Marketing
TKO SAM ZAPRAVO JA ?
Dopustite, Valentin. Sveti Valentin!
Doduše nisam ja baš sto posto siguran da sam živio u 3. stoljeću poslije Krista u tadašnjem rimskom carstvu. Ali zato o meni kruže mnogobrojne legende. Bio sam siromašni svećenik u Terni, gradu u srednjoj Italiji, koji se u to vrijeme zavo Interamna. Moje ime, prevedeno s latinskog znači „jaki“. Tješio sam i savjetovao potištene i svakome sam iz moga vrta poklanjao cvijeće.
Iako je car Claudius II. zabranio vjenčanje po kršćanskom obredu, ja sam potajno vjenčavao sve zaljubljene parove koji su to tražili. Sad se vi čudite i mislite zašto potajno. U to vrijeme muškarci se nisu smjeli ženiti s kim su i kako htjeli. Oni su uglavnom bili ili robovi ili vojnici, dakle nisu bili slobodni. A i ako nisu bili ni robovi ni vojnici, onda su njihovu ženidbu mogli spriječiti roditelji, ako s njegovim izborom nisu bili zadovoljni. Mogli su oni voljeti koga su htjeli, ali ženiti su mogli samo one za koju su bili roditelji. Ta šta se čudite? Zar nije toga bilo, ili još ima, i kod vas u Hrvatskoj. Da je bilo u Slavoniji to znam, jer trebalo je spašavat grunt. Ko te pito za ljubav. Ja se dakle nisam toga držao nego vječao sve koji su mi vjerodostojno izjavili da se vole. A to se baš i nemože sakriti. Prava ljubav jednostavno zrači oko sebe nešto blaženoga.
Ja sam zbog toga, kažu, bio toliko poznat i obljubljen, da me je jednoga dana pozvao sam rimski car na razgovor. To što sam mu rekao nije mu se baš svidjelo, jer poslije toga razgovora skratio me je za glavu. On je zapravo zahtijevao da se poklonim pred rimskom božicom Juno, što sam ja naravno odbio, pa je ta čitava stvar za mene lošo prošla. Bolje bi bilo da sam slušao moju mamu koja je uvijek govorila:“Valentine, ne govori uvijek ono što misliš, ali misli uvijek što govoriš!“
Eto to bi bilo o mom ovozemaljskom životu. Ništa posebno. Prije moje smrti, 14, veljače 269. godine, tako kažu, ozdravio sam slijepu kćerku čuvara, koji me je čuvao u zatvoru prije smaknuća.
Službeno me drže zaštitnikom pčelara, a pomažem onima koji mi se utječu zbog padavice. Ali moja najvažnija zadaća je spajati ljude koji se vole! Imali li išta ljepšega na svijetu!
Vjerujem da sam u kalendar dospio slučajno. Dan moje smrti, 14. veljače, pao je u isti dan kao i jedna obljubljena rimska fešta, koja se zvala Lupercalia a bila je u čast rimske božice Juno, kojoj se nisam htio pokloniti, koja je po njihovom vjerovanju bila zaštitnica braka i obitelji. Njoj se toga dana žrtvovalo cvijeće. Kod te fešte su neoženjeni mladići smjeli izvlačiti cedulje s imenima neudatih djevojaka (hm, jednakost spolova u današnjem smislu, tada je bila nepoznanica). Parovi, koji su se na taj način sastali išli su od kuće do kuće, pa se kod nekih u srcu ipak nešto dogodilo. Doduše najprije se dogodilo u stomaku u kojem su počeli letjeti leptiri. Taj se običaj obdržava ponegdje još i dan danas.
Koliko je taj običaj Lupercalia bio popularan u Rimu prije 2004 godine, toliko je moj imendan popularan posebno u Engleskoj i Americi. I danas se tamo izvlače ceduljice, traži na taj način životna sreća. Nemojte mene kriviti ako neki parovi, koji su se tako snašli, nakon par godina uvide da nisu jedno za drugo. Možda bi bilo bolje da su se napili poslije izvlačenja. A kako Evropljani uvijek imitiraju ono što se događa u Americi (zbilja imaju što naučiti, svaka im čast!) moj se imendan sve više slavi i u Evropi. Danas će se i ovdje zaljubljenima darivati cvijeće i poklončići.
Možda bi u ovo naše vrijeme, koje te toliko siromašno međuljudskim kontaktima, bilo dobro etablirati staru rimsku feštu koju bi mogli nazvati ljubavnom lutrijom. Ili?
Umjesto toga ljudi izmišljaju kojekakve običaje, zbog kojih se neki puta čak moram i nasmijati:
Govori se (a ovo nisam ja izmislio) da će onaj, kojga neka djevojka na moj imendan prvoga vidi, biti njen budući. Ovo je najbolja prilika za poštare i dostavljače novina. Doduše ima i onih koji se rano ustanu, nabere cvijeće i upute se u kuću odabranice, da budu prvi. Neću tvrditi da su taj običaj izmislili cvjećari. Gdje će te u ovo vrijeme, dok je sve još pokriveno snijegom, naći svijeće? Jedino u cvjećarni. Kakva slučajnost!
Na drugoj se strani govori da će budući jedne djevojke biti onaj, kojega je ona sanjala. Ah, što se babi smilo, to joj se i snilo! To je vaša uzrečica. Ali mene bi strašno zanimalo što bi se dogodilo ako jedna djevojka sanja Matu a ujutro kao prvoga vidi Stipu?
Vi ste ljudi doista neki puta šaljivi ali i čudni. Negdje je običaj da se imena potencijalnih kandidata ili kandidatica napišu na papir, da se tu cedulju smota u kuglicu i te kuglice obloži glinom, i bace u čašu s vodom. Naravno da će se glina brzo otopiti. Cedulja, koja se prva pojavi pokazati će, kobajage zahvaljujući meni, Sv. Valentinu, ime buduće ili budućeg. Kao da ja nemam pametnijeg posla nego gledati da se glinena kuglica brzo otopi?
Sve su se ove „igre“ dosada odnosile na neoženjene i neudate osobe. Samo oni jedno drugome danas daruju cvijeće. Ali tko kaže da to mora biti neudate ili neoženjena osoba? Zar nebi bilo bolje da danas svakoj dragoj osobi pokažemo da je volimo, da nam je do nje stalo? Zar se nebi svi ovome radovali. I ti, da i ti!
---------------------------------------------------------------------------------------
Baš ti hvala, Sveti Valentine! Evo ja prvi prihvaćam tvoju ideju i uvodim novi običaj. Šaljem ovo cvijeće meni dragim osobama da ih obradujem: mome drugu, snaši, „mimozi“, „black angels-u“, „dva“!
Volio bih kad bi svi prihvatili moj običaj pa da bar danas svijet bude malo radosniji i ljepši.
Autor: ja
Post je objavljen 13.02.2006. u 13:05 sati.