U jednoj je dalekoj zemlji živio jednom jedan kralj. Već je ostario i bio je jako tužan. Ništa više nije htio raditi. „Vidite“, govorio je, „u mom sam životu sve doživio što se može doživjeti. Puno sam toga vidio, čuo i iskusio. Samo jedno u mom životu nisam vidio: nisam vidio Boga. Prije negoli umrem želim još i njega vidjeti.“
Kralj stoga zapovijedi svim važnijim ljudima na dvoru, mudracima i svećenicima: “Pokažite mi Boga! Dajem vam tri dana vremena da izvršite moju zapovijed. Ako ne, teško ću vas kazniti!“. Sve osobe u kraljevom dvoru su se rastužile. Čekale su na svoju smrt. Točno nakon tri dana kralj ih opet sazove. Ali nitko se nije usudio otvoriti usta. Kralj se razbijesnio i samo što nijesvima izustio smrtnu kaznu, kad se odjednom pojavi pastir koji se vraćao iz polja. Čuo je kraljevu zapovijed i reče:“Dopusti mi, veličanstvo, da ti ja ispunim želju!“ „Dobro“, reče kralj, „ali nemoj zaboraviti da ti se radi o glavi!“
Pastir povede kralja na livadu iza dvorca i pokaže mu sunce. „Gledaj u sunce“, reče kralju. Kralj podiže svoje oči i htjede pogledati. „Ali oslijepiti ću! Želiš li ti mene ubiti?“, upita ga kralj. „Ali veličanstvo“, odgovori pastir, „pa to je samo jedno malo stvorenje Božje. Kao mala iskrica velikog ognja. Bog je daleko veći od sunca. Kako ćeš onda s tvojim slabim očima gledati Boga? Traži ga drugim očima!“
Ovo se kralju svidjelo pa zapita pastira:“Što je bilo prije Boga?“ Pastir je kratko promislio pa mu reče:“Počni brojati!“ Kralj poče:“Jedan, dva, tri….“ „Ne, ne“, prekine ga pastir, „ne tako. Počni s onim što dolazi prije jedan!“ „A kako ću? Prije ‘jedan’ nema ništa.” Vrlo mudro si to rekao”, reče pastir. „Ni prije Boga nema ništa.“
Ovaj se odgovor još više svidio kralju pa mu reče: “Bogato ću te nagraditi ako mi odgovoriš i na treće pitanje: Što Bog radi?“ Pastir je osjetio da se smekšalo kraljevo srce. „Dobro“, reče mu, „i na to ću ti pitanje odgovoriti. Ali dopusti da prije odgovora zamijenimo odjeću.“
Kralj je odložio svoje insignije i skupocjenu odjeću pa u nju odjene pastira. Potom odjene pastirovu prljavu odjeću i na rame objesi pastirsku torbu. Pastir sjedne na prijestolje, uzme u ruke žezlo i njime pokaže na stepenice koje vode ka prijestolju. Tamo je stajao kralj u njegovj odjeći. “Vidiš li što Bog radi!... U Isusu je veliki Bog sam postao čovjekom. Sišao je sa svog prijestolja i kao malo dijete došao u svijet u štali. A za nas je otišao i u smrt, smrt na križu.“
Pastir opet ubuče svoju pastirsku odjeću. Kralj je stajao i dugo razmišljao. Posljednje pastirove riječi mu nisu iše iz glave. Odjednom se oraspoložio i reče:”Sad vidim Boga!”
Prema L. N. Tolstoju
Eto, lipe moje cure: mimoza, black angel, dva!Evo nove pričice od baće Ive, kad vam se moje tako sviđaju. A otkud i' vadim? Iz života! Nisam ja tako mlad ko vi. A drago mi je da kod nas nema sukoba generacija. A kako bi i bilo kad smo svoji? Želim vam puno zadovoljstva čitajuć ve poučne retke. A baća Iva će se ope potrudit da uskoro objavi kaku novu.Sve vas, a i druge blogere, lipo i široko, ko štaj naša lipa Slavonija, pozdravlja vaš baća Iva!