O NOVCU, MJESECU I ŠKILJAVOJ KOKOŠI
 Poklonjeni novac Ponudili nekom starom, mudrom čovjeku izvjesnu svotu novca na poklon: "Ne trebam ja vaš novac.Imam ja već jedan novčić." Ljudi su ga gledali začuđeno. Bili su iznenađeni ali i pogođeni. Jedan mu od njih reče: "Ali čovječe, taj tvoj novac ne vrijedi puno – koliko ćeš ga još dugo imati?" Tada starac reče: "Ako mi možeš jamčiti da ću ja duže živjeti nego što će trajati moj novčić, onda ću uzeti vaš poklon." Pokloniti mjesec ... Jedne noći provali neki lopov u skromnu kolibu jednoga mudraca, koja je bila visoko u planinama. Izprevrtao je sve u kolibi, ali nije našao ništa što bi vrijedilo ponijeti. Kada se mudrac vratio sa svoje noćne šetnje došavši na vrata iznenadi lopova i ugleda mu na licu razočaranje. Zato mu reče:“Put do moje kolibe je bio dug i težak. Zato te nemogu te pustiti da odeš praznih ruku. Evo, poklanjam ti moju odjeću.“ Lopov nije mogao doći k sebi, ali ipak je uzeo poklonjene stvari i brzo nestao. Mudrac je sjeo gol pred kolibu i gledao vedro nebo. „Jadan čovjek. Žao mi je da mu nisam mogao pokloniti ovaj predivan mjesec.“ Škiljava* kokoš Bila jednom jedna kokoš; bila je jako škiljava. Zbog toga je ta škiljava kokoš cijeli svijet oko sebe vidjela malo ukrivo i vjerovala ta je on doista takav kakvog ga ona vidi. I svoje kolegice kokoši i momke pijetle je također vidjela krivo. Uvijek je hodala pomalo ukrivo i često se puta sudarila s ponekim zidom ili ogradom. Jednoga vjetrovitog dana prolazila je zajedno s drugim kokošima pokraj kosoga tornja u Pizi. “Pogledajte ovo”, graknuše kokoši, “vjetar je dobro ukosio ovaj toranj.” I škiljava kokoš je gledala u toranj, ali ga je vidjela potpuno uspravnog. Ništa nije htjela reći ali je u sebi mislila:”Bože, pa nisu valda sve ove kokoši škiljave!” *za one koji ovu riječ ne razumiju. Mi u Slavoniji tako kažemo. Ona znači „razroka“. Jel vam sad jasno? Moram se potruditi da naučite još koju slavonsku. |
- 18:50 -
Ukupno Komentara (2)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Mama ne zaradi ništa
 Svako jutro idući na posao sretnem jednoga veselog dječaka. Raznosi novine. Jednoga sam dana imao malo više vremena i upustim se s njime u razgovor. „Raznoseći novine“ ponosno i sa smiješkom reče dječak „ja već zarađujem novac. Moj otac radi u stolariji i naravno zaradi puno više.“ “A što tvoja majka radi cijeli dan?“ upitam ga. “Mama”, reče dječak,”ona svakoga jutra prva ustane i probudi najprije mene kako nebih zakasnio na moj posao. Onda probudi dva moja mlađa brata koji moraju u školu, i spremi im doručak. Čim oni odu sprema tatinu torbu i servira mu doručak. U međuvremenu se probudila moja mala sestra Ana kojoj su tek dvije godine. Majka je najprije mora umiti, počešljati i odjenuti. Onda joj dade doručak. Čim je s njom gotova mama sprema krevete, sprema stan, pere rublje i počima kuhati ručak. I tako svaki dan. “A koliko ti zaradiš?” upitam ga. “Pa - tako oko pedeset Eura.” “A koliko zaradi tvoj tata?” “On zaradi sigurno tisuću, možda i više.” “A koliko tvoja mama dobije za svoj posao?” pitam ga na kraju. Dječak me pogleda velikim očima i počne se smijati. “Mama”, reče, “pa ona ne radi za novac. Ona radi samo za nas i to svaki dan. A taj se posao ne plaća!” |
- 01:26 -
Ukupno Komentara (4)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Nikakve koristi
|
Prema jednoj židovskoj bajci |
