Misterij nestanka, ili barem polje krša
|
Između slojeva suza i histeričnog smijeha potaknutih nama ljudima kao takvima, Svemirci će uz ostalo zgođušnu crticu za tračanje svoje inferiorne međuzvjezdane subraće pronaći u partizanskim filmovima. Ono kad ručni bombičak eksplodira ogromnom plamenom loptom, poput fosforne bombe. Upućeni razumiju. Treba Zemljanima spektakl, ma koliko "off" bio. I, shvatit će Svemirci, mi Zemljani rijetko ćemo u stvarnom životu prići gorućem automobilu, kako bismo pokušali spasiti putnike, jer smo odgledali stotine filmova, gdje svaki auto eksplodira. Čim poleti sa hridi, odmah je vatrena lopta. Frca lim, frca kamenje... Iz televizora znamo, djeca pjevaju sa dalekovoda - auti eksplodiravaju poput gljiva poslije kiše. OK, nikad nitko od nas to nije vidio, ali svi znamo kad je Štef povedal kak mu je Blaž rekel da je s'e vid'l. Hoće to, iz televizora. Poput paštete. Tematski zgodno raskršće, na kojem se nameće usađivanje vjere o besmrtnosti i barem pet levela života petogodišnjacima u kutu sobe, uz videoigricu, da odrasli mogu u miru pričati o ozbiljnim stvarima, sad preskačem. Ali Svemirci se hvataju za glavu, naravno. Jer kod nas, u njihovom komšiluku, mora biti spektakl, dim i pepeo, geleri i krv. Inače je trogodišnjaku dosadno, a kamoli nama odraslima, ozbiljnima. Neki polubalavi Svemirac vrlo vjerojatno uspješno je magistrirao na temi Misteriji u Zemljana. Chemtrailovi, Bermudski trokut, Berge Istra, Berge Vanga. Let IFOR-21. Zagorena jajca u keramičkoj tavi. Raguom natopljene uši pekinezera u doba bežičnog interneta. Dotaknuo se taj mladi magistar možda i Međugorja, ali zacijelo te svakako i onog periodično ponavljanog motiva posve obučene mlade žene, svako toliko pale s neba u nekoj avionskoj nesreći, našminkane, neizgrebane, lijepe, tek malo utonule u travnjak. Ona se, spomenuo je Svemirac, u predaji Zemljana spominje nakon sudara zrakoplova nad Vrbovcem, nakon pada Iljušina 62 kraj Berlina, ... Uvijek ta lijepa, kao usnula mlada djevojka usred oštrorubih krhotina, iščupanih udova, cipela i papira, torza i instrumenata. Simbol tragedije, simbol nade. Posebno se Svemirac osvrnuo na mistiku nestanka. Gotovo da ništa Zemljane ne fascinira, kao nestanak. Nestanak je garancija kvote – znao je to i Malnar u „Noćnoj mori“, kad si je napumpao gledanost izšetavši iz studija usred emisije, dok su Zemljani pred malim ekranima vijećali, je li show ili greška... Nestala Atlantida, čovječe, misterij. Troja. Svako iole pošteno svjetsko čudo je nestalo. Najzanimljivije vijesti o zrakoplovnim nesrećama su one, gdje nema traga zrakoplovu. Prije nekoliko godina, Air France 447 usijavao je mikrofone i forume tjednima, mjesecima, sve dok nije - gotovo uz uzdah razočaranja - pronađen na dnu oceana; podsvjesna želja Zemljana da ga nikad ne pronađu, da ostane tajna, viša sila, misterij, pretvorila se u bućkuriš nezanimljivosti o slomljenim bedrenim kostima, sondama brzine i oštećenjima usisnih lopatica ovisno o brzini rotacije i kutu udara. Nula bodova, takorekuć. Nestali nestanak. A ako već ne ide s nestankom, barem mora biti patetično. Hiperestetične, odlično komponirane slike maestralno osvijetljene ridajuće rodbine nad lijesovima, stotine nagađanja o tisućama mogućih uzroka udesa (čudno, primijetit će Svemirci - masoni, Srbi, Židovi nisu čest uzrok). Po mogućnosti, dječje igračke, prsten sa ili bez šake, vaučer za romantičnu večeru na atolu odredišne zemlje putovanja. Ako nije dosta, uvijek se može spomenuti vonj smrti, spaljenog mesa, kerozina i tinjajuće plastike; sablasna tišina i klepetanje lima, čisti zicer. Na sve to, podgrijavano na temperaturi od 150 stupnjeva uz povremeno miješanje do iduće