Vrijeme ne liječi sve
„Vrijeme liječi sve rane!“, kaže jedna pjesma. Vremansko rastojanje od uzbudljivih, obično negativnih doživljaja, trenutaka srdžbe ili razočarenja dobro nam dođe, sve nam tada nekako ne izgleda tako crno i strašno. Ali rane života, strah i usamljenost, krivica i povrijeđenost, boli i smrt neće samo vrijeme izliječiti. Niti jedan teži životni problem, niti jednu uvredu i povredu čovjekovu neće samo izliječiti vrijeme.
Da li bi liječnik (pozdravljam našega „ratnika paorskog srca“) mladiću koji mu se obrati sa slomljenom nogom rekao:“Vrijeme liječi sve rane“? Svaki dobar liječnik bi brižno pregledao lom, namjestio kost, stavio nogu u gips. A onda je potrebo vrijeme da noga zacijeli. Liječnik liječi izvana, snaga organizma iznutra. I sve se događa u određenom vremenu. Dakle ne liječi vrijeme sve.
Tako je to s frakturama, povredama i bolestima ljudskim. Moraju u ruke dobroga liječnika. Njegova izvanjska terapija i životna, unutarnja snaga bolesnika, dovesti će do izliječenja.
Tražimo li mi, kada se radi o usamljenosti, očaju, žalosti, nostalgiji uvijek „pravoga“ liječnika?
Uzmi život ozbiljno!
Na jednom kalendaru sam pročitao nešto što mi nikako neda mira. A pisalo je:“Ne uzimaj život ozbiljno jer ionako ćeš na kraju umrijeti!“ Znači li to: uzmi život na laka ramena, uživaj svaki dan, nemisli na sutra, jer ionako na kraju dolazi smrt? Poznajem ljude koji dosita misle da bi kroz ovaj život trebalo ići bez brige jer on je ionako kratak. Čemu se uopće brinuti.
Ali iskustvo pokazuje da onaj, koji tako postupa sa svojim životom ali i sa životom ljudi oko sebe, često i veoma brzo pade u tugu. Znači li to onda da će onaj, koji svoj život i život drugih ozbiljno uzme, u njemu otkriti puno radosti?
„Jedimi i pijmo, veselimo se i uživajmo, jer sutra ćemo ionako umrijeti!“, izravni je put u propast. Ali volimo li naš život, zahvaljujemo li za dar života, onda će mo ga uzeti ozbiljno i puno puta otkriti razlog za radost života, premda znademo da nas na kraju čeka smrt.
Plač za životom
Rodilo se dijete. Ono plače, plače za životom. Svi roditelji znaju kako plač maloga djeteta može biti neugodan (ne radi se samo ne neprospavanim noćima).Ali plač djeteta služi životu. Iza njega se krije želja za hranom i ljubavlju, toplinom i pažnjom. Svi ljudi imaju istu želju za ljubavlju, priznanjem, prijateljstvom.
Pričala mi je majka da sam kao mala beba ležao u kolijevci u sobi dok je ona radila u kuhinji, i da sam jako plakao. Moga nekoliko godina starijeg brata je poslala da bude kod meine. On me je najprije tješio, ali kako nisam prestajao plakati uzme jastuk i pritisne mi ga na glavu. Odjednom je sve bilo tiho. Majci se to učinilo čudnim, dođe i vidi što se dogodilo. Uzme me iz kolijevke i čvrsto prione zu sebe. Jako sam zaplakao i pet sam počeo disati. Tada me je mama nahranila i ja sam se smirio.
Ljudi su gladni života i žedni ljubavi. Lako nas se povrijedi na tijelo i na duši. U našim se strahovima i brigama vičemo i deremo. Ali puno puta nam se te životne želje ne ostvare. Koliko nas se puta primjenom različitih pritisaka prisilno smiri. Tražimo li uvijek pravoga pomoćnika, tješitelja?