- 00:11 -
Ukupno Komentara (5)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Propast će doći sama
|
Ratar (živijo ti meni „paore“ lipo te pozdravljam!) na svojoj njivi nemora sijati korov da bi mu propala žetva. Korov će izniknuti sam. Ako mirno gleda kako korov raste i nadjača usjev, nemora se pripremati za žetvu. Namještenik, pa niti onaj državni, nemora učiniti ništa spektakularnoga da bi izugubio namještenje. Neka samo zanemari svoj posao i dobiti će otkaz (doduše kod na u Hrvatskoj može dugo ljenčariti, pomalo krasti i varati a da mu se ništa ne dogodi, ako je u dobroj vezi sa svojim šefom). Nitko nemora poduzeti ništa posebnoga pa da izgubi život. Nije potrebno učiniti nikakav zločin ili izgubiti ljudsko poštovanje. Propast će doći i sama ako ništa ne činimo i dopustimo da nas nose prljave vode! |
- 00:09 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O kralju koji je htio vidjeti Boga
|
Kralj stoga zapovijedi svim važnijim ljudima na dvoru, mudracima i svećenicima: “Pokažite mi Boga! Dajem vam tri dana vremena da izvršite moju zapovijed. Ako ne, teško ću vas kazniti!“. Sve osobe u kraljevom dvoru su se rastužile. Čekale su na svoju smrt. Točno nakon tri dana kralj ih opet sazove. Ali nitko se nije usudio otvoriti usta. Kralj se razbijesnio i samo što nijesvima izustio smrtnu kaznu, kad se odjednom pojavi pastir koji se vraćao iz polja. Čuo je kraljevu zapovijed i reče:“Dopusti mi, veličanstvo, da ti ja ispunim želju!“ „Dobro“, reče kralj, „ali nemoj zaboraviti da ti se radi o glavi!“ Pastir povede kralja na livadu iza dvorca i pokaže mu sunce. „Gledaj u sunce“, reče kralju. Kralj podiže svoje oči i htjede pogledati. „Ali oslijepiti ću! Želiš li ti mene ubiti?“, upita ga kralj. „Ali veličanstvo“, odgovori pastir, „pa to je samo jedno malo stvorenje Božje. Kao mala iskrica velikog ognja. Bog je daleko veći od sunca. Kako ćeš onda s tvojim slabim očima gledati Boga? Traži ga drugim očima!“ Ovo se kralju svidjelo pa zapita pastira:“Što je bilo prije Boga?“ Pastir je kratko promislio pa mu reče:“Počni brojati!“ Kralj poče:“Jedan, dva, tri….“ „Ne, ne“, prekine ga pastir, „ne tako. Počni s onim što dolazi prije jedan!“ „A kako ću? Prije ‘jedan’ nema ništa.” Vrlo mudro si to rekao”, reče pastir. „Ni prije Boga nema ništa.“ Ovaj se odgovor još više svidio kralju pa mu reče: “Bogato ću te nagraditi ako mi odgovoriš i na treće pitanje: Što Bog radi?“ Pastir je osjetio da se smekšalo kraljevo srce. „Dobro“, reče mu, „i na to ću ti pitanje odgovoriti. Ali dopusti da prije odgovora zamijenimo odjeću.“ Kralj je odložio svoje insignije i skupocjenu odjeću pa u nju odjene pastira. Potom odjene pastirovu prljavu odjeću i na rame objesi pastirsku torbu. Pastir sjedne na prijestolje, uzme u ruke žezlo i njime pokaže na stepenice koje vode ka prijestolju. Tamo je stajao kralj u njegovj odjeći. “Vidiš li što Bog radi!... U Isusu je veliki Bog sam postao čovjekom. Sišao je sa svog prijestolja i kao malo dijete došao u svijet u štali. A za nas je otišao i u smrt, smrt na križu.“ Pastir opet ubuče svoju pastirsku odjeću. Kralj je stajao i dugo razmišljao. Posljednje pastirove riječi mu nisu iše iz glave. Odjednom se oraspoložio i reče:”Sad vidim Boga!” Prema L. N. Tolstoju Eto, lipe moje cure: mimoza, black angel, dva!Evo nove pričice od baće Ive, kad vam se moje tako sviđaju. A otkud i' vadim? Iz života! Nisam ja tako mlad ko vi. A drago mi je da kod nas nema sukoba generacija. A kako bi i bilo kad smo svoji? Želim vam puno zadovoljstva čitajuć ve poučne retke. A baća Iva će se ope potrudit da uskoro objavi kaku novu.Sve vas, a i druge blogere, lipo i široko, ko štaj naša lipa Slavonija, pozdravlja vaš baća Iva! |
