Pregled posta

S MOBITELOM U SLAVONIJU II

Tek sam danas, ispijajući – naravno u pidžami – prvu jutranju kavu, doznao da je umro Fabijan Šovagović. Razmišljam. Još je jedna zvijezda s ledenog zimskog neba nad slavonskom ravnicom tiho zgasnula. Preselivši se u slavonsku legendu umro je Šova, veliki i neponovljivi tumač velike životne predstave u kojemu su glumci ljudi s imenom i prezimenom, sudbinom i žuljevitim težačkim rukama, nogama čvrsto usađenim u blato i mulj zemlje od koje žive, koja ih majčinski hrani i u smrti skriva. Izrastao je on iz slavonske zemlje poput gorostasog slavonskog hrasta čije su teške grane stoljećima odolijevale silnim olujama i rušilačkim urlicima vjetra s raznih strana zahvaljujući dubokim i čvrstim korjenima. Tko bi i kako bi uopće uspio uputiti pogled na taj često neveseo i mučan prizor života da nam ga znalački nije približio upravo veliki glumac i umjetnik Fabijan Šovagović. To mu zbog poznavanja mentaliteta, običaja i duše naroda iz kojeg je potekao zasigurno nije bila teška zadaća. „Uvijek sam bio Slavonac. To me podneblje zadalo. To su moje ruke, to su moje geste, moje grimase, to je moje natezanje lica, moj grč“ – znao je govoriti i pisati pokojni Šova o svom slavonskom podrijetlu, o onome što je uvijek bilo najprepoznatljivije u njegovim kreacijama. Kako na sceni, tako i na celuloidnoj vrpci. Šova je glumeći dokumentarističkom vjernošću s kristalnom jasnoćom zapravo postajao i živio dušu lika koji je tumačio. To je publika nepogrešivo znala prepoznati. I godinama je Šovi uzvraćala vjernošću, divljenjem i oduševljenjem priznavajući mu neosporan primat kralja hrvatske glumačke scene. Taj je neokrunjeni kralj slavonski u hrvatsko glumište došao iz blatnog ladimirevačkog šora, samog srca Slavonije čiji je bio i ostao simbol i zaštitni znak do kraja života. U selu Ladimirevcima pokraj Valpova Fabijan Šovagović je rođen 4. siječnja 1932., a svijet je napustio na samom pragu trećeg milenija teško bolestan, ali ne i zaboravljen na gornjogradskom sanatoriju obavijen gluhom tišinom novogodišnjeg jutra, ne dočekavši svoj 69. rođendan.
Rat koji je silovito, tragično i razorno zahvatio našu rodnu Slavoniju posebno je na njemu ostavio traga. Taj ga je barbarski pohod s istoka na slavonsku ravnicu, koja je Šovi značila više nego ikome, stajao i drugog kobnog moždanog udara. Nije mogao Šova, sin Slavonije, u kojem se utjelovio duh i povjest tog specifičnog zavičaja, podnijeti da mu zlikovci ruše sela, gradove, da mu ubijaju braću i u nepovrat odnose sve ono što je činilo njegov svjetonazor. Svjetonazor je to koji je isijavao iz njega u Đuki Begoviću, a napose u filmu „Sokol ga nije volio“. Drugi ga je moždani udar sustigao nakon što je doživio teško granatiranje na srušenom mostu u Osijeku. Na bojišnicu se Šova otisnuo u namjeri da svojim najsnažnijim oružjem – riječju i izričajem glumca – obdari vojnike u rovovima. Viteški je Šovagović braniteljima pod kišom smrtonosnih projektila, za razliku od nekih njegovih kolega koji su „ratovali“ u Zagrebu, recitirao pjesme.



Onda nije čudo što je Ivo Štivičić rekao:“ On je jedini glumac kojem sam ikada skinuo šešir“.
Tako se u rodnim mu Ladimirevcima zvuk zvona s crkve Svetoga Križa razlijevao maglovitom slavonskom ravnicom, a predvečerje žarkocrvenih oblaka uokvirilo pusta polja i prazne šokačke ulice u koje se uvukla tuga. U velikim su oknima gorjele svijeće a stare su bake s crnim maramama na glavama i krunicom u ruci polagano kročile prema crkvi pored čijeg je oltara stajala slika tog velikog hrvatskog glumca. Umro je Fabijan Šovagović, Hrvatina, Slavonac, Ladimirevčanin, suprug, otac, brat, ali ponajviše prijatelj.
Po podne sam i ja otišao u Ladimirevce pokraj Valopva, da u toj crkvi, u kojoj je Šova kršten, za njega izmolim pokoj vječni. Dugo sam sjedio u hladnoj crkvi. U mislima sam još jednom vidio „Đuku Begovića“ i „Sokola“. Ima Slavonija sve. Svojevrsnu, tajanstvenu poeziju i bez pjesme, isprepletenu snagom strasti. S tugom u srcu lagano sam vozio prema Našicama i pustio za njega šokačku pismu, koju je tako volio.



