasne plodove.
„Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“
1. Ivanova poslanica 3, 18
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(7)
Kruh nade
Nakon smrti profesora medicine spremaju njegova tri sina kuću, budući im je majka umrla dugo prije oca. Otac je do svoje smrti imao domaćicu. U očevoj ranoj sobi nađoše sinovi uz mnoge skupocijene stvari u jednom ormaru kao kamen tvrdu polovicu kruha. Domaćica je znala o čemu se radi.
Prvih poslijeratnih godina profesor je bio teško bolestan pa mu jedan prijatelj pošalje polovinu kruha da profesor ima bar nešto za jesti. Međutim profesor se sjetio mlade kćerke svojega susjeda, pa tu polovinu kruha pošalje njoj. Ali susjedova obitelj ne htjede kruh zadržati za sebe, nego ga pošalju jednoj staroj, siromašnoj udovici, koja je stanovala u jadnoj sobici u potkrovlju njihove zgrade. Ova sirota udovica međutim odnese kruh svojoj kćerci, koja je živjela sa svoje dvoje male djece par kuća dalje, jer djeca nisu imala što jesti. Mlada je majka, dobivši kruh, odmah pomislila na profesora medicine koji je bio teško bolestan, jer je on od smrti spasio njenoga sina i za tu uslugu nije htio uzeti novac. Sada je bila prigoda da mu se zahvali, pa kruh odnose profesoru.
„Kruh smo odmah prepoznali“, reče profesorova domaćica. “još je na njemu bila mala papirnata etiketa.“ Kada je profesor svoj kruh opet držao u ruci reče:“Sve dok među nama žive ljudi koji se ovako ponašaju, ne moramo se bojati za našu budućnost. Ovaj je kruh mnoge zasitio iako ga nitko jeo nije. Ovaj je kruh svet. On pripada Bogu!“ I stavi ga u ormar. Češće ga je znao pogledati a posebno kada je gubio nadu. Bio je to kruh nade.
„A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše. Tako ćete se u svemu obogatiti za svakovrsnu darežljivost koja se, našim posredovanjem, izvija u zahvalnicu Bogu.“
2. Pavlova poslanica Korinćanima 9, 10-11
|
- 00:20
-
Ukupno Komentara
(8)
Ne kraj nego žetva!
Zemljoradnik, paor, već u jesen poore svoje njive i priredi ih za proljetnu sjetvu. I kada dođe vrijeme u zemlju baci skupocijeno sjeme. I njegovo jesensko ili proljetno oranje i sijanje i svi drugi poslovi usmjereni su na žetvu ili berbu. I kada nakon nekoliko mjeseci sazrijevanja i čekanja dospije vrijeme žetve pšenice, berba voća i kukuruza, vađenje repe i krumpira nitko nije tužan. Rast i sazrijevanje nije kraj nego žetva. Nitko ne plače dok bere zrelo voće, žanje i melje zrelo žito.
Naš je život rast i sazrijevanje. A da će nakon šarenila životnoga ljeta doći i jesen i da će mo dospijevati u vrijeme žetve, konačno nije ništa žalosnoga. Bog samo pobere svoje zrele plodove. Žalosno bi bilo kada bi došla jesen a za žetvu ili berbu nebi bilo ničega jer ništa nije naraslo. Jesen bez berbe i plodova je žalosna. Život, kojega ubire Bog, koji je izrastao i sazrio u plod, je ispunjeno vrijeme, vrijeme žetve, vrijeme radosti, vrijeme zahvale, vrijeme života.
„Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.”
Pavlova poslanica Galaćanima 6, 7-8
|
- 00:19
-
Ukupno Komentara
(1)
|
|
|
