O OČAJNOM PAMUČNOM KONČIĆU, O KABIRU I ŠKORPIONU I O STIPI I TURISTU
 Očajni pamučni končić Bio jednom jedan mali bijeli pamučni končić koji se uvijek bojao da, takav kakav je, ne služi ničemu. Sav razočaran je stalno razmišljao:“Ja nisam dovoljno dobar, nisam nizašto. Za pulover sam premalen. Čak nisam ni za mali puloverčić za neku lutku! Za brodsko uže sam preslab. Nisam čak ni za štrik kojim se igraju djeca! Da se pridružim onim većim jačim ne mogu; oni će me ismijati. Za nekakav ručni rad sam blijed. Da, kad bih bio zlatna nit mogao bih resiti ženske haljine… Ali ovako?! Ja nisam nizašta. Nitko me ne treba, nitko se ne gleda. Tako više ne želim živjeti.“ Tako je mali pamučni končić sam sasobom razgovarao svaki dan. Povukao se, slušao tužnu glazbu i plakao. Sav se potpuno odao samosažaljivanju. Jednoga dana na vrata mu pokuca njegova nova susjeda: mala voštana kuglica. Voštana se kuglica htjela upoznati sa njenim susjedom. Ali kada je vidjela kako se tužan i kada joj je mali pamučni končić ispričao razlog njegove tuge, reče mala voštana kuglica:“Glavu gore, lijepi mali pamučni končiću! Imam jednu ideju: nas se dvoje morao ujediniti! Za veću svijeću sam ja premalena, a ti premalen za fitilj. Ali za malu svijećicu nas ima dosta. Puno je bolje upaliti pa makar i malo svjetlo, nego se žaliti na tamu!“  Kabir i škorpion U životu Svetog Kabira, priča legenda, dogodila se jedna zanimljiva zgoda. Dok je išao puteljkom zu rijeku ugleda u vodi škorpiona, koji je uzaludno pokušavao izaći. Kad je to Kabir vidio htio je pomoći, gurnuo ruku u vodu da ga izvuče iz vode i spasi mu život. Ali čim je gurnuo ruku u vodu škoprion ga ugrize. To ga je zabolilo, pa je naglo izvukao ruku. Nakon par minuta opet je gurnuo ruku u vodu, i škorpionga opet ugrize. Unatoč boli u ruci on je htio i treći puta gurnuti ruku u vodu da pomogne škorpionu. Nato ga zapita njegov pratilac:“Ta što činiš, čovječe? Pa znaš da će te i treći puta ugristi!“ Kabir odgovori:“ Znam.“ „Pa zašto onda guraš ruku kad te svaki puta ugrize?“ Kabir mu reče:“Ja ne guram ruku u vodu zato da me škoprion ugrize, nego da mu pomognem!“ A ovaj će:“Ti mu hoćeš pomoći, ali njegova je navika da ugriza.“ Nato ću mu Kabir:“Ako on nemože ništa protiv svoje navike, zašto da ja mijenjam moju naviku? To je moj način. On ne mijenja svoju, a ja neću mijenjati moju naviku!“  Stipe i turista Bilo je to u jednom malom ribarskom selu na moru. Uz obalu je šetao turista i ugledao Stipu, čovjeka šesdesetih godina, kako mirno sjedi na obali i gleda u more. Turist dođe do njega i upita ga:”Oprostite, želim vas nešto upitati: zašto vi ne radite? Mogli bi si kupiti mrežu i čamac pa ići ribariti.” “A zašto da radim?”, upita ga Stipe “Imam sve što mi treba – dovoljno mi je za život, a osim toga sam zadovoljan.” “Ali kada bi radili zaradili bi puno novaca, mogli štedjeti i ušteđevinu uložiti na banku!”, reče mu začuđeni turista. “Zašto”, opet će Stipe, “zašto bih ja trebao zarađivati novac i štedjeti?” “Ako dobro zarađujete možete živjeti od kamate i nemorate više ništa raditi!” Stipe bez riječi pogleda turistu klimajući glavom. A tada svoj pogled opet uputi na more. |
- 14:18 -
Ukupno Komentara (9)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
TKO SAM ZAPRAVO JA ?