Nakon već uobičajenog jutarnjeg rituala (ispijanje kaveu pidžami i dvije štample domaće šljivovice, koja ubija bakcile) i dobrog ručka, po podne provodim u našičkom samostanu. U velikom, lijepo uređenom refektoriju (blagovaonici) ugodno razgovaram s patrom Mijom o mojem „Ludom svijetu“, neminovnoj politici (Mijo nije partijski čovjek, analizira, konačno prije teologije studirao je u Mainzu pedagogiju i sociologiju!), o teologiji. Pater Ivan hvali „Hrvatsko slovo“ koje nam stavlja na stol. „Strašno pišu o Mesiću“. Time je odmah otkrio svoju političku poziciju. I zbog toga idemo u Mijinu sobu. Skromna fratarska soba odiše knjigom i inteligencijom, te Mijinom skromnošću.

Nakon nekoliko godina opet na TV gledam „Latinicu“. Današnja je tema „Sport i politika“. Canjuga bestidno ističe svoj doprinos „Dinamu“, negira svoj udio u političkom dirigiranju klubom od strane najvišeg vrha. Nisam izdržao do kraja.

Osvanuo je jako hladan, ali lijep sunčan dan. Prelistavam novine: „Svi Srbi moraju u odore hrvatske vojske“, jer 15. siječnja ističe moratorij na služenje vojnog roka pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj. Globus otkriva:“ NATO bombe ozračile su Hrvatsku“, „Tragedija domaće pameti. U kompjutorizaciji i razvoju interneta Hrvatska zaostaje i za Albanijom, dok je 1985. imala najviše informatičara na svijetu“. Rezultati ankete „Hrvatsko domoljublje od 1991. do 2001.: Čime bi dobar domoljub i lojalan građanin Republike Hrvatske trebao danas iskazati svoju ljubav prema domovini ili lojalnost?“ Na to odgovaraju ispitanici: „Spremnošću na obranu domovine sa „da“ 79,4 %, „ne“ 16,35“!
„Kako biste vi osobno postupili u slučaju nove oružane agresije na Republiku Hrvatsku?“ Jedan od odgovora: „dragovoljno bih se borio s oružjem, odgovara 25,7% muškaraca i 3,9% žena.
„Velike prijevare humanog preseljenja“. Hrvati s Kosova optužuju HDZ i njihove svećenike koji su ih nagovorili na preseljenje u Hrvatsku, iskrcali i rekli im:“ Birajte kuću i živite, neće se Srbi vratiti“. Bez komentara.

Poslije podne vozim se iz Orahovice u Požegu preko Krndije. Ovim putem još nisam vozio. Prava cesta za brdski rally. Odmah nakon prvih serpentina pogled se pruža na „Ružicu grad“, bolje rečeno njegove ruševine. Puzeći prema vrhu upada u oči oaza zelenih borova u inače bjelogoričnoj šumi. Mjesto je to pravoslavnog manastira koji je prema pričanju prijatelja iz Crkvara sada prazan ali se obnavlja i udomiti će jednoga popa. U ratu nije stradao.

Danas je očito lovni dan.Već u Novoj Jošavi nekoliko lovaca (sudeći po šeširima i crvenom licu) tovare dvije zaklane divlje svinje. Pred Petrovim vrhom još nekoliko lovaca. Sam vrh je pokriven slabim snijegom i injem, iako je 4 sata po podne. Jako vijugava cesta ne dopušta gledanje lijevo ili desno. Sve do Kutjeva niti jednog naselja. Na ulasku u Kutjevo susrećem još jednog lovca crvena lica od zime ili?

