Jedan je otac imao tri sina i sedam godina ih je učio životnu istinu. Dao im je sve što je znao. Nakon sedam godina im reče:“Baklja moga znanja je dogorjela. Sada idite među ljude da vidimo da li ste razumjeli moj nauk. Ostanite sedam godina a onda se smijete vratiti.“
Sedam je godina prošlo i upravo na dan, na koji se navršavala sedma, odmah nakon što se sunce pojavilo na horizontu, zakuca na vrata očeve kolibe najmlađi sin i reče mu:“ Oče, jako sam sretan da te opet vidim“ i čvrsto ga zagrli. „Jedva sam čekao ovaj dan. Znaš da si nam dao veliku i tešku zadaću. Vrlo sam brzo shvatio da je ljudima tvoj nauk pretežak pa sam nailazio na zatvorena vrata. Ali našao sam ipak par ljudi koji su ga prihvatili. Ostao sam kod njih tako dugo dok nisam bio uvjeren da svoj put mogu nastaviti bez mene. Svakoga sam dana mislio na tebe. Reci mi, oče, da li sam zadaću dobro izvršio?“ Otac ga milo pogleda i reče mu:“Večers ću ti na to odgovoriti“.
Bilo je podne kad se pojavio drugi sin. Lijepo je odjeven, ali mu se u očima vidjelo neko drhtajuće svjetlo. I on je zagrlio oca i rekao mu:“Oče, oprosti što kasnim. Znaš, zadaća koju si nam dao nije bila nimalo laka. Na početku sam ljude pokušao učiti onako kako si ti učio nas, no oni me baš nisu rado slušali. A onda sam tvoj nauk malo promijenio i od tada je sve bilo jadnostavnije. Osnovao sam veliku zajednicu i kada sam im nakon sedam godina rekao da je došlo vrijeme da se vratim tebi rekoše mi:“Ali kako će mo mi sad? Ti si nas formirao, kako dalje bez tebe? Moraš se brzo vratiti. Bez tebe nemožemo nastaviti put.“ „Oče, jesam li dobro izvršio zadanu zadaću?“ “Večeras ću ti na to odgovoriti”, reče otac.
Sunce je već zašlo kada se pojavi i treći, najstariji sin. Dobro uhranjen, fino odjeven, s nakitom oko vrata i na svakom prstu zlatni prsten. Pogledao ovu trojicu i vidi najmlađega brata kako je slabo odjeven i mršav, i reče:“Oče, oprosti što sam došao tako kasno, ali imam užasno puno posla. Jedva sam se uspio rješiti ljudi. Ali jedno te moram pitati: u kakvom ti to svijetu živiš? Ta ti skoro i nepoznaš ljude. Tako kako si nas učio tako se kroz život nemože. Zbog toga sam smislio kako ću si sam pomoći. U tvoje sam vino nalio toliko vode, da ga se uopće moglo piti. I eto vidiš da sam uspio. Meni je super. Ali ujutro moram nazad. Moraš priznati da sam pravilno shvatio tvoj nauk?“
A onda reče otac sinovima:“Umorni ste. Priredio sam vam večeru. Idite I jedite. Dok pojedete vratiti ću se.” Braća su jela. Već je bila ponoć kad evo oca. Najprije reče najstrarijem sinu:“Ti si krivotvorio istinu. Sada su ljudi u zabludi a za to si ti kriv. Moraš nazad i moraš ih osloboditi tvog krivog nauka i dovesti ih na put istine. A kada ti to uspije smiješ mi se vratiti.” Onda reče drugom, srednjem sinu:”Ti moj nauk doduše nisi baš potpuno promijenio ali si mu smanjio svjetlo. Sada se ljudi griju na svjetlu ali nisu prosvijetljeni. Svjetlo je preslabo. I ti moraš natrag i moraš ih promijeniti. I tek kada si ispravio sve što je krivo, smiješ mi se vratiti.“ A onda napokon reče najmlađem sinu:“Ti si doduše mlad ali si moj nauk potpuno razumio. I u svemu što si činio držao si se mene. Ti smiješ ostati kod mene. Sada ću ti otkriti svu puninu istine.“