- 13:05 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O NESTRPLJIVOM SRCU, OPORUCI I ŠKOLI ŽIVOTA
 Nestrpljivo srce Jednoga dana dobio jedan čovjek na poklon gusku. Narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek je izvan sebe od radosti, sreća mu curi niz ramena. Opet narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek nemože doći k sebi od veselja. Sad si konačno može ispuniti sve želje. Kada je trećega dana guska opet izlegla zlatno jaje čovjek se nečega dosjeti. Brzo otrča u kuhinju, donese veliki nož, uhvati gusku za vrat i zakolje je, a onda je raspori i izvadi iznutricu. Ali našao je samo crijeva i drek. Guska je mrtva i nikad mu više neće izleći zlatno jaje. Tužna priča koja govori o čovjeku koji je u svojoj želji da ima više upropastio svoju životnu sreću. Svaki dan, svaki dio našega života, svaka ljubav, svako prijateljstvo je veliki dar. Trebamo samo vremena i mira kako bi taj svakodnevni dar prihvatili i s njim pametno postupili. Ali nestrpljivost ljudskog srca uništila je puno dana, puno ljubavi, puno nježne sreće i to samo zato, što nezna čekati i vjerovati. Strah da će nam biti malo i požuda za više čine nam život teškim. Strah da nećemo dobiti sve, da će mo nešto propustiti, da će nam izmaći sreća i požuda da sve moramo imati istoga trena, naš život uništavaju. Pustimo svaki dan da na miru prođe. Prihvatimo svaku sreću koja nam se pokloni i postupajmo s njom pažljivo. Dupustimo da svaki naš međuljudski odnos sazrije i svaki uspjeh naraste. Ta kako ljudi samo lete za velikim životom i ne vide puno malih, prekrasnih stvari. Kako ljudi strahuju nad svojim dobrom i pri tom zaboravljaju pravo dobro: pametno živjeti svoj životni vijek!  Oporuka Jedan je bogati bračni par imao samo jednoga sina. Dok je sin još bio mali umre majka. Otac je svu svoju ljubav posvetio njemu. I tako je sin rastao obasut očevom ljubavlju. Između oca i sina stvorio se veoma srdačan odnos povjerenja i naklonosti. I možete misliti kako je bila velika očeva bol kad mu je umro već odrasli sin! Otac je neizmjerno patio zbog gubitka voljenog sina. Nakon nekoliko godina mučne samoće umre i otac. Poslije sahrane skupi se rodbina da otvori oporuku. Nisu mogli dočekati da vide što je tko od tog velikog imanja naslijedio. Tražili su oporuku, tražili ali je nigdje u kući nisu našli. I sada rodbina zaključi podijeliti ostavštinu između sebe. Popodne dođe i služavka, koja je godinama veoma predano radila u toj kući. Žalila je za svojim gazdom koji joj je zbog svoje ljubavi prema sinu uvijek bio uzor. Ništa ona od svih skupocijenosti nije htjela nego samo sa zida jednu malu sliku za uspomenu, na kojoj je bio otac i sin. Bila je to jednostavna fotografija ali joj je bila dovoljna da je stalno sjeća na ljubav oca i sina. Sliku odnese svojoj kući i dok ju je htjela objesiti na zid iz okvira ispade na pod neki papir. Uzme ga i začudi se: to je bila oporuka! A u njoj je pisalo:“Tko god poželi posjedovati ovu sliku, jedini je moj nasljednik. Sve moje bogatstvo od sada je njegovo!“ Škola života U jednu malu seosku školu dođe inspektor. Htio je ispitati svu djecu od prvog do osmog razreda da vidi što uče. Svako je dijete ispričalo svoju lekciju. Naprijed, u prvoj klupi sjedila je učiteljeva kćerka. Ona još nije morala ići u školu, ali je dolazila svaki dan. Inspektor je to znao ali je iz šale zapitao:“A što ti učiš?“ Ona mu odgovori:“Ja učim biti mirna i tiha!“ Prije negoli bilo što učinemo, moramo biti mirni i tihi. Prije nego što želimo učiniti neku veliku stvar, moramo nešto velikog primiti. Prije nego što želimo govoriti, moramo slušati. A to se sve događa u miru i tišini.“Ja učim biti mirna i tiha!” Ova faza treba i nama u našem životu, u školi života u kojoj učimo čekati. Zašto strijelicu, prije negoli je pustimo, zategnemo, povučemo nazad? U tom povlačenju nazad ona dobije snagu da poleti naprijed, brzinu i dinamiku.  |
- 01:21 -
Ukupno Komentara (2)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Knjiga života
 Svi mi pišemo knjigu, knjigu našega života. Ja sam počeo davno. Ako je svaki dan kojega sam doživio popunio samo jednu stranicu, onda je to debela knjižurina s tisućama stranica. A što sve stoji u njoj?! Neke stranice, doduše malo ih je, naprosto su nabrekle od velike radosti koju sam doživio. Pričaju o volji za životom, govore o lijepim stvarima, sretnim vremenima i prekrasnim doživljajima. Neke stranice te knjige pune su susreta s ljudima i zemljama, knjigama i mislima, umjetnosti i glazbe. Koje bogatstvo one samo kriju ! Neke pak još uvijek drhte od napetosti i dinamike u koju sam dospio. Koliko sam pustolovina i opasnosti doživio, koje sam sve granice i iskušenja iskusio, koje sam borbe i izazove podnijo! Mislim da sam u njima rastao i dozrijevao, bivao svjesnijim i jačim. Možda je najviše onih stranica koje su još uvijek mokre od suza koje sam prolio. Boli i patnje, žalosti i usamljenosti ispunili su mnoga poglavlja