Ulazim u VALIS AUREA. U 13. stoljeću u samostanu cistercita u Kutjevu, prema uputi Pape Grgura VII. za rad u „Hospitalu“ određeni su redovnici Franjo Ronis i Ivan Žagar, a kao kirurg bivši Isusovac Ignjat Pavlin. Samostan je još tu, ali bez cistercita. U jednom dijelu su poznati kutjevački podrumi. Dok su u 13. stoljeću tu redovnici liječili tijela bolesnih ljudi, danas dobro kutjevačko vino liječi srca i duše mnogih ljubavnom tugom shrvanih Slavonaca. Neke i izliječi. Ali u svakom slučaju sve ih razveseli, pa mu stoga i pjevaju tolike pjesme, koje prema mom mišljenju ne pretjeruju svojom hvalom doista vrhunskog vina. Na um mi pade.“Vino, vino, sve je vino krivo, što mi glava bez jastuka spava“.

U Požegi 1765 godine spominje se bolnica – sirotište (Xenodochium), a 1836. sagrađena je u ulici Vučjak nova bolnica. Ovo kao dokaz slavonske rane civilizacije.
Prolazeći kraj tog bivšeg cistercitskog samostana i crkve sjećam se Male Gospe od prije nekoliko godina, gdje sam nakon puno godina susreo starog velečasnog Željka, koji je u starom stilu propovijedao dugo i zdušno. Nakon Mise sam s njim kratko razgovarao. Uz njega me vežu duge uspomene iz djetinjstva, puno mu dugujem.

U Požegi u kafiću preko puta vojarne, pijem pravi njemački Jägermeister uz Lipički studenac. Uljudan mladi konobar nudi mi Barun. To je novo, požeško piće, nešto kao Jägermeister. Iz lokalno petriotskih razloga naručujem dupli Barun. Za susjednim stolom nekoliko golobradih vojnika. Piju Heineken pivo. Pred svakim stoji handy (mobitel). Ja moj handy ne nosim. Ne nosim niti sat. Konačno, na odmoru sam.
Vozim nazad, ali preko Pleternice i Grabarja. Pomalo se ljutim na domaćeg vozača koji vozi sporo i svaki čas prelazi središnju crtu. Možda se i on poduže družio s Barunom? Došavši u Kutjevo želim uzeti gorivo, ali crpka je zatvorena iako nije niti 6 sati. S nadom da će do Orahovice biti dosta, penjem se uz Krndiju. Orahovica, već sva u svjetlima, prostire se kao na dlanu. Sve radio postaje emitiraju modernu glazbu, pa radije slušam tamburaše. Ta u Slavoniji sam! Doduše ne ravnoj, ali ipak pravoj. „Bećari“ pjevaju o bunaru. Dok se pijan vraća kući njegova ga hladna voda umiva. „Dike“ o Bosutu i salašima:“ E salaši maleni, nebesa vam vaša plava. U jednome kraj Bosuta ona moja sreća spava“. „Bekrije“ o ravnici: “Ravnica je moja tuga, Dunav je suza tek. Čekanja bila su duga, al vraćam se zauvjek“. Sve puno nostalgije, šokačke sjete, koja baš Slavoncima i nije svojstvena. Što se to dogodilo s bećarima i bekrijama slavonskim? Ima li ih još uopće osim u pjesmi? Bojim se da su zauvijek nestali kao i njihova široka pjesma po još širim, blatnim sokacima i šorovima. Nema konja, nema bećara. Seoski tamburaši pjevaju preko radija odjeveni u traperice i američke jakne.

Sve češće i oštrije serpentine remete moj prividni mir i razmišljanje. Ne vidim niti jednog jelena ili srnu. Izgleda da su ih lovci rastjerali svojom pucnjavom ili su pobjeegli osjetivši iz usta lovaca debeli zadah vina. U ovim se brdima uvijek puno pucalo.

Poslije obilne večere u Crkvarima i dosta dobrog domaćeg vina, slušam brige svagdanje. Na TV vijest o brigama njemačkih mesara zbog BSE krize. To ove domaće još ne dira. I u Hrvatskoj se pojavila jedna luda krava. No sve se stišalo. Navodno je kriv „Večernjak“ koji je lansirao „lažnu vijest“. U Hrvatskoj su izgleda ljudi ludi. Još se ljute na Canjugu i njegov jučerašnji, bezobrazni nastup u „Latinici“. Ne usudim se pitati ih o perspektivama.

Ulazim u injem pokriveni automobil. Mjesečina je. Studen. Opet neće biti snijega. Šteta, iako me čeka poduži put po Slavoniji. Davno ju nisam vidio bijelu kao udavaču, urešenu biserima po ogoljelim granama šljiva i hrastova. Možda ću je noćas takvu bar sanjati.

Nastavak slijedi!




Post je objavljen 26.10.2006. u 00:30 sati.