- 17:02 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Tri mamina sina
|
Tri su žene došle na izvor po vodu. Nedaleko od njih sjedio je starac i slušao njihov razgovor u kojem su hvalile svoje sinove. „Moj sin“, reče prva, „je tako spretan da mu nema premca…“ „Moj sin“, reče druga, „pjeva kao slavuj. U cijelom kraju mu ravna nema…“ „A zašto ti ne hvališ svoga sina?“ upitaše ove dvije treću koja je šutila. „Moj sin je jednostavan mladić, neznam što bih na njemu hvalila“, mirno odgovori treća. Žene su napunile svoje posude vodom i vraćaju se kući. Ali starac ih je polako pratio. Posude, koje su žene nosile bile su teške a one od silnoga svakodnevnog posla umorne. Malo malo pa su stale i odmarale se. Dok su se one kratko odmarale dođoše im ususret tri mladića. Prvi je počeo hodati na rukama a žene viknuše:”Vidi ga kako je spretan!” Drugi je zapjevao pjesmu stvarno lijepo kao slavuj, a žene su ga mirno slušale i suznim očima divile se njegovom glasu. Treći je došao do svoje majke, uzeo joj posudu s vodom i odnio kući. Tada žene zapitaše starca:”Što ti kažeš o našim sinovima?” “Gdje su vaši sinovi?” začuđeno upita starac. “Ja sam vidio samo jednog jedinog sina!” Prema L.N. Tolstoju |
- 01:52 -
Ukupno Komentara (3)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Neobični recepis
- 01:34 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Odlučujuća nit
|
“Dakle ovaj nam predbacuje da smo zaostali”, pomisli pauk i uznemiri se on ali i drugi pauci. Kad se vratio kući dobro pregleda svoju mrežu. Nijedna nit nije bila suvišna. Svaku od njih je trebao. Pauka je uhvatila nekakva panika i strah, od kojega se skoro razbolio. A tada otkrije jednu nit koja je išla ravno prema gore. U toj se niti još nikada nije ulovila nijedna muha. Dakle ipak nije bio racionalan. I bez puno razmišljanja odluči je odstraniti. Pregrize tu nit, a čitava mreža padne na tlo. To je bila nit koja je držala mrežu. Zar nam nisu ljudi pričali kako su i oni, slično kao ovaj pauk, htjeli nepromišljeno racionalizirati? I oni su bez razmišljanja, eufornično pregrizli glavnu nit svoga života i pali u dubinu iz koje se sami ne mogu izvući. Skup je nepromišljeni račun racionalizacije i modernizacije. |
- 01:50 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Stari paor i njegova tri sina
 - kratki i dobronamjerni odgovor našem blogeru “paoru” - Bio jedno jedan paor. Imao je tri sina. Za njih je radio do zadnjega dana svoga teškog života. Jednoga se dana stari paor razboli. Pozove svoja tri sina i kaže im:“Ostavio sam vam blago. Zakopano je na njivi. Tamo sam ga sakrio. Koji ga od vas prvi nađe njegovo je.“ Par dana poslije toga paor umre. Sinovi su ga pokopali i bili jako žalosni. Ali kada su shvatili da život mora ići dalje dogovore se i pođu na njivu tražiti blago. Prekopali su svaki centimetar njive ali blaga nisu našli. Ali kad su u jesen obrali usjeve i dobro ih prodali, razumjeli su očeve riječi. |
- 01:31 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Zna li trešnja misliti?