moje knjige života. Prepoznajem ih na crnom rubu tihe tuge koja me podsjeća na neprospavane noći i teške dane, gubitak dragih osoba, umrlu nadu, velika razočaranja i bolne časove. Život je moj često bio jedan veliki plač. Neke stranice bih najradije istrgnuo. A ima ih dosta! To su stranice koje sam krivo pisao, koje sam zabrljao. Stranice pune pogrešaka kojih se rado ne sjećam i koje nikome nebih volio pokazati, ali me stalno nešto na njih vraća, stavlja mi ih pod nos. Krivo sam živio, govorio bez ljubavi, radio bez razmišljanja, lagao. U njima su riječi i stvari koje bih najradije ispravio ili pak izbrisao. Dok ih se sjećam, dok ih se moram sjećati, duboka se tuga nad mene nadvije kao tamna sjena. I nitko mi neće uzeti te pogreške i tu tugu koja mi pritište slaba ramena, od koje mi klecaju koljena. A želio bi ih podijeliti s nekim. Te stranice mi teško pritištu dušu. Od ljudi bi ih sakrio. Ali od Boga ih nemogu sakriti. Nadam se da će mi jedino Bog oprostiti sve moje grijehe, da će izbrisati sve teške pogreške moga dugoga, ne baš lijepoga života. |
- 23:50 -
Ukupno Komentara (4)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Svi smo na istom brodu
 Al je to u Noinoj arki bilo veselo! Stari Noa i njegova žena, njegovi sinovi i njihove žene. A onda još toliko različitih životinja: pas, koji uvijek ide prvi pa onda puž koji je uvijek zadnji. Kao i kod nas ljudi. Uvijek ima onih na čelu I onih na začelju. Pa onda lav velike I jake glave, jakih i oštrih šapa, kralj životinja, i mali miš koji se šćućurio u uglu i samo poneki put se tiho oglasi. I kod nas ima jakih ljudi s kvalitetama vođe i onih od kojih se samo ponekad čuje tihi glasić. Ali ono što sva ova stvorenja spašava nije njihova snaga nego samo činjenica da su na brodu. Tu je i slavuj koji tako lijepo pjeva i svojom pjesmom uveseljava ostale, pa vrabac koji zapravo nezna pjevati, ali se rado oglašava. Svako od njih na svoj način hoće doći do izražaja. Kao i mi ljudi. Neznamo ni mi svi lijepo pjevati. Ima i onih koji uopće neznaju pjevati, ali se rado oglašavaju. Tu je i ogroman slon debele kože. Gdje on stane tu ne raste trava. O njegovu se kožu sve odbija. A kraj njega je nježna srna koja se tako lako povrijedi i razboli jer je jako osjetljiva. Ima i nas ljudi debelokožaca, a ima nas i osjetljivih. Koliko su jedni jaki i neosjetljivi, toliko su drugi nježni i osjetljivi. I svi mi moramo živjeti zajedno. A to je i sova čiju mudrost svi hvalimo, a ispod nje ovca koju svi smatramo glupom samo zato što većinom šuti. I među nama ima mudrih ljudi ali i onih koje smatramo glupim samo zbog toga što šute. Svoje je šareno perje raširio ponosni paun. Njegovo lijepo perje svima upada u oči. A kraj njega je štakor koji nam je ogavan. Neki ljudi svoje darove, sposobnosti i talente znaju lijepo prezentirati. Drugi pak misle da su kao štakori koje nitko ne voli. Ali svi su na brodu, sve će taj isti brod spasiti. Što nas ljude može spasiti nisu naše kvalitete i talenti. Što nas upropaštava nisu naše slabosti i pogreške. Svi smo mi na istom brodu. Spasiti nas može jedino ljubav koja je velikodušna, dobrostiva, koja ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi nego istini, koja se nada i koja sve podnosi. Zbog toga je Sveti Augustin mogao reći:“Ljubi, i radi što hoćeš!“ |
- 19:13 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Stari pekar
 U Jakobovoj ulici u Zagrebu nazali se jedna pekara u kojoj stotine ljudi svakodnevno kupuje kruh. Vlasnik je jedan jako dobar pekar. Ali ljudi iz kvarta ne kupuju samo radi toga kod njega. Njih privlači doduše njegov dobar kruh ali još više stari pekar: otac mladoga pekara, koji je skoro uvijek u pekari i poslužuje. Ovaj stari pekar je jako veseo čovjek, uvijek raspoložen za šalu. Pojedini ljudi tvrde da on ima neki svoj trik. Ali samo pojedini; većina za njega kaže da je mudar i da voli ljude. Neki čak kažu da je prorok. Ali kad mu je to netko rekao malo se namrgodio i rekao:“Glupost…“ Stari pekar zna da se nemože najesti samo od kruha, i upravo se to sviđa njegovim mušterijama. Poneki će to tek doživjeti kod pekara u Jakobovoj ulici, kao na primjer vozač autobusa Luka, koji je slučajno došao u pekaru u Jakobovoj ulici. "Izgledate mi nekako potišteno", reče stari pekar vozaču autobusa Luki. „Bojim se za moju malu kćerkicu“, odgovori Luka. „Jučer je pala kroz prozor s drugoga kata.“ „Koliko je stara?“, upita stari pekar. „Četiri godine“, odgovori vozač Luka. "Tada stari pekar uze komad kruha koji je stajao na pultu, podijeli na dva dijela i jedan komad dade vozaču Luki. „Jedite samnom“, reče stari pekar Luki, „želim misliti na vas i na vašu malu kćerkicu.