Marketing
S MOBITELOM U SLAVONIJU III
Mlado novo jutro obavijeno u maglu. Danas ne želim vidjeti niti novine, niti TV. Sređujem jučerašnje doživljaje i već se radujem večeri u kući pokojnog Đure, jer znam da će kao i uvijek biti divljač. Sa starim susjedom Nacom razgovaram o njegovoj bolesti, koja „svaki dan zahtjeva po deci rakije“. Poslije sam doznao da ima rak na jeziku. Divi se mom dobro odgojenom psu i mojim dobrim cigaretama. „Naše su jako jake i smrde“ tuži se. Poklanjam mu jednu kutiju, iako znam da ne smije pušiti. Ima rak. Ta neće dugo.
Danas putujem u zavičaj. Iznenadili smo ih. Nisu znali da dolazimo. Razgovor do u kasnu noć. Mnoštvo novina o selu i u selu.
Oko 10.30 slijedećeg jutra probudi me glasni razgovor iz dnevne sobe. Ustajem i onako u pidžami pozdravljam prijatelja Đuru i susjeda Franju, koji su naišli vidjevši moj automobil. Dugi razgovor uz rakiju od starog muškog crkvenog zbora u kojem smo sva trojica pjevali, do celibata. Poslije ručka posjet groblju. Ovoga smo puta sami na velikom groblju. Obilazimo grobove roditelja, rođaka, prijatelja i svaki poškropimo blagoslovljenom vodom i zapalimo svijeću. Puhao je hladan vjetar i uporno gasio svijeće. Prvi puta stojim nad grobom prijatelja Luke. Vraćajući se s groblja nailazimo kod poznanice, koja je dugo godina radila u Heilbronnu. Nudi dobru rakiju od krušaka. Rijetkost je to u mom kraju. Riječ po riječ, i već se smračilo. Odlučujemo ići na divan u Babinu Gredu kod prijatelja Đure. Njega nisam zaista dugo vidio. Devet kilometara do Babine Grede je kratko da se sjetim svega iz momačkih dana. A puno se toga dogodilo. Dug je i snažan bio pozdravni zagrljaj. Tu su Joža i Ljubica, koje također nisam dugo vidio. A nisam godinama već bio na divanu. Žene rade ručni rad i neumorno pričaju. Doznadoh puno toga o Babinoj Gredi. To mi je selo dobro poznato. Poznajem dosta ljudi. Tu sam kao mladić svirao po svatovima, imao curu. Njenu kuću nisam vidio. Na mjestu stare, sagrađena je nova, a ona je u Australiji. Oduvijek tvrdim, da je seksualna revolucija prije bila u Babinoj Gredi nego u Švedskoj. Odavno su u tom velikom, možda najvećem selu Slavonije, snaše poslije nedjeljne popodnevne večernjice išle u gostionicu. Naravno bez muževa. Javna je tajna koja snaša ima ljubavnika, a koji muž ljubavnicu. Imenom i prezimenom. Ali, nikom ništa. Možda su u susjednim selima, koja su bila „čestita“ iz zavisti o Babogracima kružile svakavke priče i vicevi. No to „zuce“, kako smo ih mi u Štitaru zvali, nije ni malo smetalo. Oni svoj život žive i dalje, no ne tako intenzivno kao prije.
Još je par minuta do 24 sata. Čekamo ponoć da čestitamo zetu Antunu i imendan i rođendan. Po dvije šljivovice i laku noć. Nisam dugo zaspao. Razmišljao sam o onom „bogatom“ vremenu koje sam s Đurom proveo u Babinoj Gredi. Još sam čuo kad je sat na tornju stare, lijepo obnovljene crkve otkucao 3. Po zvuku sam ustanovio da su zvona ona ista, stara, iz mog djetinjstva.
Danas je Sv. Antun. Posjećujemo rođake u Županji. Kratka šetnja „gradom“ (ja je nikada nisam doživio kao grad) odaje starost. Ovdje se ništa novoga nije dogodilo osim propasti Županjske banke. Njen direktor je moj kolega iz gimnazijskih dana. Mnogo htjeo, mnogo započeo. Pa propao. Duduše on nije propao. Odvjetnik Luka, također školski kolega, a njegov vjenčani kum, priča mi, da je negdje u Zagorju ženi napravio kliniku. Očito su se sve hrvatske „propasti“ događale po istoj shemi.
Kod sestrične Ele srećemo njenog sina Darka, njegovu suprugu Sanju i sinove Stjepana i Mihaela. Oni su oboje liječnici. Nakon uobičajenih pitanja zapodjenuo se ozbiljan razgovor, koji često prekidaju pitanja djece. Sanja se zanima za problem droge u Njemačkoj, ulozi njemačke i hrvatske katoličke Crkve. Kritički analiziram stanje. Na kraju ona zaključuje:“ Ipak je lakše odgajati djecu, kad znaš što se smije, što ne smije“. Istina. Vrijeme je da dečki idu spavati, pa se opraštamo. Još kraći razgovor s Elom i malo ogovaranja uže familije.