|
Trešnjevo stablo u svako godišnje doba točno zna što ga je činiti. U zimi je golo. Inače bi mu se smrzlo lišće i cvjetovi (1). Ali već poslije hladne zime puno je pupoljaka. A kako se još boji hladnoće koja brzo može doći, sve ih je obavio sigurnim ogrtačem (2). Čim grane proljeće drvom se prospu nebrojeni svjetovi. Bijeli poput snijega mamac su pčelama (3). One iz svakoga cvijeta isisaju kap slatkoga meda i time oplode cvijet (4). Iz svakog oplođenog cvijeta izraste mala zelena trešnja.Čim je dovoljno velika drvo je oboji prekrasnom crvenom bojom. Naprosto prkosi pticama koje ne čekaju na poziv nego same dolaze i zobaju ih (5) halapljivo, zajedno s košticom. Koštica je posebno tvrda da je želudac ptica nemože probaviti (6). Tu košticu ptice trebaju raznijeti svuda okolo i posijati, kako bi naresle nove trešnje Ptice to čine u letu. Jednostavno ih ispuste zajedno s malo ptijčeg izmeta i tako siju nove trešnje (7). Tako u svakom drvetu trešnje ima sedam mudrih misli. A tko sada još uvijek ne želi vjerovati da trešnja znade misliti, taj bar mora priznati da za nju netko drugi misli. Ali tko? |
- 17:30 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Očeva zadaća
|
Sedam je godina prošlo i upravo na dan, na koji se navršavala sedma, odmah nakon što se sunce pojavilo na horizontu, zakuca na vrata očeve kolibe najmlađi sin i reče mu:“ Oče, jako sam sretan da te opet vidim“ i čvrsto ga zagrli. „Jedva sam čekao ovaj dan. Znaš da si nam dao veliku i tešku zadaću. Vrlo sam brzo shvatio da je ljudima tvoj nauk pretežak pa sam nailazio na zatvorena vrata. Ali našao sam ipak par ljudi koji su ga prihvatili. Ostao sam kod njih tako dugo dok nisam bio uvjeren da svoj put mogu nastaviti bez mene. Svakoga sam dana mislio na tebe. Reci mi, oče, da li sam zadaću dobro izvršio?“ Otac ga milo pogleda i reče mu:“Večers ću ti na to odgovoriti“. Bilo je podne kad se pojavio drugi sin. Lijepo je odjeven, ali mu se u očima vidjelo neko drhtajuće svjetlo. I on je zagrlio oca i rekao mu:“Oče, oprosti što kasnim. Znaš, zadaća koju si nam dao nije bila nimalo laka. Na početku sam ljude pokušao učiti onako kako si ti učio nas, no oni me baš nisu rado slušali. A onda sam tvoj nauk malo promijenio i od tada je sve bilo jadnostavnije. Osnovao sam veliku zajednicu i kada sam im nakon sedam godina rekao da je došlo vrijeme da se vratim tebi rekoše mi:“Ali kako će mo mi sad? Ti si nas formirao, kako dalje bez tebe? Moraš se brzo vratiti. Bez tebe nemožemo nastaviti put.“ „Oče, jesam li dobro izvršio zadanu zadaću?