“ Vozač Luka ovako što nije još nikada doživio ali je odmah shvatio što je mislio stari pakar dok mu je davao komad kruha. Obojica su jeli kruh, šutili i mislili na dijete koje je ležalo u bolnici. Vozač Luka je najprije u pekari bio sam sa starim pekarom. A onda uđe jedna žena. Na obližnjem je trgu kupila dvije litre mlijeka i htjela je još kupiti svježi kruh. Ali prije nego je uopće rekla što želi, stari joj pekar da komad bijeloga kruha u ruku i reče joj: "Hajdete, jedite s nama: kćerka ovoga čovjeka je teško povrijeđena i leži u bolnici – pala je s prozora na drugom katu. Samo su joj četiri godine. Njen otac mora znati da ga mi nećemo ostaviti samoga s njegovim brigama." I žena uzme komad bijeloga kruha i jela je zajedno s njima. Tako je to bilo češće dok je u pekari posluživao stari pekar. Ali događalo se i drugih stvari kojima se ljudi još više čude. Tako se dogodio slučaj s Đurom: Jednoga ranoga jutra vrata se pekare naglo otvore i u pekaru uleti visoki mladić. Od nekoga je bježao. To se vidjelo odmah. A otvorena pekara mu je dobro došla. On dakle uleti u pekaru, zalupi vrata za sobom i iznutra ih zaključa. „Što vi to radite?“ upita ga stari pekar. „Mušterije žele k meni po kruh. Odmah otvorite vrata!“ Mladić je jedva mogao govoriti; toliko je trčao da skoro nije imao zraka. Uto se pred pekarom pojavi čovjek, snažan kao boksač teške kategorije. U ruci je imao željeznu štangu. Kada je u pekari ugledao mladića, htio je uči. Ali vrata su bila zaključana. „Hoće me ubiti“, kukao je mladić. „Tko? Ovaj?“ upita stari pekar. "Moj tata", reče mladić drhtajući cijelim tijelom. „On mene želi dotući. Bijesan je!“ „Prepusti ti to meni“, odgovori mu stari pekar, otključa vrata i pozva ovoga teškaša:“Dobro jutro, Đuro! Na sam se uranak toliko ljutiš. To nije zdravo. Tako nećeš dugo, brzo ćeš umrijeti. Uđi, Đuro. Ali budi dobar, nemoj praviti cirkusa. Pusti ovoga mladića na miru. U pekari se ne ubija nikoga.“ Čovjek s željeznom štangom uđe. Svoga sina nije niti pogledao. Bio je jako uzbuđen, da pekaru nije ništa rekao. Oznojeno čelo je obrisao rukom i zatvorio oči. I onda je čuo staroga pekara:“Hajde, Đuro, uzmi komadić kruha, to će te smiriti. Pojedi ga zajedno sa svojim sinom; to će vas pomiriti. I ja ću pojesti komad kruha i pomoći vam pri pomirenju.” Svoj trojici je dao po komad svježe ispečenog bijelog kruha. Đuro uze kruh, i njegov sin uze kruh. I dok su tako jeli pogledali su jedan drugoga. A stari pekar se obojici smiješio. Kada su pojeli reče Đuro sinu:”Hajdemo sine, moramo raditi.” |
- 18:34 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O UKRADENOM MAGARCU, NATJECANJU SUNCA I VJETRA I O ASKETI I MIŠU
 Ukradeni magarac Netko hodži ukrade magarca. Hodža sav bijesan potrči na sajam i počne glasno vikati:“Onaj, tko mi je ukrao magarca, neka ga odmah vrati!“ Sav uzbuđen, glave crvene poput rajčice, kao palac nabreklih vratnih žila derao se hodža i dalje:“Ako smjesta ne dobijem nazad moga magarca, napraviti ću nešto jako, jako nerazboritoga.“ Ljudi, koji su tamo stajali i sve ovo promatrali i slušali, uplašili su se. I odjednom se na sajmu pojavi hodžin magarac. Nitko nije znao tko ga je doveo, ili kako se životinja tu općne našla. Ljudi se se smirili i razišli. Ali jedan stari čovjek upita hodžu:“Reci mi, što bi učinio da se tvoj magarac nije pojavio?“ Hodža odgovori:“A što bih učinio? Kupio bih drugoga magarca – što međutim nebi bilo nimalo razborito, kad pogledam u moj tanki novčanik. Ili?“ Natjecanje sunca i vjetra Jednoga se dana počeše prepirati vjetar i sunce o tome, tko će od njih najbrže natjerati nekoga prolaznika da skine kaput. "Ok", reče vjetar "Hajdemo se natjecati." Počeo je vjetar.Puhao je jako koliko je god mogao i htio silom svući kaput prolazniku. Ali prolaznik je objema rukama sve jače pritezao kaput na tijelo. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja vjetar odustane. Onda je na red došlo sunce. Ono je izabralo sasma drugačiji način: prolazniku je slalo nježne tople zrake.I nije potrajalo dugo, kad prolaznik poče otkopčavati kaput i konačno ga skine. prema jednoj Ezopovoj basni  Asketa i miš Jedan je asketa sjedio u pećini. Odjednom se pojavi miš i poče grickati njegove sandale. Asketa ljutito otvori oči: "Zašto me smetaš u molitvi i razmatranju!" "Gladan sam", tiho će miš. "Bježi, glupi mišu", započe asketa propovijed, " ja tražim jedinstvo s Bogom i kako me onda možeš smetati!" "Ta kako se ti možeš sjediniti s Bogom", upita miš, "kad nisi u stanju samnom se ujediniti?" |
- 23:58 -
Ukupno Komentara (2)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
SPOZNAJA NOĆI, ČEŽNJA ILI LUDILO