senzacije, i Svemirci već pjevaju sa grane o pseudosavjetima i tematskoj kakofoniji o sigurnosti uz svaki bolji pad zrakoplova. Odjednom je sve puno napisa o statistikama, portali se raspišu o preživljavanju zrakoplovne nesreće. Čitaju Zemljani tako o sugurnosti prednjeg ili stražnjeg dijela aviona, koja kao takva, paušalno – ne postoji. Čitaju o sigurnosti reda uz hodnik. Kojeg najčešće ne mogu sami odabrati. O čušpajzu istrgnutih sjedišta, pretinaca i tijela da ne krenemo... A, jok, samo fino ustati sa sjedišta uz hodnik, stresti prašinu, uljudno zamoliti suputnike za prolaz i odšetati do prve kamere, dati izjavu za prilog o preživljavanju. Selfie obavezan. Preporučuju se, recimo, i debele čarape. Debele čarape, veli savjetnik u Zemljana, omoguće ti poslije pada aviona hodanje po krhotinama. Hoće li prika na letu Zagreb – Split (putujući iz Čučerja u Dicmo, zapravo) usred ljeta sjediti u debelim bičvama, ili će se, anticipirajući udes u dubokom prekooceanskom snu (nakon treće votkice i buteljička vina), u trenu izviti sa svoj economy-polustajaćeg mjesta i morskim psima na radost navući spasonosne debele čarape, kako bi spreman dočekao udar padajućeg aviona, ne znam; izvor tu umjetnički ne izriče poantu. Posebno koristan je i savjet, kako nipošto ne treba slušati upute osoblja pred ili tijekom evakuacije, jerbo da je to ovima vjerojatno prvi put, ako nisu svakako poginuli dotad. Živila narodna demokracija i optimizam mase, nebu mene niko jebal! (Mala, nuder još jedno pivo i akoštišta, kad već guraš ota kolica!) Postoji i cijela serija osobito osebujnih savjeta u kontekstu požara nakon prinudnog ili dobrovoljnog slijetanja. Pa tako, Svemirci pokušavaju dokučiti logiku Zemljana, kojom se preporučuje izbjegavanje zapaljivih gelova i lakova za kosu i nošenje sintetičke, lakozapaljive odjeće na letovima. Logika postaje upitna tek pri pogledu gore, na - uglavnom preopterećene - pretince za ručnu prtljagu. Tek jedna udruga zagovara ukidanje Duty Free – alkohola, kojeg barem trećina putnika fino stavi u pretinac nad glavom. Pedesetak litara alkohola. Onog, čime crvenoglavi kuhari pred kamerom spektakularno flambiraju odreske. Upaljač ne smije ući, ali boca viskija Molotowson Oak aged, 76.99 dolara na akciji - dapače. Svemircima je neugodno ... Manje se Svemirci podsmijavaju sigurnosnoj ilustraciji položaja za prinudno slijetanje (znate ono, „Brace, brace, brace“...) Dapače, ljevičarski Svemirci taj piktogram ironično stavljaju i na postere, navodno. Jer hajde se ti, Zemljaninu od metar i osamdeset sa devedeset kila, u ekonomskoj klasi fino presavij tako da u sigurnom položaju glavu osloniš na koljena. Ili ugodno osloniš gornji dio tijela o naslon ispred, pod nagibom, dodirujući ga cijelom dužinom podlaktica. Znaju Svemirci da mi Zemljani nemamo dovoljno zglobova za to... Znaju ljevičarski Svemirci i da aviokompanije plaćaju matematičare, koji proračunavaju vjerojatnost isplate odšteta za poginule u odnosu na činjenicu preventivnog milijunskog troška povećanja rate preživljivosti avionskih nesreća (inače oko 25%, izvor www.planecrashinfo). Statistički ali svakako, svaki stoti od nas poginut će u cestovnom prometu. U zrakoplovnoj nesreći život će izgubiti jedna od preko sedam tisuća osoba (izvor: www.nsc.org) Ipak, cestovni udesi uglavnom su sporadična minutaža. Sudar prekrcanih vlakova u Indiji, mnogo bolje. Ali nestanak aviona - nezamjenjivo! ... naravno, pišem ovo, dok Zemljani imaju najfriškiji misterij; let MH370. A dok se misteriozni nestanak ne izrealizira u tugu krhotina i fraktura i u lekcije za budućnost... ... uključujemo našeg dopisnika za Misterije ... more bit svašta, bogareti ...  Oznake: zrakoplovne nesreće |