“ “Večeras ću ti na to odgovoriti”, reče otac. Sunce je već zašlo kada se pojavi i treći, najstariji sin. Dobro uhranjen, fino odjeven, s nakitom oko vrata i na svakom prstu zlatni prsten. Pogledao ovu trojicu i vidi najmlađega brata kako je slabo odjeven i mršav, i reče:“Oče, oprosti što sam došao tako kasno, ali imam užasno puno posla. Jedva sam se uspio rješiti ljudi. Ali jedno te moram pitati: u kakvom ti to svijetu živiš? Ta ti skoro i nepoznaš ljude. Tako kako si nas učio tako se kroz život nemože. Zbog toga sam smislio kako ću si sam pomoći. U tvoje sam vino nalio toliko vode, da ga se uopće moglo piti. I eto vidiš da sam uspio. Meni je super. Ali ujutro moram nazad. Moraš priznati da sam pravilno shvatio tvoj nauk?“ A onda reče otac sinovima:“Umorni ste. Priredio sam vam večeru. Idite I jedite. Dok pojedete vratiti ću se.” Braća su jela. Već je bila ponoć kad evo oca. Najprije reče najstrarijem sinu:“Ti si krivotvorio istinu. Sada su ljudi u zabludi a za to si ti kriv. Moraš nazad i moraš ih osloboditi tvog krivog nauka i dovesti ih na put istine. A kada ti to uspije smiješ mi se vratiti.” Onda reče drugom, srednjem sinu:”Ti moj nauk doduše nisi baš potpuno promijenio ali si mu smanjio svjetlo. Sada se ljudi griju na svjetlu ali nisu prosvijetljeni. Svjetlo je preslabo. I ti moraš natrag i moraš ih promijeniti. I tek kada si ispravio sve što je krivo, smiješ mi se vratiti.“ A onda napokon reče najmlađem sinu:“Ti si doduše mlad ali si moj nauk potpuno razumio. I u svemu što si činio držao si se mene. Ti smiješ ostati kod mene. Sada ću ti otkriti svu puninu istine.“ |
- 10:27 -
Ukupno Komentara (3)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Pravi izbor
 Na otvorenoom moru jedan jedranjak zadesi jaka oluja. Jarbol se raspolovio kao šibica, kormilo se slomilo. Ostatke jedrenjaka i bespomoćnu posadu more je nosilo prema nekom malom pustom otočiću.Još je jedan veliki val dokrajčio jedranjak udarivši njime o stijenu otočića. Od jedrenjaka su ostale samo daske. Ali posada se spasila. Čak su uspjeli spasiti i hranu koju su još imali na brodu, a među inim i jednu vreću pšenice. Ali svakim je danom bivalo sve manje hrane. Zbog toga odlučiše prekopati jedan komad zemlje i posijati pšenicu kako bi se mogli prehraniti. Kada su počeli kopati zemlju naiđu na škrinju punu zlata. Zaboraviše na sjeme i sijanje. Uhvati ih euforija. Postali su odjednom jako bogati.Ali kada su potrošili sve namirnice primjetiše, da od zlata nemogu živjeti, da ga nemogu jesti. I tako su gledajući smrti u oči, neizmjerno bogati a umirući od gladi shvatili, kako je bezvrijedno njihovo bogatstvo, kako je opasan bio njihov izbor. |
- 19:16 -
Ukupno Komentara (2)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Što je vrijeme?