 Kasano je. Svi već spavaju i tamno je. Ja nemogu spavati. Upalim svjetlo no ono mi zasljepljuje oči koje se ipak nakon nekoliko trenutaka priviknu na svjetlo. Izgleda da su one već navikle samo na tamu. Čudno je što čovjeku sve ne ide kroz glavu dok tako sjedi i bulji u ništa, jer ovdje nema što vidjeti. Sve je što želim vidjeti tamo, daleko. Najprije pomislim da život nema smisla. Čovjek puno uči, pa radi, čini pogreške, pati i trpi boli i na kraju ipak samo umre. Jeli to pravedno? Neznam. U čemu je smisao života? Nije li to pitanje svih pitanja? Zašto nam Bog već vjekovima na to tako važno pitanje ne daje odgovora? Konačno zašto je Bog muškog roda? Nitko ga nezna. On bi mogao biti i ženskog roda ili čak možda srednjeg, bez nekoga našeg roda? I usprkost toga svi polazimo od toga da je On muškoga roda, dakle da je muško. Ponekad mi se svijet i moj život čine prevelikim teretom. Teret, kojega je (taj ili ta ili to) Bog natovario čovjeku na leđa. I zašto onda od nas očekuje da živimo po njegovim zapovijedima kad nas već težinom života toliko pritište da klecamo i pod tom težinom padamo. Možda je krivo naše vjerovanje da je raj nejljepše mjesto. Možda je u njemu samo kao u našim snovima. Zar nebi moglo biti da je pakao mjesto radosti i sreće i da tamo možda možemo živjeti slobodno i sretno? Neznam. Ništa ja neznam. Neznam što uopće pišem… Možda sam preumoran da bih mogao napisati i jednu suvislu rečenicu. Pati li konačno svaki čovjek od čežnje za dalekim krajem? Da li sam ja jedina osoba koja želi tamo živjeti? Na mjestu koje je za mnoge daleko, neusporedivo lošije od ovoga gdje sam. Ali ono mi je ljepše, bolje, najljepše. Sve češće sanjam o tome mjestu, šetam u snu njegovim ulicama, poljima, livadama i šumama koje već skoro niti ne poznajem. Ali znam da su tamo. Moraju biti tamo. Moraju me čekati. Moraju? No ipak neznam. A da li me uopće još netko ili nešto čeka? I zašto bi me čekalo? Treba li to čekanje zavrijediti? Ako nisam zavrijedio nagradu onda sam zaslužio kaznu. I možda sam zbog toga jedini čovjek koji se pita, da li mu se nešto krije ispod kreveta ili ne? Da li će me to nešto uhvatiti? Ili toga nečega uopće nema? Možda je to ostatak dalekog zadnjega horor filma ili ipak realnost koja ulijeva strah? Da li sam jedina osoba na svijetu koja okreće glavu kad se na televiziji u filmu pokažu dva gola tijela u ljubavnom grču zato što mi se to čini kičastim ili ipak zbog toga što nemogu gledati sreću drugih? Zašto me je Bog kaznio samoćom? I eto opet sam na početku kod tereta života. Spada li to u život? Spada li u život biti paćen samoćom, biti jedini žalosni čovjek na svijetu? Dok se svi drugi kupaju u životnoj sreći izgleda da sam samo ja taj koji moram pasti u rupu samoće i tonuti sve dublje i dublje. Možda bih na ovome mjestu trebao prestati. Kapci su mi sve teži, srce sve više boli, a duša je sve praznija. A ja pišem samo nešto nesuvislo, mutno, nelogično. Vrtim se u krugu a ovo što sam napisao sve me više tjera na granice ludila. A već sam lud. To jedino znam…. |
- 00:29 -
Ukupno Komentara (4)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O TUZI JEDNE OAZE, TAJNI ŽIVOTA I BJEŽANJAU OD SMRTI
 Tuga jedne oaze Bila jednom jedna prekrasna oaza. Raskoši njenog zelenila i cvijeća nigdje nije bilo premca. Jednoga dana oaza pogleda oko sebe ali ne vidje ništa doli pustinju. Uzalud je tražila nešto slično sebi i kada nije našla rastuži se i poče nasav glas kukati:“O, mene nesretne, usamljene oaze! Zar da vječno moram biti sama! Nigdje ničega meni sličnoga. Nigdje nikoga da ga obradujem mojom zelenom raskoši. Ništa me ne okružuje, doli tužna, pješčana, bezživotna pustinja. Ta što mi u ovoj usamljenosti vrijedi moj raskoš i svo moje bogatstvo?“ Nato će joj stara pustinja:“Dijete moje, kad te nebi opkolila ja, suha tužna pustinja, i kad bi oko tebe sve cvjetalo i razbacivalo se raskošnim zelenilom, onda ti nebi bila oaza. Bila bi samo mali dio toga i nitko te nebi zamijetio. Zato podnosi svoju usamljenost. To je cijena tvoje ljepote i slave!“ Prema A. Schopenhauer, iz E. Lukas: Rendevu s životom Tajna života Dođe jednom jedan učenik k učitelju, i sav zadihan i nestrpljiv upita ga:“Učitelju, reci mi što je tajna života!“ Učitelj zapita učenika:“Možeš li ti tajnu zadržati za sebe?“ Učenik je najprije mahao glavom, potvrđivao ali i reče:“Ta, naravno da mogu, učitelju.“ Učitelj je upravo htio izaći pa se najprije okrene učeniku i kaže mu:“Vidiš, mogu i ja!“ Iz "Što je vječna istina?" od Marco Aldingera Pobjeći smrti!? Bilo je to davno, davno u Bagdadu. Jedan veoma bogati trgovac posla jednoga jutra svoga slugu na bazar da uradi neki posao. Kad se vratio drhtao je od straha cijelim tijelom. „Gospodaru“, vikao je, „na bazaru sam vidio jednoga stranca. Pogledao sam mu u lice i prepoznao, da je to smrt! Prijeteći je podigao ruke prema meni i otišao. Sad se jako bojim. Molim te, gospodaru, daj mi konja pa da pobjegnem daleko u Samaru, da pobjegnem smrti.“ Trgovac mu dade svog najbržega konja. Sluga se baci na konja i u galopu nesta iz vidika trgovca. Nešto kasnije trgovac je sam morao na bazaru obaviti neki posao. Tamo je u gomili ljudi ugledao smrt. Ode prem njoj i reče:“Ti si jutros prijetila mome slugi. Što to treba značiti?” “Ja njemu nipošto nisam prijetila. Moja gesta je bila samo izraz moga čuđenja da sam ga ugledao ovdje. Naime rečeno mi je da ću ga večeras sresti u Samari.“ Prema: Anthony de Mello: Daj duši vremena |
- 16:14 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
35 STVARI KOJE NAS MOGU USREĆITI
