Marketing
SPOZNAJA NOĆI, ČEŽNJA ILI LUDILO
Kasano je. Svi već spavaju i tamno je. Ja nemogu spavati. Upalim svjetlo no ono mi zasljepljuje oči koje se ipak nakon nekoliko trenutaka priviknu na svjetlo. Izgleda da su one već navikle samo na tamu. Čudno je što čovjeku sve ne ide kroz glavu dok tako sjedi i bulji u ništa, jer ovdje nema što vidjeti. Sve je što želim vidjeti tamo, daleko. Najprije pomislim da život nema smisla. Čovjek puno uči, pa radi, čini pogreške, pati i trpi boli i na kraju ipak samo umre. Jeli to pravedno? Neznam.
U čemu je smisao života? Nije li to pitanje svih pitanja? Zašto nam Bog već vjekovima na to tako važno pitanje ne daje odgovora?
Konačno zašto je Bog muškog roda? Nitko ga nezna. On bi mogao biti i ženskog roda ili čak možda srednjeg, bez nekoga našeg roda? I usprkost toga svi polazimo od toga da je On muškoga roda, dakle da je muško.
Ponekad mi se svijet i moj život čine prevelikim teretom. Teret, kojega je (taj ili ta ili to) Bog natovario čovjeku na leđa. I zašto onda od nas očekuje da živimo po njegovim zapovijedima kad nas već težinom života toliko pritište da klecamo i pod tom težinom padamo.
Možda je krivo naše vjerovanje da je raj nejljepše mjesto. Možda je u njemu samo kao u našim snovima. Zar nebi moglo biti da je pakao mjesto radosti i sreće i da tamo možda možemo živjeti slobodno i sretno?
Neznam. Ništa ja neznam. Neznam što uopće pišem… Možda sam preumoran da bih mogao napisati i jednu suvislu rečenicu.
Pati li konačno svaki čovjek od čežnje za dalekim krajem? Da li sam ja jedina osoba koja želi tamo živjeti? Na mjestu koje je za mnoge daleko, neusporedivo lošije od ovoga gdje sam. Ali ono mi je ljepše, bolje, najljepše. Sve češće sanjam o tome mjestu, šetam u snu njegovim ulicama, poljima, livadama i šumama koje već skoro niti ne poznajem. Ali znam da su tamo. Moraju biti tamo. Moraju me čekati. Moraju? No ipak neznam. A da li me uopće još netko ili nešto čeka? I zašto bi me čekalo? Treba li to čekanje zavrijediti? Ako nisam zavrijedio nagradu onda sam zaslužio kaznu.
I možda sam zbog toga jedini čovjek koji se pita, da li mu se nešto krije ispod kreveta ili ne? Da li će me to nešto uhvatiti? Ili toga nečega uopće nema? Možda je to ostatak dalekog zadnjega horor filma ili ipak realnost koja ulijeva strah? Da li sam jedina osoba na svijetu koja okreće glavu kad se na televiziji u filmu pokažu dva gola tijela u ljubavnom grču zato što mi se to čini kičastim ili ipak zbog toga što nemogu gledati sreću drugih?
Zašto me je Bog kaznio samoćom? I eto opet sam na početku kod tereta života. Spada li to u život? Spada li u život biti paćen samoćom, biti jedini žalosni čovjek na svijetu? Dok se svi drugi kupaju u životnoj sreći izgleda da sam samo ja taj koji moram pasti u rupu samoće i tonuti sve dublje i dublje.
Možda bih na ovome mjestu trebao prestati.
Kapci su mi sve teži, srce sve više boli, a duša je sve praznija. A ja pišem samo nešto nesuvislo, mutno, nelogično. Vrtim se u krugu a ovo što sam napisao sve me više tjera na granice ludila. A već sam lud. To jedino znam….
Post je objavljen 07.02.2006. u 00:29 sati.