|
Kako par godina mijenjaju naš svijet. S tim se svakodnevno susrećemo. Ta me činjenica neopisivo fascinira premda istovremeno u meni izaziva čudnovat osjećaj ugroženosti, jer na ovome svijetu je SVE PROLAZNO. Nikada više neće biti kao što je nekada bilo. Stari zu Rimljani rekli:”Tempora mutantur, et nos mutamur in illis“ (za one koji nisu učili latinski to znači: vremena se mijenjaju a s njima se mijenjamo i mi). Stoga je svaki trenutak našega života dragocjen i nebi ga smjeli uludo potrošiti. Ali što je ta čudnovata snaga koja mijenja naš svijet i nas? Ili je možda bolje pitati: ŠTO JE VRIJEME? Ovo me pitanja zaokuplja već dugoa vremena. Svaki puta, kad sam o vremenu “tijekom vremena” naučio nešto novoga, to sam si pitanje nanovo postavljao. Normalo bi bilo da odgovor na ovo tako važno pitanje tražimo u znanosti. I tražio sam ali nisam ništa razumio. Evo uvjerite se sami: prazni je prostor, tvrdi znanost, ispunjen parovima virtualnih čestica i antičestica koja zajedno nastaju, dijele se, i opet spajaju kako bi jedna drugu eliminirali. Zbog toga jedan par čestica možemo gledati i kao jednu česticu, koja se kreće prostorom u jednoj zavorenoj putanji. Ukoliko se taj par u vremenu pokreće naprijed onda se zove čestica, ukoliko pak unazad zove se antičestica. Jelte da ni vi niste ništa razumjeli (čast fizičarima). Odmah mi je lakše. No nije to ni važno. Jer upravo je u tome problem. Mi razumijemo samo ono što si možemo predstaviti i to u prvome redu kao stvar i to ukoliko smo s to stvri imali nekakvo iskustvo, ukoliko smo je mogli osjetiti našim osjetilima. Vrijeme nemožemo niti mirisati, niti osjetiti, a još manje vidjeti. Ali kad se njime počnemo baviti onda neminovno dođemo do zaključka da ono postoji, mora postojati. Ljudi često o vremenu imaju krivu sliku. Izgleda kao da vrijeme svakome stvorenju jednako brzo prolazi. Međutim to baš nije sasvim točno. Možda je točnije da svaki čovjek ima svoj „vlastiti sat“. Kako će njegov sat njemu brzo prolaziti ovisi o gravitaciji i brzini kojom se on kreće. Što se netko više približuje brzini svjetlosti (otprilike 300.000 kilometara u sekundi) vrijeme mu sporije prolazi, naravno gledano očima promatrača koji se ne kreće. Kad ovo pročita moj prijatelj Mata začudit će se, da se ja, koji o pridornim znanostima nema pojma, uopće usudim pozabaviti ovako teškom temom. Nemoj se čuditi, prijatelju dragi! Eto vidiš da sam pokušao pa mi baš ne ide. Neću više. Ja ću o ovoj temi radije govoriti rabeći mudrost drugih. A i tu ću izbjegavati Einsteina. Lakše ću na kraj izaći sa Senecom ili nekim drugim filozofom. Nadam se da nitko neće na kraju, kad pročita ove moje misli, reći:“Si tacuisses, philosophus mansisses!“ (prijevod: da si šutio bio bi filozof). Ali što je to, konačno, vrijeme? Kad me netko upita čini mi se da znam. Ali kad bi ja nekome morao objasniti, onda neznam! Ali što znam je da je prva sposobnost, koju mi ljudi u životu naučimo, čitanje sata. A onda, kao da smo time postali mudraci, govorimo „Vrijeme je novac!” Kad bi to doista tako bilo onda bi cijeli svijet bio proklet na siromaštvo, jer tko danas još ima vremena? Najprije trošimo vrijeme trčeći za novcem, a kasnije novcem tražimo vrijeme!? Često se spominje kao narodna mudrost ovo: Kada je Bog stvarao svijet onda je Afrikamcima dao vrijeme, a Evropljanima sat. Naš paor u svom blogu “Paorska božićnica” kaže:”Mi paori smo zbiljam čudne