 - smijati se dok ne zaboli stomak, - pojesti veliku porciju sladoleda (bez grižnje savjesti!), - stajati na rubu polja punog procvalog suncokreta, - razgovor s prijateljem, - nježna masaža partnera, - proslava uspjeha, - ležanje u ljuljačci i ljuljati se, - kada je vani hladno, sjediti u toploj sobi i piti kavu ili čaj, - udvoje se maziti u svježe presvučenom krevetu, - zagrljaj nekoga tko nas stvarno voli, - doživjeti rođenje djeteta, - gledati djecu kako se smiju, - vidjeti kako u proljeće cvate prvi cvijet, - gledati slike iz sretnih dana, - još jednom čitati najdražu knjigu i gledati najdraži film, - pokloniti nešto dragoj osobi, - razmišljati o vlastitim uspjesima, - šetati u šumi i svjesno doživljavati prirodu oko sebe svim osjetilima, - dostići cilj, - učiniti dobro drugome, - provesti jednu lijenu večer u krevetu, - dobar doručak uz dobru kavu, - gledati kako raste i napreduje biljka, koju smo sami posadili, - zadovoljstvo dobro obavljenim poslom, - razgovar s osobom koja nam je draga, - konačno razumjeti nešto kompliciranog, - poslije kiše gledati dugu, - šetati buvljakom i kupiti si nešto lijepga, - darovati novac u dobrotvornu svrhu, - naći nešto za što smo vjerovali da smo izgubili, - gledati izlazak sunca, - šetnja po kiši i ostati suh, - pogledati navečer na uspješan dan koji odlazi, - opet ljuljati neko dijete, - zagrliti prijatelja, koga dugo nismo vidjeli. A što vas još može usrećiti? |
- 15:35 -
Ukupno Komentara (2)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O PSU I NJEGOVOM STRAHU, O SIROMASIMA I O ŠKRTICI
 Pas i njegova slika Bio jednom jedan pas. Ali svaki put kad je htio piti vode ugleda u vodi svoju sliku, uplaši se pred „nepoznatim“ psom i žedan pobjegne. Jednoga je dana bio toliko ožednio da više nije mogao izdržati i odluči savladati svoj strah. Skoči u vodu. I odjenom zauvijek nestade ovaj „drugi“ pas! Siromasi Jednoga dan povede otac sina podalje od grada da mu pokaže kako žive siromasi. Otac i sin su proveli jedan dan i noć u koći siromašnog seljaka. Kad su se vratili upita otac sina:“I kakav je bio izlet?“ „Interesantan!“ odgovori sin. „Jesil si vidio kako ljudi mogu biti siromašni?“ „O, da.To sam vidio.“ „I što si iz toga naučio?“ upita otac. Sin mu odgovori:”Vidio sam da mi imamo jednoga psa, a oni četiri. Mi imamo bazen koji seže do pola vrta, a oni imaju nepregledno jezero. Mi u našem vrtu imamo prekrasne lampe, a oni imaju zvijezde. Naša terasa je od kuće do vrta, a oni imaju horizont.” Otac je ostao bez riječi. A sin još doda:”Hvala ti, oče, što si mi pokazao kako smo mi siromašni.” Škrtac Jedan jako bogat čovjek zakopao je svoje zlato ispod drveta u vrtu. Svaki tjedan bi dolazio do drveta, ovorio rupu, izvadio zlato i dugo ga zadovoljno promatrao. Ali jednoga dana ugleda praznu rupu. Počeo je toliko jaukati i plakati da su se strčali svi susjedi da vide što mu se tako zlog dogodilo. Kada su doznali što se dogodilo jedan ga susjed upita.“Jesi li ti to zlato trebao za nešto?“ „Ne“, plačući odgovori škrtac, „ja sam ga svakog tjedna samo dolazio gledati.“ „Onda“, reče mu susjed, „“ako to zlato nisi nizašto trebao možeš i dalje dolazi jednom tjedno i gledati rupu.“ |
- 14:10 -
Ukupno Komentara (0)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Hram s tisuću zrcala
 Bio u Indiji jedan hram s tisuću zrcala. Stajao je visoko na brdu i na sve strane nudio veličanstveni pogled. Jednoga dana popne se na to brdo pas. Mnogim stepenicama doće u hram s tisuću zrcala i ugleda tisuću pasa. Uplašio se, dlaka mu se na vratu nakostriješila, rep je čvrsto savio između nogu, počeo režati i škripati zubima. I onih tisuću pasa isto tako nakostriješiše dlaku na vratu, rep čvrsto saviše među noge, počeše režati i škripati zubima. Psa uhvati panika i pobjegne iz hrama uvjeren da se cijeli svijet sastoji od režećih i opasnih pasa. Nakon nekog vremena popne se na brdo drugi pas. I on se stepenicama uputi prema hramu s tisuću zrcala. Kada je došao u hram ugleda i on tisuću pasa. Obradovao se, počeo mahao repom, veselo skakutao i pozivati onih tisuću pasa da se s njime igraju. Ovaj je pas napustio hram s tisuću zrcala u uvjernju, da se cijeli svijet sastoji od veselih razigranih pasa, koji su ga lijepo primili. Iz knjige:“Principi uspjeha optimiste“ od N.B.Engelmanna Po kineskom kalendaru je naša, 2006. "godina psa" ( i njihova nova godina počima kad i naša, al oni ju slave svake godine drugog dana, između 21. siječnja i 20. veljače). Pa zato malo o kućnim ljubimcima.Imam ga i ja. Zove se Sisi. a i ona je Slavonka. Prije 9 godina sam ju donio iz Slavonije. Moraću ju jedanput uslikat da ju vidite. |
- 00:54 -
Ukupno Komentara (4)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
Noa opet gradi lađu