Osvanu je deveti slavonski dan. Rano u jutro (u osam sati, a ja sam na odmoru) po gustoj magli vozim u Babinu Gredu. Odavno nisam doživio ovaku gustu maglu. Vozim po staroj, uz novu auto cestu, predjelom koji je nekad pokrivala stara hrastova šuma. Šume više nema kao i puno toga što me vezalo uz taj kraj. Na povratku svraćam bratićima Đuri i Mati. Prvi put sam u Đurinoj kući poslije smrti njegove majke, moje posljednje strine. Nešto mi fali. No o tome nisam htio zapodjenut razgovor. I kod jednog, i kod drugog ista, obvezna "meza": šunke i kobasice uz rakiju. Više niti ne pokušavam uvjeravati moje gostoprimce da nisam gladan. Moraš jesti htio ili ne. I piti! No i na jedno i na drugo sam se već nekako naučio. Od kako sam u Slavoniji nisam popio niti jednu tabletu. Dakle, nisam pretjerao.
Oko pola sedam, a već se dobrano smračilo, vozim u Našice. Još je uvijek magla. Vozim polako i sretno stižem na cilj.
Po podne smo pozvani kod prijatelja u Crkvare. Dok Šogor ne dođe s posla, iako po magli, idem u Požegu. Bez neke velike potrebe. Na radiju slušam, kako je njemačko – hrvatski antropofoz Rudolf Steiner još prije 80 godina najavio kravlje ludilo. 13. siječnja 1923 godine iznio je postavku, da krave polude ako jedu meso. Povjesničar, dr. Mladen Ančić tvrdi, da je Karlo Veliki doveo Hrvate do Jadrana krajem osmog stoljeća. Hrvati su bili ratnička manjina, dobro opskrbljena franačkim oružjem i opremom, koja se nakon doseljenja u bivšu rimsku Dalmaciju i Donju Panoniju pred kraj osmog stoljeća, slavenskim plemenima i strosjedilačkom stanovništvu nametnula za gospodara, iz čega se postupno oblikovala hrvatska državnost.
U već spomenutom kafiću u Požegi čitam Večernjak. Zvonimir Despot piše :“Ekskluzivno iz memoara Dobrice Ćosić – Krleža se s Ćosićem razišao zbog broja ubijenih Srba u Jasenovcu“. Ćosića su razljutile tvrdnje kako je u Jasenovcu ubijeno 40 do 60 tusuća Srba. To su podaci Instituta za historiju radničkog pokreta, kojim je rukovodio Franjo Tuđman, s kojim se Krleža često susreta. „Nitko se do onoga trenutka nije usudio jasno i pošteno kazati ono što svi pametni i savjesni intelektualci znaju: Miroslav Krleža je bastion velikohrvatstva, što mi je 1964. tvrdio, i Vladimir Bakarić..“, piše u svojim memoarima Ćosić.
„Krleža je bio - donosi dalje Ćosić – genijalno dijete, koje je rano postalo svjesno svojih sposobnosti, a bilo je svud i uvijek vrijeđano odnosima prema njemu; aristokratski, malogrđanski, austrijski, mađarski prezir prema njemu presudno je utjecao da se njegova ličnost negatorski i nihilistički postavi prema čitavom životu i svijetu. On je rezignirao pred tajnama prirode i suvremenim tehničkim čudima. On je zbunjen i zamišljen nad fenomenom života pčela, ali isto toliko pred radio – aparatom.“
„On je slomljen, prebijen, pregojen, ostario kurjak, kojem hipetrofirana sujeta nadomješta snagu, a teatralna superiornost stvarnu hrabrost...
Krleža, duhovni inspirator, moralno i političko pokriće Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, konačno je sam blistavo osvijetlio svoje „jugoslavensko lice“; svoju serbofobiju iznio je javno i otvoreno, unatoč titoističkim skruplulama“, piše Ćosić.
U travnju 1966 piše Ćosić:“ U Hrvatskoj se rasplamsavaju velikohrvatski nacionalizam i antisrpstvo. Ako mu se napredne i revolucionarne snage Hrvatske ne suprotstave svim sredstvima, ukoliko već nije kasno, Hrvatska će se srozati u NDH. Jedna hrvatska repriza je na pomolu. Hoće li opet klati Srbe, pitanje je samo međunarodne konstelacije, snage i političke zrelosti Srbije. Krleža je patron i duhovni otac suvremenog velikohrvatstva. Hrvatska inteligencija, koja je pretežito domobranska po duhu, sada je agresivna i neobično ambiciozna u svom starćevićevskom hrvatstvu.“
„Čak ga ni obazrivost prema Titovom prijateljstvu, ni urođeni dar za hipokriziju, ni njegovo suštinsko režimlijstvo, nisu spriječili da sa svim svojim životopisima, funkcijama, ugledom, častima, purgerstvom i kukavičlukom – javno i glasno ne postane glavna intelektualna akvizicija suvremenog hrvatskog separatizma i šovinizma. Ideološki i intelektualni pad Krležin na srpskim prostorima svakako je kompenziran užarenim nacionalističkim, antisrpskim osjećajima u područjima hrvatskog jezika. Miroslav Krleža, u suvremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske, stoji u biti na istim nacionalnim pozicijama na kojima danas stoji mačekovska i ustaška emigracija.“
Ćosić očito nikako nije mogao Krleži oprostiti šo se suprotstavio njegovim velikosrpskim stavovima. „Dokle ćete vi Srbi izjednačvati domobrane sa četnicima?“ upitao ga je jednom. Njegovi istomišljenici to nisu mogli oprostiti ni ostalim Hrvatima kojima je bilo dosta života pod srpskom čizmom u prividno zajedničkoj nam državi. I Ćosićevi stavovi iz 50-ih i 60-ih dokazuju kako je srpska agresija bila neizbježna.
Eto tako Ćosić još jednom obračunava s Hrvatima zapisima punih netrpeljivosti.
Nastavak slijedi!
Post je objavljen 31.10.2006. u 00:30 sati.