biljke”. Ja bih rekao da smo mi ljudi “zbiljam čudne biljke”. Najviše vremena trošimo na to kako da ga dobijemo što je moguće više. Po našem shvaćanju blagostanje je kad ljudi imaju više satova nego vremena. Jasno, ne bilo kakvih satova nego onih „teških“ statusnih simbola, Rolexa, pa makar onih iz Turske. I unatoč svemu tužimo se kako živimo u dosadnom vremenu. S. Backett je rekao:”Naše je vrijeme toliko uzbudljivo, da ljude možemo šokirati jedino dosadom”. Mogao bih ja o ovome još. Ali čemu? Mi ionako iz ovoga nećemo ništa naučiti. I dalje će mo trčati za vremenom kojeg nikada nećemo ni dostići a kamoli uhvatiti. Zaboravili smo da je Bog stvorio vrijeme. O žurbi nije ništa rekao. U ovome brzom vremenu sve brže dospijevamo tamo gdje će mo se najkraće zadržati. Mi govorimo „rijeka teče“! To nije istina. Ne teče rijeka nego voda. Isto tako kažemo „vrijeme prolazi“! I to nije istina. Ne prolazi vrijeme nego mi. Često čujemo kako posebno mladi ljudi govore, da neznaju kako će ubiti vrijeme. Nitko ga još nije ubio. Ali svakoga od nas će ubiti vrijeme. „Vrijeme je dobar učitelj. Šteta je samo što poubija sve svoje učenike“ – rekao je C.Goetz. Zato nemojmo zaboraviti: vrijeme je dobar liječnik ali loš kozmetičar! Zato vam želim što je moguće više vremena. A kad vam ponestane onda ga jednostavno uzmite. Može ga se dobiti bez novaca, bez kredita! |
- 18:59 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Razmišljam ovih dana, još mlade 2006. godine, o….
|
„Vrijeme liječi sve rane!“, kaže jedna pjesma. Vremansko rastojanje od uzbudljivih, obično negativnih doživljaja, trenutaka srdžbe ili razočarenja dobro nam dođe, sve nam tada nekako ne izgleda tako crno i strašno. Ali rane života, strah i usamljenost, krivica i povrijeđenost, boli i smrt neće samo vrijeme izliječiti. Niti jedan teži životni problem, niti jednu uvredu i povredu čovjekovu neće samo izliječiti vrijeme. Da li bi liječnik (pozdravljam našega „ratnika paorskog srca“) mladiću koji mu se obrati sa slomljenom nogom rekao:“Vrijeme liječi sve rane“? Svaki dobar liječnik bi brižno pregledao lom, namjestio kost, stavio nogu u gips. A onda je potrebo vrijeme da noga zacijeli. Liječnik liječi izvana, snaga organizma iznutra. I sve se događa u određenom vremenu. Dakle ne liječi vrijeme sve. Tako je to s frakturama, povredama i bolestima ljudskim. Moraju u ruke dobroga liječnika. Njegova izvanjska terapija i životna, unutarnja snaga bolesnika, dovesti će do izliječenja. Tražimo li mi, kada se radi o usamljenosti, očaju, žalosti, nostalgiji uvijek „pravoga“ liječnika? Uzmi život ozbiljno! Na jednom kalendaru sam pročitao nešto što mi nikako neda mira. A pisalo je:“Ne uzimaj život ozbiljno jer ionako ćeš na kraju umrijeti!“ Znači li to: uzmi život na laka ramena, uživaj svaki dan, nemisli na sutra, jer ionako na kraju dolazi smrt? Poznajem ljude koji dosita misle da bi kroz ovaj život trebalo ići bez brige jer on je ionako kratak. Čemu se uopće brinuti. Ali iskustvo pokazuje da onaj, koji tako postupa sa svojim životom ali i sa životom ljudi oko sebe, često i veoma brzo pade u tugu. Znači li to onda da će onaj, koji svoj život i život drugih ozbiljno uzme, u njemu otkriti puno radosti? „Jedimi i pijmo, veselimo se i uživajmo, jer sutra ćemo ionako umrijeti!