 Nakon puno godina opet Bog pogleda zemlju. Ljudi su postali pokvareni i nasilni. Zbog toga Bog zaključi da ih uništi kao što je to već jednom, prije puno godina, općim potopom. I reče Bog Noi:“Noa, sagradi još jednom korablju iz cedrovine, kao i onda: 300 lakata dugu, 50 lakata široku i 30 lakata visoku. Želim na zemlju poslati drugi opći potop. Ljudi ništa nisu naučili. A ti u korablju uzmi svoju ženu, tvoje sinove i njihove žene i od svake životinjske vrsti po dvoje, muško i žensko. Za šet mjeseci poslati ću veliku kišu.“ Noi to baš nebi pravo; ta zar opet? Opet 40 dana kiša i 150 neugodnih dana na vodi zajedno sa svim životinjama i bez televizije. Ali Noa je bio poslušan i obeća da će učiniti tako kako mu je Bog naredio. Nakon šest mjeseci nadviše se tamni oblaci i poče kišiti. Noa je sjedio u svojem vrtu i plakao jer nije sagradio korablju. "Noa", povika Bog, "Noa, gdje je korablja?" Noa pogleda u nebo i reče: "Gospodine, budi mi milostiv!" Bog ga opet upita: "Gdje je korablja, Noa?? Noa obriše suze i reče: "Gospodine, što si mi učinio? Najprije sam u općini postavio zamolbu za građevinsku dozvolu. Oni su najprije mislili da želim graditi nekakvu ekstravagantnu štalu za ovce. Nisu se snašli s nacrtom i oblikom projekta, a da bi to trebao biti brod nisu ni povjerovali. I tvoje mjere su izazvale pometnju, jer nitko nije znao koliko je dug lakat, pa je moj arhitekt morao napraviti novi nacrt. Zamolbu za građevinsku dozvolu su najprije odbili jer brodogradnja u naselju nije dopuštena. Kad sam konačno našao odgovarajuće mjesto iskrsnuli su drugi problemi. Sad se, primjerice, sve vrti oko pitanja, treba li korablja vatrostalna vrata, uređaj za gašenje požara i vodospremnik za slučaj požara. Kada sam ih upozorio da ću svuda oko sebe imati puno vode službenici su se naljutili jer da ih zafrkavam. Ali kada sam im objasnio da će vode biti i previše, puno više nego je potrebno za gašenje požara, odveli su me službenom psihijatru. On je htio čuti o kakvoj se gradnji broda radi i to na suhom, daleko od svake rijeke i mora. Nakon toga mi je županijska uprava telefonom javila da ja mogu sagraditi brod, ali da je moja stvar kako ću ga transportirati do najbliže vode. S njihovom pomoći ne mogu računati, jer je župan smijenjen. A onda me nazove jedan drugi državni službenik iz iste županijske uprave koji mi je objasnio da je njihova uprava jako orijentirana na stranke, da im želi ugoditi i upozorio me da kod EU u Briselu mogu zatražiti poticajna sredstva za brodogradilište; zamolbu morao uložiti u osam primjeraka i na tri službena jezika EU. U međuvremenu se kod suda vodi postupak moga susjeda, koji se bavi veletrgovinom stočne hrane. On misli da je meni stalo samo do velike reklame – moja bi brodogradnja zapravo trebala odbiti njegove mušterije. Već sam mu dva puta obješnjavao da ja neću ništa prodavati. Ali on me nije ni slušao nego odmah uložio tužbu sudu. Prestao sam tražiti cedrovinu. Libanonska se cedorvina više ne smije uvoziti. Kad sam onda kod mene u šumi htio kupiti drvo rečeno mi je da je zabranjeno rušenje, jer tako propisuje zakon. Navodno to škodi klimi. Osim toga bi morao dokazati da sam posadio toliko stabala koliko bih porušio. Kad sam im rekao da uskoro uopće više neće biti nikakve prirode i da je besmisleno saditi nove biljke i drveće, posjeti me po drugi puta službeni psihijatar. Tesari, koje sam angažirao za gradnju, su mi onda rekli, da će se oni sami pobrinuti za drvo. Ali oni su najprije izabrali radnički savjet, koji je najprije samnom htio napraviti tarifni ugovor. Ali kako se nismo složili oni su stupili u štrajk. Bože, znaš li ti uopće koliko danas majstori traže za svoj rad? Čime ću ja to sve platiti? Kako je proilazilo vrijeme ja sam počeo skupljati životinje. U početku je to dobro išlo; bar su dva mrava još živa. Ali kad sam htio uvjeriti dva tigra i dvije ovce, da zbog viših interesa moraju jedno vrijeme živjeti u miru, javilo se društvo za zaštitu životinja i izjasnilo se protiv ovakvog držanja životinja. A onda se opet javi moj susjed jer smatra da bi zološki vrt smetao njegovoj trgovini. Bože, da li je tebi uopće jasno, da trebam dozvolu za transport životinja prema zakonima EU? Već sam na 22. stranici formulara ali momentalno neznam šta da navedem kao cilj transporta. A da li si ti uopće znao da se primjerice rogate životinje nesmiju transportirati za vremena parenja? A ti znaš da su jeleni skoro stalno u tom poslu. A i bik ne misli ninašto drugo nego samo na parenje. Nadam se da ti je jasno da za transport kunića moram voditi računa o 43 kojekakva propisa. Moj odvjetnik upravo provjerava, da li ti propisi važe i za divlje zečeve. Uostalom, ako bi mogao nekako srediti da brod plovi pod tuđom zastavom, a polvio bi samo Jadranom, onda bi to uveliko pojednostavnilo čitav postupak dozvole. I ti možeš bar nešto učiniti za mene. Jedan od Greenpeaca mi je objasnio da mokraću, izmet i đubre iz staje nesmijem bacati u vodu. Kako si ti to sebi uopće zamislio? Prvi put je sve išlo bez ikakvog problema! Prije dva tjedna mi se javila komanda ratne mornarice i tražila od mene kartu područja koja će biti poplavljena. Poslao sam im globus, kojeg sam najprije cijeloga obojao plavom bojom. A prije deset dana došla mi je financijska policija; sumnjaju da namjeravam pobjeći iz zemlje i utajiti porez. Tako, Gospodine, ja više ne mogu; sav sam već očajan! Ne bi li ipak bilo bolje da na brod uzmem i moga odvjetnika?“ I Noa opet poče plakati. Kiša prestade, nebo se izvedrilo a sunce zasjalo. I na nebu se pokaže prekrasna duga. Noa pogleda pa se nasmješi."Gospodine, ta nećeš valda uništiti zemlju?" Tada reče Bog: "O tome više ne razmišljam, jer to će učiniti vaša državna uprava!!!“ |
- 17:10 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
O siromašnom bogatašu, tri rešeta i poruci
 Nebeska gozba Umro neki bogataš i probudi se u raju. Ugleda veliki bogato prostriti stol, što je jamčilo nebesku radost. Najprije upita o cijeni izabranih jela. „Sve košta samo jednu lipu“, bio je odgovor. Čovjek se obradova, jer je bio jako bogat. Ali kad je htio platiti unaprijed vrtili su glavom:“Kod nas vrijedi samo onaj novac kojeg ste darovali drugome.“ Odjednom se čovjek rastuži. U tom je trenu postao siromašan kao prosjak, koji je često kucao na vrata njegove vile a nije mu dao ništa. Ovaj u svome životu nije nikada nikome ništa darovao. Tri rešeta Jednoga dana dođe k grčkom filozofu Sokratu jedan poznanik. “Čuj, Sokrate, moram ti ispričati kako tvoj prijatelj…“ "Stani" prekine ga filozof. "Da li si to što si čuo, prosijao kroz tri rešeta?" "Tri rešeta? Koja?" upita ovaj začuđeno. "Da! Tri rešeta! Prvo je rešeto istine. Da li si to, o čemu si mi htio govoriti, provjerio da li je istina?“ "Ne, čuo sam kako drugi pričaju i… " "Ali sigurno si to ispitao drugim rešetom, rešetom dobrote. Da li je to o čemu si mi htio pričati – ako već nije istina – barem dobro?! Poznanik je malko zastao. „Ne, pa baš i nije dobro. Dapače…“ "E", prekine ga Sokrat. " sada će mo uzeti treće rešeto i pogledati, da li je nužno da mi ispričaš to što te očito toliko uzbudilo.“ "Ha, nužno baš i nije...." "Dakle", nasmješi se filozof, "ako to, o čemu si mi upravo htio govoriti, nije niti istina, niti dobro, niti nužno, onda to lijepo zakopaj i neopterećuj time niti sebe niti mene.“ Spoznaj poruku Jedan putnik dođe u samostan slušati poznatog propovjednika. Nakon nekog vremena upita on drugoga slušatelja: " Došao sam iz daleka slušati ovoga poznatog popovjednika. Ali sada, kad ga slušam, njegove mi se riječi čine potpuno običnim." Ovaj odgovori: "Neslušaj njegove riječi. Slušaj poruku." "A kako se to radi?" "Uhvati se jedne rečenice koju izgovori. Tresi ju toliko jako i dugo, dok iz nje ne poispadaju sve riječi. Ono što ostane zapaliti će ti srce." |
- 01:01 -
Ukupno Komentara (1)
Po sokacki divani ------------U Miraz spremi
| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
O lipoj, ponosnoj, prkosnoj i bećarskoj Slavoniji i svemu što je ljudsko, ali i Božje
Evo još jednog novog šokačkog bloga:
RATAR I BEKRIJA
Posjetiti lijepi blog novoga blogera:
ŠOKAC GRANIČAR
Posjetiti novi šokački blog - nećete se pokajati, sigurno:
ZLATNI DUKAT
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ovo je moje društvo drago
paor: paor, Šolja, prijatelj, drug
Baja Tunja: Šokac - drug od glave do pete
Stevennn
TS FANTAZIJA
Zubo
Sajtluk
Zambata
Slatko grko
Dva
Novogradiščanin
Varošanka
Brođanka
Pegy i Al
Moj komšo
Komšo priko Save
Franc
Korov
Slavončica
Slavonka_31431
Maslačkica
Taurunum
Domoa
Jasenovac
Arsen bivši
Miki
Marijan
Klakarac
Sandokan
Divan skitnje
Naše priče
U ime Rime
Fizikalac
Kenguur
Dolina suza
Skice Slavonije
Sandra
Sunflower37
Tinolovka
Koraljka
MiniMaxine
A ća se tu može
Radoznali
Milord
Blogomoljac
Slaven
Skriven u lišću
Gutanje laži
Bakin spomenar
Žubor vode
Tamo gdje je dom
Ratar i bekrija
Šokac graničar
Divan je kićeni Srijem
Zlatni dukat
«Šokica je zapravo maneken slavonske prirode.Glava joj u zlatari, u žitnom klasju, ramena u hrastovu lišću, grudi u grozdovima vinove loze, u pasu joj potok, brzac, od pasa do pete livada je puna cvijeća.»
Matko Peić
„Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina "skitita". Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa na koja će doći ornamenti zvani klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji, imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, i da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu. Narodna je nošnja ovog kraja kao što su i tijelo i duh čovjeka ...”
Matko Peić
PJESMA SLAVONIJI
Ja sam se rodio u Slavoniji,
gdje zoru radjaju Bosut i Sava,
gdje zemlja miri ko jedra cura,
dok na ruci bećaru spava.
Slavonijo,mila mati moja,
ti imas oči,sjajne,zelene,
od vinograda i žitnih polja
i od tri vode,tije,studene.
Ja sam tvoj sin i ti to znaš,
u meni žive tvoje pustare,
šume i doli,njive orane,
i one pjesme,šokačke,stare.
Gdje god da krenem,gdje god da stignem,
jedna mi slika u duši sija,
zeleno polje,mirisno,rosno,
moj rodni kraj,Slavonija!
Vjekoslava Vukelić
Design
Kenguur 2008