“, izravni je put u propast. Ali volimo li naš život, zahvaljujemo li za dar života, onda će mo ga uzeti ozbiljno i puno puta otkriti razlog za radost života, premda znademo da nas na kraju čeka smrt. Plač za životom Rodilo se dijete. Ono plače, plače za životom. Svi roditelji znaju kako plač maloga djeteta može biti neugodan (ne radi se samo ne neprospavanim noćima).Ali plač djeteta služi životu. Iza njega se krije želja za hranom i ljubavlju, toplinom i pažnjom. Svi ljudi imaju istu želju za ljubavlju, priznanjem, prijateljstvom. Pričala mi je majka da sam kao mala beba ležao u kolijevci u sobi dok je ona radila u kuhinji, i da sam jako plakao. Moga nekoliko godina starijeg brata je poslala da bude kod meine. On me je najprije tješio, ali kako nisam prestajao plakati uzme jastuk i pritisne mi ga na glavu. Odjednom je sve bilo tiho. Majci se to učinilo čudnim, dođe i vidi što se dogodilo. Uzme me iz kolijevke i čvrsto prione zu sebe. Jako sam zaplakao i pet sam počeo disati. Tada me je mama nahranila i ja sam se smirio. Ljudi su gladni života i žedni ljubavi. Lako nas se povrijedi na tijelo i na duši. U našim se strahovima i brigama vičemo i deremo. Ali puno puta nam se te životne želje ne ostvare. Koliko nas se puta primjenom različitih pritisaka prisilno smiri. Tražimo li uvijek pravoga pomoćnika, tješitelja? |
- 23:50 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
O lipoj, ponosnoj, prkosnoj i bećarskoj Slavoniji i svemu što je ljudsko, ali i Božje
Evo još jednog novog šokačkog bloga:
RATAR I BEKRIJA
Posjetiti lijepi blog novoga blogera:
ŠOKAC GRANIČAR
Posjetiti novi šokački blog - nećete se pokajati, sigurno:
ZLATNI DUKAT
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ovo je moje društvo drago
paor: paor, Šolja, prijatelj, drug
Baja Tunja: Šokac - drug od glave do pete
Stevennn
TS FANTAZIJA
Zubo
Sajtluk
Zambata
Slatko grko
Dva
Novogradiščanin
Varošanka
Brođanka
Pegy i Al
Moj komšo
Komšo priko Save
Franc
Korov
Slavončica
Slavonka_31431
Maslačkica
Taurunum
Domoa
Jasenovac
Arsen bivši
Miki
Marijan
Klakarac
Sandokan
Divan skitnje
Naše priče
U ime Rime
Fizikalac
Kenguur
Dolina suza
Skice Slavonije
Sandra
Sunflower37
Tinolovka
Koraljka
MiniMaxine
A ća se tu može
Radoznali
Milord
Blogomoljac
Slaven
Skriven u lišću
Gutanje laži
Bakin spomenar
Žubor vode
Tamo gdje je dom
Ratar i bekrija
Šokac graničar
Divan je kićeni Srijem
Zlatni dukat
«Šokica je zapravo maneken slavonske prirode.Glava joj u zlatari, u žitnom klasju, ramena u hrastovu lišću, grudi u grozdovima vinove loze, u pasu joj potok, brzac, od pasa do pete livada je puna cvijeća.»
Matko Peić
„Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina "skitita". Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa na koja će doći ornamenti zvani klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji, imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, i da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu. Narodna je nošnja ovog kraja kao što su i tijelo i duh čovjeka ...”
Matko Peić
PJESMA SLAVONIJI
Ja sam se rodio u Slavoniji,
gdje zoru radjaju Bosut i Sava,
gdje zemlja miri ko jedra cura,
dok na ruci bećaru spava.
Slavonijo,mila mati moja,
ti imas oči,sjajne,zelene,
od vinograda i žitnih polja
i od tri vode,tije,studene.
Ja sam tvoj sin i ti to znaš,
u meni žive tvoje pustare,
šume i doli,njive orane,
i one pjesme,šokačke,stare.
Gdje god da krenem,gdje god da stignem,
jedna mi slika u duši sija,
zeleno polje,mirisno,rosno,
moj rodni kraj,Slavonija!
Vjekoslava Vukelić
Design
Kenguur 2008